ponedjeljak, 31. siječnja 2011.

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Dnevnik čitanja: (od 1. do 62. stranice)
- Kapetan Ratković Jablanski
- Kontoarist Mayer
- Wallenstein udara Račića
- Domobrani Fink Đuro i Skomrak Franjo su nestali
- Domobran Ciganin Đuro Makek
- Ratković tjera domobrane da se briju u njegovoj brijačnici
- Ratković i Kohn razgovaraju
- Skomrakovo pismo Ratkoviću
- Molbe
- Opljačkana Ratkovićeva ladica
- Ratković i Rajner razgovaraju
- Potraga za pljačkašem
- Ratković i Jurković razgovaraju
- Trtekov izgovor - smrt majke
- Ciganin je osuđen (obješen)
- Obitelj Kajzer
- Domobrani dobivaju zapovijedi
- Ratkovićevo i Račićevo djetinjstvo
- Pronalazak Skomraka
- Ratković tuče Skomraka
- Savjet Ratkoviću da nije trebao tući Skomraka

Jurica Ratković Jablanski je bio strog kapetan. Račić je bio izbačen iz gimnazije, te je bio ljubomoran na Ratkovića zato što je on uspješno završio školovanje. Račićeva majka je zamolila Ratkovića da mu nađe posao, te mu je Ratković našao posao u dopisništvu novina. I kada je Ratković sreo Račića, Račić mu je rekao da njega nitko ne treba sažalijevati i da on hoće na front iz čega vidimo da je Ratković nezahvalan i bezobrazan, a Ratković dobar i spreman pomoći. Ratković je tjerao svoje domobrane da se briju u njegovoj brijačnici, koja je stvorena "od ničega", a on se u njoj, naravno, brijao besplatno. U ladici koja je opljačkana bilo je 250 kruna. Od Skomraka je dobio prijeteće pismo u kojem piše da će ga ubiti. Kada su našli Skomraka, Ratković ga je prebio iz čega zaključujem da je bio agresivan, barem u tom trenutku.

nedjelja, 30. siječnja 2011.

Emile Zola - Therese Raquin

Emile Zola - Therese Raquin

Bilješke o piscu:
Emile Zola (1840 - 1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, a kasnije se povukao u potpunu osamljenost i posvetio književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike - optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. g. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od "čiste objektivnosti", kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva "književno - kirurškom autopsijom".
U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije "Rougon - Macquart" danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

Zola je smatrao da je umjetnost djelo nastalo izvan čovjeka i prirode te je želio da se čovjek bavi isključivo životom, prije svega da iznova stvara po vlastitom viđenju i temperamentu. Na platnu je tražio čovjeka, a ne sliku, realno je podređuje tempermantu bez kojeg bi zapravo sva platna bila obične fotografije. Za njega je čovjek beskonačno promjenjiv - treba se prepustiti svojoj prirodi, temperamentu bez ikakvih obmana. "Neću sve što nije život, temperament, stvarnost!" – riječi su koje označavaju njegov kredo.

Smatra da su se umjetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svijet bez briga, uljepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni. Branio je temperament ističući kako je romantizam samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kako i za cijeli naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna odlika je osjećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak koji se pamti, izražavanje stvarnog svijeta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika originalnosti. Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga, iznenađenja, fabula ima svoj logični razvoj.

Interes pisca je da djelo bude što običnije, općenitije odnosno tipičnije.
Naturalističko djelo osuđuje svako pretjerivanje umjetinka. Naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za potvrđivanjem snage. Junak će dati svoju krv svima za koje osjeća posebnu naklonost. Od tuda oni veliki tipovi čija se imena pamte, kao što je lik Lourena u djelu Therese Raquin. U spomenutom djelu Zolin cilj je bio prvanstveno naučan. Naime bit cijele knjige je izučavanje temperamenata odnosno veze koja može nastati između dva različita temeperamenta. U djelu Zola bilježi osjećaje likova, prati u njima djelovanje strasti, pritisak nagona, moždane poremećaje koji nastaju poslje živčanog napada, te u tim istim likovima traži životinju, životinju skrivenu u snažnom čovjeku i u nezasićenoj ženi. Ljubav između njegova dva junaka je zadovoljavanje jedne potrebe. Zola se u djelu Therese Raquin predao analizi ljudskog mehanizma pa tako roman i naziva "književno - kirurškom autopsijom". Zola u romanu ne postiže jednostavnost karakterističnu analitičkom romanu. Za njega su Therese i Laurent ljudske životinje, i ništa više. Svoje likove je vješto okarakterizirao, opisujući skalpelom - nalivperom svaki dio njihove osobnosti – neumorljive bijesne životinje.

Kratki sadržaj:
Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Emillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac često bio bolestan, ona je njega, a i zdravu Theresu, šopala tabletama i lijekovima. Odgojila ih je da budu povučeni, tihi i hladnokrvni. U Theresi je često tinjao plamen vruće alžirske, majčine krvi, ali se u strahu da ne povrijedi tetu skrivala u tišini. Kad su njih dvoje odrasli, ubrzo su se vjenčali i preselili zajedno sa gospođom Raquin u Pariz. Tamo su otvorili mali dućan sitnom robom, Camille se zaposlio u kancelariji na željezničkom kolodvoru i njihov život je bio vrlo jednoličan. Samo četvrtkom se kod njih okupljalo društvance, komesar Michauda, sin njegov Oliver i žena, stari Givet koji je radio sa Camilleom. Kod svih okupljanja, Therese nije pokazivala odviše zanimanja. No, jednom je Camille doveo kući svog starog prijatelja Laurenta koji je bio vrlo lijep i naočit čovjek. Između njega i Therese odmah se pojavila privlačnost, te oni nemogavši se oduprijeti svojim nagonima postaju ljubavnici. Budući da im je Camillie smetao da budu vječno sretni, odu njih troje jedne nedjelje na izlet u Saint - Quen. Kada su se pošli voziti čamcem po Seini Laurent reče Theresi da će se riješiti Camillea i da treba njezinu pomoć. Kada su došli na dio rijeke gdje ih nitko nije vidio, Lauret stade stiskati i gušiti Camillea koji je prije nego li je pao u vodu odgrizao Lauretu komad mesa sa vrata. Zatim Lauret i Therese uspješno odglume nesretne utopljenike. Kada je stara gđa Raquin doznala o nesreći svog sina, tri dana nije izlazila iz postelje i samo je plakala. I Therese je bila u šoku, ali se brzo oporavila. Dvije godine su brzo prošle, te su se Therese i Laurent vjenčali u nadi da više neće vidjeti Camilleovu sablast kad budu zajedno. No, situacija postade još gora, noću nisu mogli spavati jedno pored drugoga jer su osjećali hladan leš među njima. Samo im je u društvu gđe Raquin bilo dobro i sigurno, a starica sretna što se brinu o njoj, prepiše Theresi svoju ostavštinu. Ali stanje je postalo sve gore. Gđa Raquin ostade potpuno oduzeta, a mladenci su se teško svađali, tukli i optuživali jedno drugo za Camilleovu smrt. Stara gđa Raquin shvaća pravu istino o smrti njezinog sina. Nije ga mogla osvetiti, ali je gledala i uživala u propasti njegovih ubojica. Theresa je u svojoj tetki gledala ispovjednika i molila ju je za oprost, misleći da će tako odagnati misao o krivnji za Emilleovu smrt, a jadna starica ju je očima osuđivala jer nijednim dijelom tijela nije mogla pokazati svoju ogorčenost i tugu. Naposljetku kad nisu mogli više izdržati Therese i Laurent odluče ubiti jedno drugo, ali pogledavši se shvate svoje namjere, te oboje popiju otrov i sruše se na pod jedan preko drugoga. Tako su mrtvi ubojice ležali jedan cijeli dan, a gđa Raquin je uživala u osveti za sinovu smrt.

Analiza likova:
Therese Raquin
Od samog djetinjstava živjela je povučeno u sebi i nije iskazivala svoje prave osjećaje. Na neki način teta, gđa Raquin, joj je ubila duh tjerajući je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratića, Emillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navečer nije ulazila u lijevu već desnu sobu. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala i jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta u njoj je počela tinjati sve jače i jače vatra za strašću i ljubavi. Postavši Laurentova ljubavnica ostvarila je svoje snove, njegova milovanja ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala kao ovisna za tim sastancima. Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to učinio umjesto nje ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoć. No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da će u novom braku pronaći sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Noćima nije spavala jer je osjećala Camilleov hladan leš pored sebe. Toliko se bila promijenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. Utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuče po trbuhu i brzo je pobacila. Često je imala napadaje histerije i plača, a jednini je izlaz vidjela u smrti.

Laurent
Bio je običan sin seljaka, lijenčina i neradnik. Vrlo naočit i lijep često je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Theresa lijepa, već ju je smatrao privlačnom prilikom da neko vrijeme živi na tuđi račun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim preljepim tijelom. On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je očajan što ne može imati Theresu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Čekao je dvije godine da konačno ima Theresu za sebe, ali postao je pravi pljašljivac. Camilleov prikaz iz mrtvačnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živčani bolesnik, tako da je ubio i mačka jer se bojao da će on progovoriti o Camilleovoj smrti.

"Pošto se umorio u svađi i tuči s Therese, udarao je, kao što to djeca radem nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog mačka Francoisa, ovaj čim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemoćne starice. Laurent ga još nije bio ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Mačak ga je promatrao, kao vrag, svojim krupnim očima."
... "jedne večeri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlučio svršiti s njim. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio mačka za vrat. Gospođa Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Mačak se počeo braniti, pokušavajući se okrenuti u ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud."...

subota, 29. siječnja 2011.

Josip Kozarac - Tena

Josip Kozarac - Tena

Bilješke o piscu:
Rođen je u Vinkovcima. Stekao naobrazbu iz gospodarstva i šumarstva u Beču. Oduševljavali su ga Turgenjevi "Lovčevi zapisi". Kao šumar službovao je u Vinkovcima i još nekim slavonskim selima. Umire u Koprivnici 1906. g. Napisao je Pripovijetke, Priče djeda Nike, Tena, Tri ljubavi, Oprava, crticu Slavnoska šuma i romane Mrtvi kapitali i Među svjetlom i tminom. Započinje kao pjesnik, najveći uspjeh postiže u
prozi (u romanima i pripovijetkama). Njegovo stvaralaštvo je vezano uz rodnu Slavoniju. Pisac je slavnoske zemlje i šume, pjesnik rada i oštar kritičar malograđanskog mentaliteta. Objavljivao je i stručne članke.

Vrsta djela:
Pripovijetka

Mjesto radnje:
Slavonija

Vrijeme radnje:
19. stoljeće

Tema:
Život slavonske žene

Likovi:
Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Jaroslav Beranek, Leon Jungman, Đorđe,
Maruška, Jozo Matijević, Ivka.

Josip Kozarac piše o:
- Gospodarskim odnosima u Slavoniji
- Odnosu prema strancima i stranom kapitalu
- Stranim vojskama

Kratki sadržaj:
Sa šesnaest godina bila je vrlo vitka i mršava, a mati joj je bila boležljiva i
nadala se da će svoju kći udati, pa onda može u miru umrijeti. Otac Tenin je bio veliki neradnik. Jedino što je radio jest to što je bio svinjar dok se zadruga nije raspala. Kad Tena navrši osamnaestu, mati nju, pošto Tena nije pokazivala interesa ni za koga, uda za Jozu Matijevića. Uskoro mati umre, a lijepa Tena koja se u međuvremenu proljepšala napusti Jozu radi vodnika Jaroslava. Uskoro je on morao otići u boj, pa se tužna, u nadi da će ga zaobraviti, okrene Leonu, zastupniku jedne pariške tvrtke. Isprva ga je izbjegavala, ali se kasnije zaljubila u sjaj i bogatstvo njegova doma. Svidje joj se i Đorđe, ciganin, pa kad se Leon morao vratiti u Podravinu uzme za ljubavnika njega pošto je nije imao tko uzdržavati, a Jozu uzme
da je brani. Maruška je bila bijesna jer je njezin Đorđe odlazio Teni, pa joj pokloni haljinu koju je nosila žena koja je imala kozice. To Tenu poružni, pa se Jozo okrene Ivki, a Đorđe svojoj Maruški i sinu kojeg mu je Maruška rodila, a kojem on nije bio otac. Jaroslav se vrati iz rata (bez ruke) i kupi kuću i zemljište što je bilo Tenin otac zapio i zadužio. Oženi se Tenom i podigne novu kuću. Tako pobije Teninu tezu da ona ne pripada samo jednom muškom, već svima. Tena je do prije bolesti, nakon proljepšavanja bila uobražena i smatrala se lijepom (divila se sama
sebi). Iako je bila dobro odgojena, njezin odgoj pomalo nestaje i počinje razmišljati o uzimanju oženjenih muškaraca za ljubavnike da bi je uzdržavali, što kasnije i napravi. Ti muškarci su bili Jozo i Đorđe.

Leon simbolizira ulazak bankarskog kapitala u Hrvatsku (Leon je bio podrijetlom Židov).

Sociološka analiza Tene:
Tenina obitelj je bila vrlo siromašna. Otac je slabo mario za obitelj, veći dio vremena provodio je u gostionici, a majka, bojeći se za kćerinu budućnost, željela ju je nekako udomiti kako bi joj osigurala siguran život. Tenino jedino bogatstvo je bila njena ljepota i ona je bila svjesna da će, koristeći svoj izgled, moći privući čovjeka koji će joj pružiti materijalnu sigurnost kad se već nije mogla udati iz ljubavi.

Psihološka analiza Tene:
Kroz pripovijetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu preodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo, pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom.

Što je uzrok Tenine nesreće?
Teni je jedino njena ljepota davala osjećaj sigurnosti i nadmoćnosti nad ostalima. Strahovita bolest koja joj je kao posljedicu ostavila unakaženo lice oduzela joj je taj osjećaj sigurnosti. Ona je shvatila da je svima bila samo predmet zabave i da je stvorila oko sebe lažnu sigurnosti. Ona, kao osoba, nažalost više nikome nije bila važna.

Dojam o Teni kao osobi:
Ja ne mislim da je Tena bila loša kao osoba. Ono što je ona radila i kako je živjela bilo je doista nepromišljeno, ali svemu tome je uzrok bio njen strah da je ne zadesi sudbina njene majke. Njezina ravnodušnost i nepravedni postupci prema ženama čiji je bračni život ugrozila bili su njeni očajnički pokušaji da osjeti da je nekome potrebna i važna. Tek kroz svoju nesreću ona se pokajala jer je shvatila da je time počinila mnoge grijehe i pogreške.

Analiza likova:
Tena

U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama, zapravo moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću.

Beranek
Mladi vodnik u češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu, a na kraju rata joj se vraća i s njom provodi ostatak svog života.

Leon
Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput se spetlja sa Tenom da ne bude sam. Bio je mlad ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjastobjelkaste puti, guste tamne kose, plavih brkova.

Đorđe
Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče ju, maltretira, ponižava.

Jozo
Želio se oženiti sa Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, a sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi.

Ivanka
Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti joj podložna. Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice.

Maruška
Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobija muža.

Zaključak:
Kozarac u ovoj pripovijetci svoju Slavoniju doživljava kao neopreznu djevojku koja nerazumno rasipa svoju ljepotu, kao da će njena mladost i snaga trajati vječno.

Leon koji siječe njegovu slavonsku šumu i Teninu mladost predstavlja strance koji dolaze u Slavoniju i uništavaju je.

Jerko, Tenin otac, predstavnik je propadanja seoskih zadruga i seljaka, koji ne čine ništa kako bi to spriječili.

No Kozarac ne vidi sve tako crno. On pronalazi rješenje u ljubavi i radu koji su u stanju da očiste svaku zabludu, a dvoje nesretnika može na ruševinama nekadašnje ljepote izgraditi sreću koja će se temeljiti na dubljim vrijednostima od ljepote.

Dojam o djelu:
Ova pripovijetka je zanimljiva jer se iz nje može izvući i pouka. Ona nam govori da se čovjek ne smije mjeriti po materijalnom stanju već po svojoj dobroti i vrlinama. Svatko se treba potruditi da postigne što više u životu, ali ne smije oduzimati drugima pravo na vlastitu sreću. Treba vjerovati da svatko ima šansu da naiđe na onaj "pravi" putokaz u životu, onaj pravi put do sreće. Kraj ove pripovijetke je pravi dokaz za to.

petak, 28. siječnja 2011.

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Tartuffe

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Tartuffe

Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poqelin Moliere rođen je 1622. g., kao sin dvorskog tapetara. Polazio je gimnaziju isusovaca u Parizu, studirao pravo u Orleansu (Sjeverna Francuska). S obitelji Bejart osniva kazališnu družinu Znamenito kazalište. Zbog financijskih problema bio je i u zatvoru, poznatija djela su mu: Kačiperke, Umišljeni bolesnik, Škrtac, Tartuffe i dr.

Vrsta djela: Komedija

Mjesto radnje: Pariz

Vrijeme radnje: 17 st.

Likovi: Tartuffe, Orgon, Elmire...

Kratki sadržaj:
Tartuffe – varalica, uspijeva se uvući u imućnu obitelj naivnog gospodara koji mu daje sve, jer misli da je Tartuffe veliki pobožnjak. Čitava obitelj pokušava Orgonu dokazati da je Tartuffe varalica, ali Orgon to ne dozvoljava, čak ruku svoje kćeri daje Tartuffeu, a kasnije mu i prepisuje kuću. No međutim Elmire (Orgonova žena) i Domis (njegov sin) skupe dovoljno dokaza da razotkriju Tartuffea, ali Orgon ni u to nije vjerovao dok ga njegova žena naposljetku ne zamoli da se skrije ispod stola i prisluškuje razgovor nje i Tartuffea. Iz tog razgovora Orgon vidi da je Tartuffe obični varalica ali prekasno, jer je kuću već prepisao na njega...
(Ostatak djela dodan je na inicijativu francuskog kralja u ono vrijeme).

četvrtak, 27. siječnja 2011.

Sue Townsend - Tajni dnevnik Adriana Molea

Sue Townsend - Tajni dnevnik Adriana Molea

Bilješke o piscu:
Sue Towsend je suvremena engleska spisateljica čiji su romani za omladinu prevedeni na mnoge svjetske jezike, a neki su postali predloškom za radio i scenska djela. Nakon što je 1982. godine objavila prvo djelo, pod naslovom "Adrian", uskoro je, zahvaljujući izvanrednom prijemu kod čitatelja, napisala i objavila "Tajni dnevnik Adriana Molea" i "Novi jadi Adriana Molea".

Kratki sadržaj:
U ovom modernom romanu, upoznajemo glavni lik, trinaestogodišnjeg Adriana Molea, te kroz njegova razmišljanja saznajemo o svim problemima koji ga muče, kao i osobama s kojima se prepliće njegov život. Roman je zapravo njegov vlastiti dnevnik u kojem se nižu njegove misli i zbivanja koja ga zaokupljaju, od dana do dana, od siječnja jedne godine do travnja iduće. Sadržaj knjige nije vezana radnja, to je niz sličica iz njegovog života, niz njegovih "jada", njegovi sukobi s okolinom, s roditeljima, njegove nedoumice, njegova traganja za stotinama odgovora.

Analiza likova:
Adrian je dječak u pubertetu. O njegovom izgledu znamo malo. Znamo da ga muče bubuljice i prištevi, možda je pomalo "bucmast", kako kaže njegov liječnik. Više znamo o njegovim životnim prilikama i neprilikama. Roditelji su mu u stalnoj svađi, čak se na neko vijeme i rastaju, povremeno se baka pojavljuje u kući, s njima živi pas, a kasnije čak i očeva ljubavnica s djetetom i starac Bert. Unatoč svim tim problemima, Adrian polako odrasta, isključuje se iz svijeta odraslih kad je to potrebno za njegov vlastiti mir, gotovo sve situacije uspijeva sam riješiti. On
zapravo voli svoje roditelje, pokušava ih vidjeti sa svim vrlinama i manama, ne sukobljava se s njima otvoreno. Ima plemenitu narav (brine o starcu Bertu Baxteru), školskim drugovima oprašta neke njihove propuste, pažljiv je i osjećajan (bira poklone za svoje drage, piše pjesme). On je zapravo jedno dobro dijete koje na neobično duhovit način pliva u "olujnom pubertetskom moru". Čak je i ambiciozan, trudi se biti što bolji u školi, mašta o svojoj budućnosti. Zaljubljen je u Pandoru i ljubav mu pomaže u svakodnevnim "nevoljama", uz nju uspijeva održavati ravnotežu u svom životu: "Nazvao sam Pandoru. Posjetit će me nakon sata iz viole. Ljubav mi je još jedini spas da totalno ne poludim..." (citat, str. 217.)

Pandora je Adrianova vršnjakinja, zgodna djevojčica, "kose boje sirupa", svjesna svog izgleda i svog utjecaja na dječake, ali zapravo dobra kao osoba. Ona puno pomaže Adrianu, daje mu podršku, voli ga i razumije. Njene su obiteljske prilike puno bolje od njegovih, ne živi u oskudici. Prilično samosvjesna i odlučna.

Od ostalih likova mogu spomenuti Adrianovog oca, kako je opisan, ne previše poduzetnog, sklonog alkoholu i samosažaljavanju.

Tu je i Adrianova mama, očito nezadovoljna s onim što joj pruža brak i muž, možda i malo nemarna prema Adrianu, odlazi od kuće kroz neko vrijeme, ali se ponovo vrati i nastoji održati obitelj.

Susrećemo i neke sporedne likove : starca Berta Baxtera, baku Mole, Adrianove kolege, Barrya i Nigela, školske profesore i ravnatelja, neke susjede i dr.

Dojam o djelu:
Ugledavši ovu knjgu, pomislio sam si : "Još mi je samo ovo trebalo!". I tako je bilo sve dok nisam počeo čitati. Polako ulazeći u svijet Sue Townsend i Adriana Molea, shvatio sam kako je ovo djelo veoma zanimljivo i interesantno. Ono što tu knjigu čini još zanimljivijom jest da u tom romanu mogu prepoznati i neke svoje probleme. Knjiga govori o mom vršnjaku koji proživljava doba sazrijevanja i u tom razdoblju pronalazi bezbroj razloga za nezadovoljstvo, ali je poučno i pomalo iznenađujuće da to uspijeva nadvladati svojim prirođenim smislom za humor. Ima dobre prijatelje i to je očito jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad sam pročitao knjigu, mogao sam samo reći : "Bravo, Adriane!"

Na kraju bih izdvojio neke humoristične odlomke:

"Našao sam u riječniku riječ koja potpuno odgovara mome starom - simulant. Još je u krevetu, i dalje se kljuka vitaminom C. Pas je zatvoren u drvarnicu. Bogojavljenje je nešto u vezi s tri mudraca. Velika mudrost!"

"Otišao sam u posjet psu. Operiran je. Veterinar mi je pokazao plastičnu vrečici punu svakakvih jezivih stvarčica. Bio je tu komad ugljena, pa malo božićno drvce s torte, pa figurice gusara s modela broda. Jedan je od gusara držao u zamahnutoj ruci bodež, taj je sigurno zadao psu gadne muke. Pas sad izgleda puno bolje. Za dva dana moći će se vratiti kući, nažalost!"

"Stara traži posao! Još ću završiti na ulici kao besprizorni ili tako nešto. Bojim se da ću morati po cijeli dan sjediti u javnoj praonici rublja da se ne smrznem. I što ću jesti cijeli dan? Morat ću jesti pomfrit i slatkiše sve dok ne upropastim tek i dok mi ne popadaju zubi."

"Kupio sam dvije kantice vinilske crne boje i gustu četku. Čim sam se vratio kući iz kluba "Uradi sam", prihvatio sam se posla. Kroz crnu boju neprestano se probija lakrdijaš Noddy... Premazao sam zidove dva puta crnom bojom, ali Noddy se ne da... Treći premaz. Malo je bolje, ali još proviruje Noddyjeva kapa dvorske budale... Ostatkom crne boje i finom četkicom premazao sam Noddyjevu kapu, ali se oni prokleti zvončići i dalje vide... Premazao sam večeras crnim flomasterom 69 zvončića na kapi. Ostalo ih je još 124... U 11 sati i 25 minuta premazao sam i posljednji zvončić. Sad znam kako se Rembrandt osjećao nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu u Veneciji. 2 sata u noći. Boja se osušila, ali mora da je loše kvalitete jer posvuda ima pruga, a tu i tamo probijaju Pinokijeve prugaste hlače i njegov crveni nos. Zvončići se, hvala Bogu, više ne vide! Stari je maloprije došao da me potjera u krevet. Rekao je da ga moja soba podsjeća na jednu sliku Salvadora Dalija, da je to pravi nadrealistički košmar, ali ja mislim da to nešto iz njega govori zato što su u njegovoj sobi na zidovima same ružice."

srijeda, 26. siječnja 2011.

Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova

Ivana Brlić Mažuranić - Šuma Striborova

Bilješke o piscu:
Ivana Brlić Mažuranić rođena je 1874. godine u Ogulinu, gdje je i živjela do svoje šeste godine. Poslije toga živi u Zagrebu i pohađa privatnu školu, posvećujući osobitu brigu izučavanju jezika, te je u najmlađim godinama govorila i pisala francuski, a kasnije je još naučila njemački, ruski i engleski jezik. Objavila je sljedeća djela: "Valjani i nezadovoljni", "Škola i praznici", "Slike", "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", "Priče iz davnine", "Knjiga omladini", i još neka poučna djela. "Priče iz davnine" doživjele su niz izdanja u zemlji i prevedene su na desetak europskih jezika: engleski, švedski, češki, danski, ruski, slovački, njemački, francuski, talijanski i ukrajinski. Neki strani književnici povezivali su "Priče iz davnine" s narodnim pričama, ali poznato je da se radi o originalnom djelu koje sa narodnim pričama povezuju samo likovi i mjesta iz hrvatske mitologije. Ivana Brlić Mažuranić umrla je u Zagrebu 21.09.1938. godine.

Mjesto radnje:
Šuma Striborova, selo

Vrijeme radnje:
Davno

Tema:
Ljubav majke prema sinu

Osnovna misao:
Dobro pobjeđuje zlo

Likovi:
Majka, sin, snaha, Malik Tintilinić, Domaći, Stribor i djevojka

Kratki sadržaj:
Neki je momak ušao u šumu Striborovu, a da nije znao da je ona začarana i da se u njoj događaju razna čuda. Šuma je morala ostati začarana sve dok u nju ne dođe netko kome je draža njegova nesreća od sve sreće ovoga svijeta. Kada je momak nasjekao drva i sjeo na panj da se malo odmori, iz panja izađe zmija i počme se motati oko momka. Ali to nije bila prava zmija, već djevojka koje je bila ukleta radi grijeha i
zlobe, a mogao ju je osloboditi samo onaj tko bi se njome oženio. Momak je pomislio da je zmija toliko lijepa da bi je mogao ponijeti kući. Pomislivši kako je momak glup zmija se odmah pretvori u djevojku, te ga zamoli da je povede kući i oženi se njome. Zbog zlobnih misli djevojci - zmiji u ustima je i dalje zmijski otrov. Momak je bio dobar, plašljiv i stidljiv, i bilo mu je neugodno da ne ispuni želju zmiji, koja se radi njega pretvorila u djevojku. Bila mu je i ljepa, a on onako neuk nije
mogao znati što joj je u ustima. Momak je poveo djevojku kući u kojoj je živio sa svojom starom majkom. Majka je bila stara i mudra, te je odmah vidjela kakva joj je snaha i što ima u ustima. Pokušala je objasniti sinu da je pogriješio i da je u kuću doveo zmiju, ali se on naljutio i još pomislio da mu je majka vještica. Tako su njih troje nastavili živjeti zajedno, ali ne i složno. Snaha je bila zlobna, proždrljiva i goropadna. Htjela se riješiti majke, a sin je šutio samo da joj ugodi. Jednog dana kad je majka bila toliko nesretna da je poželjela umrijeti, pred kućom na hladnoći ugleda siromašnu djevojku koja prodaje treščice. Majka nije imala novca, ali uzme nekoliko grančica, a djevojci je iz zahvalnosti zakrpala poderan rukav na staroj haljini. Uvečer su sin i snaha otišli u posjet kumovima, a majka je ostala sama. Morala je ugrijati vodu dok se oni vrate, te potpali vatru onim treščicama što ih je kupila od siromašne djevojke. Kada se vatra rasplamsala začulo se pucketanje, a iz svake treščice pojavi se veseli plamićak. Bili su to Domaći. Majka je pomislila da joj to Bog šalje utjehu, veselila se zajedno sa njima, ali svoju tugu nije zaboravila. Ispriča Domaćima svoju nesreću i zamoli ih za pomoć. Jedan od domaćih,
Malik Tintilinić, predloži da pod kokoš podmetnu svračja jaja, a snaha će se polakomiti i kao svaka šumska guja isplaziti jezik. Tada će sin vidjeti što je učinio. Kako su se dogovorili tako su i učinili. Kada je došlo vrijeme izlegli su se svračići, a snaha zapovijedi majci da donese gnijezdo i pozove selo da se pohvali. Kad je ugledala svračiće isplazila je svoj tanki zmijski jezik i tako je cijelo selo saznalo da je ona zmija, a ne žena. No sina ni ovo nije opametilo. Toliko se naljutio na majku da ju je otjerao iz kuće, iako je vani bio snijeg. Majka je žalosno išla preko snježnih polja, a kada više nije mogla dalje zapalila je vatru od one treščice i ponovno su se pojavili Domaći. Majka im je ispričala što se dogodilo i oni je povedu do svog starješine Stribora. Sve mu ispričaju, a on majci ponudi sa se vrati u svoje rodno selo, u svoju mladost koja će vječno trajati, i tako zaboraviti na sve svoje brige pa i sina. Kad je majka to čula zahvali Striboru na
dobroti i odluči ostati u svojoj nesreći, radije nego da zaboravi sina, makar i za sve blago ovog svijeta. Nakon tih riječi nestadoše sve čarolije u šumi Striborovoj. Nestadoše Stribor i Domaći, snaha se pretvori u zmiju, a majka i sin su ostali sami usred šume i sretno su se vratili kući. Sin je majku zamolio da joj oprosti, iako mu ona zbog ljubavi nikada nije ni zamjerila, a poslije se oženio sa djevojkom koja je prodavala treščice, tako da su kasnije sve troje sretno živjeli.

utorak, 25. siječnja 2011.

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Škrtac

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Škrtac

Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin Moliere rođen je 1622. g. kao sin dvorskog tapetara. Prvo studira u Orleansu, a službuje i kao odvjetnik 1642. g. Umire 1673. g. Njegova djela: "Kaćiperke", "Škola za žene", "Umišljeni bolesnik", "Škrtac"...

Mjesto radnje:
Pariz

Likovi:
Harpagon - Cleanteov i Elisein otac
Anselme - Valereov i Marianein otac
La Fleche - Cleanteova sluga

Kratki sadržaj:
Harpagon, škrti čovjek kojemu je bilo samo do novca, odluči se oženiti za Marianeu koju voli njegov sin Cleante, a njega odluči oženiti za neku bogatu udovicu. Cleante se usprotivi ocu i neda mu Marianeu, ali stari škrtac ne popušta. Tada Cleante uz pomoć svojeg sluge La Flechea krade očevu škrinjicu sa novcima i tada ga ucijeni. Ili će mu Harpagon dati Marianeu ili će ostati bez škrinjice. Harpagon pristade samo zbog novca i prepusti mu Marianeu.

Klasicizam i Moliere:
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. st. do kraja 18. st. Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjećaja. Tadašnje društvo vladalo se po određenim pravilima. Ta pravila određivala su sve, od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. Ta pravila vladaju i u Molierevu Škrtcu, te su uz razum jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju kao uzvišenu dramsku formu, naslijeđenu još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor). Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove u smiješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije.

Glumci su u Molierevo doba bili nepoštovana grupa ljudi, isključivana od strane crkve jer kvari maldež, pa se zbog toga Moliere okomio u svoji djelima na liječnike, jer su oni u ono vrijeme bili vrlo cijenjen stalež.

U svojim djelima Moliere poštuje pravilo triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g. Pravila se odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje, što susrećemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?
Tko po vašem mišljenju čini veće zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a ne zna što da s njim započne?

Cijelo to razdoblje je prožeto filozofijom. Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti. Potpomognuta racionalnošću ona razmišlja o svijetu, o njegovoj biti. Mnoga takva shvaćanja dovest će do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg. Ljudi će početi razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te će ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet. Ta moralna odluka, bolje bi bilo reći racionalna odluka budući da je upitanju njihov bolji život, dovest će do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina, ali što je čast? - Samo težnja da se razumom dokuči smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum, su samo sredstva da se dokuči smisao našeg života, njegova bit i esencija.

Komika:
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne osobine likova i piščevu misao. Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari. Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta tehnika je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato (novac = Elise). Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio bitnu karakteristiku nekog lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazano nizom primjera (Harpagon pregledava sve na izlazu iz kuće, kori djecu da se previše raskošno oblače (a jedva da nađu neku pristojnu odjeću), Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti škrtac:
Gdje? U Parizu. Zašto? Samo Bog zna. Kako bilo da bilo, Harpagon je tu i kani ostati gdje je. Namjerava do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošću. Njegova je škrtost epska i proteže se kroz stoljeća od Plauta preko Držića i Moliera pa sve do današnjih dana. Ta je škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokreće sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima i dovodi gledatelja do smijeha, a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja takav? Za njega je novac njegova ljubav i jedina religija koju priznaje. Iskrištavanje tuđeg jada da bi što više zaradio za njega je način života, a škrtost njegovo biće u cijelosti. Svatko je za njega sumnjiv, a san da je na svijetu sam njegov je najslađi san. Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji. Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže kesu. Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo kao njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost. A riječ "dati" tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego: Posuđujem vam ruku.

Analiza likova:
Harpagon

Cléantov i Elisin otac, zaljubljen je u Marianeu, veoma škrt starac. Ima škrinjicu u kojoj se nalazi 10 tisuća škuda. U svakome vidi lopova i nikome ne vjeruje, čak ni svojoj djeci. Bez obzira gdje i kada uvijek nastoji što manje, ako i išta potrošiti. Radije bi dao nečiji život nego platio svojim novcem.

Cléante
Harpagonov sin, totalna suprotnost oca. Što se tiče ljubavi nije ga briga za novac. Zaljubljen je u Marianeu i voli je bezuvjetno. Spreman je sve učiniti za ljubav.

Valére
Anselmov sin. Zaljubljen je u Élise te se ulizuje Harpagonu kako bi se oženio njegovom kćeri. Veoma je mudar i lukav čovjek.

Mariane
Anselmova kći. Zaljubljena u Cléantea. Njezina majka želi da se bogato uda, no ona želi istinsku ljubav i nije ju briga za novac.

Zaključak:
Jean Baptiste Poquelin Moliere je najveći francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima obogatio svjetsku književnost. Bio je "promatrač i slikar ljudske naravi". Nitko nije znao kao on voditi svoja lica kroz komediju, a izaći sa jasnom poukom.

On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povećao komiku. Čak je, u prvim predstavama u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost Louisa Bejarta, koji je glumio La Flechea, unio u komediju povećavši komični efekt, jer La Fleche u prijevodu znači strijela, što upućuje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na scenskim nastupima, dodjeljujući ga Harpagonu.

Njegovo je pravilo u pisanju komedija bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.

ponedjeljak, 24. siječnja 2011.

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

Ivan Gundulić - Suze sina razmetnoga

Kratki sadržaj:
Sin traži od svog oca da mu da novaca i da mu dopusti otići u svijet. Dobrodušni otac daje sinu novaca i daje mu dopuštenje za odlazak u svijet. Sin odlazi te nalazi stan u gradu. Tamo počinje živjeti i rasipno trošiti novac. Nakon nekog vremena sinu počinju ponestajati novci. Sin počinje uviđati svoju grešku te počinje tugovati za ocom i rodnim domom. Nakon što je razmišljao o pojedinostima i okolnostima svoje pogreške, on je znao da će milost i oprost postići jedino pokorom i dobrim djelima.
Međutim, najprije treba učiniti presudni korak: treba se obratiti i zatražiti milost. Nakon takva razmišljanja sin se vraća kod oca i moli ga za oprost. Otac shvaća grijehe sina te mu daje oprost i nadu u popravak tj. nadu u oproštenje grijeha.

Suze sina razmetnog (1622.) - religiozna poema u tri "plača" što obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu koji se odmetnuo od oca, a kada se pokajao, bilo mu je sve oprošteno - otac ga je opet primio na svoja njedra. Priča o mladićevu sagrešenju, grijehu, spoznaji vlastitog grijeha i pokajanju ima alegorijsko značenje: ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, svojemu ocu, od kojeg bježi odajući se grijehu. No grijeh dovodi čovjeka u bijedu i nesreću, pa se čovjek, shvaćajući razliku između Boga i svijeta, između dobrote i svijeta ponovo vraća Bogu, koji mu u svojoj neizmjernoj dobroti oprašta.

Gundulić u osmeračkim sestinama, kiticama od šest osmeraca s rimom ababcc, opjeva sagrešenje, spoznaje i skrušenje biblijskog grešnog sina, ali i svaki čovjeka, nasljedujući poznate talijanske religiozne poeme Suze svetoga Petra L. Tansilla (1510. – 1568.) i Suze Marije Magdalenske Erasma da Valvasonea (1523. – 1593.). Gotovo je svaka kitica u poemi građena tako da posljednja dva stiha poentiraju značenje prvih četiriju stihova, zatvarajući sestinu u malu, zatvorenu cjelinu.

Naslov djela je metaforičan: suze nisu samo doslovna oznaka za opis emocionalnog stanja čovijeka, nego i metafora za književno djelo koje tako stanje opisuje. Po književnom obliku Suze pripadaju žanru religiozne poeme, osobito proširenu u doba baroka, u doba sveopće rekatolizacije života. Podjela poeme na tri djela, na tri plača, nije samo formalne naravi;
tročlana struktura simbolizira supstancijalnu teološku misao djela: grijeh, sagrješenje, spoznaja grijeha te pokajanje i iskupljenje grijeha pomoću boženskog milosrđa osnovne su teološke misli ne samo Gundulićevih Suza nego i kršćanske vjere.

Idejna je nakana poeme čitaocu kroz biblijsku parabolu i dramu čišćenja duše opisati put od grijeha do oprosta te ga navesti na normalan život. Suze, naime, nisu samo prepjevana biblijska parabola: oblikovana kao iskaz samog pjesnika, s jedne, i biblijskog grešnog sina, s druge, kao dvoglasni plač evanđeoskog sina i lirskog subjekta, poema je priča o svakom čovjeku, o egzistencijalnim, moralno - etičkim problemima svakog pojedinca. Međutim, ta religiozna, kršćanska, moralno - didaktička poema svoju je izvanknjiževnu funkciju oblikovala u formalnom pogledu na izrazito estetizirani način, te je ne samo vrhunac baroknog načina pisanja, vrhunac estetizacije književnog teksta u 17. stoljeću nego remek-djelo umjetnosti riječi, forme, stila u hrvatskoj književnosti uopće.

Kao književna vrsta, kao poema, Suze sina razmetnoga izgrađene su na elementima svih triju književnih rodova: pričajući priču o razmetnom sinu, Suze nose element epskog, narativnog. Iznoseći moralnu dramu subjektiviteta, grijeha i čišćenja od grijeha, Suze participiraju u rodu dramskog, a oblikujući više stanja subjekta i refleksije o
moralno - teološkim pitanjima nego vanjske događaje, poema nosi izrazite crte lirskog.

Inspirirana teološkom mišlju o veličini Božijeg praštanja, u poemi se glas razmetnoga biblijskog sina i lirskog subjekta slijevaju u jedinstven ton da bi se mogli prenjeti čitaocu kao nada i mogućnost spasa.

Pričajući svoju priču i razmišljajući o grijehu i Božjem milosrđu, grešni sin razmišlja o svim važnim pitanjima ljudske egzistencije: životu, ljubavi, ljepoti, ženi, grijehu, smrti, a najviše o Bogu. Razmišljajući npr. o ljubavi Gundulićev razmetni sin izriče ove i domišljato oblikovane misli nevjerice u ljubav nekrepke žene:

Ah, prem ziđe na prižini,
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stjene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni,

Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami i cvitju, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći,
Vjeru u ljubavi tko god cijeni,
U nekrepkoj naći ženi.

Razmetni sin nizom paradoksa, nizom efektnih oksimorona govori o životu i svijetu:

Eto život moj svjedoči
Kakav svit je i što daje:
Kad se smije plač uzroči,
A kad plazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Zadrži nalip i smrt hudu.

Celovom te slaciijem truje,
Grleć te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A u krepčinah svijeh privija;
Razlik obraz stavlja na se
Kao zvijer ka se vjetrom pase.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni,
I unjeguje sprva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Paka silnik pleše i meće
Tko se uzda u nj najveće.

Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove,
A kad ga ima na pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potoopu ki na nj ori
Prije smrti grob mu otvori.

Ah, sad imam pamet hitru:
Sve je što svijet gleda i dvori
Na ognju vosku, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenutje oka, strila iz luka
Kijem potegne snažna ruka.

Ah, nije život ljudski drugo
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna ku udugo
Biju vali kako gore;
I sred ovijeh netom tmina
čovjek se rodi, mrijet počina.

Najveći broj stihova u poemi posvećen je mislima o prolaznosti svega i o sve prisutnosti smrti, one fizičke, smrti tjela:

Bježi kud znaš, što hoć čini,
Zapad i istok vas ophodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi,
Krij se u jame gorskijeh hridi, -
Smrt svuda te slidom slidi.

I nije stvari koja može
Ubjegnuti togaj suda;
U pokoju sted raskoše
Stroj bez misli i bez truda;
Bran se oružjem, zlato trati, -
Naćaš joj se odrvati!

Smrt ne gleda ničije lice:
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske tej polaće;
Ona upored mećše i valja
Stara i mlada, roba i kralja.

Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Ljepos, blago, snaga i hvala -
Sve je prid njom na ognju slama;
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi, sve satira.

Misao o prolaznosti života, o sveprisutnosti smrti Gondulićev razmetni sin proteže na cjelokupnu ljudsku povijest, povezujući taj motiv s motivom usudne čovjekove podložnosti trenutku, s motivom vremenitosti i nekonzistentnosti svega što postoji u vremenu i kroz vrijeme; pjesnik vrijeme ne doživljava kao kontinuitet, nego kao niz nepovezanih trenutaka:

Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara
Od bremena su uzorana;
Jes tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!

Miru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A er je umrl život ovi,
Čovjek u srcu miran nije,
A svaki dan vidi očito
Da nije ništor vjekovito.

Brijeme hara stanac kami
I žestoko gvozdje izjeda,
A hoćemo mi da nami
Ki smo od zemlje svrhe ne da?
A ako naš je zgledan,
Vas nije drugo neg hip jedan.

Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nije toga,
A što je sada, za čas neće
Od prošastja ostat svoga:
Na hipu se brijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.

Upravo zato sve što je vremenito i u vremenu i ne postoji. Postoji samo vječnost, koja spašava od posvemašnje prolaznosti i svekolikog umiranja. Samo vječnost, vječni život duše, a to ovisi o Bogu i od Boga je dano čovjeku, mogu spasiti čovjeka od njegove tragične vremenite usudnosti. Poemi jest cilj obratiti duh od ljubavi prema ovozemaljskom k ljubavi prema stvoritelju. Suze su tako i teologija i filozofija praktičnog života. Gundulićevo djelo opjevava egzistencijalnu situaciju: odnos prema božanskome i vječnome, s jedne, a prema ljudskoma, vremenitome, ovozemaljskome, s druge strane.

Kao što je po svojim motivskima sastavnicama Gundulićeva poema izraz duha seičenta, tako je i svojim stilom, gomilanjem neobičnih i bizarnih metafora, nizajem neobičnih pjesničkih slika i usporedbi, paradoksnim zaključcima i intelektualiziranim obratima misli, raznim zvukovnim figurama, a ponajviše konstruktivističkim i komčetoznim antitezama, paradoksima i oksimoronima uzorno i klasično djelo baroknog stila.
U Suzama sina razmetnoga na najsretniji način spojile su se misli o prolaznosti ljepote i života, o relativnosti svega što postoji u vremenu, s mišlju o vjeri i ufanju u Božije milosrđe. A izražene su te misli karakterističnim baroknim koncepktualnim stilom u kojemu je do izraza došla u seičentu toliko cijenjena domišljatost, inventivnost, ingenioznost, oštroumnost, sposobnost zapanjujućeg povezivanja udaljenih pojmova i slika, tih osnovnih instrumenata baroknog pisanja, koji su svi podređeni temeljnoj funkciji teksta: oni služe proizvođenju začudnosti, izazivaju zadivljenost, a istodobno navode čovjeka na spoznaju o njegovu položaju u svijetu.

Invokacija:
To što Gundulić koristi invokaciju govori nam da su mu uzori bili stari antički pisci.

Ti s nebesa pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga osa ishodi
I od tebe, Sina Boga,
Da on objavi s mog glasa
Za maš nauk što ti kaza!

Kompozicija djela:
Djelo je napisano u simetričnim osmercima, u strofama od šest stihova s rimom ababcc, koja se zove sestina ili sestarima. Sestina je porijeklom iz talijanske poezije, gdje se pojavljuje od 14. stoljeća, a sastavljena je od 6 endecasillaba s rimama ababcc. U hrvatskoj književnosti pojavljuje se najprije u melodrami u društvu drugih strofa od 6 stihova, a odmah zatim i u Gundulićevim suzama i u Dervišu S. Đurđevića. Otada je karakterističan oblik hrvatske duže pjesme, kraćeg spjeva,
poeme, a osim u osmeračkom, pojavljuje se i u jedanesteračkom ili pak dvanaesteračkom obliku.

nedjelja, 23. siječnja 2011.

Ivo Vojnović - Suton

Ivo Vojnović - Suton

Bilješke o piscu:
Ivo Vojnović (1857. g. Dubrovnik – 1929. g. Beograd), po sudu svog brata Luja, bio je intiutivan teatralni genij, nesravnjiv metteur en scene, kojega je demon kazališta opčinio i ništa se protiv njega nije moglo. Treba međutim dodati: taj ga je demon opčinio u tolikoj mjeri da ni njegov dramski talent često nije mogao ništa protiv njega. Iako Dubrovačku trilogiju Vojnović dovršava izvan Dubrovnika,
svijet te drame rodio se u doba njegova dubrovačkog boravka. Postigavši Ekvinocijem ono što je uzalud očekivao od Psyche – zanosne kritike i prodoran uspjeh, dakle, slavu, on je, možda i osokoljen njome, počeo dramski komponirati onaj svijet koji mu je rodio stihove Lapadskih soneta. Dok je u Ekvinociju bio bio na terenu svojih ranih proza, prenijevši čak iz Ksante u kasniju dramu viziju oluje, dotle Dubrovačka
trilogija raste na lirskoj sentimentalno-intimnoj žici njegovih stihova, kojima, iako malobrojnima, započinje novi period hrvatske lirike. Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije.

Vrsta djela:
Drama jednočinka, tragedija

Mjesto radnje:
Benešina kuća (na Pustijerni) u gradu

Vrijeme radnje:
1832. godina

Motivi:
Ljubav, odricanje, obitelj, plemstvo koje propada…

Kratki sadržaj:
Gospa Mare je sama, ali se njezine kćeri uskoro vraćaju s molitve. Razgovaraju, a zatim dolazi gospar Vaso da plati Mari za neka grla. Uskoro dolazi Lujo, kmet kojeg voli Marina kćerka Pavle, i moli Pavlu da pobjegne s njim, budući da se, jer je on sin kmeta a ona plemićeva kći, ne smiju viđati. Ona teška srca odbije jer bi to potpuno uništilo njenu ionako gotovo propalu obitelj. Nakon što Lujo ode, Pavle se rastrgana između njega i obitelji odluči ubiti. Ipak, prije toga sve kaže majki koja joj ne vjeruje. Pavle joj dokaže što je spremna učiniti tako da si odreže kosu. Majka joj tada povjeruje.

Analiza glavnog lika:
Pavle

Ima 27 godina, jedna od najljepših heroina hrvatske književnosti. Ona je jako emotivna mlada žena koja se odriče svoje ljubavi zbog korijena svoje obitelji. Ona je vrlo ponosna, a njezin ponos ujedno predstavlja i ponos Dubrovnika i njegovog već pomalo propadajućeg plemstva.

Sporedni likovi:
Mara Nikšina Beneša, Made, Ore, Kata, Luco Orsatov Volzo, Sabo Šiškov Prokulo, Lujo Lasić, Vaso, jedna kozica

Jezik i stil:
Suton je drugi dio Dubrovačke trilogije, iako se može izvoditi i kao zasebna cjelina. To je drama jednočinka s nekoliko slika. Napisana je na hrvatskom jeziku, dubrovačkim dijalektom. U njoj ima i dosta tuđica, uglavnom iz talijanskog jezika. Likovi uglavnom govore dijalogom, ali i monologom. Didaskalije su najčešće napisane iza imena lika, pisane kurzivom. U drami ima usporedbi, metafora, kontrasta, ironije,
onomatopeja.

subota, 22. siječnja 2011.

Albert Camus - Stranac

Albert Camus - Stranac

Bilješke o piscu:
Albert Camus, (1913. – 1960.), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za drugoga svjetska rata sudjeluje u Pokretu otpora. 1945. postaje glavni urednik lista "Le Combat". Od 1947. posvećuje se isključivo književnosti. Poginuo u automobilskoj nesreći. Čitav Camusov opus temelji se na ideji apsurdnosti ljudske sudbine. Camusa muči pitanje: kako pomiriti
čovjekovu čežnju za vječnošću i efemernost njegove egzistencije? Pokušavajući riješiti tu antinomiju Camus nalazi izlaz u Revoltu, koji životu daje sadržaj i veličinu. Apsurdnosti svijeta Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče ("stvarati znači dvaput živjeti"). Camus ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir sijeste, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice evocira primjer stare Grčke, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru". Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.

Književna vrsta:
Moderni roman lika

Mjesto radnje:
Alžir

Kompozicija djela:
Roman se sastoji od 2 dijela:

- I dio – 6 poglavlja
- II dio – 5 poglavlja

Kratki sadržaj:
Radnja romana događa se u Alžiru. Glavni junak je mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: "Danas je majka umrla". Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi
dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao
Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti.
Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.

Analiza likova:
Mersault

Sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.

Otuđenje – alijenacija od majke:

"Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata."

Besmislenost:

"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga..."

Cinizam (nakon majčine smrti):

"... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz."

Raymond Sintes
Onizak, plećat, ima boksački nos. Najbolji Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom.

Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

Marija
Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

Perez
Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

Ostali likovi:
Celeste (Mersaultova mama)
Emanuel (Nadstojnik i upravitelj doma za starce)
Vratar doma
Mason i njegova žena
Vlasnica restorana u kojem se Mersault hrani

Dojam o djelu:
"Stranac" sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – "Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva
vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio iskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života".

Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opću zajedničku situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno.

Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako često nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu,
ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.

petak, 21. siječnja 2011.

Eugene Ionesco - Stolice

Eugene Ionesco - Stolice


Bilješke o piscu:
Eugene Ionesco je francuski dramatičar rumunjskog podrijetla. Jedan je od najistaknutijih predstavnika antiteatra. Rođen je 1912. godine u rumunjskom selu Slatira. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskinja. Djetinjstvo je proveo u Francuskoj, a 1925. vraća se u Rumunjsku, gdje je u Bukureštu završio studij i postao profesor francuskog jezika. U književnost ulazi zbirkom pjesama "Elegije za sičušna Bića" (1931.), a 1939. godine vraća se u Francusku, gdje ostaje do kraja života. Jedan od najznačajnijih dramatičara 20. stoljeća počeo se baviti dramskom književnošću sasvim slučajno. Čak do 1948. Ionesco nije baš volio kazalište i u njemu se uglavnom dosađivao. No jednog dana odlučuje učiti engleski i kupuje priručnik. Taj priručnik francusko – engleske konverzacije za početnike i njegov sadržaj naveli su ga da, djelomice i radi šale, napiše antikomad "Ćelava pjevačica" 1950. godine koji mu je donio jedno od značajnijih mjesta među predstavnicima avangardnog teatra. Premijera "Ćelave pjevačice" održala se 11.05.1950. te je doživjela velik uspjeh, što i ne čudi, budući da je Ionesco prekinuo s konvencijama tradicionalne drame. Sam sadržaj se može izreći u jednoj rečenici: Jednoj tipičnoj engleskoj obitelji dolazi u posjet druga tipična engleska obitelj i one razgovaraju. Umjesto uobičajenog dramskog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klišeja čime jezik prestaje biti sredstvo komunikacije, a to vodi ka gubitku svakog ljudskog zajedništva te vodi lica u izoliranost i otuđenje. Nakon popriličnog neuspjeha "Ćelave pjevačice" Ionesco i dalje zna što želi reći; U "Instrukciji" 1950. pokazuje kako matematika i filologija vode u propast. Već u prvim dramama Ionesco raščlanjuje i razglavljuje jezik, te uvodi obilje predmeta, što zajednički ostavlja dojam čistog apsurda. U ranijim djelima "Žrtve dužnosti" i "Amedeo" prodire u psihoanalitička istraživanja te prelazi granicu svijesti. Ionesco usput piše i novele i eseje u kojima ga u potpunosti zaokuplja tema života i smrti. No krajem 50 – ih godina Ionesco sasvim neočekivano, zamjetno istupa od "kazališta apsurda", te se vraća tradicionalnim dramskim formama (Nosorog, 1959; Kralj umire, 1962). Njegova glavna kazališna djela su: "Ćelava pjevačica" 1950., "Instrukcija" 1950., "Poduka" 1951., "Stolice" 1952., "Žrtve dužnosti" 1952., "Amedeo ili kako ga osloboditi" 1953., "Jaques ili pokornost" 1957., "Nosorog" 1959., "Kralj umire" 1962. i mnoga druga. Eseji i prozna djela: "Pukovnikova fotografija" 1962., "Dnevnik u mrvicama" 1967., "Otkriča" 1962., roman "Sunce" 1973. Eugene Ionesco umro je 28. ožujka 1994. g. nakon teške bolesti.

STOLICE
Dramski komad Eugena Ionesca "Stolice" prvi put je prikazan 22.04.1952. u neuglednom Pariškom kazalištu "Lancry", a on i danas bez dvojbe predstavlja remek djelo europskog avangardnog teatra. Dramski je to tekst s neobičnim miješanjem realnog i irealnog, s elementima tragedije i groteske, pa i ironije. To je tragična farsa; djelo koje karakterizira grubi i vulgarni humor, karikirani likovi, zaplet na nesporazumu i čisti elementi grotesknog. Nakon "Ćelave pjevačice", Ionesco postaje opčinjen kazalištem i ono mu postaje sredstvo da se zapita o životu i smrti, o ljudskoj sudbini, ono mu postaje sredstvo s pomoću kojega istražuje stvarnost. Njegov je dramski svijet uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, priviđenja, pitanja o smislu i značenju svijeta koja on sam sebi postavlja. Dva oblika svijesti prevladavaju u njegovim komadima; čas prevladava jedan, čas drugi oblik. Ta dva osnovna oblika svijesti su: lepršavost i težina, praznina i pretjerana punoća, nestvarna prozračnost svijeta i njegova neprozirnost, svjetlost i gusti mrak. Njegovi likovi, prizori i situacije prikazuju to dvojno stanje opstojnosti i zla što jesi (što postojiš) i čuđenje što jesi (što postojiš). On je pisac antikomada, antiteatra. Naime još od L. Pirandella i njegovih drama koje se polako otuđuju od tradicionalnih antičkih drama, i Eugene Ionesco pokušava u okviru tzv. antiteatra razbiti sve konvencije dramske književnosti, izražavajući tako izgubljenost, tjeskobu i strah modernog čovjeka. Ionesco odbacuje akciju, briše granice između realnoga, fantastičnoga, komičnoga i tragičnoga. Ionescovi "antikomadi" unjeli su radikalne promjene kako u dramskoj strukturi tako i na tematskom planu. Tradicionalna radnja je u potpunosti destruirana, izostaje bilo kakva psihološka ili sociološka motivacija likova, a govor prestaje biti sredstvo međusobnog priopćavanja. Dominantne teme postaju: samoća, strah, promašenost i odsutstvo komunikacije.

Glavni junaci ove tragične farse su Stari (95 godina) i Stara (94 godine). Ovaj stari bračni par živi u kuli na pustom otoku. Oni su potpuno odvojeni od ostalog svijeta. Život im je bio ispunjen razočaranjima i neuspjesima. Stari je odlučio pozvati na otok ljude (zapravo nevidljive izmišljene goste), kako bi im prenio poruku koja može spasiti čovječanstvo. Njima je namijenio stolice. Prijateljski pristižu: Gospođa, Pukovnik, "Lijepa", njezin muž te mnogi drugi. Stari i Stara razgovaraju s njima i donose im stolice, no one ostaju prazne budući da su ti posjetitelji nevidljivi (zapravo postoje samo u njihovim glavama). Broj posjetitelja i stolica se povećava. Među tim posjetiteljima predviđen je i car. Nakon što su se svi skupili dolazi govornik preko kojega Stari želi poslati poruku svijetu i budućnosti. Iako je on jedina realna osoba uz Staroga i Staru njegova se pojava na pozornici doima nestvarno. Stari započinje svoj govor, zahvaljuje svim prisutnima, uglavnom govori o njihovoj prošlosti, te predaje riječ govorniku. Puno patetike i nepovezanosti odjekuje u Starčevom govoru. U tom trenutku Stari i Stara postaju suvišni i uz poklike "Živio car" skaču s prozora svoje kule u more. Gledatelji uzalud čekaju Starčevu poruku, jer se otkriva da je govornik nijem.

Ionescove "Stolice" predstavljaju složen i kompleksan dramski tekst. Mogli bismo reći da se isprepliću sljedeće teme: promašenost i uzaludnost života, samoća te nemogućnost komunikacije, no čak je i sam autor ove drame Ionesco naveo da je tema ove drame "ništa". Tema nije poruka, nisu ni neuspjesi u životu, ni moralni slom starih, već odista stolice, a to znači odsutnost lica, odsutnost cara, Boga, odsutnost materije, irealnost svijeta, metafizička praznina; jednostavno tema komada je "ništa". Naime kazalište je za Ionesca "Čarobna umjetnost", njegov jezik nije koncepcija ili ideja, već mit koji govori o ljudskom stanju i sudbini. Cijela je tradicionalna dramaturgija ovdje stavljena u pitanje. Radnja više ne prati neku složenu fabulu koja se sve više zapetljava i na kraju otpetljava. Osobe nisu nesvakidašnje, niti prosječne već su to osobe bez karaktera.

četvrtak, 20. siječnja 2011.

Ernest Hemingwai - Starac i more

Ernest Hemingwai - Starac i more

Bilješke o piscu:
Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida. Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata
Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku. Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo - zbirku pripovijedaka pod nazivom "U naše doba." Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj prvi roman "I sunce se ponovo rađa" koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: "Muškaraci bez žena", "Zbogom oružje", "Imati i nemati", "Kome zvono zvoni", "Preko rijeke pa u drveće",
"Starac i more". 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo.

Tema:
Tema ove knjige je životna borba i to je pokazano kroz starčev primjer.

Kratki sadržaj:
Uvod

Upoznajemo se sa starcem i dječakom. Knjiga nam je ukratko ispričala kako je starac već osamdeset i četiri dana na moru i uvijek se vraćao bez ulova. Starac je dječaka učio pecati, zajedno su se družili i skoro da su zajedno i živjeli. Starac se sprema na isplovljavanje daleko na pučinu nadajući se da će nešto uloviti.

Zaplet
Starac isplovljava, a dječak ga pozdravlja i želi mu sreću. On nije bio jedini koji je išao u lov već je tu bilo i drugih brodica i čamaca, no on je odlučio da ide dalje od svih drugih s nadom da će nešto uloviti. Kad je došao na dovoljnu udaljenost od kopna bacio je udice na kojima su bili zavezani prutići po kojima bi starac znao dali je riba zagrizla.

Vrhunac
Jedna velika riba je zagrizla i starac je to osjetio na konopcu. Zaključio je da je riba velika i da će se s njom dugo boriti. Riba je vukla brod više dana i starac ju je napokon izvadio. Bio je presretan i krenuo je prema kopnu.

Rasplet
Na povratku morski psi su starcu pojeli cijelu ribu koja je bila zavezana na boku broda. Starac je tužan došao kući i dječak ga je dočekao i pomogao mu da se odmori. Starac je dječaku ispričao priču.

Analiza likova:
Starac

Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.

Dječak
Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.

Dojam o djelu:
Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.

srijeda, 19. siječnja 2011.

Oscar Wilde - Sretni kraljević

Oscar Wilde - Sretni kraljević

Bilješke o piscu:
Oscar Wilde rođen je 1854. godine u Dublinu, a školovanje je završio u Oxfordu. Bio je glavni predstavnik engleskog larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti). Najpoznatija su mu djela: algorične bajke "Sretni kraljević" i "Mladi kralj", roman "Slika Doriana Graya" i drame "Saloma" (na francuskom jeziku) i "Idealan suprug". U najranijem razdoblju života pisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvora napisao je svoju najbolju pjesmu "Baladu o tamnici u Readingu",
uz "Sliku Doriana Graya", njegovo najbolje djelo. Oscar Wilde iznenada je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu.

Vrsta djela:
Bajka

Vrijeme radnje:
Jesen i prijelaz iz jeseni u zimu.

Tema:
Bajka o ljubavi, požrtvovnosti i osjećajnosti prema ljudskoj bijedi i siromaštvu, kao i o bezobzirnosti ljudi prema drugima i njihovim patnjama.

Pouka:

Treba biti obziran prema drugima, primjećivati tuđu nesreću i pomagati ljudima čineći dobra djela.

Analiza likova:
Sretni kraljević

Kip koji stoji na visokom stupu. Svi mu se dive i uživaju u njegovoj ljepoti, no kraljević je vrlo nesretan. Za života kraljević je bio gotovo potpuno odvojen od svijeta izvan dvora, i cijeli je život proživio u sreći i blagostanju. Nakon smrti njegov su kip postavili tako da kraljević sada može vidjeti svu bijedu i siromaštvo grada. Kraljević nije bez osjećaja za druge i želi vidjeti patnju i siromaštvo građana. Njegova najsnažnija osobina je požrtvovnost i ljubav prema prijateljima.

Lastavić
Mala ptica koja je upoznavši kraljevića odlučila ostati uz njega i činiti dobra djela. Krase ga požrtvovnost, ljubav i odanost prijatelju te izuzetna hrabrost i odlučnost u pomaganju siromašnima i uz najveću žrtvu.

Kratki sadržaj:
Na visokom stupu u gradu stajao je kip Sretnog kraljevića. Tijelo mu je bilo prekriveno listićima suhog zlata, oči su mu bila dva plava safira, a na dršci njegova mača stajao je veliki crveni rubin. Svi su mu se divili. Mali lastavić doletje jedne noći do grada i odluči se odmoriti od naporna leta između nogu kraljevića. Kraljević ispriča lastaviću svoju životnu priču, priču o sreći i obilju, ali i svoju tugu otkako je kao kip spoznao svu bijedu i siromaštvo građana. Kraljević zamoli lastavića da mu pomogne u njegovoj nakani da pomogne siromašne. Iako je bilo već prilično hladno lastavić odluči ostati i pomoći. Najprije je skinuo rubin sa mača, a potom jedan pa drugi safir i kraljević je oslijepio. Kraljević za to nije mario. Bio je sretan što je pomogao onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Vidjevši ga tako slijepa lastavić odluči ostati uz kraljevića. Letio je po cijelom gradu i pričao kraljeviću o siromaštvu građana. Tada ga kraljević zamoli da skine sa njega listić po listić zlata i odnese ih sirotinji. Pao je prvi snijeg i lastavić osjeti da će umrijeti. Poljubi kraljevića i lastavić pade mrtav.
Sutradan gradonačelnik naredi da se kip kraljevića skine sa stupa i pretali u talionici u novi kip. Olovno srce kraljevića nije se rastalilo i baciše ga na
smetlište. Palo je tik do mrtvog lastavića pa Bog reče anđelu da će ptica zauvijek pjevati u njegovom Rajskom vrtu, a kraljević će ga zauvijek slaviti.

Dojam o djelu:
Ova pripovijetka mi se svidjela, ali mi se nije svidjelo to što kip sretnog kraljevića više nije postavljen na ulici nego je odbačen.

utorak, 18. siječnja 2011.

Dragutin Tadijanović - Srebrne svirale

Dragutin Tadijanović - Srebrne svirale

Bilješke o piscu:
Dragutin Tadijanović rođen je u Rastušju, kod Slavonskog Broda, 4. studenog 1905. u siromašnoj i brojnoj obitelji. Osnovnu je školu polazio u Podvinju, susjednom selu, pješačeći svakog dana po nekoliko kilometara. Te je rane đačke dane poremetio prvi svjetski rat koji je odmah odvukao oca na frontu. U tim godinama, kao desetogodišnji
dječak, doživio je prvi susret s gradom. Gimnaziju je polazio u Slavonskom Brodu. Prve je četiri godine pješačio od Rastušja do Slavonskog Broda, svaki dan oko petnaest kilometara. Zatim je godinu dana stanovao u brodskom samostanu, a jednu godinu kod nekog građevinskog poduzetnika kao podučavatelj njegovih sinova i kćeri,
pa opet jednu godinu pješačio svakoga dana iz Rastušja u Brod i natrag. Sveučilišni je studij započeo 1925. na Gospodarsko - šumarskom fakultetu u Zagrebu, a 1928. g. prešao je na Filozofski fakultet na kojemu je kasnije i diplomirao. U proljeće 1953. izabran je za izvanrednog, a 1965. za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Tadijanović je počeo pisati pjesme vrlo rano: u trećem razredu gimnazije, u trinaestoj godini svog života, a sačuvao je samo one koje je napisao potkraj 1920. i kasnije.

O njegovoj poeziji:
Poezija Dragutina Tadijanovića, živog klasika i prvaka hrvatskog pjesništva, javlja se iz dubokog punog doživljaja, i kada se pjesnik vraća u rano djetinjstvo i mladićke dan zarobljen bojama zavičajnih pejzaža i melodijom svoje Slavonije, i kada u stihovima, na svoj način, poetski ispisuje kronologiju svog života na putovima izvan zavičaja. Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti.

Uspomene
- Lirska pjesma koja nam govori o ljubavi
- Metaforičkog je značenja
- Tema: Pjesnikovo sjećanje na svoju ljubav
- Metafore – "Jesenas sam ostavio
Sedam zrelih jabuka
Da uvenu na granama,
Neuzbrane."
- Personifikacija – "... a kad bi večer raširila crna krila..."
- Pjesma je bogata epitetima – zrelih, neuzbrane, bijeli...
- Stih je slobodan, deveterac, tužna je ugođaja.
- Ritam je spor, polagan.

Pustoš
- Lirska pjesma
- Misaona (kontemplativna) pjesma.
- Tema: Usamljenost
- Pomalo turobna ugođaja.
- Preneseno značenje pjesnikove osamljenosti i tuge:
"Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.
... pusto mi je srce
i žalosno lice."
- Metafora – "prolazim kroz tišinu".
- Pjesma je sastavljena od tri kitice: dva dvostiha i kitice od jednog stiha.
- Slobodan stih bez rime.

Vraćanje u noć
- Sretna ugođaja
- Tema: Sjećanje na slike iz djetinjstva: povratak kosaca u predvečerje
- Kratka, ali snažna pjesma
- Pjesma je bogata epitetima – sivim, oštre, tamnim...
- Metafore - "noseći miris...; oštre im kose zaspale preko ramena..."
- Nostalgična je ugođaja, stih je slobodan, četverostih ili katrena, nema rime.

Kada prolaziš iznenada
- Lirska pjesma
- Tema: Ljubav jednoga mladog para (pjesnika i djevojke)
- Sastavljena je od tri pjesničke slike:
- U prvoj pjesničkoj slici pjesnik nam govori svoje osjećaje prema jednoj djevojci
- U drugoj pjesničkoj slici pjesnik susreće anđela koji korača i smiješi mu se (preneseno značenje)
- U trećoj pjesničkoj slici pjesnik opisuje anđela
- Pjesmu sam doživio kao neostvarivu ljubav
- Pjesma je bogata epitetima – iznenada, brzo, nestašno, veselo, sitno...
- Pjesma ima dva dvostiha i jednu katrenu

Dojam o djelu:
Mislim da se Tadijanović potrudio približiti elementarnom i izvornom lirskom izrazu, napustivši sve obveze u stihu: težište je stavio isključivo na pjesnički ritam u poetskom rasporedu riječi i građi rečenice. Po tome je najviše svoj, a istodobno i moderan pjesnik koji pronalazi nove, neotkrivene izražajne mogućnosti.

ponedjeljak, 17. siječnja 2011.

Dubravko Jelačić Bužminski - Sportski život letećeg Martina

Dubravko Jelačić Bužminski - Sportski život letećeg Martina

Bilješke o piscu:
Dubravko Jelačić Bužimski rođen je 25.03.1948. god. u Zagrebu. Počeo je pisati još u gimnazijskim danima. Napisao je šest knjiga, dvije zbirke priča za odrasle, jednu knjigu drama i tri romana za mladež. Pisao je kazališne drame, radio drame, tv drame, putopise, filmske scenarije, priče, romane i poneko pismo.

Mjesto radnje:
Šuma, Državni centar za fizičku kulturu, Martinova kuća, knjižara, tramvajska stanica, Veronikina kuća, stadion, škola, robna kuća, slastičarnica, park kraj škole, hotel Palača, Lobin stan, dječji park, željeznička stanica, restoran, policijska stanica, sportski hotel i dr.

Vrijeme radnje:
Suvremeno doba

Tema:
Sport i zbivanja oko njega (nepoštenje, prljava igra).

Osnovna misao:
Sport nije samo ono lijepo što vidimo kad nastupaju vrhunski sportaši. Iza njega se često krije prljava igra, nepoštenje, koristoljublje i ucjena lovaca na sportske talente. Oni maltretiraju talentiranu djecu kako bi iz njihovog uspjeha izvukli korist za sebe.

Problematika:
Ljudi iz DCFK-a su zbog vlastitih interesa tjerali Martina da nastupi na Svjetskom atletskom kupu i zbog toga mu skoro uništili život.

Kratki sadržaj:
Uvod

Martin je sa svojim papagajom Falstaffom u šumi, te tamo skače u vis i u dalj i postiže čuda od rezultata. Dva čovjeka ga promatraju i dive se njegovim sposobnostima. Martin je skakao preko grane na drvetu kojoj se mogla izmjeriti visina i preko rječice kojoj se mogla izmjeriti širina. Dvoje ljudi su to izmjerili i zaključili da su upravo prisutstvovali obaranju dvaju svjetskih rekorda. Jedan od njih je bio iz Državnog centra za fizičku kulturu.

Zaplet
Masni dabo koji je bio jedan od dvojice ljudi odmah je angažirao druga Lobu da nađe Martina i dovede ga u DCFK. Dabo je došao u Martinovu kuću i tamo zatekao Martinova djeda, koji je pozvao Martina. Dabo se predstavio te im objašnjava zašto im je Martin toliko potreban. Martin prihvati poziv i sljedeći dan je sam došao do DCFK-a. Odlaze na stadion ne bi li im Martin pokazao svoje sposobnosti. On ništa ne može učiniti bez svoje šume i ljudi iz DCFK-a su razočarani. Puštaju Martina, ali ga na silu pokušavaju nagovoriti da nastupi na Svjetskom atletskom mitingu.

Vrhunac
Jednog dana se Martin vraćao kući i dvoje nepoznatih ljudi su ga presreli i dobro istukli. Djed je sve to čuo i doletio u pomoć Martinu. Djed je isprebijao neznance i odveo Martina kući. Poslije toga su mu se počele redati jedinice u školi; prvo iz matematike, pa iz kemije i tako još dvije za redom. Onda je Martinov djed angažirao svoje prijatelje i na dodjeli atletskih priznanja je Dabi priredio svečanu sramotu.
Martina profesori nisu htjeli pitati za ispravak jedinica. Martinov djed se sjetio da drug Lobo svaki dan broji novce u kući. Martin, djed i Falstaff su otišli jednog dana i ukrali novce na domišljat način i podijelili narodu u parku. Onda je funkcionerima iz DCFK-a svega bilo dosta pa su ubili Falstaffa. Martin je bio tužan što je još više naljutilo djeda kojemu je onda "puko film". Djed je sav bijesan otišao u Gobinu kancelariju i naučio ga pameti; sa njegovom glavom je porazbijao cijelu kancelariju pa je to rezultiralo time što je Gobo bio sav slomljen i u gipsu. Djed je zbog toga uhićen. Čak je i Veronika morala ići u Beč pa se sve više Martinu činilo kao da mu se svijet raspada.

Rasplet
Martinu zbog djedova uhićenja nije ništa preostalo pa je odlučio posustati i
prihvatiti nastup na Atletskom mitingu. Ljudi iz DCFK-a su mu obećali da će sve jedinice imati ispravljene i da će djeda pustiti iz zatvora. Martin je poslan u hotel sa svim ostalim atletičarima. Došao je i taj dan. Martin je sav nervozan. Prvi pokušaj je bio katastrofa. Drugi još gori. Gobo, Lobo i Dabo su već bili nervozni i čekali najgore. Ali dogodilo se čudo, Martin je odlično skočio. Ljudi su gledali i nisu mogli vjerovati svojim očima.

Analiza likova:
Martin

Martin ima petnaest godina. Roditelje je izgubio u prometnoj nesreći. Ima papagaja koji se zove Falstaff. Martin je posjedovao strašne sposobnosti - mogao je srušiti svjetski rekord u skakanju u vis i u dalj; ali to nije mogao postići na stadionu nego samo u šumi. Živio je s djedom u jednoj kućici. Martin je imao mali stol uz prozor u svojoj sobi koja je gledala na dvorište kuće njegova djeda. On je bio ludo zaljubljen u Veroniku. Svakog tjedna je od djeda dobivao džeparac. Najdraža knjiga
mu je bila “Knjiga o džungli”. Jednog dana je vidio Dabu u školi. Nakon toga je počeo redati jedinice. Kad se jednom vraćao kući dvojica su ga pretukli. To je bilo Dabino maslo. Trudio se da ispravi jedinice, ali ga profesori nisu htjeli pitati. Zadnje dane prije Veronikinog odlaska je proveo s njom. U hotelu je upoznao mnoge poznate atletičare. Tek je iz trećeg pokušaja uspio skočiti, odnosno poletjeti.

Veronika
Bila je lijepa i jako je voljela Martina. Voljela je čitati "Knjigu o džungli". Otišla je gledati Martina kako skače. Bila je oduševljena. Njena škola je bila pored Martinove. Jednog dana je rekla Martinu da mora ići u Beč. Susreti sa Martinom su bili svakodnevni, ali užasno kratki. Nalazili bi se pod odmorom, jer je njena majka kao stražar stajala kod izlaza i čekala da Veronika izađe iz škole. Njen vlak je kretao prema Beču u 21 sat.

Djed
Djed je imao između 60 i 70 godina. Bio je kuhar punih trideset i pet godina, i sad je u penziji. Pravi je majstor i trudio se da svaki ručak bude malo umjetničko djelo. Kuhao je skoro dvadeset godina na putničkom brodu. Imao je mišićave ruke. Jako je volio Martina i uvijek ga je branio. Kad su dvojica ljudi prebili Martina djed je uskočio i pokazao da nitko ne smije dirati njegovog unuka. Njegova najbolja knjiga je bila "Cyrano de Bergerac". Dabi je priredio svečanu sramotu u hotelu "Palača". Djed se unatoč svojim godinama penjao i spuštao po drvetu kao vjeverica.
Pretukao je Gobu i zato je morao ići u zatvor, a od Martina se oprostio pismom.

Dabo
Dabo je bio visoki, glomazan čovjek s debelim podbratkom. Imao je okruglu glavu s kratko podšišanom kosom. Oči su mu bile skrivene duboko u salu i boja im se nije vidjela. Kružnica njegova lica bila je obrubljena bradom kakvu su imali grčki filozofi, ali se na njemu doimala kao ružna dlakava krpa nategnuta od uha do uha. Na hlačama je nosio remen. Volio je puno jesti i na svečanom ručku u hotelu "Palača" ga je ta njegova strast stajala ugleda.

Lobo
Bio je glavni koordinator za atletsku problematiku u DCFK-u. U njegovom je glasu uvijek bilo poluglasne prijetnje. Lobina kancelarija bila je na kraju hodnika. Zvali su ga i Ljigavi Lobo. Uvijek je sa sobom imao lulu. Znao je nešto latinskog još iz gimnazijskih dana. Svaki je dan na stolu u kući brojio novce i to je djed iskoristio za "paradu" u parku.

Gobo
Gobo je bio generalni direktor i prvi čovjek DCFK-a. Bio je poznat po nadimku Mračni Gobo. Po rastu je bio malen, ali po položaju u DCFK-u velik. Prema svima iz DCFK-a se uvijek držao hladno. Imao je svoju kancelariju na zadnjem katu zgrade. Na vrhu nosa su svjetlucala stakalca njegovih malih naočala.

Analiza stila:
Pisac piše hrvatskim književnim jezikom u većem dijelu romana, dok se u ponekim dijalozima koristi zagrebačkim dijalektom. Rečenice su većinom kratke. Impresioniralo me je to što je pisac dokazao da se može kroz cijeli roman vući neizvijesnost, napetost. Ovaj roman niti u jednom trenutku nije monoton. Baš zbog toga mi je to jedan od najboljih pročitanih romana.

Dojam o djelu:
Ovo je dječji roman. On govori o Martinovim doživljajima. Martin ima nevjerojatne sposobnosti i ljudi iz Državnog centra za fizičku kulturu žele to iskoristiti. Dabo, Lobo i Gobo su "ljigavci" iz DCFK-a i oni pritišću Martina da pristane na nastup na Atletskom mitingu. Rade to na razne načine. Podmićuju profesore da Martinu daju loše ocjene, isprebijaju ga i pokušavaju ga kojekakvim drugim načinima nagovoriti na nastup. Onda sazna da njegova cura Veronika mora ići u Beč. U jednom trenutku je imao dojam da će mu se ruši cijeli svijet. On im se odupire pa ih čak u jednom trenutku i ponizuje; no na kraju je ipak morao posustati jer je taj njihov rat doveo do toga da Martinov djed mora u zatvor. Martin se nalazi u hotelu i čeka svoj nastup. Tek iz trećeg pokušaja uspijeva preskočiti i onda se događa čudo; Martin je poletio iznad cijelog stadiona i svi ga ljudi sa zaprepaštenjem gledaju. Uglavnom, knjiga je jako zanimljiva samo što kraj baš i nije najbolji.

nedjelja, 16. siječnja 2011.

Ivan Mažuranić - Smrt Smail-Age Čengića

Ivan Mažuranić - Smrt Smail-Age Čengića

Bilješke o piscu:
Ivan Mažuranić se rodio 1814. g. u Novom Vinodolskom. Bio je istaknuti hrvatski političar, a 1873. g. izabran je za hrvatskog bana. Bio je prvi hrvatski ban pučanin i upravljao je hrvatskom 7 godina. Umro je 1890. g. Ivan Mažuranić je napisao spjev "Nenadović Rado", ljubavnu pjesmu "Javor i tamnjanika" i programsku pjesmu "Vjekovi
Ilirije". Također je dopunio "Osmana" Ivana Gundulića XIV. i XV. pjevanjem. Najznačajnije Mažuranićevo djelo je "Smrt Smail-age Čengića". Ono predstavlja najviši domet Mažuranićevog pjesničkog stvaranja i ujedno jedno od najboljih djela naše književnosti.

Vrsta djela:
Umjetnički ep

Mjesto radnje:
Hercegovina

Vrijeme radnje:
XVI. stoljeće

Tema:
Krvnički život Smail-age Čengića

Vrsta stiha:
Slobodni

Ritam:
Umjereno polagani

Likovi:
Smail-aga Čengić, Novica, Durak, Hasan, Mujo, Mer, Jašar, Bank, Saruk.

Kratki sadržaj:
Agovanje

Silni turski ratnik, Smail-aga Čengić, imao je puno robova, crnogoraca. Budući da je bio krvoločan ubijanje nevinih i bespomoćnih bilo mu je zabavno. Tako je jednog dana odlučio da ubije skupinu mladića. Starac Durak molio ga je da ih poštedi, što je aga odbio. Nakon što je ubio mladiće, starcu je odredio smrt vješanjem. To bi učinjeno naočigled Durakova sina Novice, aginog vojnika. Gledajući tjela ubijenih Smail-aga
se divio svojoj moći, ali istodobno ga je mučilo to što su mladići pred njim poginuli bez straha.

Noćnik
Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca.

Četa
Skupila se mala četa onih kojima je bilo dosta aginih zlodjela. Odlučili su da se sukobe s agom. Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod.

Harač
U međuvremenu zli aga odlučio je kupiti od naroda harač tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjeh među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljut odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk Mirko je puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana.

Kob
Zli Smail-aga Čengić dočekao je svoju sudbinu. Godinama je nanosio zlo drugima, a sada je zlo došlo njemu. Svu njegovu sjajnu opremu uzeo je plahi turčin koji je nije vrijedan i oprema više ne blista na njemu kao što je blistala na velikom ratniku, ali zlom čovjeku, Smail-agi Čengiću.

Analiza glavnog lika:
Smail-aga Čengić

Centralni lik oko kojega se odvija sva radnja je turski plemić Smail-aga Čengić, koji je prikazan kao krvnik i mučitelj. Izvana gledajući doima se kao junak, međutim analizirajući njegove postupke dolazi se do spoznaje kako je on ustvari kukavica koja uživa mučeći nevine i nedužne ljude, naslađujući se u njihovim patnjama.

Analiza djela:
Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošću žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglašen i religiozni moment, koji je bio značajan u borbi naroda protiv turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer se smatralo da je onaj koji je odbacio svoju vjeru priznavao tursku vlast.

subota, 15. siječnja 2011.

Hrvoje Hitrec - Smogovci

Hrvoje Hitrec - Smogovci

Bilješke o piscu:
Hrvoje Hitrec (rođen u Zagrebu 1943. g.) suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež. U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je "Pustinjakov pupak", pa zatim "Manijak" i "Ljubav na crnom baršunu". Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi "Smogovci", saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po "Smogovcima" je napravljena TV serija koja je postigla veliki uspjeh. Hitrec je još napisao nekoliko romana - "Ur" i "Eko Eko".

Mjesto radnje:
Naselak – zagrebački kvart.

Vrijeme radnje:
Početak školske godine tj. kraj ljeta i početak listopada.

Tema:
Život i humoristični događaji Smogovaca.

Kompozicija djela:
Uvod

- Dado kreće u školu.
- Slonov tata otkriva da Pero sjajno igra nogomet i poziva ga u svoju momčad (Dinamo).
- Nosonja i Dado idu u zološki vrt da Nosonja nacrta neke životinje, a pri tome se događaju smiješne stvari.
- Dunja i Mazalo idu u kino i usput trgaju vrata staroga Papirusa.
- Fantom napada stanovnike Naselka i krade novac.
- Buco otkriva da je Pero fantom, a Pero odaje Bucu za pekmez.

Zaplet
- Dragec je premlatio Crnog Džeka i vratio ukradeni novac (koji je Pero ukrao kao fantom).
- Cobra ulazi u krivi autobus i odlazi u Beč.
- Dado dobiva boksera kojega naziva Bobi.
- Buco se gubi u šumi. Pronalaze ga kod Rauhove lugrne i dobiva batine. Konobarica ih upozorava na otrovne gljive i tako im spašava živote.
- Nova učenica dolazi u Dadin razred i on se odmah zaljubi u nju, ali ona baš i nije marila za njega. Dado poziva Marinu kod sebe i ona se odmah prihvatila kuhanja i tako završavaju u bolnici.

Rasplet
- Dado skoro usmrćuje Štefeka.
- Nosonja daje svoj crtić na natječaj i dobiva drugu nagradu.
- Dunja i Mazalo i njihov razred odlaze na putovanje i pri tome Dunju ugrize zmija u pomalo smiješno mjesto. Mazalo radi uslugu svom nastavniku.
- Dragec spašava život Cobri koji je pokušao letjeti.

Završetak
- Nova kuća Vragecovih je gotova, ali treba riješiti problem s građevinskom dozvolom, pa dovode novog stanara (trudnicu Sonju)
- Šiljo pokušava spaliti imenik zbog ocjena.
- Smrt Papirusa i problem s Cuckom.
- Sunjin i Mazalov problem s ružama.

Analiza likova:
Mazalo

Citati:
Osobine: "... onog naivnog Mazala..."
"Bio je lud za slikanjem."
"Mazalo je sasvim solidan đak."
"Osim toga bio je dobar prema Dunji."
"... okrene se i hrabro zaviče..."

Vanjski opis: "On pročita, osmjehne se sa svojim konjskim zubima i napiše."
"On korača onako ležerno, a ipak ukočeno."
"Jedan pospani dječak s velikim ljubičastim podočnjacima..."

Cobra
Citati:
Osobine:
"Taj ludi izumitelj..."

Vanjski opis: "Njegovo lice bilo je neobično nalik onome na slici u Večernjaku, nos isto tako prćast, uši povelike i klempave, oči tamne i nemirne, samo što je onaj na slici imao lijepo počešljanu kosu, a ovom su visili rezanci."

Napiši prikaz jedne TV serije:
Ja gledam Simpsone i tu mi je humorističan opis likova, sredine, a pogotovo dijalog. Najbolji i najsmješniji lik mi je Homer. On je pijanac i radi u tvornici. Ima ženu, dvije kćeri i sina. Sin mu se zove Bart i on mi je isto jedan od boljih likova. On uvijek sve zafrkava, a pogotovo profesorice i profesore. Starija kći mu se zove Lisa,
a mlađa Maggie. Bart i Lisa se stalno tuku što njihovu mamu Marge izluđuje. Stalno se žali Homeru, ali on stalno govori isto: "Bart donesi mi jedno hladno pivo i prestni zafrkavati Lisu".

Dojam o djelu:
Djelo mi se jako sviđa jer puno raznih i humorističnih događaja. Pogotovo mi se sviđa što je pisano na zagrebačkom slengu.