Federico Garcia Lorca - Pjesme
Bilješke o piscu:
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i
patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija. Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe "Barroco" koja obilazi sve
španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928.); Čudesna obućarka (1930.); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). 1936. su ga uhapsili i streljali pripadnici Francove civilne garde. Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da
ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti,
samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.
Slutnja smrti:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe"
Strah:
"Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!"
Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.
Ponavljanje:
"Cordoba.
Daleka i sama."
Izmijenjene slike:
"Kobila crna, velika luna...
...kobila crna, crvena luna"
Gradirano:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu."
Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji.
Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.
Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.
Sine,
bit će ti hladno.
Mama,
hoću biti od vode.
Sine,
bit će ti jako hladno.
Mama,
na jastuku me svom izvezi.
To da!
Ovog časa, sine!
Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.
Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.
Zbirka pjesama "Conte jondo" ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi "Portret Silvija Franconettija" iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.
Federico Garcia Lorca o teatru...
U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje
njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."
utorak, 30. studenoga 2010.
nedjelja, 28. studenoga 2010.
Dobriša Cesarić - Pjesme
Dobriša Cesarić - Pjesme
Bilješke o piscu:
Dobriša Cesarić rodio se 10.1.1902. godine u Slavonskoj Požegi, a umro 18.12. 1980. godine u Zagrebu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je lirske pjesme i pjesme u prozi. Napisao je zbirke pjesama: Lirika, Osvjetljeni put, Goli časovi, Spašena svjetla, Izabrani stihovi, Knjiga prepjeva, Proljeće koje nije moje,
Izabrane pjesme, Slap, Voćka poslije kiše i Pjesme. Dobriša Cesarić je jedan od naših najvećih pjesnika.
Mrtvac
Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visoko rabuktalih svijeća,
Al u tom skupu on je sam.
Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moći
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne mu noći.
Govor i jecanje i plač
Tišina su njegovom uhu
Životu uzet, on tek šuti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.
Oko njega mirišu ruže.
On leži smiren, kao svet.
Ne osjeća ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.
O pjesmi:
- Tema: Život poslije smrti
- Motivi: Pogreb, tišina, ništavilo
- Rima: Paralelna
- Ritam: Usporen
- Pjesničke figure:
- epiteti ("visoko razbuktale svijeće")
- metafore ("govor i jecanje i plač tišina su njegovom uhu")
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem žnači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Dojam o pjesmi:
Lirika Dobriše Cesarić je jednostavna, čista i jasna, snažna, duboko misona i ljudski topla. Iz nje sja vječita svjetlost i nada u ljudsku dobrotu. Cesarićeva je poezija duboko osjećajna i humana, govori čovjeku i o čovjeku, a Cesarićevi dožljivaji prirode su čisti i snažni. Pjesnički izraz je bogato izražajan i prirodan. Pjesnik ima osjećaja za socijalne teme, bijedu i nepravdu. Zaokupljen je pitanjem smisla života, vezom čovjeka i prirode. S malo riječi pjesnik oživljuje slike iz prirode i grada ili izražava najdublja osjećanja.
Sadržajna analiza:
Pjesnik je uzeo motiv slapa da dočara trajanje života, postavi pitanje što u njem znači pojedini čovjek i pokuša na njega odgovoriti. Motiv slapa i kapi u pjesmi imaju preneseno značenje – slap predstavlja život, čovječanstvo, zajednicu, a kap pojedinca.
Stilska i strukturalna analiza:
Pjesnik se služi akustičkom slikom i ritmom riječi "Teče i teče, teče jedan slap" da izreče misao kako život traje i traje (ponavljanje glagola "teče"). Vizualna slika "Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara" kazuje nam da kao što kapi u slapu zajedno stvaraju igru svjetla i boja, tako i pojedinci doprinose svojim djelima boljem i ljepšem životu. Pjesnik postavlja pitanje "Što u njem znači moja mala kap?" – Što znači jedan čovjek? Epitet uz imenicu kap ("moja mala kap") kazuje da jedan čovjek sam za sebe ne znači puno. I daje odgovor “Taj san u slapu da bi mogo sjati i moja kaplja ga pomaže tkati." – Svaki pojedinac daje neki
svoj doprinos zajednici.
Pjesma se sastoji od 3 kitice. Kitice imaju po 2 strofe sa 10 slogova. Rima pjesme je parna. Pomoću običnih, jednostavnih riječi pjesnik postiže sklad, ljepotu i misaonost pjesme.
TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada snježi, spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Dojam o pjesmi:
Pjesma je nježna i osjećajna, pomalo sjetna, ali ne i tužna, iako pjeva o
jeseni i zimi. Bez puno pjesničkih ukrasa, s pjesmom od samo pet stihova,
pjesnik postiže pravi jesensko – zimski ugođaj.
Sadržajna analiza:
Ovo je pjesma tišine, smirenja i jesenskog – zimskog ugođaja.
Stilska i strukturalna analiza:
Jesen ima svoje zvukove "šuštanje lišća" i "šapat kiše". Pjesnik osluškuje te zvukove i dočarava nam ih korištenjem onomatopeje. Zatim sve utihne, smiruje se i spušta se tama. Samo se pahuljice bijele i donose s neba mir i tišinu. Najjednostavnijim riječima pjesnik postiže vizualnu i akustičnu sliku zime "I kada snježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama." Prvi stih se ne rimuje s ostalima – najvljuje kako to jesen "govori". Ostali stihovi imaju parnu rimu.
Dojam o pjesmi:
Ova pjesma mi se sviđa, iako je tužna. U meni je pobudila osjećaj tuge. Navela me je na razmišljanje o životu poslije smrti.
Oblak
Mjesto radnje: Nebo
Vrijeme radnje: Predvečerje – "U predvečerje, izneneda..."
Tema: Oblak
Rima: Iznenada - grada
Likovi: Oblak, vjetar
Kratki sadržaj:
U ovoj pjesmi opisuje se jedno predvečerje kada se na nebu pojavio oblak. Vjetar sa visine ga je njihao, s njime se igrao. Tako jako se okretao po zraku da su ljudi čak gledali njegovu lijepu igru na nebu. Tako dugo se igrao dok ga jednom vjetar nije samo raznio.
Naljepša kitica:
"I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga."
Ta mi je kitica najjepša zato što je najljepše opisano kako se vjetar igra sa oblakom i kako ga na kraju raznese.
Mrvta luka
Mjesto radnje: Luka – "... ima jedna mrtva luka..."
Vrijeme radnje: Jutro
Tema: Mrtvi brodovi koji se boje plovidbe
Rima: brodi – vodi
boje – stoje
sreću – meću
Likovi: Brodovi, ćuk
Najljepša kitica:
"I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje."
Prazan život
Mjesto radnje: Ulica
Tema: Život
Rima: licima – vidicima
presiti – desiti
dolaze – prolaze
mukama – rukama
Likovi: Netko tko ima težak život i želi nekamo pobjeći
Kratki sadržaj:
U ovoj pjesmici je pisac opisao težak život ljudi koji žele nekamo pobjeći, oni čekaju neko čudo a to čudo im ne želi doći.
Najljepša kitica:
"O, mi smo toga presiti.
Pobjeći, pobjeć nekamo!
Mi čudo čekamo,
A neće nam se desiti."
Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
Ovo je kratka lirska pejzažna pjesma. Rima je parna. Tema pjesme je ponovno rađanje, bilo voćke bilo nekog drugog živog bića.
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. Pjesma ima preneseno značenje (Teče i teče, teče jedan slap – pjesnik uspoređuje slap sa cjelim narodom, civilizacijom; Što u njem znači moja mala kap – pjesnik uspoređuje jednu kap slapa sa svojom prividnom ništavošću u društvu; Gle, jedna duga u vodi se stvara - Duga simbolizira
sva lijepa i dobra postignuća u životu). Ma koliko se čovjeku činilo da je nevažan u društvu, bez njega se ipak puno toga dobroga ne bi moglo dogoditi.
U spomen Sergeju Jesenjinu
Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.
Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. U pjesmi se pojavljuju poredbe (Padajući rastu kao lavina; A njihov put je čist i bijel Kao sniježni put lavine). Tema pjesme je život pjesnika Sergeja Jesenjina koji je u potpunosti žrtvovao svoj život i svoje zdravlje, zato što je to bio njegov način dolaženja do inspiracije.
Shelley
Kadikad, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore
Sa vjetrom što ih vodi more.
Na vrućem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjas me sretnim čini.
Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim.
Da plačem? Pišem? Što ću s njim?
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. U pjesmi se pojavljuju metafore (Tajanstven dar mi bude dat – pjesnik dobiva inspiraciju; I slušam šumne razgovore Sa vjetrom što ih vodi more. - Pjesnik čuje neke čudne šumove koji ga podsjećaju na razgovor likova u nekoj njegovoj pjesmi; O, kome da ovaj zanos dam? – pjesnik ne zna u koju bi pjesmu pretočio inspiraciju). Tema ove pjesme je inspiracija koja je piscu došla u kasne noćne sate.
Predjesenji dan
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari - ti uglari -
Prašinu ljeta s peći brišu.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. U pjesmi se pojavljuje personifikacija (Al dan je nasmiješen i vedar; To javlja jesen, da je tu). Tema pjesme je preobrazba iz ljeta u jesen i zimu.
Bilješke o piscu:
Dobriša Cesarić rodio se 10.1.1902. godine u Slavonskoj Požegi, a umro 18.12. 1980. godine u Zagrebu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisao je lirske pjesme i pjesme u prozi. Napisao je zbirke pjesama: Lirika, Osvjetljeni put, Goli časovi, Spašena svjetla, Izabrani stihovi, Knjiga prepjeva, Proljeće koje nije moje,
Izabrane pjesme, Slap, Voćka poslije kiše i Pjesme. Dobriša Cesarić je jedan od naših najvećih pjesnika.
Mrtvac
Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visoko rabuktalih svijeća,
Al u tom skupu on je sam.
Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moći
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne mu noći.
Govor i jecanje i plač
Tišina su njegovom uhu
Životu uzet, on tek šuti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.
Oko njega mirišu ruže.
On leži smiren, kao svet.
Ne osjeća ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.
O pjesmi:
- Tema: Život poslije smrti
- Motivi: Pogreb, tišina, ništavilo
- Rima: Paralelna
- Ritam: Usporen
- Pjesničke figure:
- epiteti ("visoko razbuktale svijeće")
- metafore ("govor i jecanje i plač tišina su njegovom uhu")
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem žnači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Dojam o pjesmi:
Lirika Dobriše Cesarić je jednostavna, čista i jasna, snažna, duboko misona i ljudski topla. Iz nje sja vječita svjetlost i nada u ljudsku dobrotu. Cesarićeva je poezija duboko osjećajna i humana, govori čovjeku i o čovjeku, a Cesarićevi dožljivaji prirode su čisti i snažni. Pjesnički izraz je bogato izražajan i prirodan. Pjesnik ima osjećaja za socijalne teme, bijedu i nepravdu. Zaokupljen je pitanjem smisla života, vezom čovjeka i prirode. S malo riječi pjesnik oživljuje slike iz prirode i grada ili izražava najdublja osjećanja.
Sadržajna analiza:
Pjesnik je uzeo motiv slapa da dočara trajanje života, postavi pitanje što u njem znači pojedini čovjek i pokuša na njega odgovoriti. Motiv slapa i kapi u pjesmi imaju preneseno značenje – slap predstavlja život, čovječanstvo, zajednicu, a kap pojedinca.
Stilska i strukturalna analiza:
Pjesnik se služi akustičkom slikom i ritmom riječi "Teče i teče, teče jedan slap" da izreče misao kako život traje i traje (ponavljanje glagola "teče"). Vizualna slika "Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara" kazuje nam da kao što kapi u slapu zajedno stvaraju igru svjetla i boja, tako i pojedinci doprinose svojim djelima boljem i ljepšem životu. Pjesnik postavlja pitanje "Što u njem znači moja mala kap?" – Što znači jedan čovjek? Epitet uz imenicu kap ("moja mala kap") kazuje da jedan čovjek sam za sebe ne znači puno. I daje odgovor “Taj san u slapu da bi mogo sjati i moja kaplja ga pomaže tkati." – Svaki pojedinac daje neki
svoj doprinos zajednici.
Pjesma se sastoji od 3 kitice. Kitice imaju po 2 strofe sa 10 slogova. Rima pjesme je parna. Pomoću običnih, jednostavnih riječi pjesnik postiže sklad, ljepotu i misaonost pjesme.
TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada snježi, spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Dojam o pjesmi:
Pjesma je nježna i osjećajna, pomalo sjetna, ali ne i tužna, iako pjeva o
jeseni i zimi. Bez puno pjesničkih ukrasa, s pjesmom od samo pet stihova,
pjesnik postiže pravi jesensko – zimski ugođaj.
Sadržajna analiza:
Ovo je pjesma tišine, smirenja i jesenskog – zimskog ugođaja.
Stilska i strukturalna analiza:
Jesen ima svoje zvukove "šuštanje lišća" i "šapat kiše". Pjesnik osluškuje te zvukove i dočarava nam ih korištenjem onomatopeje. Zatim sve utihne, smiruje se i spušta se tama. Samo se pahuljice bijele i donose s neba mir i tišinu. Najjednostavnijim riječima pjesnik postiže vizualnu i akustičnu sliku zime "I kada snježi, a spušta se tama, U pahuljama tišina je sama." Prvi stih se ne rimuje s ostalima – najvljuje kako to jesen "govori". Ostali stihovi imaju parnu rimu.
Dojam o pjesmi:
Ova pjesma mi se sviđa, iako je tužna. U meni je pobudila osjećaj tuge. Navela me je na razmišljanje o životu poslije smrti.
Oblak
Mjesto radnje: Nebo
Vrijeme radnje: Predvečerje – "U predvečerje, izneneda..."
Tema: Oblak
Rima: Iznenada - grada
Likovi: Oblak, vjetar
Kratki sadržaj:
U ovoj pjesmi opisuje se jedno predvečerje kada se na nebu pojavio oblak. Vjetar sa visine ga je njihao, s njime se igrao. Tako jako se okretao po zraku da su ljudi čak gledali njegovu lijepu igru na nebu. Tako dugo se igrao dok ga jednom vjetar nije samo raznio.
Naljepša kitica:
"I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga."
Ta mi je kitica najjepša zato što je najljepše opisano kako se vjetar igra sa oblakom i kako ga na kraju raznese.
Mrvta luka
Mjesto radnje: Luka – "... ima jedna mrtva luka..."
Vrijeme radnje: Jutro
Tema: Mrtvi brodovi koji se boje plovidbe
Rima: brodi – vodi
boje – stoje
sreću – meću
Likovi: Brodovi, ćuk
Najljepša kitica:
"I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I – stoje."
Prazan život
Mjesto radnje: Ulica
Tema: Život
Rima: licima – vidicima
presiti – desiti
dolaze – prolaze
mukama – rukama
Likovi: Netko tko ima težak život i želi nekamo pobjeći
Kratki sadržaj:
U ovoj pjesmici je pisac opisao težak život ljudi koji žele nekamo pobjeći, oni čekaju neko čudo a to čudo im ne želi doći.
Najljepša kitica:
"O, mi smo toga presiti.
Pobjeći, pobjeć nekamo!
Mi čudo čekamo,
A neće nam se desiti."
Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
Ovo je kratka lirska pejzažna pjesma. Rima je parna. Tema pjesme je ponovno rađanje, bilo voćke bilo nekog drugog živog bića.
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. Pjesma ima preneseno značenje (Teče i teče, teče jedan slap – pjesnik uspoređuje slap sa cjelim narodom, civilizacijom; Što u njem znači moja mala kap – pjesnik uspoređuje jednu kap slapa sa svojom prividnom ništavošću u društvu; Gle, jedna duga u vodi se stvara - Duga simbolizira
sva lijepa i dobra postignuća u životu). Ma koliko se čovjeku činilo da je nevažan u društvu, bez njega se ipak puno toga dobroga ne bi moglo dogoditi.
U spomen Sergeju Jesenjinu
Između ljudi što pjevaju život
I grabe užitke iz noći i vina,
Ima ih koji padajuć rastu,
Padajuć rastu kao lavina.
Njihova duša gasne i gasne,
Da sto puta jače u pjesmama sine,
A njihov put je čist i bijel
Kao snježni put lavine.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. U pjesmi se pojavljuju poredbe (Padajući rastu kao lavina; A njihov put je čist i bijel Kao sniježni put lavine). Tema pjesme je život pjesnika Sergeja Jesenjina koji je u potpunosti žrtvovao svoj život i svoje zdravlje, zato što je to bio njegov način dolaženja do inspiracije.
Shelley
Kadikad, u kasni sat,
Tajanstven dar mi bude dat,
I slušam šumne razgovore
Sa vjetrom što ih vodi more.
Na vrućem čelu u taj mah
Osjetim cijelog svijeta dah.
Trepere zvijezde u visini,
I njihov sjas me sretnim čini.
Prolazi noć. Ja lutam sam.
O, kom da ovaj zanos dam?
Ja živim njime, u njem bdim.
Da plačem? Pišem? Što ću s njim?
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je parna. U pjesmi se pojavljuju metafore (Tajanstven dar mi bude dat – pjesnik dobiva inspiraciju; I slušam šumne razgovore Sa vjetrom što ih vodi more. - Pjesnik čuje neke čudne šumove koji ga podsjećaju na razgovor likova u nekoj njegovoj pjesmi; O, kome da ovaj zanos dam? – pjesnik ne zna u koju bi pjesmu pretočio inspiraciju). Tema ove pjesme je inspiracija koja je piscu došla u kasne noćne sate.
Predjesenji dan
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar.
Bez Posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari - ti uglari -
Prašinu ljeta s peći brišu.
Ovo je kratka lirska pjesma. Rima je abcb. U pjesmi se pojavljuje personifikacija (Al dan je nasmiješen i vedar; To javlja jesen, da je tu). Tema pjesme je preobrazba iz ljeta u jesen i zimu.
subota, 27. studenoga 2010.
Antun Gustav Matoš - Pjesme
Antun Gustav Matoš - Pjesme
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom, iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi. Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."
i "Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."
Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."
Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."
Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost.
Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin;
nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi.
U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima.
Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris)
uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim
osjećajem - ljubavlju.
Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.
GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.
Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu “Grički dijalog”, čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.
Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom, iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi. Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."
i "Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima, Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."
Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."
Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."
Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost.
Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin;
nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi.
U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima.
Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris)
uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim
osjećajem - ljubavlju.
Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.
GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.
Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu “Grički dijalog”, čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.
Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."
petak, 26. studenoga 2010.
Alphonse Daudet - Pismo iz mog mlina
Alphonse Daudet - Pismo iz mog mlina
Bilješke o piscu:
Alphonse Daudet rođen je u Nimesu u južnoj Francuskoj, umro je 1897. g. u Parizu. U dvadesetoj godini postao je tajnik bogatog plemića i moćnog ministra u vladi cara Napleona III. U svojoj 28. godini objavljuje roman "Mališan" ili "Povijest jednog djeteta".
Naziv priče:
Tajna djeda Cornillea
Kratki sadržaj:
Djed Cornille bio je stari mlinar; punih 60 g. bavio se brašnom. S velikom je ljubavlju hranio mlin. Izluđivali su ga mlinovi koje je pokretala para. Stalno je govorio da ne idu tamo i da se ti razbojnici koriste parom da izrađuju kruh. Svaki dan je u mlin donosio jako puno vreća brašna u kolicima. Nitko nije znao kakva je to tajna djeda Cornillea. Jedanput je njegova unuka išla s dečkom do mlina da dobije blagoslov, a poslije kad je djed izišao njegova unuka je vidjela da ga nema. Sjetila se da pogleda kroz prozor i vidje da je to samo prazna prostorija, a nema ni zrna
žita. Vratili su se u selo i rekli sve što su vidjeli. U 2 riječi su se dogovorili da skupe pšenicu i odnesu je. Vrata mlina su bila širom otvorena i vidjeli su djeda kako sjedi tužno. Ušli su punih vreća u mlin. Djed je ponosno radio i mljeo žito.
Vrsta djela:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Mlin
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Djed Cornille više voli kruh koji je rađen od vlastite ruke nego od pare.
Analiza glavnog lika:
Djed Cornille je vrlo odlučan čovjek koji više voli obične mlinove od parnih mlinova. Ima 60 godina.
Naziv priče:
Koza gospodina Seguina
Kratki sadržaj:
Gospodin Seguin nikada nije imao sreće sa svojim kozama. Svakoga jutra bi prekinule konopac i odlazile u planine gdje bi ih vuk pojeo. Tako ih je sve gubio na isti način. Zato je kupio mladu kozu jer je mislio da će se priviknuti i ostati. No bio je u krivu. Onda je Biki rekao da je imao kozu koja je bila jaka i opasna kao jarac. Borila se s vukom cijelu noć i onda ujutro postala zajutrak vuku. Bika je ujutro otišla u planinu i igrala se. Odjednom je izašao vuk i borio se s Bikom cijelu noć. Ujutro se umorila i vuku je postala sladak zajutrak.
Vrsta priče:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Planina, livada gospodina Seguina.
Vrijeme radnje:
Dan
Tema:
Bika je uvijek htjela u planine pa makar riskirala život.
Bilješke o piscu:
Alphonse Daudet rođen je u Nimesu u južnoj Francuskoj, umro je 1897. g. u Parizu. U dvadesetoj godini postao je tajnik bogatog plemića i moćnog ministra u vladi cara Napleona III. U svojoj 28. godini objavljuje roman "Mališan" ili "Povijest jednog djeteta".
Naziv priče:
Tajna djeda Cornillea
Kratki sadržaj:
Djed Cornille bio je stari mlinar; punih 60 g. bavio se brašnom. S velikom je ljubavlju hranio mlin. Izluđivali su ga mlinovi koje je pokretala para. Stalno je govorio da ne idu tamo i da se ti razbojnici koriste parom da izrađuju kruh. Svaki dan je u mlin donosio jako puno vreća brašna u kolicima. Nitko nije znao kakva je to tajna djeda Cornillea. Jedanput je njegova unuka išla s dečkom do mlina da dobije blagoslov, a poslije kad je djed izišao njegova unuka je vidjela da ga nema. Sjetila se da pogleda kroz prozor i vidje da je to samo prazna prostorija, a nema ni zrna
žita. Vratili su se u selo i rekli sve što su vidjeli. U 2 riječi su se dogovorili da skupe pšenicu i odnesu je. Vrata mlina su bila širom otvorena i vidjeli su djeda kako sjedi tužno. Ušli su punih vreća u mlin. Djed je ponosno radio i mljeo žito.
Vrsta djela:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Mlin
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Djed Cornille više voli kruh koji je rađen od vlastite ruke nego od pare.
Analiza glavnog lika:
Djed Cornille je vrlo odlučan čovjek koji više voli obične mlinove od parnih mlinova. Ima 60 godina.
Naziv priče:
Koza gospodina Seguina
Kratki sadržaj:
Gospodin Seguin nikada nije imao sreće sa svojim kozama. Svakoga jutra bi prekinule konopac i odlazile u planine gdje bi ih vuk pojeo. Tako ih je sve gubio na isti način. Zato je kupio mladu kozu jer je mislio da će se priviknuti i ostati. No bio je u krivu. Onda je Biki rekao da je imao kozu koja je bila jaka i opasna kao jarac. Borila se s vukom cijelu noć i onda ujutro postala zajutrak vuku. Bika je ujutro otišla u planinu i igrala se. Odjednom je izašao vuk i borio se s Bikom cijelu noć. Ujutro se umorila i vuku je postala sladak zajutrak.
Vrsta priče:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Planina, livada gospodina Seguina.
Vrijeme radnje:
Dan
Tema:
Bika je uvijek htjela u planine pa makar riskirala život.
četvrtak, 25. studenoga 2010.
Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama
Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P. J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev, V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D'Anthesa, avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire
nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje
pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.
Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu, nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji
te o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje
"male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima
o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom
obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.
Sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint - Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeći od grofa Saint - Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski. Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte. I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana. U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom
riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet, ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao
okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne: "Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti. Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!
Analiza likova:
Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrate u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.
Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.
Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao
istaknuti mislilac P. J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva
i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev, V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D'Anthesa, avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire
nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje
pisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.
Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu, nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poeziji
te o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje
"male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge; Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima
o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom
obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.
Sadržaj:
Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi. Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima. U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac. Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru. Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima, ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona. Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint - Germaina koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeći od grofa Saint - Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski. Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom. Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte. I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana. U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići. Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu. Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine. Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom
riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici. Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom. Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko. Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet, ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici. Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu, a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom... Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao
okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput. Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka. Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne: "Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti. Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!
Analiza likova:
Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš, nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom i sav u groznici pratio različite obrate u igri. Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja zna tajnu triju karata.
Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu. Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.
Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.
srijeda, 24. studenoga 2010.
James Matthew Barrie - Petar Pan
James Matthew Barrie - Petar Pan
Kratki sadržaj:
Jedne lijepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo. U sobi djece Wendi, Mihala i Johana došao je maleni dječak koji je bio odjeven u lišće. Zvao se Petar Pan. Zamolio je Wendi da pođe s njim u Snokraj. Wendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri. Petar Pan je došao druge večeri a Wendi je rekla da nije jako dobro razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj da ju neće pustiti da odustane. Wendi reče onda moram povesti i svoju braću sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona probudi svoju braću i objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na put, Petar Pan ih je prije polaska začarao da mogu letjeti i da lakše mogu dođi do Snokraja. Zaboravio im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu do Snokraja vidješe jako puno vila, a vila koja ih je pratila zvala se Zvončica. U Snokraju Wendi je bila majka djeci koja nisu imala pravu majku. Wendi je djeci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao prava majka, šivala im je odjeću itd. Kad su šetali Snokrajom vidjeli su gusare kako odvode Žutog Liljana. Žuti Liljan je kći poglavice. Vidjeli su kako Žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio
kako je spasiti. On je i spašava te ju vraća kući. Razljućeni gusari jedne večeri otiđu do Petrove kuće. Pokucaše na vrata i zarobe Wendi i njenu braću. Odvedu ih na svoj brod. Wendi su htjeli odmah baciti u more. Spašava je Petar Pan. On oslobađa i braću te ih vraća kući. Došavši u kuću Wendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi ih vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila Zvončica nije voljela Wendi, te joj ona da čaroliju. Tako se Wendi vrati sa svojom braćom kući roditeljima. Wendi je odrasla a njen život počinje
ovako: Wendi se udala i imala je kćer koja se zvala Jana. Petar Pan je dolazio svake godine u doba proljetnog čišćenja i odvodio njihove kćeri u Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Wendi mu je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dječak koji nikada nije htio odrasti.
Dojam o djelu:
Ovo mi se djelo sviđa zbog puno mašte, i raznih stvari koje ne postoje u mojem svijetu. Sviđa mi se i Petrovo letenje, sviđa mi se ilustriranje ove knjige. Još mi je bilo zanimljivo zemlja Sonkraj.
Kratki sadržaj:
Jedne lijepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo. U sobi djece Wendi, Mihala i Johana došao je maleni dječak koji je bio odjeven u lišće. Zvao se Petar Pan. Zamolio je Wendi da pođe s njim u Snokraj. Wendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri. Petar Pan je došao druge večeri a Wendi je rekla da nije jako dobro razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj da ju neće pustiti da odustane. Wendi reče onda moram povesti i svoju braću sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona probudi svoju braću i objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na put, Petar Pan ih je prije polaska začarao da mogu letjeti i da lakše mogu dođi do Snokraja. Zaboravio im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu do Snokraja vidješe jako puno vila, a vila koja ih je pratila zvala se Zvončica. U Snokraju Wendi je bila majka djeci koja nisu imala pravu majku. Wendi je djeci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao prava majka, šivala im je odjeću itd. Kad su šetali Snokrajom vidjeli su gusare kako odvode Žutog Liljana. Žuti Liljan je kći poglavice. Vidjeli su kako Žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio
kako je spasiti. On je i spašava te ju vraća kući. Razljućeni gusari jedne večeri otiđu do Petrove kuće. Pokucaše na vrata i zarobe Wendi i njenu braću. Odvedu ih na svoj brod. Wendi su htjeli odmah baciti u more. Spašava je Petar Pan. On oslobađa i braću te ih vraća kući. Došavši u kuću Wendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi ih vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila Zvončica nije voljela Wendi, te joj ona da čaroliju. Tako se Wendi vrati sa svojom braćom kući roditeljima. Wendi je odrasla a njen život počinje
ovako: Wendi se udala i imala je kćer koja se zvala Jana. Petar Pan je dolazio svake godine u doba proljetnog čišćenja i odvodio njihove kćeri u Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Wendi mu je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dječak koji nikada nije htio odrasti.
Dojam o djelu:
Ovo mi se djelo sviđa zbog puno mašte, i raznih stvari koje ne postoje u mojem svijetu. Sviđa mi se i Petrovo letenje, sviđa mi se ilustriranje ove knjige. Još mi je bilo zanimljivo zemlja Sonkraj.
utorak, 23. studenoga 2010.
Tito Bilopavlović - Paunaš
Tito Bilopavlović - Paunaš
Bilješke o piscu:
Tito Bilopavlović je rođen 1940. u Novoj Gradiški. Kao dijete je sanjao da će biti književnik, a otkad je to postao želi samo jedno: Da opet bude dijete. To mu je djelomice uspjelo samo u knjigama za djecu i mladež: 'Paunaš', 'Kutija za male i velike igračke', 'Filipini iza ugla', 'Otmica Labinjanki'. Za djelo 'Paunaš' je nagrađen republičkom nagradom 'Grigor Vitez'. Odrasli ga znaju po još deset knjiga, te po pisanju u uglednim novinama. Bio je urednik biblioteka za djecu: 'Smib' i 'Modra lasta'.
Tema:
Dječak se brine za svoga malog prijatelja.
Likovi:
Dječak, paunaš, stari Martin, Pivarci, Potočani, Anica, Zirko.
Kratki sadržaj:
Bilo je to davno kad je dječak mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara. Točno bi kamen odletio na određeni cilj. Tad bi stari Martin izišao vani prijeteći mu sa štapom. Za njegovu praćku bi najbolja bila jedna vrsta automobilske gume. Pronalazio ju je na smetlištu Gavranićeve automehaničarske radionice. Nazivao ju je sirovom gumom. Pivarci i Potočani pravili su praćke od crne i crvene obične gume a dječak koji je pripadao Ciglarcima od sirove gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine. Okrugli kamen je bio najbolji. I to je bilo sve o dječakovom načinu na koji pravi praćku. On je najbolje gađao praćkom. Bio je pravi praćkaš. Nije nikad ubijao lastavice jer se govorilo: "Tko ubije lastavicu, umrijet će mu majka". Dječak je imao smeđeg goluba Zirka. Bio je običan i sa dječakom se uvijek igrao. Nije ni njih ubijao jer je mislio da neće biti dobar čovjek. Počela je jesen, i naravno škola. Cijelo ljeto je uz njega bila praćka. Jednog poslijepodneva Siga i Gricko su bili glavni na Malčanskom brdu. Zatražili su od njega praćku. Anica žutih pletenica je rekla da im neda praćku. I nije im dao. Tad su mu pokidali čitanku. Mesar Baždar je imao mesnicu u visokoj zgradi. Bila je zatvorena. Pogledao je gore visoko i ugledao malog goluba. Napeo je praćku da ga uplaši. I...Pogodio ga je. Počeo je plakati. Uzeo je malog, sitnog, nedužnog goluba i odlučio ga pokopati. Dok je kopao malu rupicu naišla je Anica. Kad je ugledala mrtvog golubića dječaka je nazvala ubojicom. Okrenula se i otišla. A dječak koji je tako silno volio Anicu sa velikim
krupnim suzama na očima pokopaše golubića i tužno otiđe plačući.
Bilješke o piscu:
Tito Bilopavlović je rođen 1940. u Novoj Gradiški. Kao dijete je sanjao da će biti književnik, a otkad je to postao želi samo jedno: Da opet bude dijete. To mu je djelomice uspjelo samo u knjigama za djecu i mladež: 'Paunaš', 'Kutija za male i velike igračke', 'Filipini iza ugla', 'Otmica Labinjanki'. Za djelo 'Paunaš' je nagrađen republičkom nagradom 'Grigor Vitez'. Odrasli ga znaju po još deset knjiga, te po pisanju u uglednim novinama. Bio je urednik biblioteka za djecu: 'Smib' i 'Modra lasta'.
Tema:
Dječak se brine za svoga malog prijatelja.
Likovi:
Dječak, paunaš, stari Martin, Pivarci, Potočani, Anica, Zirko.
Kratki sadržaj:
Bilo je to davno kad je dječak mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i više metara. Točno bi kamen odletio na određeni cilj. Tad bi stari Martin izišao vani prijeteći mu sa štapom. Za njegovu praćku bi najbolja bila jedna vrsta automobilske gume. Pronalazio ju je na smetlištu Gavranićeve automehaničarske radionice. Nazivao ju je sirovom gumom. Pivarci i Potočani pravili su praćke od crne i crvene obične gume a dječak koji je pripadao Ciglarcima od sirove gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine. Okrugli kamen je bio najbolji. I to je bilo sve o dječakovom načinu na koji pravi praćku. On je najbolje gađao praćkom. Bio je pravi praćkaš. Nije nikad ubijao lastavice jer se govorilo: "Tko ubije lastavicu, umrijet će mu majka". Dječak je imao smeđeg goluba Zirka. Bio je običan i sa dječakom se uvijek igrao. Nije ni njih ubijao jer je mislio da neće biti dobar čovjek. Počela je jesen, i naravno škola. Cijelo ljeto je uz njega bila praćka. Jednog poslijepodneva Siga i Gricko su bili glavni na Malčanskom brdu. Zatražili su od njega praćku. Anica žutih pletenica je rekla da im neda praćku. I nije im dao. Tad su mu pokidali čitanku. Mesar Baždar je imao mesnicu u visokoj zgradi. Bila je zatvorena. Pogledao je gore visoko i ugledao malog goluba. Napeo je praćku da ga uplaši. I...Pogodio ga je. Počeo je plakati. Uzeo je malog, sitnog, nedužnog goluba i odlučio ga pokopati. Dok je kopao malu rupicu naišla je Anica. Kad je ugledala mrtvog golubića dječaka je nazvala ubojicom. Okrenula se i otišla. A dječak koji je tako silno volio Anicu sa velikim
krupnim suzama na očima pokopaše golubića i tužno otiđe plačući.
ponedjeljak, 22. studenoga 2010.
Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera
Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera
Bilješke o piscu:
Johann Wolfgang Goethe, najveći njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28. 8. 1749. u Frankfurtu, a umro 22. 3. 1832 u Weimaru. Potječe iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik). U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. – 1771. studira u Strassbourgu. Kao pravnik - praktikant radi u
Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu. Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvenih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učenjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug. Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani, i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja.
Kratki sadržaj:
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega "pučanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u
poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi
put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost.
Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:
Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.
Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.
Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. "običnim ljudima". U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.
U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih
umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom:
"Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv!"
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.
"Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku svjetluca."
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj "zov divljine" isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer "Nada umire posljednja", a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
"Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe." Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.
O djelu:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
Dojam o djelu:
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.
Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.
Analiza likova:
Werther
- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.
- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.
- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.
- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.
Lotta
- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.
- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.
- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.
- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.
Albert
- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.
- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.
- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.
- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.
- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.
Bilješke o piscu:
Johann Wolfgang Goethe, najveći njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28. 8. 1749. u Frankfurtu, a umro 22. 3. 1832 u Weimaru. Potječe iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik). U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. – 1771. studira u Strassbourgu. Kao pravnik - praktikant radi u
Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu. Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvenih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učenjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug. Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani, i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja.
Kratki sadržaj:
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega "pučanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u
poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi
put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost.
Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:
Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.
Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.
Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. "običnim ljudima". U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.
Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.
U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta.
Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih
umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom:
"Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv!"
Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.
"Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku svjetluca."
Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:
Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj "zov divljine" isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.
U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.
Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer "Nada umire posljednja", a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.
Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
"Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe." Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.
Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.
O djelu:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
Dojam o djelu:
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.
Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.
Analiza likova:
Werther
- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.
- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.
- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.
- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.
Lotta
- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.
- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.
- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.
- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.
Albert
- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.
- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.
- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.
- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.
- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.
nedjelja, 21. studenoga 2010.
Dante Alighieri - Pakao
Dante Alighieri - Pakao
Bilješke o piscu:
Dante se rodio između druge polovice svibnja i prve polovice lipnja 1265. u Firenci koja se zbog središnjeg položaja na Apeninskom poluotoku, političke autonomnosti i velike gospodarske moći ubrajala u najznačajnije talijanske gradove onog doba, dok su njezine veze s čitavom Europom i djelovima Azije bile dobro razvijene. Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji. Mladi Dante je učio retoriku, vještinu govorništva i pisanja na latinskom, vjerojatno u tada poznatog književnika s enciklopedijskim znanjem Brunetta Latinija, ali kao pisac zapravo se oblikovao samostalno svladavši pjesničko umijeće čitanjem provansalske lirike, pjesnika na talijanskom jeziku i nadasve Vergilija kojeg je smatrao svojim učiteljem. Uz to se zanimao i za glazbu, crtanje i ples, za ratne vještine i pravo. Po očevoj želji se oženi s djevojkom iz ogranka moćne obitelji Donati. Kratko se bavio politikom no pokazao je iznad svega čvrst značaj, nepristranost i zalaganje za slobodu rodnog grada. Dante je bio na strani gvelfa, a poslije podjele na strani Bijelih gvelfa. Francuzi su, tjekom Danteovog boravka u Rimu, zauzeli Firencu i predali je Crnim gvelfima. Iduće godine je Dante optužen zbog prijevara i prijestupa. Bio je osuđen na trajni progon i na kaznu prema kojoj bi trebao biti živ spaljen padne li u njihove ruke jer im se nije htio predati. Dante je u progonstvu ostao do smrti poslije neuspješnog pokušaja da se vrati u Firencu s naoružanim prognanicima i njihvim saveznicima. Umro je u Ravenni između 13. i 14. rujna 1321.
Mjesto radnje:
Pakao
Likovi:
Dante Alighieri
Vegilije
Beatrice
Sadržaj:
Prvo pjevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovjek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. Na početku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneidu i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.
Treće pjevanje
Dante i Vergilije uđu u predvorje pakla gdje Dante spazi iznad vrata natpis:
"Kroz nas se ide u grad sviju muka,
kroz nas se ide gdje se vječno plače,
kroz nas se ide do propala puka.
Pravda nam tvorca višnjega potače;
božanska svemoć, mudrost, sve što znade,
i prva ljubav graditi nas zače.
Što god stvorenja prije nas imade,
vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;
tko uđe, nek se kani svake nade."
Dante čuje vriskove boli duša koje ne pripadaju niti paklu niti raju. Danteu su te duše nebitne te iako ih prepoznaje ne imenuje ih. Kada dođu do rijeke dočeka ih Haront koji se ljuti jer je Dante živa duša no Vergilije ga uspijeva smiriti upozoravajući ga na Božju volju.
Peto pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zato bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se nepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Francesca i Paolo i pričaju o ljubavi, a pjesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Francesca započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja Paolo pada od bola u nesvijest.
Šesto pjevanje
Ovo šesto pjevanje spada u treći krug pjevanja te taj krug spada u neumjerene. U njemu se nalaze proždrljivci koji su dospjeli u taj krug zbog grijeha kao što su oholost, škrtost i lakomost. Kazne su pravedne i oni polegnuti moraju doživljavati muke jer ih tuče kiša, snijeg i led. Uz to još se i tu nalazi Ceber - zvijer koja im dere kožu, raskidava ih i mučenici doživljavaju vrlo velike muke. Kazna je sigurno pravedna te im se sve vraća što su oni učinili drugim ljudima za vrijeme života. Drugi su ljudi bili mokri, bosi i gladni baš zbog proždrljivca koji nisu imali samilosti s nikim. Dante u ovom dijelu pakla susreće Ciacca koji mu objašnjava koje su duše u ovom dijelu pakla i koja im je kazna tj. koje muke proživljavaju. Dante ga na početku ne poznaje te mu govori: "Možda je, - rekoh, tvoja patnja kriva, da mi tvoj lik iz pamćenja izmače, te mnim, da nikad ne vidjeh živa. Al’ tko si ti, što ovdje, gdje se plače, sjediš, a takva kazna ti je dana? Gadnije nema, premda ima jače." (od 43. do 48. stiha). Tu mu Ciacco odgovara i govori da je on iz njegovog grada te da ga je proždrljivost smutila te je tako dospio ovamo. Mislim da kazna svima bude jednaka ako je grijeh isti, no kazna se određuje prema grijehu. Možda su neke kazne malo prevelike pa bi ih trebalo ublažiti npr. da ih Ceber samo čuva, pa neka ih kiša, snijeg i led iscrpe do zadnje kapi krvi.
Jedanaesto pjevanje
U ovaj krug pakla Dante stavlja nekoliko vrsta griješnika (nasilnike): "Ubojice, tko se ranom sveti, tko pljačka, hara - svi ti dane traju u prvom kolu, svak u svojoj četi." (od 37. do 39. stiha), te "Svi oni, koji ruku dignu na se, igraju, putem rasipnosti krenu, pa gubeć radost plaču u sve glase (od 43 do 46. stiha). Ovdje Dante govori o ljudima koji se nalaze u tom djelu pakla i njihivim mukama". Nasilje čini Bogu, tko mu cijenu u srcu ne da, poriče ga, psuje i prezre narav i dobrotu njenu; stog treći pojas vatren pečat kuješ", te se u ovaj dio pakla dospijeva zbog nasilja protiv bližnjih, vlastite osobe, vlastitog imutka, protiv Boga i zavodnici žena. Kazna im je takva da moraju živjeti u predjelu smrdljivih para. Dante u ovom djelu pakla ne susreće niti jednog svog suvremenika. Mislim da su kazne dobro odabrane i nisu preokrutne, a moramo imati na umu da što dublje mi idemo u pakao tako kazne moraju biti sve strože i veće. U svakom slučaju moraju biti kažnjeni svi oni koji su počinili nešto krivo te je tako i u stvarnom životu, svatko odgovara za sebe i tako si i sam određuje kaznu koju je zaslužio.
Dvadeset i sedmo pjevanje
U ovaj dio pakla Dante smješta himbene savjetnike. U ovaj dio pakla su dospjeli svi oni koji su lagali i varali te se njihove duše ovdje pretvaraju u plamen. Tu se nalaze Odisej, Diomed i Guido de Montefeltro. Mislim da je to pravedna kazna za one koji su drugima lagali i varali i cijeli život, i time ga i mnogim ljudima uništili. Dante susreće jednu goreću dušu kojoj on daje informacije za razliku od dosadašnjih slučajeva. To vidimo u ovim citatima: "Nađe l' se sad tek u tom carstvu tamnom iz onih slatkih latinskih krajeva, gdje bješe izvor mojem grijehu sramnom, kaž', da l' Romanjom ratna zublja sijeva, il' mir je, jer sam s brda kraj Urbina i sedla, otkud Tiber nam se slijeva. Ja sam još slušo nagnut vrh dubina, kad vođ me dirne dajući mi znati: Govori; to je jedan od Latina." (od 25. do 33. stiha). U ovom pjevanju Dante i duša raspravljaju o stanju u domovini i duša mu povjerava svoje grijehe i priznaje da se kaje. Nakon toga Dante i Vergilije odlaze a to vidimo u ovim stihovima: "Kad onaj svrši svoju priču cijelu, otiđe plamen svojim oštrim rogom palcajuć i tekući u cvijelu i ja i moj vođa stupismo tad nogom uz greben dalje k vrhu drugog luka, pod kojim oni, što svijet vezan slogom razdvajaju sad plaćaju sred muka". (od 130. do 136 stiha). Ovdje vidimo Danteov pogled na taj dio pakla te se on oprašta, i tu ja osjećam taj oprost koji Dante daje zadnjim pogledom.
Trideset i treće pjevanje
Dante susreće kneza Ugolina kojeg je nadbiskup Ruggeri zatočio u kulu s dva sina i dva unuka te ih ostavio da umru od gladi. Ugolino je u paklu grizao zatiljak Ruggerija. Pošto je Ugolino prožet mržnjom Dante ne suosjeća s njim zato mu Ugolino napominje:
"O tvrd si ako još ti bol ne zada
miso na slutnju što me tada smuti;
a kad ćeš plakat ako nećeš sada?
Dante ide dalje te dolazi do dijela zvanog Ptolomeja gdje je "povlastica" da izdajice gostiju upadaju prije nego umru. Tamo susreće Alberiga koji ga moli da mu skine led s očiju kako bi mogao slobodno zaplakati. Alberigo se da bi se osvetio rođaku, pretvarao da želi pomirbu pozvavši ga na gozbu. Na kraju gozbe uputio je poziv slugama što je bio unaprijed dogovoreni znak za ubojstvo. Alberigo imenuje i dušu do sebe - Branca d'Oria, moćni genoveški plemić, bio je oženio kćer Michela Zanchea, koji se obogatio prijevarom te ga je kako bi se domogao njegova blaga pozvao na ručak zajedno s drugom svojtom i na kraju sve pobio.
Trideset i četvrto pjevanje
U prvom najdubljem dijelu pakla nalazi se Lucifer i on je "vođa" kako Dante to govori. U citatu: "Ja digoh oči, misleć ko prije još Lucifera ondje ugledat, al’ vidjeh tek gdje noge strše dvije." Vidimo da Dante ni sam nemože vjerovat kako je Lucifer velik te si ga je on zamišljao drugačije pa ga je to vrlo iznenadilo. Također opisuje tu "rupu" u kojoj se nalazi Lucifer npr. "Nas ne čekaše dvor pun sjaja skupa, već grdna spilja od prirode šuplja, sa škrtim svijetlom i dnom punim rupa". To nas na neki način zastrašuje ali i podsjeća na neke crtane filmove u kojima možemo vidjeti takve spilje. Isto Dante govori o Brutu i Kasiju i Judi koji se nalaze u Luciferovim ustima te Dante govori o njihovim mukama :"U svakim ust’ma griješnika imade drobeć ga zubima ko trilca jaka, da trojici najednom bol zadade." I njihove s muke najteže i najbolnije. Dante opisje njihove muke, patnje i prizore kaje je doživio. Nakon što su vidjeli najadublji dio pakla odnosno Lucifera, Dante i Vergilije kreću van iz pakla što su brže mogli i kada su izašli Dante govori: " …dok ne vidjeh čuda, od lijepih stvari, što se nebom gnijezde, kroz okrugao otvor jedan, kuda iziđosmo, da ugledamo zvijezde". Vidimo da je Dante sretan što je napokon izašao i da je sretan što je ponovo ugledao svijetlo dana, nebo i prirodu oko sebe. Mislim da je ovo najbolje pjevanje, barem se meni najviše svidjelo i to zbog toga što sad znam kako je Dante zamislio najdublji, najmučniji i zastrašujući dio pakla – dio u kojem nema kraja mukama.
Analiza likova:
Dante
Čitavo djelo je alegorijiski napisano, tako da je i Dante u samom djelu alegorija za čovječanstvo. On putuje paklom kao čovjek koji mora shvatiti stvarnu prirodu grijeha. Kako je ovo njegov prvi kontakt sa onima koji su opravdano u paklu prokleti i kažnjeni, lako je zaveden u suosjećanje za te duše na početku. Kako Dante nastavlja putovanje, naučit će prirodu grijeha i zlih duša, i njegovo ponašanje prema njima će se promijeniti. Tako u 5. pjevanju, gdje Dante dolazi do 2. kruga gdje su bludnici, preljubnici, susreće Francescu i Paola. To dvoje ljubavnika se voli i u paklu i nakon što Francesca ispriča Danteu njihovu tragičnu priču, Dante izražava suosjećanje prema njima. Francesca prepoznaje Danteovo suosjećanje i svojom pričom toliko rastuži Paola da se Dante na kraju onesvijesti samo gledajući Paola. Tu je simbolizirana veličina Danteovog neuspjeha da prepozna i prezire grijeh, no kasnije ga knez Ugolino nije uspio navesti na suosjećanje.
Vergilije
Rimski pjesnik (70. g. - 9. g. p.n.e.). On boravi u 1. krugu pakla, Limbu. Tamo susreće Dantea i prikazuje mu se u obliku sjene. Postaje mu vođa kroz Pakao i Čistilište. U paklu simbolizira razum i ljudsku mudrost. Ima ulogu da nauči Dantea prirodu grijeha, te kako da prepozna i prezire grijeh.
Dojam o djelu:
Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: "Pametni ljudi govore kratko." Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umijeće Dantea da puno kaže s malo riječi.
Bilješke o piscu:
Dante se rodio između druge polovice svibnja i prve polovice lipnja 1265. u Firenci koja se zbog središnjeg položaja na Apeninskom poluotoku, političke autonomnosti i velike gospodarske moći ubrajala u najznačajnije talijanske gradove onog doba, dok su njezine veze s čitavom Europom i djelovima Azije bile dobro razvijene. Potjecao je iz osiromašene plemićke obitelji. Mladi Dante je učio retoriku, vještinu govorništva i pisanja na latinskom, vjerojatno u tada poznatog književnika s enciklopedijskim znanjem Brunetta Latinija, ali kao pisac zapravo se oblikovao samostalno svladavši pjesničko umijeće čitanjem provansalske lirike, pjesnika na talijanskom jeziku i nadasve Vergilija kojeg je smatrao svojim učiteljem. Uz to se zanimao i za glazbu, crtanje i ples, za ratne vještine i pravo. Po očevoj želji se oženi s djevojkom iz ogranka moćne obitelji Donati. Kratko se bavio politikom no pokazao je iznad svega čvrst značaj, nepristranost i zalaganje za slobodu rodnog grada. Dante je bio na strani gvelfa, a poslije podjele na strani Bijelih gvelfa. Francuzi su, tjekom Danteovog boravka u Rimu, zauzeli Firencu i predali je Crnim gvelfima. Iduće godine je Dante optužen zbog prijevara i prijestupa. Bio je osuđen na trajni progon i na kaznu prema kojoj bi trebao biti živ spaljen padne li u njihove ruke jer im se nije htio predati. Dante je u progonstvu ostao do smrti poslije neuspješnog pokušaja da se vrati u Firencu s naoružanim prognanicima i njihvim saveznicima. Umro je u Ravenni između 13. i 14. rujna 1321.
Mjesto radnje:
Pakao
Likovi:
Dante Alighieri
Vegilije
Beatrice
Sadržaj:
Prvo pjevanje
Prema Danteovu shvaćanju čovjek na pola svog života kreće na zagrobna putovanja. Na početku svog putovanja pjesnik je zalutao. Susreće različite zvijeri, a od straha ne zna kuda da krene. Te zvijere koje je susreo znače oholost i lakomislenost. U pomoć pjesniku dolazi Vergilije, pjesnik koji je napisao Eneidu i izbavi ga sa pogrešnog puta, a dovodi ga do vrata svetog Petra.
Treće pjevanje
Dante i Vergilije uđu u predvorje pakla gdje Dante spazi iznad vrata natpis:
"Kroz nas se ide u grad sviju muka,
kroz nas se ide gdje se vječno plače,
kroz nas se ide do propala puka.
Pravda nam tvorca višnjega potače;
božanska svemoć, mudrost, sve što znade,
i prva ljubav graditi nas zače.
Što god stvorenja prije nas imade,
vječno je, pa smo i mi vječna vijeka;
tko uđe, nek se kani svake nade."
Dante čuje vriskove boli duša koje ne pripadaju niti paklu niti raju. Danteu su te duše nebitne te iako ih prepoznaje ne imenuje ih. Kada dođu do rijeke dočeka ih Haront koji se ljuti jer je Dante živa duša no Vergilije ga uspijeva smiriti upozoravajući ga na Božju volju.
Peto pjevanje
Tako se pjesnik zajedno s Vergilijem spušta iz prvog u drugi krug, koji je bio manji ali zato bolan, plačan i jadniji. Nailaze na velikog Minosa koji je tu postavljen da bi odredio koliko je tko grešan i gdje ga treba smjestiti tj. u koji dio pakla. Vođa pjesnika razgovara sa Minosom i ne dozvoljava mu da se nepristojno ponaša prema pjesniku. Pjesnik vidi i čuje strašne muke i patnje. Zanima ga tko su te duše što tako pate, a vođa mu govori. Tu je Kleoatra koja je bila Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Tu su još Panis i Triston. Želja pjesnika je da razgovara sa drugim zaljubljeni dušama. Dolaze Francesca i Paolo i pričaju o ljubavi, a pjesnik osjeća bol zato što da je to dovelo dovde. Tada Francesca započinje priču kada je osjetila prvu ljubav. Na kraju njezinog pričanja Paolo pada od bola u nesvijest.
Šesto pjevanje
Ovo šesto pjevanje spada u treći krug pjevanja te taj krug spada u neumjerene. U njemu se nalaze proždrljivci koji su dospjeli u taj krug zbog grijeha kao što su oholost, škrtost i lakomost. Kazne su pravedne i oni polegnuti moraju doživljavati muke jer ih tuče kiša, snijeg i led. Uz to još se i tu nalazi Ceber - zvijer koja im dere kožu, raskidava ih i mučenici doživljavaju vrlo velike muke. Kazna je sigurno pravedna te im se sve vraća što su oni učinili drugim ljudima za vrijeme života. Drugi su ljudi bili mokri, bosi i gladni baš zbog proždrljivca koji nisu imali samilosti s nikim. Dante u ovom dijelu pakla susreće Ciacca koji mu objašnjava koje su duše u ovom dijelu pakla i koja im je kazna tj. koje muke proživljavaju. Dante ga na početku ne poznaje te mu govori: "Možda je, - rekoh, tvoja patnja kriva, da mi tvoj lik iz pamćenja izmače, te mnim, da nikad ne vidjeh živa. Al’ tko si ti, što ovdje, gdje se plače, sjediš, a takva kazna ti je dana? Gadnije nema, premda ima jače." (od 43. do 48. stiha). Tu mu Ciacco odgovara i govori da je on iz njegovog grada te da ga je proždrljivost smutila te je tako dospio ovamo. Mislim da kazna svima bude jednaka ako je grijeh isti, no kazna se određuje prema grijehu. Možda su neke kazne malo prevelike pa bi ih trebalo ublažiti npr. da ih Ceber samo čuva, pa neka ih kiša, snijeg i led iscrpe do zadnje kapi krvi.
Jedanaesto pjevanje
U ovaj krug pakla Dante stavlja nekoliko vrsta griješnika (nasilnike): "Ubojice, tko se ranom sveti, tko pljačka, hara - svi ti dane traju u prvom kolu, svak u svojoj četi." (od 37. do 39. stiha), te "Svi oni, koji ruku dignu na se, igraju, putem rasipnosti krenu, pa gubeć radost plaču u sve glase (od 43 do 46. stiha). Ovdje Dante govori o ljudima koji se nalaze u tom djelu pakla i njihivim mukama". Nasilje čini Bogu, tko mu cijenu u srcu ne da, poriče ga, psuje i prezre narav i dobrotu njenu; stog treći pojas vatren pečat kuješ", te se u ovaj dio pakla dospijeva zbog nasilja protiv bližnjih, vlastite osobe, vlastitog imutka, protiv Boga i zavodnici žena. Kazna im je takva da moraju živjeti u predjelu smrdljivih para. Dante u ovom djelu pakla ne susreće niti jednog svog suvremenika. Mislim da su kazne dobro odabrane i nisu preokrutne, a moramo imati na umu da što dublje mi idemo u pakao tako kazne moraju biti sve strože i veće. U svakom slučaju moraju biti kažnjeni svi oni koji su počinili nešto krivo te je tako i u stvarnom životu, svatko odgovara za sebe i tako si i sam određuje kaznu koju je zaslužio.
Dvadeset i sedmo pjevanje
U ovaj dio pakla Dante smješta himbene savjetnike. U ovaj dio pakla su dospjeli svi oni koji su lagali i varali te se njihove duše ovdje pretvaraju u plamen. Tu se nalaze Odisej, Diomed i Guido de Montefeltro. Mislim da je to pravedna kazna za one koji su drugima lagali i varali i cijeli život, i time ga i mnogim ljudima uništili. Dante susreće jednu goreću dušu kojoj on daje informacije za razliku od dosadašnjih slučajeva. To vidimo u ovim citatima: "Nađe l' se sad tek u tom carstvu tamnom iz onih slatkih latinskih krajeva, gdje bješe izvor mojem grijehu sramnom, kaž', da l' Romanjom ratna zublja sijeva, il' mir je, jer sam s brda kraj Urbina i sedla, otkud Tiber nam se slijeva. Ja sam još slušo nagnut vrh dubina, kad vođ me dirne dajući mi znati: Govori; to je jedan od Latina." (od 25. do 33. stiha). U ovom pjevanju Dante i duša raspravljaju o stanju u domovini i duša mu povjerava svoje grijehe i priznaje da se kaje. Nakon toga Dante i Vergilije odlaze a to vidimo u ovim stihovima: "Kad onaj svrši svoju priču cijelu, otiđe plamen svojim oštrim rogom palcajuć i tekući u cvijelu i ja i moj vođa stupismo tad nogom uz greben dalje k vrhu drugog luka, pod kojim oni, što svijet vezan slogom razdvajaju sad plaćaju sred muka". (od 130. do 136 stiha). Ovdje vidimo Danteov pogled na taj dio pakla te se on oprašta, i tu ja osjećam taj oprost koji Dante daje zadnjim pogledom.
Trideset i treće pjevanje
Dante susreće kneza Ugolina kojeg je nadbiskup Ruggeri zatočio u kulu s dva sina i dva unuka te ih ostavio da umru od gladi. Ugolino je u paklu grizao zatiljak Ruggerija. Pošto je Ugolino prožet mržnjom Dante ne suosjeća s njim zato mu Ugolino napominje:
"O tvrd si ako još ti bol ne zada
miso na slutnju što me tada smuti;
a kad ćeš plakat ako nećeš sada?
Dante ide dalje te dolazi do dijela zvanog Ptolomeja gdje je "povlastica" da izdajice gostiju upadaju prije nego umru. Tamo susreće Alberiga koji ga moli da mu skine led s očiju kako bi mogao slobodno zaplakati. Alberigo se da bi se osvetio rođaku, pretvarao da želi pomirbu pozvavši ga na gozbu. Na kraju gozbe uputio je poziv slugama što je bio unaprijed dogovoreni znak za ubojstvo. Alberigo imenuje i dušu do sebe - Branca d'Oria, moćni genoveški plemić, bio je oženio kćer Michela Zanchea, koji se obogatio prijevarom te ga je kako bi se domogao njegova blaga pozvao na ručak zajedno s drugom svojtom i na kraju sve pobio.
Trideset i četvrto pjevanje
U prvom najdubljem dijelu pakla nalazi se Lucifer i on je "vođa" kako Dante to govori. U citatu: "Ja digoh oči, misleć ko prije još Lucifera ondje ugledat, al’ vidjeh tek gdje noge strše dvije." Vidimo da Dante ni sam nemože vjerovat kako je Lucifer velik te si ga je on zamišljao drugačije pa ga je to vrlo iznenadilo. Također opisuje tu "rupu" u kojoj se nalazi Lucifer npr. "Nas ne čekaše dvor pun sjaja skupa, već grdna spilja od prirode šuplja, sa škrtim svijetlom i dnom punim rupa". To nas na neki način zastrašuje ali i podsjeća na neke crtane filmove u kojima možemo vidjeti takve spilje. Isto Dante govori o Brutu i Kasiju i Judi koji se nalaze u Luciferovim ustima te Dante govori o njihovim mukama :"U svakim ust’ma griješnika imade drobeć ga zubima ko trilca jaka, da trojici najednom bol zadade." I njihove s muke najteže i najbolnije. Dante opisje njihove muke, patnje i prizore kaje je doživio. Nakon što su vidjeli najadublji dio pakla odnosno Lucifera, Dante i Vergilije kreću van iz pakla što su brže mogli i kada su izašli Dante govori: " …dok ne vidjeh čuda, od lijepih stvari, što se nebom gnijezde, kroz okrugao otvor jedan, kuda iziđosmo, da ugledamo zvijezde". Vidimo da je Dante sretan što je napokon izašao i da je sretan što je ponovo ugledao svijetlo dana, nebo i prirodu oko sebe. Mislim da je ovo najbolje pjevanje, barem se meni najviše svidjelo i to zbog toga što sad znam kako je Dante zamislio najdublji, najmučniji i zastrašujući dio pakla – dio u kojem nema kraja mukama.
Analiza likova:
Dante
Čitavo djelo je alegorijiski napisano, tako da je i Dante u samom djelu alegorija za čovječanstvo. On putuje paklom kao čovjek koji mora shvatiti stvarnu prirodu grijeha. Kako je ovo njegov prvi kontakt sa onima koji su opravdano u paklu prokleti i kažnjeni, lako je zaveden u suosjećanje za te duše na početku. Kako Dante nastavlja putovanje, naučit će prirodu grijeha i zlih duša, i njegovo ponašanje prema njima će se promijeniti. Tako u 5. pjevanju, gdje Dante dolazi do 2. kruga gdje su bludnici, preljubnici, susreće Francescu i Paola. To dvoje ljubavnika se voli i u paklu i nakon što Francesca ispriča Danteu njihovu tragičnu priču, Dante izražava suosjećanje prema njima. Francesca prepoznaje Danteovo suosjećanje i svojom pričom toliko rastuži Paola da se Dante na kraju onesvijesti samo gledajući Paola. Tu je simbolizirana veličina Danteovog neuspjeha da prepozna i prezire grijeh, no kasnije ga knez Ugolino nije uspio navesti na suosjećanje.
Vergilije
Rimski pjesnik (70. g. - 9. g. p.n.e.). On boravi u 1. krugu pakla, Limbu. Tamo susreće Dantea i prikazuje mu se u obliku sjene. Postaje mu vođa kroz Pakao i Čistilište. U paklu simbolizira razum i ljudsku mudrost. Ima ulogu da nauči Dantea prirodu grijeha, te kako da prepozna i prezire grijeh.
Dojam o djelu:
Djelo mi se dopada jer je pisac pisao veoma kratko, no ipak je prepuno metafora. Pošto je pisano u stihovima djelo se brzo čita ako se razumiju pojmovi i za svaki slučaj imamo objašnjenja koja su zauzela mjesta više nego samo djelo. Kao što je Dostojevski rekao: "Pametni ljudi govore kratko." Najviše me iznenadilo da ne samo da je u tako sažetom djelu opisao pakao i još krugove unutar pakla nego je još pričao priču iz života nekih ljudi iz svakog kruga. Najviše mi se dopalo upravo to umijeće Dantea da puno kaže s malo riječi.
subota, 20. studenoga 2010.
Honore De Balzac - Otac Goriot / Čiča Goriot
Honore De Balzac - Otac Goriot / Čiča Goriot
Bilješke o piscu:
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice".Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realostičko remek-djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.
Bilješke o djelu:
Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu." Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje" i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije. Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.
Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje. Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana - Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana.
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"
Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem." Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."
Vrsta djela:
Obiteljski roman
Mjesto radnje:
Pariz
Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.
Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.
Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Analiza likova:
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.
Dojam o djelu:
Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu "otskočnu dasku "koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.
Bilješke o piscu:
Honore de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice".Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti. Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom. Piše roman "Šauni" u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija. U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realostičko remek-djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka Beti.
Bilješke o djelu:
Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana:
"Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu." Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca.
Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje" i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije. Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.
Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje. Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana - Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana.
Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?"
Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem." Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..."
Vrsta djela:
Obiteljski roman
Mjesto radnje:
Pariz
Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.
Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.
Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Analiza likova:
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu. Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha u društvu.
Dojam o djelu:
Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu "otskočnu dasku "koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)