Bertolt Brecht - Kavkaski put kredom

Bertolt Brecht - Kavkaski put kredom

Bilješke o piscu:
Bertolt Brecht, njemački književnik, rodio se 10. veljače 1898. g. u Augsburgu, a umro je u Berlinu 14. kolovoza 1956. godine. Medicinu i prirodne znanosti studirao je u Munchenu, ali odmah potom posvetio se kazalištu gdje je radio kao režiser. Bio je dramaturg, pisac i nakladnik. Svoju dramsku djelatnost započeo je već 1922., a 1928/29. godine pohađa radničku marksističku školu. Najpoznatija djela su mu: Život
Eduarda II kralja Engleske, Kavkavski put kredom, Stotinu pjesama, Spisi o kazalištu, Pjesme i popjevke, poslovi gospodina Julija Cesara…

O djelu:
Djelo je napisao Bertolt Brecht, univerzalni genij, dramaturg, pisac i pjesnik, režiser i teoretičar kazališta. Zaslužuje posebno priznanje jer se njegove drame gledaju i danas u kazalištima širem svijeta. Osnovne ideje njegovih djela kreću se u znaku socijalizma, pacifizma i internacionalizma. Njegov sarkastičan stil, koji ga nikad ne napušta u djelima, javlja se s toplim suosjećanjem prema siromašnima i slabima. U izgradnji svoga stila služio se tekovinama i temama od najstarije do moderne književnosti. Djelo se sastoji od šest manjih dijelova, a obuhvaća gotovo osamdesetak likova.

1. dio - Spor do doline
Među ruševinama kavkavskog sela sjede žene i stariji muškarci, te nekoliko vojnika. Piju vino, puše i razgovaraju o ljepoti svojih sela te o dobrim, ali sad već gotovo zaboravljenih života. Oni su iz sela Galinsk i Rosa Luxemburg. Sanjaju povratak na svoje ognjište. Na kraju ovog dijela pisac objašnjava temu stare priče Krug kredom koja će se odigrati u izmjenjenom obliku.

2. dio - Aristokratsko dijete
U početku nam pisac na ironičan način opisuje stvarnost. Opisuje nam kako gubernatora više zabrinjava ručak i posjet graditelja za uljepšavanje njegova nego ratna izvješća o poginulima i blizini ratnog bojišta. Dolazi do uzbune, kad se gubernator suočava sa istinom svejedno mu je za sve, glavno da mu glava ostane čitava. Simon ima zadatak čuvati gubernatorovu ženu, on je zaljubljen u njezinu sluškinju Grušu koju je u tom nesretnom trenutku zaprosio. Gubernatorica se sprema na bijeg pred neprijateljima. U nemogućnosti da uzme svu željenu prtljagu brine se za ono što će uzeti. Nakon dugog premišljanja bježi zajedno sa slugama, a ostavlja svog sina Mihajla i jadnu Grušu. Gruša namjerava također pobjeći, odlazi po stvari, ali ne može ostaviti samo dijete pa ostaje s njim.

3. dio - Bijeg u sjeverne planine
Gruša bježi prema sjeveru sa dijetetom. Pokušava mu naći prenočišće tj. utočište jer se ona mora vratiti svom zaručniku. Pokušava ga ostaviti jednoj seljanki no ona u strahu za svojim životom izdaje Grušu. Gruša odlazi i nastavlja put prema planini. Prelazi preko uništenog mosta, te se ruga oklopnjacima koji nisu bili u mogućnosti prelaska mosta. Ispod je bio velik ponor. Pokušala se spetljati sa plemićima ali joj nije uspjelo zbog žuljeva na rukama.

4. dio - U planinama na sjeveru
Gruša odlazi svom bratu, koji se već oženio, a kako je živio na selu gdje je bilo mnogo ogovaranja Gruša nije mogla više ostati. Njezin brat dogovorio se sa starom ženom koja je imala sina na smrtnoj postelji da će on oženiti Grušu, ali to ne bio pravi brak već samo na papiru u korist oboje. Gruša ni itko drugi nije znao da Jusup, Grušin muž, samo glumi bolest. Prošlo je već nekoliko mjeseci kada je Gruša srela Simona. On joj nije dao priliku da razjasni svoju situaciju, te je sve pogrešno shvatio. Tada su došli oklopnici i uzeli Mihajla, smatrajući da je on sin gubernatora. Gruša je bila nervozna, pošla je u grad zaboravljajući opasnost od optužbe što je udarila jednog od oklopnika.

5. dio - Pripovijest o sucu
Sudac Azdah zapravo i nije bio pravi sudac, već također jedan od optuženika jako sretne ruke. Kako nisu bili zadovoljni starim sucem za kojeg kažu da je dosadan čovjek, Azdah je kao kaznu morao vršiti dužnost suca. Pomogao je u svojoj dužnosti siromašnima, a kažnjavao bogate. On je bio prvobitno optužen da je započeo rat, ali on je samo vršio dužnost vrhovnog zapovjednika. Na kraju ulomka njemu se obratila gubernatorova žena Natela koja zahtijeva da sluškinju koja je odvela njezina sina Mihajla optuži na smrt. Azdah obećava da će joj odsijeći glavu.

6. dio - Krug kredom
Gruša dolazi na sud, nadajući se da će izboriti za Mihaila. Natela ne želi sina zato jer su joj ga uzeli ili zato što joj nedostaje već zato što bez njega ne može uživati u bogatstvu pokojnog muža. Suočavaju se Gruša i Natela, ali napetost se sve više povećava kada dođe do potrage za sucem Azdahom koji je pobjegao. Kad su ga našli, uzeli su mu sudačko odijelo te su ga htjeli objesiti. No dolazi glasnik Velikog kneza koji je odlučio imenovati novog suca Azdaha. Mučenje prestaje, a Azdah preuzima nanovo ulogu suca. Nakon dugog razmišljanja o slučaju, Azdah presuđuje u korist Gruše, te rastavlja Grušu i njezinog muža. Simon prihvaća Grušu i
Mihajla.

Zaključak:
Djelo ima sretan završetak, odnosno pozitivci pobjeđuju negativce. Azdah je te noći nestao, ali je još dugo to vrijeme ostalo zapamćeno u gruzijskom narodu kao vrijeme pravednog suđenja. Djelo zapravo predstavlja dramu napisanu po likovima, daje dojam kazališta. Djelo je ponuđeno zapravo iskrenom majčinskom ljubavi, a poruka pisca je da nije važno što imaš i da ne mariš da li ćeš sve to izgubiti, već je važno ono što njeguješ i za što će uslijediti borba te strah prema gubitku.

Francesco Petrarca - Kanconijer

Francesco Petrarca - Kanconijer

Bilješke o piscu:
Franceco Petrarca, talijanski pjesnik i latinski pjesnik, rođen je 20.7.1304. u Arezzu. Umro je 18. - 19.7.1374. u Arqua kraj Padove. Sin je prognanoga firentinskog notara koji se 1312. preselio u Avignon, tadašnje papinsko sjedište. Studira pravo u Moutpellieru i Bologni (1323.). Sprijateljio se s velikim suvremenikom Boccacciom, koji u njemu vidi duhovnog vodiča. Na Veliki petak, 6. ili 10.4.1327. zagledao se, kako sam tvrdi, u plavokosu i crnooku ljepoticu Lauru i ostao joj zauvijek odan, pa i
nakon njezine smrti (1348.), iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu napisao je "Rasute rime". Njegova poznatija djela su Kanconijer, Africa, Moja tajna.

XI
Lassare il velo o per sole o per ombra

Nosite, gospo tu koprenu krasnu
na suncu i u sjeni,
otkad žudnju vidjeste u meni
s koje mi svako ino htijenje zgasnu.

Dok slatke misli u sebi sam krio,
što željama su slomile mi pamet,
lice već viđah samilošću sjati;
al kad vas Amor upozori na me,

Kose je plave veo obavio,
a nesta pogled koji ljubav prati,
Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati

taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu.

Analiza:
Pjesnik primjećuje da ga Laura ne voli. Laura je odbila Petrarcu kada je vidjela da ju on voli. Pjesnik je to prikazao tako da je rekao kako se je ona veom sakrila. Tim veom je sakrila svoje oči koje pjesniku najdraže kod Laure. Pjesnika su najviše privlačile njene oči, koje su njemu bile poput sunca (svjetlost koja mu daje život, snagu...). Stilske figure koje se pojavljuju su metafora i epitet.

Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abcd
3. kitica – abb
4. kitica – aab
- c iz 2. kitice se rimuje s b iz 3. kitice i a iz 4. kitice

XXXI
Questa anima gentil che si disparte

Ta blaga duša što putovat treba
u drugi život, prije hore zvana,
bude li tamo dužna čast joj dana,
u najdičnijem bit će dijelu neba.

Između Marsa stane li i treće
svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
jer da bi mogle gledat lijepost njenu,
blažene duše njoj hrlit sve će.

Pod četvrtim li svodom bude stala,
tri ostale će manje lijepe biti,
a samo njoj će pripast čast i hvala;

u petom krugu neće boraviti;
znam, bude li se dalje uspinjala,
Jupitera sjaj će i svih zvijezda skriti.

Analiza:
Petrarca shvaća da će Laura umrijeti prije nego što bi trebala. Pjesnik je diči. Prikazuje ju kao svjetlost, što je i prije već činio pošto je svjetlost često upotrebljavana za prikaz idola, moći, predmeta obožavanja i slično, te govori kako će ta svjetlost sjati jače od svih ostalih odnosno da će sva ostala svjetla pasti u sjenu. Naravno to govori da će se desiti samo ako joj bude dana čast koju ona u njegovim mislima zaslužuje. Stilske figure koje se pojavljuju su gradacija, hiperbola i epitet.

Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abba
3. kitica – aba
4. kitica – aba
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- b iz 3. kitice se rimuje sa a iz 4. kitice

XXXII
Quanto piu m’avvicino al giorno extremo

Kako se bliže moji zadnji časi,
a život ljudski redom kratko traje,
vidim da vrijeme ni hipa ne staje
i lažna nada pomalo se gasi.

Mislima velim: o ljubavi niti
zborit ne smijemo, jer u svakom trenu
snijeg kao novi nestaju i venu
snage nam tijela; mirni ćemo biti:

s njim će sve nade prestati da žive,
s kojih smo bili u zabludi dugo,
sve što veseli, boli, srdi, plaši;
te ćemo spoznat da često i drugog
privlače stvari lažljive i krive;
uzalud da su uzdisaji naši.

Analiza:
Pjesnik primjećuje da neće još dugo živjeti. Život svakog čovjeka je prekratak. Vrijeme uvijek teče i niti na trenutak se ne zaustavlja pa tako pjesnik gubi "lažnu" nadu koja ga je do sada tješila. Petrarca shvaća da u svakom trenu ima sve manje i manje energije za život i da ju ne smije rasipati. Govori da će s prestankom gibanja, odnosno kada napuste svoje tijelo, nestati svi osjećaji. Zadnju kiticu se može protumačiti na više načina. Jedan način bi bio da je ono što oni sada govore, još prije smrti, uzaludno jer uzaludno jer će postojati uvjek oni drugi koje privlače krive stvari bez obzira na to što oni kažu, a drugo je da njihovi uzdisaju nakon što umru su uzalduni, odnosno uzaludno im je to što se čude krivim stvarima koje drugi rade i mole boga da to zanemari. Od stilskih figura pojavljuje se kao i uvijek epitet.

Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abba
3. kitica – abc
4. kitica – abc
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- c iz 3. kitice se rimuje s c iz 4. kitice

CCCXL
Dolce mio caro et precioso pegno

O slatki znače, milo moje blago,
što Raj te čuva, Narav mi te diže,
ah, sućut tvoja zašto kasno stiže,
života moga potpora i snago?

Bar u snu tvojeg viđenja sam prije
dostojan bio; sad puštaš da patim
pomoći lišen: ta tko mi je krati?
A znam da srdžbe tamo gore nije:

zbog koje ovdje srca milostiva
stradanjem drugog katkada se slate,
te Amor svladan u svom carstvu biva.

Ti što me vidiš i ćutiš mi muke,
i jedina mi možeš skončat jade,
prikazom svojom stišaj mi muke.

Analiza:
Laura je mrtva i raj je čuva. Pjesnik je tužan jer je više niti u snu ne vidi kao prije pa se zapitao zašto bi to Laura njemu napravila kada u raju nema srdžbe. Pjesnik misli da je Laura jedina koja vidi njegove muke i da mu ona jedina može pomoći da ih se riješi ako mu se prikaže. Djelomično je u pravu jer ako pati za njom najbolje će mu trenutno pomoći da mu se prikaže, no onda će još više patiti kada mu se za stalno prestane prikazivati. On si sam jednini može pomoći. Mora sam prihvatiti da je više nema u ovom životu te krenuti dalje sa svojim životom. Od stilskih figura se javlja epitet.

Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abca
3. kitica – aba
4. kitica – aba (iako nije prava jer se potpuno ista riječ pojavljuje)

CCCLXI
Dicemi spesso il mio fidato speglio

Zrcalo vjerno govori mi moje,
duh trudan, koža izborana cijela
i oslabljena snaga, spretnost tijela:
Ostario si, očevidno to je.

Valja da Narav svi slušaju ljudi
jer vrijeme ne da sporit snagu njenu.
Ko voda vatru što gasi u trenu,
tad se iz duga, mučna sna probudih:

i vidim da nam život leti bijedan
i da nam kob je samo jednom sklona;
i usred srca glas mi zvoni jedan

Od nje što lijepih lišena je spona,
al, živa, bila stvor je izvanredan,
te svim je slavu, mnim, uzela ona.

Analiza:
Pjesnik vidi svoj odraz u zrcalu i shvaća da je star i slab. Petrarca se probudio i shvatio da život prolazi i da je bijedan, no još uvijek čuje u svome srcu glas Laure te se prisjeća kako je bila "izvanredna". Stilske figure koje su upotrebljene su hiperbola i epitet.

Rima:
1. kitica – abba
2. kitica – abbc
3. kitica – aba
4. kitica – aba
- a iz 3. kitice se rimuje s b iz 4. kitice
- b iz 3. kitice se rimuje s a iz 4. kitice

Dojam o djelu:
Soneti koje sam pročitao mi se nisu previše dopali zbog pjesnikovog stava prema Lauri. Nikako ju ne može preboliti što je pomalo iritantno, pogotovo ako se pokušate staviti u njenu poziciju. Ona ga ne želi no Petrarca ju voli i nakon što umre i još uvijek ju veliča iako ga ona nikada nije voljela. Često se pojavljuje hiperbola što dokazuje da pjesnik pretjeruje s ljubavlju prema Lauri. Iako bi neki mislili da to govorim jer se nisam zaljubio i slično, to nije točno jer Petrarca, čak i nakon što mu je Laura pokazala da nije zainteresirana za njega, ju je nastavio obožavati. Štoviše Laura do kraja svog života nije promijenila mišljenje, kao i Petrarca.

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Ivana Brlić Mažuranić - Kako je Potjeh tražio istinu

Kratki sadržaj:
U jedno vrlo davno doba, živio na bukovoj gori starac Vjest sa tri unuka imenom Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednoga dana pošalje djed unuke po med u šumu, bilo je mračno te unuci počnu da pričaju o svijetu, no tada shvatiše da nijedna od njih nije bio dalje od ove šume te da nemogu pričati o tome. Zato počnu pjevati pjesmu o božiću Svarožiću da im podari svjetlo. I dok su tako pjevali, ukaze se njima Svarožić i povede ih on po svijetu i kaza im da nesmiju napustiti djeda dok mu ne uzvrate ljubav. No kada ih Svarožić vrati na goru odokuda ih je uzeo, oni sve to zaboraviše te nikako da se sjete što im je Svarožić rekao.

Bješe u šumi jedan zloduh Bjesmoar koji se jako želio riješiti starca. Zato kada su se unuci vratili do djeda i ispričali mu priču o Svarožiću te ih djed nato upita što im je rekao, Bjesmomar pošalje 3 bjesa, za svakoga unuka jedan, da nagovaraju unuke što da kažu. Na nagovor bjesa, Ljutiša i Marun kažu da im je Svarožić rekao da će biti najbogatiji odnosno najjači čovjek na svijetu, no Potjeh koji je volio istinu nije se dao zavesti bjesovim nagovaranjima te je jednostavno rekao da nezna što mu je
rekao Svarožić. Tako su Ljutiša i Marun slušali svoje bjesove i radili sve što su oni željeli, no Potjeha bjes nije uspio nagovoriti te je on odlučio da potraži istinu.

Tako se Potjeh oprostio sa djedom i otišao u šumu, sjeo se ispod divlje jabuke i pokušavao se sjetiti što mu je Svarožić rekao. No Potjehov bjes nije odustajao, on ga je stalno ometao, te kada bi Potjehu pala nekakva misao na pamet, bjes bi ga odmah omeo.

U međuvremenu, bjesovi Ljutiša i Maruna su dobro obavljali svoje poslove. Tako su ih jednoga dana nagovorili da se rješe djeda. Ljutiša i Marun su se noću prikrali djedovoj kolibi, zapalili je i otišli se šetati okolo planine da ne gledaju djeda kako gori. Djed se u probudi i ugleda kuću u plamenu, odmah shvati što se dogodilo i počne mirno čekati da ga vatra
uzme k sebi.

U tom istome trenutku malo podalje, Potjeh se budi i ukazuje mu se Svarožić i kaže mu što mu je rekao i prvi put dok ga je vidio. Sav sretan što je saznao istinu, Potjeh krene do zdenca da se umije, no slučajno se previše nage te padne u zdenac i utopi se. Potjehov bjes, pun tuge počne se derati i urlati iznad zdenca. Slučajno su tuda prolazili Ljutiša i Marun na povrtaku iz šetnje te kada njihovi bjesovi čuju urlanje, oni brzo dođu do njega te ga odnesu Bjesomaru.

Tada su dvoje potjehovih braće po prvi puta u godinu dana ostali bez svojih bjesova. Ugledaju beživotno tjelo Potjeha te se sjete da su zapalili djedovu kuću. Brzo potrče tamo i stižu u zadnji čas i spašavaju djeda iz vatre i priopćuju mu smrt njegova najmlađega unuka. Djed im oprosti za sve što su učinili te ih omah povede kroz jedan put u šumi gdje još nikada nisu bili. Nakon nekoga vremena stignu do velikog, bijeloga oblaka na kojemu je bio Svražićev dvorac a u njemu gozba. Ispred dvora sjedi Potjeh i plače zato jer njega nisu pustili u dvor jer je zgrješio protiv djeda. Djed mu polako priđe na oblak, zagrli ga te zajedno uđu u dvor. Ljutiša i
Marin, vidjevši to, vrate se doma, kasnije osnuju obitelji i žive u dobroti dugo i sretno.

Vrsta djela: Bajka u prozi

Mjesto radnje: Šuma, krčevina

Vrijeme radnje: Vrlo davno doba

Tema: Potjehovo traženje istine

Ideja: Trebamo slušati svoje srce jer ono ne može pogriješiti kao razum

Analiza likova:
Vjest
Dobroćudan starac, mudar, vrijedan, blag.

Marun
Kada ga je obuzeo bijes postao je pohlepan i svim snagama se želio obogatiti, čak je bezdušno isplanirao smrt djeda Vjesta.

Ljutiša
Kada ga je obuzeo bijes počeo je izrađivati oružje i želio je postati najveći junak.

Potjeh
Njega bjes nije mogao obuzeti, jer je Potjeh bio iskren, slijedi svoje srce, na raju su on i djed živjeli u najvećem blagostanju i slavi.

Potjeh je u prenesenom značenju svaki čovjek koji se odupire pošastima suvremenog svijeta (novac, slava, poroci…)

Svarožić
Sunčanu svijetlost zamišljali su stari Slaveni u obliku prekrasnog mladića Svarožića, rekao je Vjestovim unucima da će sretno živjeti ako ostanu uz djeda.

Bjesomar
Staroslavenski vladar zlih i opakih sila, smetao mu je dim vječnog Vjestovog plamena, kojeg je zbog toga zamrzio i poslao bjesove na Vjestove unuke.

Potjehov bjes
Rogat, vragolast, kada je Potjeh poginuo bio je vrlo tužan zato jer se priviknuo na Potjeha

Ostali bjesovi
Složni

U prenesenom značenju, bjesovi su pošasti koje ovladaju ljudima slabih
karaktera.

August Šenoa - Kako došlo, tako prošlo

August Šenoa - Kako došlo, tako prošlo

Bilješke o piscu:
August Šenoa je rođen 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemačkim kraljevskim slastičarom, nije se slagao, a majka, slovačka Mađarica, mu je umrla kad je imao osam godina. Pučku je školu završio u Zagrebu, jedan razred gimnazije u Pečuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima nije završio studije. August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.

Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i feljtone (Zagrebulje). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je živio do smrti. Šenoa je prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce, građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema, privlačnosti sadržaja i likova te živom pripovjedačkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.

Oženio se Slavom Ištvanić i imao sina Milana. Kako bi se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni činovnik i radio kao uređivač časopisa "Vijenca".

Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine pomagao ljudima na ulici dobio je upalu pluća od čega je i umro.

Njegova djela:
a) Romani: "Zlatarevo zlato" (1871. g.), "Čuvaj se senjske ruke" (1876. g.), "Seljačka buna" (1878. g.), "Diogenes" (1878. g.) i "Kletva" (1882. g.)
b) Pripovijesti: "Prijan Lovro" (1873. g.), "Prosjak Luka" (1879. g.), "Barun Ivica", "Branka", "Karanfil s pjesnikova groba", "Mladi gospodin", "Turopoljski top", "Kako došlo, tako prošlo" (1876. g.)…
c) Povjestice: "Smrt Petra Svačića", "Propast Venecije", "Fratarska oporuka", "Kugina kuća", "Kameni svatovi", "Grobovi Hrvata"…
d) Kritika i esejistika: "Naša književnost" i "Zašto pišemo"

Šenoino doba:
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g., kada završava ilirizam, do Šenoine smrti 1881. g. naziva se protorealizam ili Šenoino doba. Od kraja ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g.) kojim Hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno - kmetski odnosi čime plemići ostaju bez posjeda, a oslobođeni seljaci su potpuno osiromašeni.

1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraća u Hrvatsku
parlamentarni život i nacionalno - političku aktivnost. U Hrvatskoj počinju djelovati političke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Stranka prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet Hrvatske. Njen je vođa Ante Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.

Godina 1868. sklopljena je Ugarsko - hrvatska nagodba, prema kojoj kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, čine istu državu. Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politički narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.

U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.

U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.

Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa. Tek 1852. Mirko Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće časopis Neven.

U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se i: Mirko Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf Veber Tkalčević, Josip Eugen Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.

Sadržaj:
Šenoa započinje priču o Martinovom mlinu uspoređujući ga kakav je nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka između stabala trešnji i šljiva. Bio je čist i bijel, a njegova su se dva kotača vrtila danonoćno. A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela krova i bez kotača kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina voćke su posječene, a vrt izrastao travom i koprivama.

Prije trideset godina na tom je području došao mršavi siromah, zvan Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivača, lonaca, bačvica i slame. Gospoda iz sela dodijelila mu komad zemlje da se prehrani kako bolje zna. Martin je podigao daščaru, iščistio potok i napravio nekakav mlin. Iščupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je jedeći kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i prodavanjem krumpira, povrća i drvenih žlica.

Jedne večeri ispred Martinova mlina pojavio se čovjek tražeći da ga primi unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vraćao se sa sajma u Zagrebu gdje je prodao četrdeset svinja. Martin mu dopusti da uđe, popi malo rakije i prenoći. No čim je ovaj utonuo u dubok san, Martin ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kući i o njemu se više nije znalo ništa.

Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon tog vremena počeo je polagano popravljati svoju daščaru, kupio je nove kotače, učvrstio tlo pod potokom, ogradio vrt, kupio kravu i svinju, prestao prodavati žlice i mreže, te se oblačio čisto. Ljudi su mu se divili misleći da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao početi graditi novi, zidani mlin, Martin je iskopao Kranjčeve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin pokraj mlina i malen dućan i krčmu.

Martinu je trebala bilježnikova pomoć protiv seljaka, a tu je dužnost obavljao bilježnik Ugrinović:

Citat: (str. 440)
"Ugrinović zalazio često u Martinovu kuću da pije i jede i da se dogovori o poslovima. Martin je toga čovjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al ga je trpio, davao mu badava jela i pića i uzajmljivao mu novaca na zadužnice. Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu."

Na savjet bilježnika Ugrinovića, Martin se oženi bogatom udovicom koju su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:


Citat: (str. 443)
"Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladića. Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki čas letio od Jankove ruke kamen u čiju glavu i čiji prozor, svaki čas podavio Janko čiju kokoš ili ustrijelio iz male puške čijega psa. A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!"

Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina, rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovića. Sprijateljio se sa Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad ne bi uspijevali vratiti dug Martin bi im oduzeo posjede.

Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile godine tako je rastao i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je vlastitog učitelja koji ga nije mučio učenjem, jer ga je i onako Martin dobro plaćao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u trgovini. No Janko se rađe kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:

Citat: (str. 444)
"Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toliko silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo."

Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da će prodati Martinov mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i bacio se kroz prozor.

Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je Martin krao. Sljedećeg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa, mrtva čovjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:

Citat: (str. 445)
"Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o čovjeku nesretnu:
- E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo!"

Analiza likova:
Martin
Plavokosi čovjek, sivih očiju i šiljastih zubiju. Znao je plesti mreže, izraditi drvene žlice i samljeti kukuruz, ali i graditi si bogatstvo na račun drugih. Bio je zle duše i tvrda srca.

Citat: (str. 436)
"Martin bijaše mrk, čudan svat; vazda gledao pred sebe u zemlju, nikad se nije smijao, govorio kratko, malo, a za robu nije bilo s njim nikad pogađanja; što je tražio, to je valjalo platiti, drukčije pokupio robu pa otišao, ni da je komu rekao zbogom."

Mudro je iskoristio ukradeni novac, ali ga je njegova prevelika popustljivost prema sinu uništila.

Kranjac
Seljak koji je na sajmu u Zagrebu vrlo dobro prodao svojih četrdeset svinja. Bio se uputio iz Zagreba u obližnje mjesto na sud radi baštine, kad ga je spriječila jaka bura. Martin ga je primio u svoju daščaru i ubio ga dok je spavao:

Citat: (str. 436)
"Cestom nije bilo vidjeti žive duše do jednog jedincatog čovjeka – seljaka Kranjca pod malim klobukom, u visokih čizmah, koji je jurio i jurio boreći se s burom."

Ugrinović
Martinov bilježnik.

Citat: (str. 440)
"Najviše je seljakom Martina hvalio bilježnik Ugrinović, čovjek crne kuštrave kose, crvena nosa, odjeven zelenim omazanim kaputom."

Obavljao je i prljave poslove za piće i hranu:

Citat: (str. 440)
"Martinu je često trebalo bilježnikove pomoći, pravedne i nepravedne, proti seljakom, a Ugrinović, čovjek rutave duše i maloga poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu."

Janko
Martinov sin. Od malena su ga navikli na lak i bogat život.

Citat: (str. 443)
"Dok je malen bio, hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga mučio knjigom ili molitvom. Dječak bijaše svojeglav, dosta tup, razmažen."

Nije mario učiti i raditi, jer mu je otac davao novac:

Citat: (str. 444)
"Al Janko šupalj kao i prije. Janko se vukao od škole do škole, al kad je došlo na latinsku i grčku, ostadoše Jankova kola u blatu, i očev zlatni kolomaz ne bijaše od pomoći. Istjeraše ga iz škole, jer Latini i Grci ne znaju za šalu. Dadoše ga u trgovinu. I to je dobro, to jest, kad si dobar. Janku omilila fina šljivovica, šampanjsko vino. Pa šta? Martin je platio. Janko nosio se fino kao gospodčić, častio prijatelje. Martin je platio. Janko se kartao. Zašto ne bi? Jadno dijete! Kad se muči, neka mu je i malo zabave. Martin je platio."

Putovao je po gradovima sa djevojkom i trošio na Martinov račun. Njegova je prevelika rastrošnost dovela Martina do smrti.

Zaključak:
Pripovijetka je stvorena kao jednostavna priča o siromahu koji je stvorio svoje bogatstvo na račun drugih ljudi, obogaćenom opisima tadašnjih vremena i navika ljudi:

Citat: (str. 441)
"Iza nekoliko godina dođe njemačka vlada u našu zemlju, i sve da bude po njemačku. Bila su to zla vremena, jer šta će nijemština čovjeku koga je bog stvorio Hrvatom? Zašto čovjeku kratiti materinje mlijeko, svoj jezik, svoje običaje? Ali su bila vremena ponekle dobra. Nestalo robote, seljaci postali svoji na svojem."

Citat: (str. 442)
"Nu mene duša boli kad gledam što Švabe od nas rade. Sve hoće oni prekrojiti na svoju. Preziru nas, grde nas, gledaju nas kao sluge, a ova zemlja kao da nije naša. Bože moj! Kad pomislim kako smo godine 1848. lijepo sanjali, a sada?"

Šenoa je privukao čitateljsku pažnju stavljanjem oštrih ironija u tekstu:

Citat: (str. 444)
"Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli silno, a Martin je plaćao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na čelo."

Citat: (str. 443)
"A kad je tek Janko lupio od prokšije batinom majku po glavi ili oca po leđih, ej, kako se roditelji smijali vičuć: - Gle, gle! To će biti junak!"

Grigor Vitez - Kad bi drveće hodalo

Grigor Vitez - Kad bi drveće hodalo

Bilješke o piscu:
Grigor Vitez je hrvatski pjesnik 20. stoljeća. Rođen je 1911. godine u Kosovcu u Slavoniji. Osim poezije i proze objavio je u časopisima niz članaka s područja književnosti. Preveo je i neke knjige ruskih i slovenskih pisaca. 1963. g. dobio je nagradu i zlatnu plaketu "Mlado pokolenje". Umro je 1966. u Zagrebu. Najpoznatija djela su mu: Kad bi drveće hodalo, Sto vukova, Jednog jutra u gaju i Vesele zamke.

Teme:
Teme pjesama su sve što nas okružuje: životinje, djeca, priroda, ljudi
cijeloga svijeta, cvijeće, svemir, more, planine, boje...

Najsmješnija i najozbiljnija pjesma:
Najsmješnija pjesma mi je "A zašto ne bi..." u kojoj pisac opisuje jednog dječaka koji rado izmišlja i smišlja. On bi htio da na drveću usred šume rastu lopte od gume, zašto se ne bi uzgajale takve krave koje same sir i maslac prave i zašto se ne bi napravila sprava za znanje koja se ukopča noću i prenosi znanje u glavu.

Najozbiljnija pjesma mi je "Što mi se tužio hrast". U toj pjesmi hrast govori o sebi: "Kad mi ljudi dođu blizu, kao da me pogledima grizu. "Žele od njega napraviti krevet, ormar ili prozor, a on bi volio u šumi šumiti, hladovina biti, vjeverice kriti i ljuljati ptice i gnijezda, i noću brojati jata zvijezda. Hrast sam osjeća da mu dolazi kraj jer u daljini čuje sjekire i pile, a on bi želio živjeti i koristan u šumi biti.

Interpretacija triju pjesama:
Tri najljepše pjesme su mi: "Dohvati mi tata mjesec", "Tiha, tiha pjesma" i "Maksimir".

U pjesmi "Dohvati mi tata mjesec" sin traži da mu tata dohvati mjesec da i njemu malo sja i da ga dotakne rukom. Tata mu odgovara da mjesec mora na nebu sjati i ne smije se skidati, da mora kod zvijezda biti i put zvijezdama svijetliti. Mjesec mora sjati da ptičice mogu spavati, zec večerati, a mjesec će od srebrnih niti san isplesti pa da spavaš i ti. Tema te pjesme je želja sina da mu tata dohvati mjesec. Motiv ove pjesme je mjesec. U pjesmi je mjesec prikazan kao svemirsko tijelo bez kojeg ne bi mogli živjeti ni ljudi, ni životinje.

U pjesmi "Maksimir" opisan je život i karakteristike pojedinih životinja. Na vrlo smiješan način opisani su likovi majmuna: "Mi majmuni na vas ličimo jer čovjek je katkad našeg roda samo što na stražnjim nogama hoda. "Mudroj liji u ovoj žici ne daju prići čak ni ptići, kad vidi lastu zazubice joj rastu, a od koke i pure samo joj sline cure. I ostale životinje su opisane vrlo realno kao u prirodi, stihovi se rimuju, a sve je napisano vrlo smiješno. Tema te pjesme je život životinja u Maksimiru. Pjesma mi se sviđa jer na poseban način opisuje životinje koje sam vidjela u Maksimiru.

U pjesmi "Tiha, tiha pjesma" prekrasnim riječima su opisane životinje, cvijeće, šume, polje i njiva kako snivaju, šumore i spavaju. To rade u bojama i u skladu s prirodom i mjestom gdje žive: "Raznobojne snove sniva cvijeće, šuma, polje, njiva. "Tema te pjesme su tihi snovi cvijeća, šuma, polja i njiva. U pjesmi je opisano kako priroda spava na tih i miran način.

Stilska izražajna sredstva:
Usporedbe: Potok je kao šuma zelen. Potok je kao nebo plav. ("Kakve je boje potok?")

Epiteti: Na vrancu konja vijorna repa. Malene, mekane, vunene lopte. ("Kvočka vodi svoju djecu u šetnju")

Personifikacije: Kad bi drveće hodalo ("Kad bi drveće hodalo") Ovako govori kvočka mama ("Kvočka vodi svoju djecu u šetnju")

Dojam o djelu:
Čitajući ovu zbirku pjesama svaka pjesma mi se svidjela, bila duga ili tek napisana u nekoliko stihova. Pjesme su napisane riječima koje su razumljive i najmanjoj djeci, a svojim sadržajem sviđaju se mladima i starima. U pjesmama ima puno riječi koje se rimuju i rečenica koje se ponavljaju i to kad pisac želi nešto posebno istaknuti. U pjesmama ima puno epiteta, usporedbi, vizualnih slika, akustičnih slika i personifikacije.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

Nikolaj Vasiljevič Gogolj - Kabanica

Bilješke o piscu:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima, Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine 1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik, jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836. godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836. do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju daljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada, spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi. Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i
negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama", smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su dobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim pripovijestima iz ukrajinskog života "Večeri na majuru kraj Dikanjke" dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je
knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim zakonima Zaporožaca. U pripovijestima "Starinski posjednici" i "Pripovijest o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič" Gogolj pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i bezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali
sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz "pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja, u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim
ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost, sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov, Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.)

Sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da
samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda. Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno
mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio novac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici su
odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i
otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika. Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhao
je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni
čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica sasvim odgovarala.

Analiza likova:
Akakije Akakijevič
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovič
Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general)
On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom, nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

Dojam o djelu:
Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće. Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica. Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.

Mihail Jurjević Ljermonto - Junak našeg doba

Mihail Jurjević Ljermonto - Junak našeg doba

Vrsta djela:
Psihološki roman

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u malom ribarskom naselju, lječilištu Tamanj.

Vrijeme radnje:
Radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeću.

Struktura djela:
Predgovor i pet pripovijedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina.

Kratki sadržaj:
Djelo započonje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne
generacije.

"Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri."

Prvi dio je Bela. Pisac putuje i sretne Maksima Maksimoviča. On počinje opisivati Pečorina.

"Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio."

Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice.
Ona se zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao. Bela nesretno umire, Pečorin biva premješten.

Drugi dio se zove Maksim Maksimovič. Maksim Maksimovič i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Makimoviča.
Započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru autor iznosi zašto je
uopće napisan.
"Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga
koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke.
Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje."
Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi Kneginjica Meri.

Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu. Pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju
dušu:

"Eto, takva je moja sudbina od malih nogu! Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan… Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije
zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica."

Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije, ali Pečorin shvaća to
tek u trenutku kad je gubi.

Posljednji dio je Fatalist. U ovom djelu Pečorin razmišlja o svome životu.

Analiza likova:
Pečorin
Suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega i od sebe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.

Bela
Kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli ju Pečorinov odnos prema njoj.

Maksim Maksimovič
Stari kapetan, jako voli Pečorina ali je njime ostao razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

Vera
Jedina Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.

Kneginjica Meri
Mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.

Dubravko Tomić - Junačina Mijat Tomić

Dubravko Tomić - Junačina Mijat Tomić

Mjesto radnje:
Selo Gornji na rubu Duvanjskog polja, na obronku planine Midene,
visoki vrhovi Ljubuše i Vran - planine, Duvno, Sinj, livada Jabuka,
obronci Čvrsnice i Vrana (planine).

Vrijeme radnje:
Tridesete godine sedamnaestog stoljeća

Tema:
Hrabri podvizi hajduka

Ideja:
Nikad ne vjeruj ljudima koji su te nekada napustili i iznevjerili

Likovi:
Mijat Tomić, Marijan, Vid Žeravica, Toma Tomić, Džaferbeg, Kata, Sava,
Crni Arapin, Arapin.

Kratki sadržaj:
Mijat Tomić je i kao mali bio jako hrabar. Vuka je skoro rastrgao vlastitim
rukama. Ljudi nisu vjerovali u njegovo junaštvo, ali su se u idućih
tridesetak godina u to uvjerili. Crni Arapin je bio opaki razbojnik: nitko mu
ni ime nije znao, svi su ga se ljudi bojali i bio je jako okrutan. Jednog je
dana izazvao Džaferbega Kopčića na dvoboj. Džaferbeg ga se bojao i nije
se htio s njim boriti jer bi bio poražen. Uto ga je spasio Mijat Tomić,
njegov vjerni sluga. Sjeo je na konja te pohitao prema Crnom Arapinu.
U dvoboju je bilo očito tko će pobijediti. Mijat mu je zabio mač u rebra te
ga odmah usmrtio. Arapinovi vojnici su odmah pobjegli. Kao nagradu je
dobio veliku livadu Jabuku. Tamo je sa prijateljima naišao na neke ljude
koji su kosili njegovu zemlju. Ubio je njihovog vođu i nije ih kaznio jer su
samo slušali naredbe koje su im bile zadane. Kako bi preživjeli zimu,
trebalo im je nešto novca. Svi su se složili da će pljačkati samo one ljude
koji su pljačkali, lihvarili ili na druge načine štetili građanstvu. Prvi cilj je
bila bogata karavana Muje Baledžije. Tu su oslobodili jednog roba i goniča
koji je, kao i rob, bio zahvalan Mijatu i njegovoj družini na spašenu životu
te postao član hajduka. Čim su podijelili bogati plijen, svi su otišli svojim
kućama. U proljeće su se opet sastali i nastavili svoj posao. Cijela Bosna i
Hercegovina je znala za Mijata Tomića i za njegove podhvate, pa i
ubojstva. Ovog puta su opljačkali Hasanbegove dvore dok on nije bio u
njima. Straža nije bila velika pa su je lako svladali i odnijeli svakakva
blaga iz nje. Tako su prolazile godine njihovoga hajdukovanja. Napadali su
karavane, karaule, dvorove. Jednog proljeća dva se čovjeka iz njegove
družine nisu vratila sa zimovanja. Jedan se već obogatio i odustao od
hajduka, a drugoga je ubio njegov prijatelj. Jedne večeri došao je paša od
Zvornika kod seoskog kneza. Mijat i hajduci su se prerušili u djevojke te
ubili pašu. Jednog dana mu je došla jedna čudna poruka od Ilije, čovjeka
koji je postao bogat te se odvojio od hajduka. Rekao je da mu se rodio još
jedan sin i da mu dođe na krštenje te da mu bude kum. Marijan ga je
sprečavao i govorio mu da ne ide kod njega jer bi mu mogao i prirediti
nekakvo neugodno iznenađenje. On je ipak odlučio otići ali tako da ga
nitko ne vidi. Tako se jednog dana iskrao iz planine i otišao u Doljane k
njemu. Bio je jako gostoljubiv, zapravo sumnjivo gostoljubiv. Ipak je
trebao poslušati malog Marijana. Čim je prekoračio prag njegove kuće,
dva spretna čovjeka s puškama su ga tako precizno pogodila u srce i u
čelo da je ostao na mjestu mrtav. To su bili Arapin i Sava. Čim je mali
Marijan vidio da ga nema i kad se sjetio koji je dan, odmah je otišao u
Doljane. Svi hajduci su se uputili u Doljane. Pronašli su ubojice te ih
zavezali i stavili im neke krpe u usta. Stavili su ih na tavan Ilijine kuće te
ju zapalili. Mijatovo tijelo su pokopali u predjelu Strmac, a mali Marijan, vođa hajduka je otišao duboko u šumu i pjevao Mijatovu najdražu pjesmu.

Analiza likova:
Mijat Tomić
Osvetoljubiv, domišljat, rodoljuban, radoznao, bistar, izdržljiv, snažan, neustrašiv, promišljen, odlučan, oprezan, pametan, hrabar, lukav.

Marijan
Mijatov bratić, rodoljuban kao Mijat, dobro podnosi bolove, ponosit,
druželjubiv, voli se smijati, vješt, snažan, ozbiljno shvaća naredbe,
snalažljiv, oprezan, ubija zle razbojnike, lukav, bistar, u svemu prati i
slijedi Mijata, postao vođa hajduka kada je umro Mijat, stasit.

Ferenc Molnar - Junaci Pavlove ulice

Ferenc Molnar - Junaci Pavlove ulice

Bilješke o piscu:
Ferenc Molnár je rođen 1878. god., a umro 1952. god. u Budimpešti.
Molnár je majstor scenske tehnike u kojoj se isprepleću romantična
sentimentalnost i realistika. Njegova djela drame su: "Labud", "Lilan", "Đavao", "Priča o vuku" i niz romana "Čamac bez gospodara", "Eva",
"Junaci Pavlove ulice" i mnoga druga. Omladinski roman "Junaci Pavlove
ulice" pronio mu je slavu širom svijeta.

Tema:
Borba između dvije skupine dječaka

Osnovna misao:
Treba prepoznati i cijeniti pravog prijatelja

Likovi:
Boka, Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

Mjesto radnje:
Mađarska

Kratki sadržaj:
U školi su se djeca pod satom latinskog jezika dopisivala. Čengej je poslao
pismo Boki. Pismo je bacio k Nemčeku i rekao da ga dâ Boki. Nemček je
pismo bacio Boki i on je otvorio. U pismu je pisalo da je sastanak u 3 sata
i da se bira predsjednik. Za predsjednika su izabrali Boku. Jednog dana
Nemček se je igrao kuglicama. Naišla su dva pastora, oni su članovi
udruženja Crvenih košulja i oteli su Nemčeku sve kuglice. Za nekoliko
dana Boka i Nemček su otišli na otok gdje su Crvene košulje. Put je bio
jako težak i morali su se dobro sakriti da ih ne opaze. Boka se popeo na
brdo i sa dalekozorom promatrao protivnika. Boki se učinilo da je među
mnoštvom dječaka ugledao i Gerba. Nije još bio siguran. Boka i Nemček
su se približavali otoku da vide da li je to Gereb. Na obali su našli čamac
kojim su se prevezli do otočića. Na malom otoku su ugledali Gereba. On ih
je izdao. Pričao je sa vođom Crvenih košulja Ferijem Ačom. Boka je otišao
na otok a Nemček je ostao kod čamca. Kada se Boka vratio rekao je
Nemčeku da skoči u jezero da ga ne otkriju , a da će on sakriti čamac.
Crvene košulje su odustale od potrage jer su mislile da su pobjegli.
Nemeček je sutradan cijelo vrijeme kašljao jer se prehladio od hladne
vode. Jednoga dana vidio je Gereba kako Janku daje cigarete da im
pomogne u borbi protiv Pavlo - uličana. Janko je pristao. Mali Nemeček je
svaki dan odlazio na otok kod neprijatelja. Jednom su ga primjetili i bacili
u jezero. Tada se jako prehladio. Crvene košulje su najavile rat. Gereb je
došao pitati Boku da ga primi natrag ali je Boka odbio. Gereb je otišao
kući plačući. Kasnije je došao Gerebov otac da pita zašto Gereba neće
primiti jer je on bio pošten čovjek, i Boka ga je primio natrag. Sutradan u
3 sata Crvene košulje su došle u napad. Kada je rat završio Boka je došao
k Nemčeku u posjetu da mu kaže da su pobjedili i da su ga Pavlo - uličani
proglasili kapetanom. Nemeček je bio sretan, ali ga je bolest svladala,
legao je u krevet zatvorio oči i nikada se nije probudio. Svi su jako tužni
otišli svojim kućama.

Likovi:
- Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele, Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac

Analiza likova:
Nemeček
Mali, mršav dječak krhke građe, dobrodušan i sretan što ga prijatelji
kao takvog žele u svojoj družini. Bio je "običan vojnik" pa su mu svi
mogli naređivati, morao je izvršavati tuđe naredbe i ići u zatvor.
Njegova hrabrost i ljubav prema grundu bili su toliki da je, iako jako
bolestan, bio zaslužan za pobjedu. Zbog toga je imenovan kapetanom,
ali teška bolest skrhala je tog malog junaka.

Citat:
"U krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao.
Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu."

Boka
Hrabar, mudar, pravedan i pošten dječak. Bio je vođa dječaka
iz Pavlove ulice. Prijatelji su ga jako voljeli, slušali i poštovali.

Citat:
"Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji
je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko,
pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim
prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu
graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce."

Feri Ač
Krupan crnomanjast dječak, lijep, hrabar i simpatičan.
Bio je vođa crvenokošuljaša. Bio je pravedan, mrzio je izdaju,
a bio je duboko potresen bolešću i smrću malog Nemečeka.

Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je zanimljiv, napet, pun događaja.
Likovi su vjerno opisani, tako da sami možemo vizualno zaključiti kako
je izgledao pojedini lik. Borba između dječaka opisana je kao da se vodi
pravi rat. S puno osjećaja je opisana smrt malog Nemečeka.

Marko Marulić - Judita

Marko Marulić - Judita

Bilješke o piscu:
Marko Marulić, potomak starinske splitske patricijske porodice, rodio se u
Splitu 18. kolovoza 1450. Otac mu se zvao Nikola i sa Dobricom Alberti
je imao šestoro sinova. Prvu školu Marko Marulić završio je u Splitu, a
kasnije je otišao u Padovu, gdje mu je uz druge bio učitelj glasoviti
Picentini. Životopisac Franjo Natali, vršnjak Markov, kaže da je bio čudan,
poslušan i vrlo prijateljski mladić, pa da su ga poštovali svi koji su ga
poznali. Preminuo je 5. siječnja 1524. u Splitu, a bio je zakopan u crkvi
svetog Frana "izvan zidina" ("extra muros"). Marulić je učenik
padovanskog sveučilišta, pa po tome i talijanskog preporoda, kojemu je u
ono doba Padova bila čvrsto utočište. Njegov način pisanja i oštroumnost
uzrokuju da se njegovo ime proširi širom zapada, i upravo zbog toga u to
doba Toma Niger kaže da je najslavniji među učenim ljudima. Pisao je na
hrvatskom i na latinskom jeziku. Njegova najznačajnija djela su:
Epski spjev: "Istoria svete udovice", Judita (1521.), Pjesme (1569.), a na latinskome: "De institutione bene vivendi" (1506.)

O djelu:
Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro). Judita je bila
napisana "od rojen’ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća i pet sat
na dvadeset i dva dni misca aprila u Splitu gradu". Marulić je ovdje
obradio poznatu biblijsku priču tako tako da je 16 glava starozavjetne
priče pripovijedio u šest knjiga, i to, kako sam kaže u posveti "Poštovanomu u Isukrstu popu i primanciru splitskomu, gospodinu donu
Dujmu Balistriću, kumu svomu da ju stumači našim jezikom, neka ju budu
razumiti i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke." Kako se radi o
epskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je pred
Marulićem u naš jezik pokušati protumačiti biblijsku povijest ali ne na isti
način kao Marulić, jer u Marulićevoj "Juditi" nema ukrasnih epiteta kojima
obiluje narodna epika. Iako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljiva
je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer
nije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi.
Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva i onima, koji
đačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanje
svoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjer
Judite, da vidi što može pouzdanje u Boga i vječnu pravdu. To je temeljna
ideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za
narod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s "istočnim zmajem" - Turcima.

Prvo libro
U prvom pjevanju Marulić opisuje babilonskog vladara Nabukodonosora
(koji je osvojio Siriju i Palestinu), te način na koji ubija Arfaksata. Pjesnik
opisuje i njegovu želju da zavlada svjetom te šalje svog vojskovođu
Oloferna da zauzme što više zemalja.

Drugo libro
U drugom pjevanju Marulić opisuje ratne pohode Oloferna te naposljetku
njegov dolazak u Izrael. Pjesnik opisuje i strah tih domaćih ljudi, njihove
molitve Bogu da im pomogne (da ih spasi).

Treto libro
U trećem pjevanju Marulić opisuje Oloferna koji je opkolio Betuliu,
zatvorio dotok vode u grad i sve zdence (tako da bi se Židovi što prije
predali). Potom su se vođe grada htjele predati ali Ozija (gradski knez)
moli Židove da se strpe još pet dana u čekanju božje pomoći.

Četvrto libro
U četvrtom pjevanju pisac opisuje Juditu koja se moli Bogu i koja zatim
iste noći odlazi iz grada sa svojom robinjom Abrom. Potom joj Bog još
daruje posebnu ljepotu kojom ona osvaja strašnog vojskovođu Oloferna.

Peto libro
U petom pjevanju pjesnik opisuje kako Olofern poziva Juditu na večeru
u njegov šator. Kada je nakon četvrtog dana pijani Olofern zaspao,
Judita mu se približi i odreza glavu. Potom je Olefernovu glavu postavila
na gradske zidine, da je vide njegovi podanici. Kad su njegovi podanici
vidjeli glavu, odmah su se razbježali, a one koji su ostali rastjerali su sami
građani.

Šesto libro
U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska
Olofernove voiske. Opisuje i dolazak pape Elijakima sa svojim papovima
koji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se
potom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža
Manasesa nije više vjenčala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio
sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.

Analiza Judite:
Judita vjeruje u Božje naume. Ona je čista i plemenita srca, jako je
pobožna i bogobojazna. Vidjevši da je pred Izraelom još jedna kušnja u
kojoj mnogi posustaju i okreću leđa Bogu, ona odlučuje učiniti nešto što bi
bez Božje pomoći bilo nemoguće. Ljubav prema Jahvi dala joj je snagu i
hrabrost da ode među neprijatelje. Da bog nije bio na njenoj strani,
sigurno bi je otkrili i ubili. No ona, vođena ljubavlju prema svom narodu i
Bogu, otkrila je svu svoju ljepotu i učinila ono što je smatrala svojom
dužnoću.

1. Holofernov vojni pohod
Kralj asirski Nabukodonozor posla poziv svim pokrajinama na zapadu da
mu se pridruže u vojevanju protiv Arfaksada, kralja Medijaca. Ali
stanovnici zapadnih pokrajina ga s prezirom odbiše, ne iskazavši počasti
njegovim glasnicima i otpremivši ih praznih ruku. Na to se Nabukodonozor
užasno razbjesni i zakle se da će se krvavo osvetiti za taj neposluh.
Najprije potuče kralja Arfaksada, ubije ga, rasprši mu vojsku i zauzme
gradove, a nakon toga pobjednički počne kovati planove kako da provede
osvetu nad zapadnim pokrajinama. Tada dozva k sebi Holoferna, vrhovnog
zapovjednika sve vojske i otpremi ga na zapad s mnoštvom od sto
dvadeset tisuća pješaka i dvanaest tisuća konjanika da prekriju zemlju
svojim nogama, da otjeraju, pobiju i poruše sve što se porušiti dade.
I razmili se silna Holofernova vojska kao skakavci, šireći užas i strah pred
sobom, paleći njive, pljačkajući stoku i ubijajući sve mlado. Silno
prestrašena zapadna plemena poslaše svoje glasnike da se predaju i
poklone Holofernu i stave mu na raspolaganje svoje živote i imovinu.
Kad je ulazio u gradove, građani su padali pred njim ničice i zazivali
Nabukodonozora kao Boga.

Kako su loše vijesti stizale u Judeju, tako sinovi Izraelovi započeše
pripreme za obranu iako su se tek bili vratili iz sužanjstva egipatskog.
Zaposjeli su sva okolna brda i zapriječili brdski prijelaz kroz kojeg se
ulazilo u Judeju i koji je bio tako uzak da su se jedva dva čovjeka mogla
mimoići. Istovremeno, prikazaše žrtve Bogu, zazivali ga u pomoć da
milostivo pogleda na svoj narod.

Čuvši o pripremama Izraelaca, Holoferno sazove svoje vojskovođe i
namjesnike da ga obavijeste o tom nepokornom narodu koji se jedino
opire njegovoj sili. Tada mu sluga njegov, Ahior, vođa svih sinova
Amonovih, ispriča povijest tog naroda koji se odrekao bogova svojih otaca
i počeo štovati Boga nebeskog. Dok su štovali i slijedili svoga Boga, pratilo
ih je blagostanje i blagoslov, a kad su sagriješili protiv njega, padoše u
nemilost i ropstvo i pretrpješe mnoge nedaće.

On mu posavjetova da se prije napada na Judeju raspita žive li oni
trenutno u slozi sa svojim Bogom jer u tom slučaju će ih taj vrlo moćni
Bog zaštititi od njihovih nasrtaja.

Holoferno se razljuti na taj savjet, smatrajući da nikakav Bog ne može
spasiti Izraelce od njegove vojne sile. Ahiora ostave pod brdo Izraelcima i
prepuste ga njima na milost i nemilost, ali ga oni ne ubiju već ga dovedu
pred svoje poglavare da ih izvjesti o Holofernovim planovima. Čuvši što im
se sprema, svu noć dozivahu Boga Izraelova u pomoć.

2. Opsjedanje Betulije
Već sutradan Holoferno pokrene svu svoju vojsku da kazni drznike koji su
se usudili suprostaviti se. Okupi svoje podanike i oni ga mudro
posavjetovaše kako da najlakše iscrpi otpor sinova Izraelovih. Oni su se,
naime, najviše uzdali u planinske uzvisine na kojima žive pa ih je teško
dosegnuti mačevima i kopljima. Stoga je najbolje zaposjesti izvor vode i
izlaze iz grada i strpiti se da žeđ i glad sami naprave svoje. Trideset i četiri
dana Izraelci izdržaše odmazdu, a onda počeše žene i djeca padati u
nesvijest od žeđi, a iznemogli ljudi ležaše po trgovima. Tada narod ode do
gradskih starješina da zatraže od njih da predaju grad Holofernovim
pljačkašima jer je bolje biti robom nego gledati smrt svoje djece i žena.
Starješina ih zamoli da se strpe još samo pet dana i obrate još jednom
Bogu za pomoć. Ako Bog u to vrijeme ne izlije svoju milost na svoje
ponizne sluge, on će predati grad Holofernu.

3. Judita
Judita, udovica Manaše, dočula je riječi puka i doznala što je Ozija rekao
narodu i kako im se zakleo da će za 5 dana predati grad Asircima. A ona
je bila bogobojazna i imala je vjere u Boga i stoga se usprotivi narodu
Betulije i odluči se za rizik jer je znala da će joj Bog pomoći. Narod je
prihvatio njezinu odluku i ona je iduće večeri krenula na put do
Holofernovog tabora. Na svom putu se moli Bogu da joj da snage da izvrši
svoj plan.

4. Judita i Holoferno
Judita je nakon molitve Bogu skinula svoje udovičke haljine i obukla se u
svečane haljine i ukrasila se nakitom. Kad je došla do gradskih vrata,
gradske starješine su je blagoslovile i tako je ona, moleći se Bogu, otišla k
Holofernu. Straži je rekla da je pobjegla od svog naroda jer se ne žele
predati te da će reći Holofernu kako da osvoji grad bez da izgubi jednog
čovjeka. I straže je odvede k Holofernu. Judita je došla pred Holoferna, a
on joj je rekao da će joj spasiti život. Počela je hvaliti Nabukodonozora i
Holoferna. Rekla je Holofernu da su Hebreji razgnjevili Boga počinivši
nezakonje i da im ponestaje hrane i vode te da su u očaju počeli jesti
svoju stoku koju im je Bog zabranio da jedu. Holofernu se svidješe te
riječi, pa naredi da Juditi daju hrane, pića i dobar smještaj. Bilo joj je
dopušteno da svaku večer izlazi na molitvu. Holoferno je pripremio gozbu
za svoje časnike i pozvao i Juditu. Jela je i pila, a Holoferno je uživajući u
njenu društvu popio više vina nego ikada u životu...

5. Pobjeda
Navečer su se časnici brzo povukli. Bagoa je otpravio šator izvana pošto je
otpravio svoga gospodara. Gozba se oduljila pa su svi otišli na počinak.
Judita je ostala sama u šatoru s Holofernom usnulim od vina. Judita je
rekla sluškinji da je čeka pred ložnicom kao i svakog dana jer će izaći na
molitvu. Tada Judita reče: "Bože Izraelov, ojačaj me danas". Tada iz sve
snage dvaput udari Holoferna po vratu i odrubi mu glavu, trup mu se
otkotrlja i strže zastor sa stupova. Judita potom izađe i glavu Holofernovu
preda svojoj sluškinji koja je stavi u svoju torbu. Obje su zatim, po
običaju, izašle na molitvu. Vrativši se Judita kaže: "Hvalite Boga! Hvalite
ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milost, nego je mojom rukom noćas
potukao neprijatelje naše!" Puk pade na zemlju i kaza u jedan
glas: "Blagoslovljen da si Bože, koji si danas satro neprijatelja naroda
svog."

Citati:
"Idem k Holofernu da mu javim njihove tajne i da mu kažem kuda će moći
do njih, da ih svlada tako, te mu od vojske ne pogine nijedan čovjek"

Zbog ovih je riječi i svoje ljepote Judita stekla povjerenje i divljenje
Holoferna. Iz ovog citata možemo zaključiti koliko je hrabra, domišljata i
oštroumna bila Judita kad je odlučila sama otići kod Holoferna
predstavljajući se kao izdajica svoga naroda.

"Gospodine Bože Izraelov, ojačaj me danas"

Judita je bila pobožna žena i znala je da se ubojstvo protivi Božjim
zakonima. Stoga je prije nego je ubila Holoferna tražila oprost i snagu od
Boga.

"Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući
Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše."

Ovim je riječima Judita svome narodu, Hebrejima, najavila svoj dolazak i
pobjedu nad neprijateljem.

Dojam o djelu:
Judita je jedna izuzetno hrabra žena kojoj je toliko bilo stalo do
svoga naroda da je odlučila riskirati svoj život za spas svog naroda.
Poslužila se lukavstvom i laskanjem te svojom ljepotom da postigne
povjerenje i divljenje Holoferna. Uzdala se u to da će joj Bog,
u kojeg je toliko vjerovala, dati snagu da napravi sve to.

Victor Hugo - Jadnici

Victor Hugo - Jadnici

Vrijeme radnje: period od 20ak godina na početku 20 stoljeća

Mjesto radnje: Francuska
(Radnja započinje u Tuolonu, a završava u Parizu.)

Kratak sadržaj:
Radnja je razgranata, postoji mnogo sporednih priča no sve se ujedinju oko Jeana Valjeana, u svom zatvoru poznatog samo kao broj 24610. On postaje snaga dobrog, ali se ne uspjeva osloboditi svoje prošlosti. Knjiga je podjeljena u 5 dijelova i relativno je duga. Uz osnovnu radnju novele Hugo uklapa svoja razmišljanja o religiji, politici, i društvu. Posebno se ističu 3 diskusije prva o religijskom poredku, druga o argou (šatrovačkom jeziku) i najpoznatija o bitci kod Waterloa.
Radnja započinje 1905 u Tuolonu. Nakon što je proveo 19 u zatvoru, Valjean je pušten. Prisliljen je koristiti žutu putovnicu kojom je označen kao kriminalac. Pošto ga stanodavci ne žele primiti, osuđen je na život na ulici. Međutim prihvaća ga dobronamjerni biskup Myriel koju mu pruža skrovište. Jedne večeri Valjean krade biskupovu srebrninu i bježi s njom. Biva uhvačen, no biskup ga izvlači. Govori da je srebrnina bila dar te mu daje i 2 svijeće. Biskup mu govori da mora postati pošten i činiti drugima dobra djela.
Šest godina kasnije, Valjean je postao bogati vlasnik tvornice i gradolnačelnik. No, nije se držao svoga obećanja i koristio se pseudonimom Monsieur Madeleine da bi izbjegao nadzor inspektora Javerta. Sreća mu se mjenja kad drugog čovjeka optuže da je Valjean, sude mu, te pravi Valjean biva prisiljen odati svoj pravi identitet. Upoznaje i Fantine koja je dobila nepravedno otkaz. Kao samohrana majka prisiljena se baviti prostitucijom. Na samrti i Valjean joj obećaje da će se brinuti za njenu kćer. Ona živi s korumpiranim hotelijerom kojeg Valjean isplačuje i zajednom s fantininom kćeri Cosette bježi u Pariz. Skrivaju se u samostan gdje ih Javert ne uspjeva naći.
Deset godina kasnije, napuštaju samostan. Studenti na čelu s Enjolrasom spremaju revoluciju zbog smrti dobrog generala Lamarqua. Jedan od studenata se zaljubljuje u Cosette koja je u međuvremenu odrasla u krasnu djevojku. Thenardier, korumpirani gostijoničar kod kojeg je Cosette odrasla, se također doselio u Pariz te vodi bandu lopova u Valjeanov dom dok je Marius tamo. Thenarierova kći Eponine, koja je također zaljubljena u Mariusa, nagovara lopove da odu.
Sljedećih dana revolucija kulminira. Valjean saznaje da je Marius upleten i on se također ukljućuje. Nije siguran želi li mu dobro ili zlo. Eponine se također uključuje kako bi zaštitila svoju ljubav. Prima umjesto njega metak i umire sretna u njegovom naručju. Tijekom iscrpljujuće bitke Valjean spašava Javerta od studenata. Kasnije iznosi ozljeđenoj Mariusa na ramenima. Na izlazu naljeće na Javerta i moli ga da mu da vremena da vrati Mariusa njegovoj obitleji. Javert mu priznaje da su njegova uvjerenja ugrožena i da Valjeana više ne može predati vlasti. U nemogućnosti da se nosi s dilemom baca se u Sienu. Marius i Cosette se vjenčaju. Valjean gubi volju za životom jer ga Cosette više ne treba. Marius optužuje Valjeana da je loš utjecaj i miče Cosette od njega. Prekasno saznaje za njegova dobra djela, i odlazi k njemu. Nalazi ga na smrtnoj postelji. Valjean Mariusu i Cosette izražava ljubav i umire.

Likovi
Jean Valjean (aka Monsieur Madeleine) u početku siromašan. Krade kako bi prehranio svoju obitelj. U zatvoru provodi 19 godina. Život mu preokreće biskup Myriel. Tada se odlučuje za novi život. Posvaja i odgaja Cosette jer je to obećao njenoj majci na smrtnoj postelji. Do Cosette mu je jako stalo i kad se ona uda misli da njegov život gubi smisao. U početku prikazan kao loš lik, doživljava katarzu i u posljednjem djelu knjige spašava Mariusa i Javerta. Umire star. Na samrti blagoslavlja vezu Mariusa i njegove posvojene kćerke.

Biskup Myriel je stari milostiv svećenik. Unaprijeđen ja u biskupa slučajnim susretom s Napoleonom. Njegova dobrota je navela Valjeana na promjenu, nakon što mu je ukrao srebrninu.

Javert je opsesivan policijski ispektor koji kontinuirano lovi Valjeana. Valjean ga ima priliku ubiti no on ga pušta. Zaprepašten kasnije pušta Valjeana da ode. Nije mogao prihvatit dilemu u kojoj se tada našao i okončao je svoj život skočivši u Seinu.

Fantine je radniva iz Valjeanove tvornice. Nadzornik ju je nepravedno otpustio. Samohrana je majka i kako bi se brinula za svoju kćer počinje se baviti prostitucijom. Plača Thenardiersu kako bi se brinuo za njezinu kćer. Umire od tuberkuloze.

Eponine je Tehnardierova kćer koja je bila strašno ljubomorna na Cosette. Bila je jako zaljubljena u Mariusa. Zbog njega prima metak i sretna umire u njegovom zagrljaju.

Thenardies je korumpirani gostioničar koji se brine za Cosette u njenom ranom djetinjstvu.

Cosette , kćer od Fantine , nakon čije smrti se za nju brine Valjean. Zaljubljuje se u Mariusa i na kraju priče se za njega udaje.

Marius Pontmercy je bogati aristokrat koji se takoder uključio u revoluciju saznavši da je njegov otac bio Bonapartist. Zaljubljuje se u Cosette.

Politički i socijalni aspekt
Radnja je smještena u doba Napoleonovih ratova i desetljeća nakon. (dalje ga ja izmishljavam).
U početku pokazuje siromaštvo. Najniži slojevi. Zločini kako bi se prehranili. Zatim zatvor. Sistem koji uništava pojedinca. Pojedinac se gubi i postaje broj, a kada i biva pušten iz zatvora nema mnogo izbora. Prisliljen je nositi žutu putovnicu (propusnicu) koja ga obilježava. U takvim uvjetima nema mnogo mogućnosti za novi početak.
Država je u sukobu s pojednicem, osuđuje one koji se nisu rodili u višim slojevima. Niži slojevi kao da su predodređeni za neuspjeh. Zločini i prostitucija nekada su jedini izbor. Ne rade ih za sebe, žele pomoći svojim najmilijima. Žele njima osigurati bolju budućnost.
Politička slika također pokazuje nemire. Jean Maximilien Lamarque umire. Studenti podižu revoluciju. Hugo ga opisuje kao prestavnika siromašnih u parlamentu. Njegova smrt uzrokuje strahove siromašnih. Boje se da će situacija postati još lošija.
Hugo proučava obitelj. Istražuje razliku između romantične i obiteljske ljubavi. Također bavi se i religijom.
Francuska je u turbolentim vremenima i to se odražava na sve likove.

Vjenceslav Novak - Iz velegradskog podzemlja

Vjenceslav Novak - Iz velegradskog podzemlja

Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak rođen je u Senju 1859. godine. Osnovnu školu završio
je u rodnom gradu, a gimnaziju je polazio u Senju i Gospiću. U Zagrebu je
završio učiteljsku školu i potom radi kao učitelj u Senju. Nakon pet godina
rada upisuje Muzičku akademiju u Pragu, a po završetku studija dolazi u
Zagreb gdje se zapošljava kao učitelj glazbe na Učiteljskoj školi.
Od slabe učiteljske plaće teško živi i prehranjuje mnogobrojnu obitelj.
Razbolijeva se od tada neizlječive tuberkuloze i umire u Zagrebu 1905.
godine.

Mjesto radnje:
Grad Zagreb, pretežno njegov najsiromašniji dio u koji su se naseljavale
pridošlice iz čitave Hrvatske.

Vrijeme radnje:
Kraj XIX. stoljeća

Tema:
Težak život i bijeda pilara, koji rade teške fizičke poslove u svakodnevnoj
borbi za golo preživljavanje.

Pouka:
Ma kako teška bila borba za preživljavanje čovjek mora smoći snage da se
odupre porocima kao što su alkohol, a u današnje vrijeme i droga. Samo
jaki i čvrsti mogu smoći snage i znanja da sebi i svojoj obitelji osiguraju
bolji život i izbjegnu srljanje u nasilje i zločin.

Kratki sadržaj:
Mika je siromašan pilar koji sa svojim prijateljem Jankićem pili i cijepa
drva ljudima za zimu. Posao je nestalan i često nemaju ni groša. Hvataju
se svakakvih poslova u borbi za preživljavanje. Nažalost, novac često
potroše pijući u krčmi i dolaze kući pijani bez prebijene pare. U takvom
stanju, ne znajući što radi, Mika je premlatio svoju mezimicu Evicu i ona
od posljedica batina umire. Očajan je i luta uokola nemajući snage da se
vrati kući. Spašava ga žena koja je ispričala liječniku da je Evica pala sa
stepenica noseći drva.

Iz razgovora Mike i Jankića spoznaje se sva bijeda i siromaštvo ljudi koji
su živjeli u novonastalim gradskim četvrtima, bez struje, vode i
kanalizacije, ljudi koji su živjeli na rubu egzistencije, ljudi koji su u svom
beznađu i očaju upadali u pakao alkoholizma, nasilja, a nerijetko i zločina.

Analiza likova:
Mika
On je pilar koji ljudima pili i cijepa drva za zimu. Posao je kratkotrajan
i slabo plaćen, pa je stalno u potrazi za novim poslovima u borbi za
preživljavanje. Radi težak i naporan fizički posao, a ugodu traži u piću,
pa često dolazi kući u pijanom stanju. U duši je nježan čovjek koji voli
svoju obitelj samo što svoje osjećaje teško iskazuje. Bijeda i alkoholizam
dovesti će Miku do ubojstva vlastite kćeri.

Jankić
Čovjek koji je posve sličan Miki. Ima brojnu obitelj i teško je uspijeva
prehraniti. Radi zajedno sa Mikom i jedan drugome povjeravaju svoje
osjećaje. Kroz njihove dijaloge spoznajemo svu bijedu najsiromašnijeg
sloja ljudi iz velegradskog predgrađa.

Dojam o djelu:
Djelo me jako dojmilo. Mnogi ljudi su na ovaj način izgubili svoje najmilije.
Djelo je poučno i zanimljivo, a iako je vrlo kratko, govori nam kako samo
jedan trenutak može promijeniti cijeli život.

Najljepši ulomak:
"Cijelo poslijepodne hvatala je u vrućici neprestano ručicama svuda oko
šupljina kao da će nešto otrgnuti... a onda se smirila i najednom ugasila
kao svijećica... Doduše, liječnik je odmah rekao da neće biti dobro jer je
iznutra ozlijeđena... Božja volja! – izdahnula je i pozvala opet Miku da
pođe kući."

Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Nikola Šop, Josip Pupačić i Dragutin Ivanišević IZBOR IZ HRVATSKE LIRIKE 20. STOLJEĆA

Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Nikola Šop, Josip Pupačić i Dragutin Ivanišević IZBOR IZ HRVATSKE LIRIKE 20. STOLJEĆA

1. Tin Ujević je rođen 1891 u Vrgorcu, a umro je 1955. u Zagrebu. Najsnažnija je i najorginalnija ličnost hrvatskog pjesništva ovoga stoljeća. Pjesnik je pobratimstva lica u svemiru, bola, ljepote, ljubavi i patnje. Njegova pjesnička riječ i mašta uzdižu se do zvjezdanih prostora, no inspiraciju crpe iz djetinjstva, užega i širega zavičaja, pejzaža i socijalne zbilje. Pravi prostor Ujevićeva pjesništva ipak je svijet njegove duše i ranjive nutrine. Međutim, usprkos samoći, stradanju i patnji, Ujevićevi pjesnički vidici bili su okrenuti zvjezdama kao simbolu vječnosti i svijetu u čiju je budućnost vjerovao, smatrajući se njegovim potomkom. Najpoznatije su zbirke Ujevićevih pjesama : "Lelek Sebra", "Kolajna", "Auto na korzu", "Ojađeno zvono", "Žedan kamen na studencu". Njegova "Sabrana djela" objavljena su u 17 knjiga, a uz poeziju obuhvaćaju i pjesničku prozu, kritike, feljtone i druge tekstove.

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
I da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre
Da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Ovo je lirska domoljubna pjesma. Tema joj je hrvatska borba za samostalnost i neovisnost, pa čak i za vlastitu državu. Stihovi su vezani i pisani su u obgrljenoj rimi (abba). Pjesma je pisana u sonetu (čvrstoj pjesničkoj formi od 15 stihova čvrsto povezanih rimom(2x4 i 2x3)). Osnovni motiv su višestoljetne muke hrvatskog naroda, a daljnji motivi su : plod, sjeme, rod, roblje, sloboda, smrt, pleme, Hrvat, stranac, klanje, janje, breme, kremen, iskra, žrtve, mučeništva, vatre pakla, grom, narod. U pjesmi također ima asonance : "A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre", "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena", aliteracije: "I ne zna zbacit groznog ropstva bremena. ", "Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi” i opkoračenja. Svi ti elementi djeluju na ritam i on je umjeren, jer se što jače žele izraziti osjećaji i zabrinutost. Poanta pjesme jest da ne bismo smjeli dopustiti da nam itko oduzima slobodu i ono za što se Hrvati bore stoljećima. Ugođaj u pjesmi je napet, borben, osvetnički, takav je odnos pjesnika prema neprijateljima Hrvatske. U pjesmi pronalazimo i metafore : "O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
I da li kojim rodom krvca vaša rodi !", "Dok smrt je blizu gluha našeg plemena!", "Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
I ne zna zbacit groznog ropstva bremena. ", "Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!", "Da, roditi će rod od slavnog sjemena !". Stoga su simboli: plod, sjeme, rod, smrt blizu gluha plemena, klanje, iskra, kremen, pakla vatre, grom. Simboli plod i rod predstavljaju ostvarenje, pobjedu, i ti su simboli usko povezani s sjemenom. Sjeme je trud hrvatskog naroda i borba za samostalnost, stoga plod i urod tog truda jest ostvarenje slobode.
Smrt blizu gluha plemena znači da hrvatski narod skoro da ne reagira na to da mu prijeti istrebljenje i to da nitko, tj. rijetko koji pojedinci imaju hrabrosti boriti se za svoja prava.
Slično tome karakterizira klanje kojem se nitko, niti jedan Hrvat ne opire i ponaša se kao krotko janje – ne zna se boriti za svoj opstanak.
Iskra i kremen također su u prenesenom značenju i oni znače kako će doći vrijeme kada će se Hrvatu probuditi svijest i kada će se početi boriti. Tada će vrcnuti ta iskra.
Zadnja strofa pokazuje da pjesnik misli kako hrvatskom, a s time i bilo kom drugom narodu nije mjesto na zemlji dok ne nauči oduprijeti se i zaustaviti rolijevanje krvi.

Dojam

Tin Ujević je napisao još puno domoljubnih i rodoljubnih pjesama, a većina njih je s istom temom. Stoga i ova pjesma duboko i izražajno veliča i slavi slobodu te govori kako hrvatski narod tada još nije dovoljno poduzeo, barem u prošlosti. Pravi Hrvat bi dao svoj život i sve što ima za Hrvatsku koja je cilj agresora bila stoljećima. Ne smijemo dozvoliti tuđinu da nam nametne svoje zakone. Pjesma govori kako imamo moćne protivnike kada ništa ne vidimo, a kada otvorimo oči i uzvratimo udarac, svijet i naš dušmanin će shvatiti da hrvatski narod postoji i vrijedi i neće se dati satrti. Zbog toga će Tin Ujević ostati dobro zapamćen, a njegova djela biti okosnica na patnje hrvatskog naroda.

JESENJE NEVESELJE

Tromi zrak je pun čudnovate vlage.
Starim gajevima šeta jesen žuta.
Dršću troma stabla izgubljene snage.
Neki vraški vrabac bezdušno cvrkuta.

Ovo je lirska pejzažna pjesma, jer opisuje detalj iz prirode u jesen. Cijela je pjesma jedna vizualna pjesnička slika. Tema pjesme je jesen u gaju, odnosno ugođaj u prirodi. Strofa (pjesma) se sastoji od četiri stiha i povezana je križnom rimom (abab). Osnovni motiv jest jesen, a pojedini motivi su: zrak, vlaga, gaj, jesen, stabla, snaga, vrabac. Možemo pronaći i aliteracije i asonance : "vraški vrabac…", te epitete : čudnovate, vraški, bezdušno, itd. U ovoj pejzažnoj pjesmi pjesnik se poigrao slikama iz prirode i tako dobio personifikacije : "Starim gajevima šeta jesen žuta. ", te onomatopeju : "Neki vraški vrabac bezdušno cvrkuta. ". Ta onomatopeja je i ujedno akustična ili zvučna pjesnička slika. Da bi se jače izrazila ljepota i oblikovala pjesma, ritam je umjeren. U pjesmi ima čak i metafore : "Dršću troma stabla izgubljene snage. ", kojom pjesnik vidi gola stabla koja se njišu i njemu se pričinjava da su stabla izgubila snagu, život i da ih vjetar njiše.

Dojam

Iako je ovo kratka pjesma, jako je izražajna jer je Tin Ujević izabrao izuzetno lijep detalj iz prirode ujesen. Kroz cijeli pjesmu proteže se neki težak, turoban ugođaj. No, ova pjesma ostavlja dubok utisak jer kako nam je i tim pjesnik pokazao, čak i ovo malo riječi može biti i prebogato mislima.

2. Nikola Šop, pjesnik, pripovjedač i prevoditelj, rođen je 1904. u Jajcu, a umro 1982. nakon duge bolesti u Zagrebu. Nižu gimnaziju polazio je u Banjoj Luci, a višu kao i studij komparativistike i klasičnih jezika, u Beogradu. U tom gradu živi i radi kao srednjoškolski profesor sve do početka 2. svjetskog rada kada se seli u Zagreb i ostaje u njemu do kraja života, obilato prevodeći djela s latinskog jezika i pišući pjesme. Ostavio je iza sebe izvrsnu studiju o latinskom pjesniku Horaciju, kao i vrlo dobre prepjeve stihova hrvatskih latinista Marulića, Đorđića i Česmičkog, a napisao je o njima i temeljite rasprave. No ipak glavno područje njegova djelovanja jest pisanje pjesama. Objavljuje zbirku za zbirkom poezije najprije u Beogradu, a zatim kasnije u Zagrebu. Da spomenem samo neke : "Pjesme siromašnog sina", "Isus i moja sjena", "Od ranih do kasnih pijetlova", "Kućice u svemiru", "Pohodi", "Nedohod", …

HRVATSKA

Ni brda nisu,
Ni doline, ni rijeke, ni more,
Ni oblaci nisu,
Ni kiša, ni snijeg nije
Moja Hrvatska…
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
I ono u riječi mnogo dublje od riječi;
I ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
S patnjama njinim,
Sa smijehom i nadom,
S ljudima me veže,
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska.

Ova je pjesma lirska domoljubna pjesma. Tema pjesme je piščeva povezanost s Hrvatskom. Cijelu pjesmu čini 15 stihova, a u njoj nema rime. Osnovni motiv je ljubav prema Hrvatskoj. Manji motivi su : brda, doline, rijeke, more, oblaci, kiša, snijeg, Hrvatska, kamen, zemlja, voda, riječ, majka, Hrvat, patnje, smijeh, nada, ljudi, brat. Kroz cijelu pjesmu proteže se mnoštvo aliteracija i asonanci, te se ponavljaju riječi : ni, nisu, nije, itd. Postoji i opkoračenje, ritam je spor, a ugođaj ponosan, pun časti i on potpomaže oblikovanju osjećaja, tj. tjesne povezanosti pjesnika s Hrvatskom. Osjećaji koji prevladavaju u pjesmi su: poštivanje, ljubav, suosjećanje za sramotu i poniženja Hrvatske, dom mu je svetinja, jedinstvo – dom mu je sve, ponos, utočište i sigurnost.
Metaforu vidimo u pjesmi: "I ono dublje s Hrvatskom me veže,
S Hrvatskom Hrvata,
S patnjama njinim,
Sa smijehom i nadom,
S ljudima me veže,
Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi. ". Njom pjesnik govori o svojoj tjesnoj povezanosti s Hrvatskom, tj. da postoji nekakva postojana i neprekidiva veza između pjesnika i domovine, te pjesnika i drugih ljudi. Tako je ideja pjesme izražena u zadnja dva stiha ("Te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska"). Metaforu bi mogli shvatiti i kao: "I kud god idem sa mnom je Hrvatska", ona govori da pjesnik stalno misli na Hrvatsku, ma gdje bio.

Dojam

Pjesnik Nikola Šop u ovoj pjesmi pokazuje odanost Hrvatskoj, Hrvatska je pojam pjesnikovog ideala. On izražava svoju ljubav, poštovanje i ponos pri svakoj svojoj misli o domovini. U ovoj je pjesmi na izražajan i osjećajan način opjevana ljepota i osobitosti Hrvatske.

Ivan Goran Kovačić - Izbor iz djela

Ivan Goran Kovačić - Izbor iz djela


Bilješka o piscu:


KOVAČIĆ, Ivan Goran (Lukovdol, kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča 07. 1943. ), književnik. Studirao slavistiku u Zagrebu. 1935. uzeo nadimak Goran. Bio urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. otišao s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubijen od četnika. Pisao pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života štampao: Lirika i knjigu novela Dani gnjeva, u kojoj je prikazao ljude pritisnute siromaštvom, male i nesretne, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo pisati i sva romana (Brod na potoku, Božji bubanj), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio pjesme Ognji i rože i knjigukritika Eseji i ocjene, u kojima je veoma pronicavo otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom Ognji i rože uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvečivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema Jama (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz naše NOB; strvično djelo o fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Podaci iz: Hrvatski leksikografski zavod, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1966.

Mladi proroci:

Moćan, koji se nedavno morao vratiti iz američkih tvornica bio je stolar u selu. Govorio je kratkim i čvrstim rečenicama. Bio je mudar, pa su se mnogi čudili da nije kandidirao za načelnika. On i cipelar Kosinko pomogli su Karlu Harči napraviti pogreb za svoga sina. To je bilo Kralovo osmo djete. Bio je siromašan seljak, sa onoliko malo zemlje što je imao, morao je nahraniti sedmero djece, ženu, sebe, junca i gospodu. Najstariji sin paso je tuđe koze i ovce, žena je pazila na djecu, morala je kuhati, pospremati...
Pop, koji je morao pokopati Karlovo djet, tražio je dvijestotine dinara za mrtvinu. Karlo nije znao šta napraviti, no onda su mu Moćan i Kosniko pomogli, sami su pokopali Karlovog sina.

Mrak na svjetlim stazama


Glavni junak priče jest pastri Jačica Šafran. Živio je izvan sela, u kojem nije bio već tridesetak godina.