petak, 31. prosinca 2010.

Jules Verne - Put u središte Zemlje

Jules Verne - Put u središte Zemlje

Mjesto radnje:
Hamburg (Njemačka), Island

Vrijeme radnje:
1863. godina

Tema:
Putovanje profesora Otta Lidenbrocka i dječaka Axela u središte Zemlje.

Osnovna misao:
Treba biti uporan kako bi se nešto ostvarilo.

Likovi:
Stric Otto Lidenbrock, dječak Axel, vodič Hans i Marta

Kratki sadržaj:
U nedjelju 24. svibnja 1863. godine gospodin Otto Lidenbrock, koji je bio profesor mineralogije, a bavio se i geologijom i proučavanjem starih knjiga, vratio se kući ranije nego inače. Odmah je žurno krenuo u svoju radnu sobu i pozvao svog nećaka
Axela da mu se pridruži. Stric je uzbuđeno pokazivao staru knjigu koju je toga dana kupio. Bila je pisana na islandskom jeziku i govorila je o životu norveških prinčeva u XII. stoljeću. Iz knjige je iznenada ispalo pismo koje je kasnije navelo profesora i njegovog nećaka na čudno putovanje. Dešifrirali su pismo, a u njemu se govori da je neki Arne Saknussemm preko kratera Sneffelsova Yocula bio u središtu Zemlje, i poziva da to učini i onaj koji uspije dešifrirati pismo. Kada su proučili kartu s naznačenim mjestima krenuli su iz Hamburga u Island, odakle je trebao početi njihov put u središte Zemlje. U jednom selu unajmili su vodiča Hansa koji je pošao sa njima.
Počeli su se penjati na ugašeni vulkan kroz koji su trebali stići do središta Zemlje. Put je bio dug i naporan. Dok su lutali podzemnim hodnicima dječak se odvojio od strica i vodiča i potom se izgubio. Dječak ih je dugo vremena tražio. Kasnije, kada se našao između zidina, počeo je vikati i dozivati i baš na tom mjestu čuo je strica i vodiča kako ga dozivaju. Bili su jako daleko ali su se ipak čuli. Stric je rekao dječaku da kaže jednu riječ i pogleda na sat, pa će izračunati koliko su udaljeni. Dječak je krenuo dalje i slučajno se poskliznuo i pao. Kad se probudio nalazio se u špilji gdje su ga donijeli stric i vodič. Njemu se učinilo da čuje pjusak valova. Stric mu je rekao da se odmara. Kada se oporavio opet je čuo valove.
Uskoro su naišli na more pod zemljom.

četvrtak, 30. prosinca 2010.

Jules Verne - Put oko svijeta u 80 dana

Jules Verne - Put oko svijeta u 80 dana

Vrijeme radnje: 2.10.1872. - 22.12.1872.

Likovi:
Philleas Fogg je tipičan engleski džentlmen. Hladnokrvan, povučen i šutljiv. Radi kao kronometar. Otpušta sluge zato što su mu donjeli prehladnu vodu za brijanje. U klubu REFORM čiji je član uvijek objeduje zaistim stolom u isto vrijeme, te sa istom gospodom igra vist.

Passerpatout je francuski sluga Philleasa Fogga, koji je kroz svoj život promjenio mnogo zanimanja, te se sada zapošljava kod mirnoga engleza u potrazi za mirnijim životom. Izneadi se kada čuje da staloženi Fogg odlazi na sprinterski put oko svijeta.

Detektiv Fix je domišljati detektiv kojem je stalo do uhićenja pljačkaša banke, a kao i cijela zemlja, on sumnja na Philleasa Fogga. Kreće za njim u Suez, ali tamo ne dobiva uhidbeni nalog, pa ga krene loviti po cijelom svijetu. Na kraju, kad ga uhiti u Liverpoolu, ispostavi se da je pljačkaš uhićen prije 3 dana.

Gospođica Auda je profinjena dama odgojena na engleski način. Potječe iz bogate indijske obitelji te je Parskog roda. Ona je udovica radže od Bundelkunda, te je hrabri Passerpatout spasi sa lomače, pošto su je radžini rođaci prisili da pristane na žrtvovanje. Inače, običaj Sati zabranjen je u Indiji od 1829. ali se održao u divljim krajevima kao što je Bundelkud.

Pukovnik Stamp Proctor je jedan riđokosi amerikanac. Na dan Foggovog dolaska u San Franciscu tamo se održavao izorni skup. Pošto su se Fogg i Detektiv Fix našli u žarištu dviju napadnutih strana, Proctor je napao ovu dvojicu Engleza

Putni list gospodina Fogga
Od Londona do Sueza, preko Mont Cenisa i Brindsija, željeznicom i parabrodom 7 dana

Od Sueza do Bombaya parabrodom 13 dana

Od Bombaya i Calcutte, željeznicom 3 dana

Od Calcutte do Hong Konga, parabrodom 13 dana

Od Hong Konga do Jokohame, parabrodom 6 dana

Od Jokohame do San Francisca parabrodom 22 dana

Od San Francisca do New Yorka, željeznicom 7 dana

Od New Yorka do Londona, parabrodom i željeznicom 9 dana
Ukupno 80 dana

Zašto je Philleas Fogg krenuo na putovanje?
Philleas Fogg nije se okladio zbog novca, već zbog svog uvjerenja da je to moguće. Naime gospoda s kojom je igrao bila su uvjerena da je Philleas Fogg luđak kad se okladio, ali on se okladio da bi obranio čast sebe i svoje točnosti. Na put je krenuo samo sa jednom torbom u kojoj je bilo 20 tisuća funti. Kupovao je putem te matematički skakao sa vlakova na parabrode i obrnuto. Zahvaljujući svojoj točnosti, hrabrosti i velikom srcu, s putovanja se vratio na vrijeme, dobio okladu od 20000 funti te spasio jednu ženu, s kojom se kasnije i vjenčao.

"Tako je Philleas Fogg dobio okladu. Što je dobio tim putovanjem? Što je donio s puta? Netko će reći ništa! Ništa osim mile žene kojoj je zahvalan što se osjeća najsretnijim čovjekom na svijetu! Doista, nije li i za manje od toga vrijedno putovati oko svijeta?"

srijeda, 29. prosinca 2010.

Sir Arthur Conan Doyle - Pustolovine Sherlocka Holmesa

Sir Arthur Conan Doyle - Pustolovine Sherlocka Holmesa

Bilješke o piscu:
Sir Arthur Conan Dolye je rođen u Edinburghu 22. svibnja 1859. godine. Njegova majka, Mary, bila je iz poznate Irske obitelji Percy, koja se prvi put spominje davno, u Irskoj povijesti. Tada još mlađahnom Arthuru pričane su stare priče o obitelji njegove majke što ga je potaklo da kasnije napiše svjetski poznate i priznate povijesne novele, The White Company, Sir Nigel i Micah Clarke. Arthurova obitelj je bila velika. Bio je jedno od desetero djece. Stanje u obitelji je bilo teško. Njegova majka morala je prehraniti desetero djece s £240 godišnje, koje je dobivala od svog muža Charlesa koji je živio neambiciozan život u civilnoj službi. Nekoliko godina kasnije Arthurov otac gubi posao, i počinje tražiti utjehu u alkoholu. Očev problem Arthur opisuje u autobiografiji "Sjećanja i pustolovine" (Memories and Adventures). Osnovnu naobrazbu je stekao u školi u Edinburghu, daljnju naobrazbu stječe u jezuitskim školama u Engleskoj i Europi. Nakon tog vraća se u Edinburgh i tamo studira medicinu. Da bi pomogao majci i svojoj braći, zaposlio se na više mjesta kao asistent. Radio je na brodovima koji su imali odredišta Greenland, čak i zapadnu Afriku. Ubrzo slijedi i njegovo najpoznatije, mozemo ga čak i nazvati kultno djelo, Pustolovine Sherlocka Holmesa, koje je pisano u 8 nastavaka (knjiga). Prva knjiga je bila "Grimizna studija" objavljena 1887. godine.

Kratak sadržaj Pustolovina Sherlocka Holmesa

GRIMIZNA STUDIJA –
Ovaj kratki roman, objavljen 1887. godine, prvo je djelo Conana Dolylea u kojem se kao glavni lik pojavljuje Sherlock Holmes. Djelo je u javnosti prošlo prilično nezapaženo i u ono vrijeme nitko nije mogao slutiti da njme započinje novi literarni kult. Uz glavnog junaka pojavljuje se i dr Watson, njegov vjerni prijatelj.

ZNAK ČETVORICE – U ovom romanu dr Watson susreće svoju buduću suprugu, Mary Morstan, koja nagovara Sherlocka Holmesa da potraži njezina nestalog oca. Ona svake godine na tajanstven način dobiva po jedan dragulj, a sve vuče podrijetlo iz mračne priče ubojstva i izdaje iz vremena velike pobune u Indiji. TAJNA BOSKOMSKE DOLINE

BASKERVILSKI PAS

DOLINA STRAHA – U provincijskom mjestu događa se brutalno ubojstvo. Sherlock Holmes prihvaća se slučaja iza kojeg se krije neumoljiva ruka njegova velikog suparnika profesora Moriartyja. Priča nas odvodi u prošlost, u rudarski predio SAD-a u kojemu tajno udruženje terorizira mjesno stanovništvo. Tom se teroru suprotstavlja jedan čovjek – i suzbija ga.

LAVLJA GRIVA – Zbirka ovih pripovjedaka razlikuje se od ostalih po tome što je dr Watson priča u prvom licu. Kao i uvijek, i ovdje trijumfira Holmesova pomalo apstraktna, naučna metoda, kojoj, kao prijatna protuteža "pomaže" jednostavnost i zdrav razum njegova prijatelja Watsona, a ponekad i rutinski posao službene policije.

SREBRNA ZVIJEZDA – Detektiv nastavlja borbu protiv kriminalca Moriartyja, a radnja poslijednje pripovjetke vodi nas u Švicarsku. U borbi između dvojice starih neprijatelja Holmes pada u duboki ponor. Jeli to njegov kraj? Zar junaci ikad umiru?

NENASTANJENA KUĆA – Nakon tragičnog Holmesova pada u Reichenbachu u Švicarskoj, izgledalo je kao da je slavni detektiv nestao zauvijek. Međutim, publika je tražila svog ljubimca i Doyleu nije preostalo ništa drugo nego da ga oživi. I tako je detektiv «uskrsnuo iz mrtvih» da bi u nizu izvanrednih slučajeva ponovo dokazao svoje umjeće.

UBOJSTVO U DVORCU – Ovih nekoliko pripovjedaka pripada zbirci «Povratak Sherlocka Holmesa» koju je autor napisao na zahtjev publike razočarane «smrću» junaka u švicarskim brdima iz zbirke "Memoari Sherlocka Holmesa" (naš naslov: "Srebrna zvijezda"). I tako se borba protiv kriminala nastavlja u novim uzbudljivim pustolovinama.

LIKOVI
U djelima susrećemo glavnog junaka Sherlocka Holmesa i njegovog vjernog prijatelja dr Watsona. Svaka pripovijetka ima svoje negativne likove.

Sherlock Holmes – savršeno osmišljen borac protiv kriminala. Ima pomalno i mistične metode rješavanja slučajeva, u kojima se najviše ističe izvanredna moć zapažanja. Svi njegovi zaključci na prvi pogled izgledaju nemogući i pomalo bizarni, ali se na kraju uvijek sve svodi na Holmesov način rješavanja slučajeva. Tu je i službena policija koja sve obavlja rutinski. U toj rutini Holmes ponekad nalazi nešto korisno, što mu olakšava posao…

Dr Watson – Sherlockov vjerni prijatelj. On je u ovim djelima predstavlja jednostavnost i zdrav razum. Na neki način on je sličan čitateljima, iako je on zapravo taj koji opisuje Sherlockove postupke, jer i on svaki put otkriva nešto novo, i svaki put je još više ispunjen željom za novim slučajevima.

Ova dva lika su zasigurno obilježila svijet kriminalističke literature.

O DJELU:

Djelo spada u romantičarsko razdoblje svjetske književnosti. Tematika je mistično okultna, zbog mističnog ugođaja i pomalo zastrašujućih motiva. Sva djela u zbirci "Pustolovine Sherlocka Holmesa" su prepuna zanimljivog i detaljnog opisivanja. Prvi pisac u svjetskoj književnosti koji je počeo pisati kriminalističke romane je bio E. A. Poe, koji je svojom pjesmom «Gavran» i svojim novelama pokrenuo val pisanja djela sa mistično okultnom tematikom. Uzor kod pisanja Sherlocka Holmesa, Doyle je zasigurno našao u stvaralaštvu E. A. Poea. Nakon toga slijede djela Agathe Christie čiji je glavni lik sličan Holmesu, ali ipak s racionalnijim metodama. Agatha Christie je doživjela velik uspjeh i čak u jednom od svojih djela ismijava Sherlocka Holmesa, međutim Doyleov Sherlock Holmes će uvijek biti zaštitni znak kriminalističkih romana kod publike.

utorak, 28. prosinca 2010.

Milan Begović - Pustolov pred vratima

Milan Begović - Pustolov pred vratima

Bilješke o piscu:
Milan Begović je rođen 1876. g. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču. Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme,
novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama "Boccadoro" Begović je pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:

"Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…"

Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama kao npr. u djelima kao što su "Bez trećeg", "Dva bijela hljeba", "Kvartet" itd. Također se to vidi i u drami "Pustolov pred vratima" gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.

Likovi:
U igri:

Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik

U priviđenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza - Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije - tri gospođe i dva - tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger - boy*
Podvornik u wagon - litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*

(* = Smrt)

Sadržaj:
Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox - trott što ga sestra milosrdnica svira na glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.

"Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje."

Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da njen pustolov može slobodno ući. Sestra ju je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.

Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.

"Jednu želju možete da izrečete prije odlaska.
– Moram?
– Možete želju i molitvu."

Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila
ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.

"Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez jednog takvog čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav "Gospodin u šarenom prsluku."

Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.

U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još dvije - tri gospođe i dva - tri gospodina.

Svi razgovaraju i usput se šale na račun gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo gospodin u šarenom prsluku.

"Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendviča. – Ja sam brojio šesnaest. Niste računali da ste pojeli dva najedamput."

Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza, sobarica, te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Shakespearea. Svi se žure u bolnicu, samo u kući ostaju Agneza i gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje
nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.

"Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive?
– Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja."

Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kući, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž ju nije htio slušati već je cijelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati, no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše
već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ona pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.

"Varaš se dragi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga."

Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger - boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger - boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger - boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara
prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.

"Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati."

Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku odlazi kad je došla Kristina. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike
tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.

"Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: "ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda." Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!"

Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.

Počinje četvrta slika koja se odjednom prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi podvornik (neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.

"Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima."

Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvijek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetile na riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad ju je počelo zanimat sve što govori gospodin u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično riječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati
počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.

"A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno."

Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda i uvidi o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.

Ujutro je vlak stigao na postaju pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je "poludjela".

Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On ju je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u
kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se.

Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cijelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.

"I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. – Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest – Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto rekao?"

Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspijeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.

"Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno se naglo otvore vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka."

Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati je li to on.

Šesta slika je ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:

"Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe."

Dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. U omotu su bile note koje joj je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.

Nakon što je mladić otišao, u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata i da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra. U sobu ulazi posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.

"Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrči za njim, a uto pada zavjesa."

Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluči da će s njim ozbiljno popričati u vezi riječi koje je rekao onu večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prevarila s njim ili ako joj muž umre.

"Kako za koga. Dakle: kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo..."

Dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacrte grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.

"Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal, i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrag u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi, tko bi u vašim godinama i mislio na smrt."

U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja gospodina sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji.
Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.

"Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Agnezin muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježna smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…"

Osma slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovno neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi užigač uličnih svjetiljki (također onaj neznanac). Kad je došao do svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa njim. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove "Madona samoubojica".

"Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove Madona samoubojica."

Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.

"Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade…"

Odjednom se pojavi Policajac (neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.

U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez oklijevanja gurne.

"Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš je uhvati i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica."

Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a neznanac je pokraj kreveta i drži je za rame. Ona se budi sva uznemirena iz sna.

"Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi: Ha — ha — ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršeno je."

Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.

"Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla."

Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa su krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox - trotta. Upalila su se svjetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.

"Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, sestro; na večernjem zraku! – Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… - Liječnik koji je dotle uzeo djevojčinu ruku iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. – Liječnik pusti djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj."

Dojam o djelu:
Sad bih na kraju trebao dati svoje mišljenje (osvrt) o djelu. Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsjeća na "Božićnu priču" gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promijeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, ja sigurno ne bih.

Uloga Neznanca (smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje odgovor što se ima desiti kao npr.:

"Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju. - Vi ste zbilja okrutni, profesore."

Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa. Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti. Da bi se sve ovo moglo još bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV - dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.

ponedjeljak, 27. prosinca 2010.

Melita Rundek - Psima ulaz zabranjen

Melita Rundek - Psima ulaz zabranjen

Bilješka o piscu:

Melita Rundek odlučila je posjetiti Zemlju 08. veljače 1961. godine. Nakon toga mnoge joj se stvari na ovom planetu nisu svidjele. U međuvremenu je studirala i diplomirala komparativnu književnost i fonetiku, pisala je jedne novine, pomagala klincima da nađu put do svoje prve knjige te napisala roman "Psima ulaz zabranjen". No to je tek početak.

Doživljaj djela - moj komentar o pročitanoj knjizi:
Djelo "Psima ulaz zabranjen" svidjelo mi se jer govori o psima, knjigama i Tomici koji nije volio čitati knjige te je iz lektire dobivao jedinice. Jednog je dana tražeći svog psa otišao u knjižnicu te mu je gospodin direktor knjižnice dao knjigu "Pustolovine Toma Sawyera" te je tad zavolio knjige.

Tema djela: Ljubav prema psima i knjigama

Književna vrsta: Vesela ljubavna pripovijest

Mjesto radnje: Ulica na kraju grada, knjižnica, policijska postaja

Vrijeme radnje: Proljeće

Glavni likovi: Tomica, knjižničarka Marija, direktor knjižnice

Sporedni likovi: Tomićini roditelji, neobične bakice, neobični čovjek, policajci

Fizička i etička karakterizacija glavnih likova (citati):

Tomica: devetogodišnjak, prikupio zbirku jedinica iz lektire, nijednu knjigu nije pročitao od početka do kraja "... Tomica je ...u svom devetogidišnjem životu prikupio već popriličnu zbirku jedinica iz lektire ..." "...nije on ništa protiv knjiga, iako,... još ni jednu nije pročitao od početka do kraja ..."

Knjižničarka Marija: već deset godina radi u knjižnici, bila je dobra duša "...Gospođa knjižničarka već je deset godina radila u knjižnici..." "Gospođa knjižničarka bila je dobra duša..."

Direktor knjižnice: pas ga je ugrizao za nogu, odnosi između njega i pasa su se pogoršali "...Kad je bio malen... desetogodišnji dječarac... jedan zločesti, zloćudni pas ugrizao ga je za nogu. I od tog tragičnog događaja odnosi između njega i pasa jako su se pogoršali. Gospodin direktor knjižnice nakon toga nije vjerovao niti jednom jedinom psu..."

Osnovna ideja - poruka djela:
Dobre knjige moraju putovati. Iz ruke u ruku. Na tom putu uvijek se nešto zanimljivo dogodi.

Čemu te djelo podučilo? Što bi mogao od novih saznanja rabiti u svojoj svakodnevnici?:

Djelo me podučilo da volim knjge kao što ih je voljela knjižničarka Marija i da se ne bojim pasa kao što ih se nije bojao Tomica.

nedjelja, 26. prosinca 2010.

Antun Gustav Matoš - Proza

Antun Gustav Matoš - Proza

1. Bilješka o piscu:

MATOŠ, Antun Gustav (Tovarnik, 13.06. 1873 - Zagreb, 17. 03. 1914), književnik. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije svršio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894 godine dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu. 1898. godine odlazi u Ženevu, u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim seli u Pariz, gdje ostaje pet godina, vrača se kući. Kad je amnestiran seli se u Zagreb, gdje živi do kraja života. Kniževnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposljenja. Živići teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinka, borbenog paskvaliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše feljtone, pripovjetke, crtice, eseje, putopise, književne, muzične, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu
Kompozicijski solidno postavljene, njegove su pripovjetke pune lirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja. Punu mjeru svoga talenta dao je Matoš u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekoga pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne karakteristike umjetničkog opusa. Često ćudljiv, cjeneći katkada kalambur više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova tačan i njegova se mišljenja često javljaju u književnim udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. On je bio najuspješniji i najsustavniji ambasador hrvatske kulturne suradnje. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom značenju riječi.

2. Matoševo prozno stvaralaštvo:

Matoševe novele i crtice sabrane su u knjigama: Iverje (Moć savjesti, Kip domovine leta 188*, Miš, Nezahvalnost, Pereci, friški pereci, Čestitka);
Novo iverje (Nekad bilo - sad se spominjalo, U čudnim gostima, Camao, Božična priča, Samotna noć);
Umorne priče (O tebi i o meni, Moć štampe, Ugasnulo svijetlo, Bura u tišini, Duševni čovjek, Lijepa Jelena, On, Poštenje, Jesenska idila, Prijatelj, Ministarsko tijesto, Vrhovac, Osveta ogledala, Ubio, Cvijet sa raskršča, Sjena). Matoševa proza može se uglavnom podjeliti u dva osnovna kruga i to: Prvo, krug novela o domaćem kajkavskom kraju, zagrebačko - zagorskoj sredini, i drugo, krug novela bizarnog sadržaja, novele o čudacima, neobičnim tipovima i nevjerojatnim malograđanskim zgodama; o građanskim inteligentima i tragičnim scenama i sudbinama. Prvi krug je nastao još u živoj matici prve faze našeg realizma, dvojen je pravaškim i patriotskim stilom, emocionalnim ritmom i sentimentalnostima, odvija se prirodno, pun koloristične i pučke sredine. Drugi krug ponajviše je nastao u polemičkim borbama, na putu i lutanju - a takva je gotovo sva knjiga Umorne priće - otvara put psihološkoj prozi, otkriva tematiku psiholoških složenosti. U noveli Osveta ogledala kako je Matoš prikazao čudnog bizarnog pojedinca koji je bio "vudren na svoju stranu", koji je sve mrzio: "Taj demokrat, pripovjednik sveopćeg bratimstva i usrečitelj je dakle neobično mrzio. Od prokletih predmeta pak ga najviše puzrujivala laž ogledala... Jer zrcalo je hladno i mlako kao skeptik. Jer previše laska srečnicima. Jer nije dano utopijsko i idealno. Jer je sasvim nekorisno kao kristal dokonog soneta. Jer je sjajno i uglađeno kao laž diplomatskog egoizma. Jer ima grasnost vode bez dna. Napokon jer je privlačno kao magnet grijeha. Mami samotnu ljepoticu..."

(OSVETA OGLEDALA)

Matoševe novele i proza, koje su vezane za domaće tlo i u kojima se slika uglavnom kajkavski kraj (pejzaž domovine) i prizori iz provincije, ističu se svojom neposrednošču i izvornošču. Iako su često bačene na papir u brzini i u prvom zamahu, iako su im likovi izrazitiji tek u nekim prizorima, značajna su pojava u našoj književnosti, navještaju jednu novu stilsku proznu mogučnost. I dok s jedne strane pomalo dopunjuju krug tema prvih modernista, u isti mah su i težnja za novom tematikom i jednim drugim, intenzivnijim proznim izrazom.

3. Pejzaž u Matoševom proznom stvaralaštvu:

U Matoševom proznom stvaralaštvu pejzaž se često javlja kao samostalna literarna tema, a on istovremeno asocira na nešto drugo, neku drugu temu koja se razvija i dodiruje kroz čitavo dijelo. Matoš isto tako humanizira pejzaž, oživljuje ga i u njega smješta ljude, povezuje krajeve s ljudima (pripovjetka Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi). Sinestezija, kojom su prozimana sva Matoševa djela, bitan je dio u slikanju pejzaža, života i svijeta, ljudi uopće. Iskončana Matoševa osjetljivost za boju, zvuk i miris učinilo je njegove prozne pejzažne slike izrazitijima, dubljima, svjetlijima. npr: "San se hvata zelenih brda, i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brganica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane...
Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val šušteći kao svrha koke kneginje, ruže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice. Sa purpurne se vode stade pušiti mliječna para, a u tihoj i zelenoj dubini stade ručati draguljno trunje, padajući sa neba vedroga, večernjega, zvjezdanoga. ...mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
(SAMOTNA NOĆ)

4. Zaključak:

Pod utjecajem francuskih simbolista, Matoš je nastojao u našem jeziku ostvariti glazbenu sugestivnost, pa je zbog toga brižno birao riječi i usklađivao sonornost vokala i konsonanta. Matoševa je sklonost sentimentalizmu dokazana nizom pijesama, ali njegovo tragično osjećanje života ne iscrpljuje se melankolijom nego prelazi i u karakteristični bunt. Matoš je začetnik moderne dijalektalne lirike i fraze, a neki njegovi stihovi postali su političko geslo čitavih generacija:

"I dok je srca, bit će i Kroacije!"
(PRI SVETOM KRAJU)

"Već je zorja, a nemrem spati
Po hiži me hinca mušlih črni raj,
Ko kotiček već kriči za vrati
Hajči Smiljček, hajček picej moj!"
(HRASTOVAČKI NOKTURNO)

subota, 25. prosinca 2010.

August Šenoa - Prosjak Luka

August Šenoa - Prosjak Luka

Bilješke o piscu:
August Šenoa (1838. - 1881. god.) književnik. Po ocu češkog, po majci slovačkog podrijetla. Pravne studije je započeo u Zagrebu, a dovršio u Pragu. Gradski senator. U književnosti se javio mladenačkim stihovima iako nije bio pretežno lirska priroda. Baveći se poezijom, on i u stihovima pokazuje pravu stranu svog specifičnog talenta. Više narativna i kritička priroda nego emotivan lirik, Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao povijesne motive, budeći interes širokih čitalačkih krugova za događaje iz
hrvatske prošlosti. Šenoa je bio veoma vješt pisac feljtona, u kojima je davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života ("Zagrebulje", "Vječni žid", itd). Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Njegova komedija "Ljubica" govori o piščevu daru zapažanja. Šenoa se istakao i prevodilačkim radom, objavivši mnogo uspjelih
prijevoda (Sheakespeare, Racine, itd).

Mjesto radnje:
Jelenje

Vrijeme radnje:
XIX. stoljeće

Tema:
Život prosjaka Luke i njegova borba da postane običan čovjek.

Ideja:
Važnije je biti siromašan i sretan čovjek nego nečovječna varalica.

Kratki sadržaj:
Uz obalu Save nalazilo se malo, prljavo selo Jelenje. Stanovnici su bili lijeni, nepošteni, voljeli s ići u krčmu, osim rijetkih ljudi koji su pošteno radili. Kroz to selo često je prolazio Luka. On je bio prosjak, a da bi stekao novac varao je i bavio se mutnim poslovima. Luka se zaljubio u bogatu i poštenu Maru. Poželio je biti pošten. Mara je voljela drugoga, svog susjeda Andru, ali su njihovi očevi bili u svađi. Luka je obećao pisaru Mikici 100 forinti ako Mara bude njegova. Stoga je Mikica nagovarao Andrinog oca da ne dozvoli da se Andro oženi Marom. Te je godine
Marinog oca zadesila nesreća. Netko mu je ubio krave i spalio spremište za sijeno. Postali su veoma siromašni. Vidjevši njihovu nevolju Andrin otac je shvatio kako je bio nepošten prema Martinu, Marinom ocu, i prvom susjedu. Oni su se pomirili te su se Mara i Andro zaručili. Luka je skupio mnogo novca i želio ga je dati Martinu u zamjenu za Maru. Želio je živjeti kao običan čovjek. Saznavši da je Mara zaručena veoma se razočarao. Znao je da bi ga jedino ona vratila na pravi put, da bi jedino ona od njega učinila čovjeka. Kad su se Mara i Andro vjenčali i dobili dijete Luka je bio zavidan. Htio se osvetiti, ali ga je pekla savjest. Kod njega je prevladao
razum i otišao se ispovijediti. U krčmi je sreo Mikicu. On mu je nudio prijateljstvo, ali ga je Luka odbio. Znao je da je Mikica varalica i da želi samo novac, jer je takav i on bio. Luka je shvatio da je važnije biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica. Luka je otišao do rijeke Save i skočio u vodu gdje je umro. Oni koji se ga poznavali brzo su ga zaboravili. Nakon godinu dana Mara i njen otac morali su na sud. Luka im je ostavio 800 forinti i svećeniku je ostavio poruku za njih. Želio je da prime novac i da se svake godine pomole za njega.

Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Volio je historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti.

Šenoa je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa, slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu ("Zlatarevo zlato").

Šenoine pripovijesti ("Barun Ivica", "Ilijina oporuka", "Vladimir", "Prosjak Luka") daju obilat pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj polovini prošloga stoljeća.

"Zlatarevo zlato", "Seljačka buna", "Diogenes", "Kletva" i "Čuvaj se senjske ruke" romani su u kojima je Šenoa dao maha svim svojim glavnim karakteristikama: fantaziji i živoj narativnosti protkanoj postojanom vjerom u budućnost svoga naroda.

Šenoa je stvorio hrvatsku čitalačku publiku.

Socijalni elementi:
- Siromaštvo
- Zapuštenost sela
- Glad
- Nezaposlenost
- Neukost običnih seljaka
- Privilegirani položaj gradske gospode u odnosu na seljake

Analiza glavnog lika:
Luka

Vanjski izgled:
- Ni velik ni malen
- Žutih grižljivih obraza
- Riđe brade
- Čupave kose
- Odjeven u stare, prljave krpe

"Luka bijaše suh čovjek, ni velik, ni malen. Obraz mu je zahiren, kukavan, grižljiv, žut, gospode, kao list na mali Božić, a po njem posijana rijetka, riđa brada. Gleda ispod oka, kuči svoj vrat među ramena, pokazuje zube, prođe kadšto preko lijevog uha ili preko čupave kratke kose. Požutjela bijela čoha sa sto zakrpa počela se raspadati, kožna torbica bijaše masna, klapasti šešir probušen, a košulja davno nije vidjela sapuna. Bogalj, da mu pokloniš krajcer."

Mara Lonearia
Bosonoga djevojka zasukanih rukava koju je Luka jako volio, ali ona to nije znala. Bila je veoma dobra, poštena i vrijedna djevojka. Njezino srce pripadalo je Andriji. Prodavala je mlijeko i povrće u gradu. Bila je oličenje ljepote i dobrote. Iako je imala puno ponuda za udaju, čekala je svog izabranika da se vrati iz vojske. Najsretnija je bila kad su se njezin otac Martin i Andrijin otac Mato pomirili. Tada se vjenčala i rodila sina.

Mato
Prosjak kojeg je Luka gledao kao oca kojeg nikad nije imao. Nije želio život s ljudima. Stanovao je u staroj hrastovoj šumi, u rupi u koju se jedva uđe. Tri godine Luka je glumio slijepca, a Mato njegovog jadnog oca. Išli su po Međimurju, Slavoniji i Zagrebu dok Matu nije uhvatio opaki kašalj. Luka je ostao vani, a Mato je otišao u spilju i zaspao. Nakon nekoliko sati se probudio i objasnio Luki gdje se nalaze
novci i papir. I onda je mirno umro. Dok je imao ženu bio je pošten seljak, posjedovao je samo malu kolibicu, komadić zemlje i kravicu. Žena mu je bila lijepa. No, došao je neki gospodin i zaveo je. Kad je ona priznala svoj grijeh, on je pio i tukao je dan za danom. I umrla je. On se kasnije pokajao no to nije moglo vratiti njegovu ženu. On i Luka našli su se jedan u drugome; Mato je imao sina, a Luka oca.

Sporedni likovi:
Mara, Mato, Martin, Mikica

Moralna karakterizacija:
Luku je teško okarakterizirati kao lošeg ili dobrog čovjeka. Da bi preživio u društvu u kojem je živio morao je biti prevarant, lažljivac i veliki lukavac. Videći da novac znači puno i da ima glavnu ulogu, mislio je da će novcem kupiti ljubav, steći dom i obitelj.

Životni san prosjaka Luke:
Luka je želio postati čovjek kao i svaki drugi. Želio je imati svoj dom, sjediti kod tople peći, piti vino, jesti bijeli kruh, imati pored sebe ženu i nositi bijelu košulju kao i drugi ljudi, kao pošteni ljudi kako ih je on sam nazivao. U sebi je osjećao i nosio potrebu da stvori svoj dom i svoju obitelj, ali nažalost to nije uspio.

Osobno viđenje životnih prilika koje su odredile životni put Luke:
Luka je bio žrtva društva u kojem je živio. Kao siroče, koje je pripalo zloj babi koja ga je čuvala za novac, tukla i mučila glađu, kao dijete koje je kasnije završilo u gradskoj kući kao sluga i trčkaralo, a na kojega je društvo potpuno zaboravilo, Luka nije ni mogao postati drugo do običan prosjak. Toliko su gradska gospoda bila pokvarena da su svojim mahinacijama i lažnim svjedočenjima radili sve kako bi upropastili život neukog i neobaviještenog seljaka. Društvo je u njemu ubilo svaku klicu ljudskoga.

Analiza stila (Pjesničke slike):
Vizualne slike:

bijeli se vrbinje
nisko čupavo grmlje borovice
siva drnjevara pod čađavim, slamnim klobukom
jato divljih golubova
bosonogi pastiri pod mokrim grmljem.

Akustične slike:
tiho teče Sava
voda bije o niske bregove
lišće dršće
zalaje koji pas
vrabac cvrkuće po smetištu.

Epiteti:
bijela magla
klapaste uši
nabuhlo, papreno lice
bosonogi pastiri
nisko čupavo grmlje borovice
bijela platnena košuljka
crne sjajne kite
malen, odrpan čovjek
jajasta, srebrna dugmad
modre, zakrpane hlače.

Onomatopeje:
zagrmi
zabubnja
zveketa
praskalo se
zatutnji
lišće dršće.

Personifikacije:
mraz ga protrese
mraz se zabadao u njegove prste poput iglica
krv mu se ušge
Sava šapće pjesmicu
vrbinje se miješa kao klupko
voda se zajeda u zemlju
viri drvenjara
rasijano selo.

Usporedbe:
selo rasijano kao jato divljih golubova
vrti se vrze, kao da ga tko bode
čovjeka uraziti kao šilom
lahak sam kao perce
riđa brada kao pošeta strn
obraz grišljiv, šut kao list na mali Bošiš
gledahu novce kao pseto
nebo se razvedrilo kao staklo
oči crne kao kupinice.

Mudre izreke:
"Ne dolazi se zlim, već samo dobrim do dobra."
"Smiješ li drobnu ružu kraj puta zgaziti, jer ti milo mirišeš?"
"Zašto da pati čedo sve one muke, koje je on pretrpio, da ga hladna srca baci u ponor, jer je pokušao zlim postići dobro?"
"Važnije je biti siromašan i sretan čovjek, nego nečovječna varalica."

Najdraži odlomak:
Nalazi se na 145. str., a opisuje radost i veselje u obitelji Pavleković i obitelji Lonearia. Sviđa mi se zato jer se u ovoj knjizi između toliko tuge našlo i malo radosti.

Dojam o djelu:
Ovo djelo mi se i sviđa i ne sviđa. Sviđa mi se zato jer pisac oslikava društvene slojeve svoga vremena i možemo vidjeti kako je to nekad bilo. Ne sviđa mi se zato jer ima više tuge nego radosti, završava tragedijom glavnog lika, predugo je i ima puno likova.

petak, 24. prosinca 2010.

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Bilješke o piscu:
Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. g. u Dolcu kraj Travnika. Osnovnu školu je polazio u Višegradu a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Još za vrijeme Austro – Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare
Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac u vrhu jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima, kao što su npr. Hrvatski đak, Bosanska vila itd. Ti njegovi prvi radovi izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik
napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. g., te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje izlaze ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija,
te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među
kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, pored tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog stanja Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenju u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim najboljim umjetničkim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 1961. godine
dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Vrsta djela:
Roman

Mjesto radnje:
Carigradski zatvor Prokleta avlija

Likovi:
fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim,
zatvorenik Ćamil-efendija

Kratki sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhićen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karađoz,
zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Ćamil - efendija, bogati mali turčin iz Smirne. Mladi Ćamil, sin bogatog turčina i grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjačkom i asketskom načinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer malog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko - vjerskih razloga nije htio dati turčinu za ženu nego ju je prisilno udao za grka izvan Smirne.
Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posvećuje nauci, pokazujući osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem sultana. Džem sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to
povijesno razdoblje jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočeništvu. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriča mu život Džem sultana, tvrdeći da je njegov život identičan sa Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu, živa ili mrtva – ne zna se. Fra Petar ga više nikada nije vidio.

Analiza likova:
Ćamil

Mladić koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povučen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili da je sve to želja za učenjem, želja za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to.

Možemo reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz
Možemo reći da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje "povijesna ličnost" te tamnice. Karađoz je duša avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u
avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza djela:
Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u
drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.

1954. objavljuje "Prokletu avliju", oveću pripovijest. Za razliku od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je "njegova gordljivost i dovela ovamo", zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti "mašta o mirnom životu sa savršenom ženom", pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin Ćamil - efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Radnja "Proklete avlije" zbiva se u 19. stoljeću, ali nas upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u daleku prošlost. Likom Ćamil - efendije i njegovom sudbinom "Prokleta
avlija" postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo "sa kojim ciljem i za čiji račun" tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil - efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora, slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i jednostavnošću.

Tematika u Andrićevim djelima:
Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a kasnije Austro - Ugarske. Sve su njegove priče vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče već što tajnovitije i čudnije priče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška. Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

Stil pisca:
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i "zastario" u najplemenitijem značenju riječi.

Početkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu, što je činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina se pisaca u znak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

O djelu:
Prokleta avlija, oveća pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon Gospođice, Travničke kronike i Na Drini ćuprija. Za razliku od tih romana okvir događanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je stjecajem okolnosti dospio u najveći
carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više dočarala situacija onog vremena. Andrić i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. Međutim taj preplet narodnosti događa se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj
avliji susreću pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ćamilom. Andrić je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. g. Oslikavajući sudbinu Ćamil - efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena.

Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razočaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, čija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza, jasan je i vrlo čitljiv. Kao i u samom životu, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj često ima teških tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjećuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više nitko.

Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde, ispričanom smirenim rečenicama koje su izraz izvanrednoga umijeća pričanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivo nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja u cijelom Andrićevom bogatom književnom djelu.

četvrtak, 23. prosinca 2010.

Franz Kafka - Proces

Franz Kafka - Proces

Bilješke o piscu:
Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik, podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla. Njegova djela: "Betrachtung", "Die Verwandlung", "In der Strafkolonie", "Ein Landarzt", "Ein Hungerkuenstler", "Der Prozess", "Das Schloss",
"Amerika", "Beim Bau der Chinesischen Mauer", "Gesammelte Schriften", "Gesammelte Werke", "Tagebuecher", "Briefe an Milena".

Proces
Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi, što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

"Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih. Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale.

Tvoj Franz Kafka."

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne književnosti.

Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu glavu.

"Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada. Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa, ja ću vam osobno pomoći."


Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

"Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran."

Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

"Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.
- Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? - Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim."

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da
zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.

Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema, a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:

"On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima."

srijeda, 22. prosinca 2010.

Ivan Goran Kovačić - Smrt u čizmama

Ivan Goran Kovačić - Smrt u čizmama

Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama "Lirika" i knjigu novela "Dani gnjeva", u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana ("Brod na potoku", "Božji bubanj"), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme "Ognji i rože" i knjigu kritika "Eseji i ocjene", u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom "Ognji i roži" uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema "Jama" (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Tema:
Potlačeni položaj seljaka

Osnovna misao:
Izdajstvo i tlačenje uvijek se na kraju mora platiti

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Odnos veleposjednika i seljaka, iskorištavanje i varanje seljaka, izdaja u vlastitim redovima, pobuna seljaka protiv nepravde.

Kompozicija fabule:
Uvod: Upoznajemo likove.
Zaplet: Dolazak gospodina Klara i početak tlačenja seljaka.
Vrhunac: Ivan Tuča mora ubiti svoju kuju Buru koju je ranio Miha.
Rasplet: Ivan Tuča ubija Mihu Rabara.
Završetak: Tlačenje seljaka prestaje.

Kratki sadržaj:
U mirnom selu saznalo se da je veleidustrijalac Klar kupio dvorac. Načelnik je uvjeravao seljake da će svi imati zarade od njegovog dolaska. Odmah po dolasku Klar je pokazao svoju crnu stranu. Trebalo mu je malo vremena da ga svi zamrze. Kupio je veliki posjed oko dvorca i donesao stotine zečeve i srna i organizirao lovište. Lovopazitelj Miho je ubijao pse i mačke koje bi se našle na polju. Kako je vrijeme prolazilo, Miho je počeo ubijati i ljude i sve više pakostio seljacima. U zimu odlučiše seljaci da mu sude. Po njega su krenuli Ivan i Toma i ubili ga. Ostavili su ga tamo da ga vuci pojedu, da snijeg pokrije tragove. Čizme su mu izuli da se sjaje na čistini.

Prepričana epizoda:
Miha se bezglasno srušio kad je iz šume planula puška. Pao je mrtav. Tuča i Levar odvukli su ga na čistinu. Iz šikare su se čuli vukovi. Izuli su mu čizme i usadili ih u snijeg. Ove čizme neće više nikoga gaziti. Veselo su zaplesale pahuljice i zavijali vjetar i vukovi. Tuča i Levar mirno su otišli kući. Došao je kraj ugnjetavaču i tlačitelju.

Analiza likova
Miha Rabar služi Klaru kao lovopazitelj. "Vjeran kao pseto, žustar kao mačka, mudar kao lija". Miha se šepuri među seljacima "u zelenom odijelu, s izvezenim hrastovim lišćem na ovratniku i koštanim pucetima". Jednom je i on bio kao i svi drugi seljani, a sada se okrenuo protiv njih, ubija im pse i mačke i služi gospodaru veleposjedniku. "Seljak si kao i mi, gladovao si i oskudijevao s nama, išao si u šumsku štetu, kada te prazan želudac natjerao." Seljaci su ga zamrzili i prozvali "nosorezac, kučkoder, njuškorezac, mačkoder". Ubio je Tučinu Buru, strpao Tuču u zatvor, nastrijelio Tomu Levara, skrivio Lenčevu smrt, poubijao pse i mačke za sramnu nagradu i seljaci su odlučili suditi mu za sva nedjela. Ubio ga je Ivan Tuča.

Ivan Tuča je trajno neveseo i natmuren zbog zlostavljanja seljana od strane gospode i njihovog sluge Mihe. Jako je volio svoju kuju Buru, koju mu je Miha divljački ranio. Odlučio je osvetiti svu nepravdu i zlo koje je Miha nanio seljanima.

utorak, 21. prosinca 2010.

Ivan Goran Kovačić - Sedam zvonara majke Marije

Ivan Goran Kovačić - Sedam zvonara majke Marije

Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić (1913. - 1943. )Radio je kao novinar, pisao novele i kritike. Pisao je i crtao za djecu. Prevodio s engleskoga. Najpoznatije i najsnažnije Goranovo djelo jest poema "Jama". Objavio je i zbirku pripovijedaka "Dani gnjeva", tematsku vezanu za meðuratni život goranskih stanovnika. Zanimljiva je i Goranova pjesnička zbirka pisana kajkavskim dijalektom «Ognji i rože». U njoj su dani zavičajni i drštveni motivi. Sabrana Goranova djela uredio je Dragutin Tadijanović. Goran je stradao kao partizan od četničke ruke u Drugom svjetskom ratu.

Vrsta djela:
Novela

Mjesto radnje:
Selo Grešnik

Tema:
Borba za kruh i čežnja za malo ljudske radosti

Likovi:
Jura, njegova žena i djeca, Rok, velečasni, Adam Grba, Martin Kablar...

Kratki sadržaj:
Jura Grešnik u nedjelju ujutro sjedne da napiše pismo svome bratu. Napisao mu je dosta dugačko pismo, ali ima jako puno grešaka. Jedva sam uspjela shvatiti što piše. Napisao mu je da nema novaca te da mu pomogne, a treba mu za život. Rodilo mu se osmo dijete. Brat mu je vrlo kratko odgovorio da mu ne može pomoći. Stari Rok je zvonar župe crkve Majke Marije. On je bio dobar, molio za ljude. Samo, kada se molio
činilo mi se kao da zapovijeda svecima. Župnik ga je htio smaknuti, ali ga je crkveni odbor uzeo u zaštitu. Velečasni se usprotivi i prijavi žandarima krađu u svetohraništu. Ali, nažalost, udari ga srčana kap na propovjedaonici i umre. Zamjeni ga neki mladi. Dva je dana Rok klečao nepomično pred svetištem i govorio: "Blagoslovljeno ime njegovo", a treće jutro su ga našli kruta i hladna, poklečke naslonjena na zid tornja. To je tužno, no ipak… Djeca Jure Grešnika najradije bi se kod crkve igrala "raja". Jednog je dana župnik porazgovarao s crkvenim dostojanstvenikom. I tako malo razgovaraju i o obitelji Grešnik. Kad je crkveni dostojanstvenik čuo priču rekao je da Jura Grešnik postane zvonar župe crkve Majke Marije. I tako je Jura postao zvonar. Narod ga nije volio. Jure je jednom potrošio na cigarete umjesto da novce da za sol. Žena i djeca su mu ostala gladna. Tako su sutradan djeca otišla u crkvu i pohlepno pojeli hostije. Sutradan na ispovjedi se proširila ta vijest i župnik je rekao da će za to stići velika kazna. I stigla je.
Stigla je oluja. Svi su krivili Juru, ali Adam Grba je rekao crkvenjacima da je Jura tako uništio i sebe, a ne samo narod. Jednog dana Nevenka je glasno rekla "Tata, tata". Njezin tata (Jura) se objesio. Svi su se uspaničarili. Neki su govorili da se preko noći probudio. Kablarova žena je pomogla obitelj Grešnik kada im je bilo najteže, u tim kobnim trenucima. Zaista lijepo od nje.

Prepričana epizoda:
Spustila se tuča. Teška zrna leda operušala su voćke, stukla vinograde i izrešetala kukuruz. Kad je sunce opet granulo, kroz polja je odjeknuo jauk ljudi. Ljetina je bila uništena i za to su okrivili zvonara Juru. On je izazvao gnjev božji jer nije posluživao u crkvi kako treba i jer je dao svojoj djeci da zvone umjesto njega dok je on radio u polju. Seljani su sav svoj bijes iskalili na njemu. Gađali su ga plodovima i polomljenim granama, razbili mu okna na kući i nazivali ga ništarijom, skrvnikom, svetokradicom i nevjernikom.

Analiza likova:
Jura Grešnik

Otac je osmero djece. Piše bratu u Americi za pomoć, ali mu brat odbija pomoći. Kad je umro stari zvonar Rok, Jura postaje zvonarom. "Usnuo bi na užetima od umora, da ga grmljavina na tornju ne osvješćuje…" Jura poslužuje u crkvi, a kod kuće radi u štali i polju. Stalno je umoran, a često i srdit. Seljani od njega očekuju pobožnost i blagost. "Sluga ima jednoga gospodara, a njemu stotine zapovijedaju. I oni najljeniji i najnevredniji u selu mogu ga pozvati na red…" Djeca počinju zvoniti
umjesto njega, jer on ima puno posla u polju. Seoske žene se zgražaju: "… djeca crkvom gospodare. Derčad skvrni oltare, onečišća svetinje. O Bože, o Bože! Zvonara imamo, a on đubre prevrće…". Njegova djeca pojela su hostije prije mise, oluja je uništila ljetinu, a seljani su svu krivnju bacili na Juru. On nije mogao izdržati taj pritisak i objesio se o zvoničko uže.

Stari Rok
Časni starac bijele brade, trideset je godina služio kao zvonar crkve Majke Marije u selu. Posluživao je u crkvi, ubirao darove, čistio svetačke kipove. Pred kraj je počeo piti misno vino i pijan svetogrditi. Crkveni odbor uzeo ga u zaštitu. Stari župnik umre i dođe mladi župnik. Rok se obrijao, uredio i zatražio od novog župnika blagoslov. Dva dana klečao je nepomično pred svetištem, a treće jutro našli su ga mrtva, naslonjena na zid tornja.

Dojam o djelu:

Pripovijetka je tužna. Govori o teškom životu seljaka s mnogo djece i njegovoj borbi da ih prehrani. Težak život još mu više zagorčavaju suseljani.

ponedjeljak, 20. prosinca 2010.

Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21.03.1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama "Lirika" i knjigu novela "Dani gnjeva", u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana ("Brod na potoku", "Božji bubanj"), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme "Ognji i rože" i knjigu kritika "Eseji i ocjene", u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom "Ognji i roži" uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema "Jama" (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Tema:
Siromaštvo i težak život Jačice Šafrana

Kratki sadržaj:
Priča počinje o seljaku čobanu Jačici Šafranu koji sve do svoje starosti nije stvorio svoj dom. Oduvijek je imao lijep odnos s životinjama, a one su mu uzvraćale nježnošću. Bio je sam i uživao bi u ljepotama prirode. Rijetko je odlazio u selo i bio je nepristupačan ljudima koji su mu se rugali na njegov život. Radio je za druge i nije ništa stvorio za sebe. Ostario je i postao nemoćan za gonjenje stoke i puhanje u rog. Seljaci su željeli nekog jačeg i mlađeg. Dali su mu staru kravicu Golubu i ruševnu kućicu daleko od sela. U početku je Jačica bježao u goru i potajno gledao jako i zdravo stado. Mekan i dobar u duši sažalio se nad starom i žalosnom
kravicom Golubom pa se pomirio sa sudbinom. Ponovo je pronašao smisao života i uredio vrt ispred kućice, posijao pšenicu, zasadio krumpir i grah čučavac. Sretan i zadovoljan gledao je kako usijev napreduje. Jednoga dana kraj Jačičine kolibe ugljenar i drvosječa Franina Brdar podigne brvnaru. Onakvog velikog, glasnog i jakog bojao se Jačica. Bio je grub i stalno mu se smijao. Pred jesen proširila se vijest da će se ubirati vojnica. Primio je Jačica obavijest i postao tjeskoban jer nije imao novaca da je plati. Znao je da mu jedino mogu zaplijeniti njegovu Golubu. Zatvorio se sa svojom kravicom u staju ali su panduri uspjeli razvaliti vrata i odvesti Golubu. Bio je shrvan od boli. Vraćajući se iz šume Franina Brdar ugledao
je kako odvlače Jačičinu kravu. Sažalio se nad njim.

Stil i jezik:
Pri završetku su rečenice zbijene jer je pisac htio izraziti kako se Jačica dugo brinuo o toj kravici, a brzo su mu je uzeli, uglavnom, ubrzanje radnje. Umanjenice označavaju osobine pojedinih likova. Tako raspoznajemo da je Jačica osjetljiviji čovjek, a Franina grublji. Pejzaž utječe na likove, pogotovo na Jačicu. Jačica se osjeća presretno i prelijepo u prirodi. Iskorištava svaki takav trenutak, a Franina se osjeća osvetnički u šumi (ruši drveće).

Osnovna misao:
Pisac nam želi pokazati da svaki čovjek ima svoju osjetljivu i grubu stranu. Kod Jačice to nije izraženo, ali kod Franine je kada u zadnjoj rečenici po prvi put u životu upotrijebi umanjenicu.

Analiza glavnog lika:
Jačica Šafran

Voli prirodu - "Iz njegovih su ruku pitomo kao golubi, lizali su najprkosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupile bi mu najupornije junice i najjogonastiji teoci turali bi mu glavu u njegovu pastirsku prtenjaču"

Malen - "Malena tijela, kudrave kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku"

Povučen - "Ali Jačica nije već trideset godina odlazio u selo o Martinju..."

Dobar - "Tako se jednom zagledao u njene turobne, paćeničke oči, i poniknu pred njom kao pokajnik"

Nježan - "Pogladio bi je, pomilovao, i onda otrčao u vrt, da radi..."

Dojam o djelu:
Pripovijetka je potresna. Govori o dva čovjeka koja su se udaljila od svijeta. Jačica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit, ali ne i bezosjećajan.

nedjelja, 19. prosinca 2010.

Ivo Andrić - Pripovijetke

Ivo Andrić - Pripovijetke

Bilješke o piscu:
Ivo Andrić, istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist. Rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora i uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje. Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom "O duhovnom životu Bosne pod turcima". Kao srednjoškolac i student
Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine – Mlada Bosna - koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra, V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica… Od rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Kočiću… Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Priča o kmetu Simanu

Mjesto radnje: Kraj oko Sarajeva

Vrijeme radnje: Kraj 19. stoljeća

Kratki sadržaj:
Godine 1876. bosanski narod digao se na ustanak protiv turaka u malome gradiću Nevesinju. Tu je poražena turska vojska, i time slabi čitavo tursko carstvo. Usporedo s tim austrijska vojska jača i postaje najveća politička i vojna sila u tom dijelu Europe. Godine 1878. Austrija je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Kmetovi su mislili da će austrijska vlast donijeti nove uvjete života, međutim za njih nije bilo nikakve promjene, kmet je i dalje ostao kmet, a age su ostali age. Promijenilo se samo ime države i vlasti a sve ostalo, naročito društveni položaj kmeta, nije se ni u čemu poboljšao. Nastala su teška i nesigurna vremena za bosanski narod.

O djelu:
U djelu Ive Andrića prikazuje se vjekovna borba između kmetova i turskih feudalaca. Kada je u Bosni austrijska okupacija zamijenila tursku, kmetovi su povjerovali da je došao kraj iskorištavanja.

U djelu je dat primjer sukoba kmeta Simana Vaskovića i age Ibraga Kološa. Kad su austrijanci okupirali Bosnu kmet Siman suprotstavio se agi i nije više htio da mu daje trećinu uroda. Mislio je da je s promjenom vlasti donešena i promjena o daćama kmetova. Ali Siman se grdno prevario, vlast je još uvijek bila na strani age. Siman je tako iz dana u dan provodio vrijeme na raznim suđenjima, misleći da je u pravu.
Simanu su umrla dijeca, žena otišla kod rodbine, a on se odao pijanstvu. Tvrdoglavo se pridržavao svog stava i tako je upropastio svoj život.

Analiza likova:
Siman Vasković:

Kmet koji je živio svojim mirnim, uobučajenim životom. Siman je tražio svoje pravo, ali ondašnje "visoko društvo" nije dozvoljavalo da običan kmet traži pravdu jer je nikada nije ni imao. Siman se prerano digao u borbu za pravdu, jer da je još malo pričekao uz njega bi bilo još mnogo bosanskih kmetova kojima se kasnije počela buditi svijest. Siman se nije imao na koga osloniti, a pratile su ga same teškoće. Smirenje je nalazio u alkoholu, a zapao je u najlošije društvo, među pijance i propalice.

Ibraga Kološ:
Turski feudalac. Razlikovao se od drugih aga. Nije bio loš čovjek, naprotiv, u mnogočemu je popuštao Simanu. Kao ni jedan aga, Ibraga je sam dolazio po urod. Ali kada mu se Siman suprostavio i nije mu htio davati daće, aga ga je tužio sudu i dobio ono što je tražio. Od Simana je stvorio propalicu.

Veletovci

Mjesto radnje: Na granici Bosne i Srbije

Vrijeme radnje: Početak 19. stoljeća

Tema:
Ova kratka Andrićeva pripovijetka prikazuje nam junaštvo, veliku hrabrost i borbenost hajduka.

Kratki sadržaj:
Turci su odlučili da potpuno očiste planine i oslobode putove u tom kraju. Otpor su im davala dva hajduka koja su već pet godina bili klica bune na tom području. Jedan od njih je bio Stojan Veletovac iz malog sela Veletovci nedaleko od granice. Turci su opkolili tu dvojicu koji su se nalazili u kuli koja je pripadali porodici Crnojevića. Stojan je sa svojim drugom pružao veliki otpor i turci ni nakon desetak dana nisu uspjeli uhvatiti hajduke. Jedan od turaka se dosjetio kako bi mogli izmamiti Stojana, pošto su ubili Stojanovog prijatelja. Varka se sastojala u tome
što su trebali dovesti Stojanova strica kojeg je ovaj jako volio. Tako su i učinili. Stojanov stria čiča Miloje trebao je na nagovor turaka pozvati Stojana na predaju. Ali čiča Miloje, iako u smrtnoj opasnosti, nije to učinio već je savjetovao sinovca da se ne preda turcima, a pogotovo ne živ. Turci ubiše čiču Miloja. Bila je oluja koju je Stojan iskoristio i tu je noć pobjegao. Turci su se morali vratiti u Užice i umjesto Stojanove glave poslali su čiča Milojevu glavu i glavu Stojanova prijatelja
u Beograd. Tako se čičina glava ni kriva ni dužna našla na beogradskom bedemu, kao i glave mnogih drugih vojnika, hajduka.

Analiza djela:
Ivo Andrić u svojima djelima najčešće piše o događajima u našim krajevima u vremenskom razmaku od dolaska turaka pa do danas. Piše o samovolji, tvrdoglavosti i o patnjama naroda. Na poseban način opisuje likove u svojim odlukama, zaključcima, mišljenjima, doživljajima. On to opisivanje prikazuje na početku pripovijetke kako bi u daljnem pisanju još više obradio njihove postupke, i to na takav način da izazove čitateljevo razmišljanje i zaključke.

Zaključak:
U svojim pripovijetkama Ivo Andrić slika život Bosne, njene ljude i pejzaže, kao i posebnu atmosferu njenih sela i gradova. Kroz njegove pripovijetke prodire osjećaj o praznini ljudskog života, o njegovom nestajanju da se suprostavi strastima i bolu, te osjećaj o njegovom vječnom i neizbježnom padanju u siromaštvo i smrt. U njegovim pripovijetkama dolazi do izražaja društvena problematika koja je savršeno iskazana u stilu i ljepoti njegovih rečenica. Sa uzbudljivom radnjom Ivo Andrić je stvorio poseban stil kojem nema premca u našoj književnosti.

subota, 18. prosinca 2010.

Josip Kozarac - Pripovijesti

Josip Kozarac - Pripovijesti

Bilješke o piscu:
Josip Kozarac (1858. – 1906.), po zanimanju šumar, uveo je potpunije Slavoniju i njezine probleme u našu književnost. Svu pažnju posvetio je društvenim i ekonomskim pitanjima Slavonije, prodoru kapitalizma u selo i patrijarhalnom životu, a idejni i društveni sukobi među ljudima toga doba glavno su vrelo književnih tema u njegovim djelima. Kozarac je pretežno programatski pisac koji postavlja određenu tezu i rješava je u djelu. Pisac je novele Krčelići neće ljepote, romana Mrtvi kapitali, Među svjetlom i tminom itd. U nizu novela koje su proizašle iz neposredna života i
tragične slavonske stvarnosti Kozarac je dao snažnu umjetničku sliku novog društvenog stanja i psihološki izvanredno dobro ocrtao suvremenike u njihovoj zbunjenosti i izgubljenosti, kao npr. u djelima: Slavonska šuma, Moj djed, Tena, Tri ljubavi, Tri dana kod sina, Oprava. Pored novela i romana pisao je pjesme i komedije (Turci u Karlovcu, Tartufov unuk…)

Vrsta djela:
Zbirka pripovijesti

MOJ DJED

Mjesto radnje:
Selo

Vrijeme radnje: Od dvije godine prije djedove smrti pa nadalje...

Tema: Djed

Motivi: Djedov izgled, život, stan, gostoprimstvo, darežljivost…

Redoslijed opisa:
- Djedova smrt i vanjski izgled
- Djedova kuća, opis posjeta djedu
- Djedovo poznavanje prirode i gostoprimstvo
- Djedov odnos prema pravdi
- Djedov odnos prema radu
- Djedovi savjeti
- Djedove priče
- Djedova pomoć drugima
- Djed na sajmu, njegova darežljivost
- Djedu nije teško umrijeti
- Djedova smrt
- Pisac opisuje svog djeda unatrag nekoliko godina prije smrti.
Analiza glavnog lika:
Djed

Umro je jedne jeseni iako se činilo de je prije zaspao nego umro. Bio je dobroćudan, darežljiv, uvijek je bio spreman pomoći i želio je svima ugoditi, a osobito se volio prisjećati starih vremena. Nije mu bilo teško umrijeti jer mu je obitelj bila složna.

Sporedni likovi:
Djedova obitelj, seljani, lovci

Jezik i stil:
Priča je napisana na hrvatskom književnom jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Ima i nekih riječi na drugim narječjima. U priči se pojavljuju epiteti, usporedbe, metafore…

SLAVONSKA ŠUMA

Mjesto radnje:
Šuma

Vrijeme radnje: Neodređena godina dana – neodređeno godišnje doba

Tema: Šuma, život u šumi

Ideja: Prirodu treba čuvati tako da ju možemo čistu i očuvanu predati svojim potomcima.

Motivi: Šuma kroz godišnja doba, rad u šumi, lovovi…

Redoslijed opisa:
- Šuma, drveće u šumi
- Različita promatranja šume
- Šuma noću
- Slavonac i šuma
- Šuma u proljeće
- Šuma ljeti
- Životinje u šumi
- Ptice u šumi
- Lov na patke
- Rad u šumi
- Brojanje drveća
- Razgovori s Bartolom
- Završetak brojanja drveća
- Procjenjivanje drveća
- Lov na srne
- Sijanje žira
- Šuma kroz povijest
- Pisac opisuje šumu kroz godišnja doba.

Glavni likovi:
Šuma, šumar

Šumar
Nadasve voli svoju šumu, voli biti u njoj jer se tamo osjeća kao kod kuće.
Šuma mu je najveće blago i štit od vremenskih nepogoda.

Sporedni likovi:
Bartol, lugari, lovci i ostali ljudi

Jezik i stil:
Priča je napisana na hrvatskom književnom jeziku – štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Tu su i dvije - tri riječi na drugim narječjima. U priči se pojavljuju epiteti, metafore, usporedbe, gradacije, onomatopeje… Priča ističe važnost prirode, a i to kako je ljudi često bespotrebno uništavaju.

Godišnja doba u "Slavonskoj šumi":
- Proljeće: U proljeće se priroda budi, rastu pupovi, dolaze životinje. Epitetima dočarava boje, onomatopejom glasanje životinja, metaforom razne pojave u prirodi.
- Ljeto: Pisac gradacijom i usporedbom dočarava razliku između ljeta kad se životinje vraćaju u šumu, i proljeća kad su životinje uglavnom na livadama. Epitetima dočarava boje, a metaforom razne promjene u prirodi. Ima i onomatopeje.
- Jesen: Pisac u najviše opisuje procjenu i sječu drva te lov. Pri tome se koristi metaforom, onomatopejom, usporedbom, epitetima i pomalo personifikacijom.
- Zima: Zima se piscu čini prazna jer su posjekli šumu, pa to ističe svim pjesničkim slikama.