Pavličić - Večernji akt
ŽIVOTOPIS:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. U rodnom je Vukovaru završio osnovnu i srednju školu, a studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje danas radi kao redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Sastavio je desetak znanstvenih knjiga iz područja starije hrvatske književnosti, književne genealogije i povijesti hrvatskog stiha. U žanru fantastične proze, što će kasnije postati jedna od stalnih značajki njegovog stvaralaštva, svoje priče najprije počinje objavljivati u časopisu Vidik već kao student. Pavao Pavličić danas je najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prvu knjigu ''Lađa od vode'' objavio je 1972. godine. Djela su mu prevođena na nekoliko svjetskih jezika.
DJELA: novele: ''Dobri duh Zagreba'', ''Radovi na krovu'', ''Lađa od vode''; romani: ''Stroj za maglu'', ''Koraljna vrata'', ''Umjetni orao'', ''Nevidljivo pismo'', ''Trojica u trnju'', ''Rakova djeca''; feljtoni: ''Dunav'', ''Zagrebački odrezak'', ''Svoj svome'', ''Leksikon uzaludnih znanja''.
STVARALAŠTVO:
U 70-im je godinama počeo pisati i kriminalističku prozu koju prepoznajemo u zbirci priča ''Dobri duh Zagreba'', al i u nizu kriminalističkih romana i nekoliko kriminalističkih romana za djecu. 80-ih godina u svoja djela počinje uvoditi motive koji problematiziraju funkciju i smisao literature i našeg cjelokupnog odnosa prema povijesti. U svoja djela uvodi klasična djela kao pokretače glavnih događaja koji počinju na nekoj fantastičnoj pretpostavci (npr. ''Osman'' - u ''Koraljnim vratima'' filolog na Lastovu pronalazi dva izgubljena pjevanja Gundulićeva ''Osmana''). 90-ih godina počinje stvarati autobiografsku i dokumentarističku prozu. U Pavličićevim je djelima također važno primijetiti da gotovo svi njegovi glavni junaci imaju vezu s njegovim zanimanjem i njim samim (''Koraljna vrata'' - glavni je lik filolog; ''Rupa na nebu'' - glavni je lik prevoditelj; ''Numerus clausus'' - glavni je lik student književnosti). U svojim djelima jednako zastupljuje književne i znanstvene interese te ih međusobno isprepliće. Jedna od trajnih značajki Pavličićevih djela jest miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Koristi i postupke karakteristične za tzv. zabavnu književnost, a to su dinamična fabula, jednostavan izraz, plošni likovi (tj. likovi svedeni na funkciju koju nose u strukturi zapleta).
KOMPOZICIJA:
- roman podijeljen u 9 (10) glava
- dijalozi, pripovijedanje pisca
KNJIŽEVNI ROD: Epika
VRSTA DJELA: Roman
TEMA: Život studenta likovne akademije kojem je misija napraviti apsolutno originalno djelo u okruženju punom falsifikata.
MJESTO RADNJE: Zagreb
VRIJEME RADNJE: Kraj 20. st.
LIKOVI:
- Mihovil
- Bartol Mihetec
- Zoran
- Dina (Zoranova djevojka)
- Baka
- slikar Kolarić
- Gribler
- Zoranov otac
- velečasni
- Ciprian
- Darko Perković
- doktor Kruškić
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MIHOVIL: Dvadesetogodišnji student likovne akademije. Iznimno je talentiran i posjeduje nevjerojatnu sposobnost falsificiranja. Falsificira slike, likovna djela, novčanice, pisma, dokumente , biljke i životinje te život (stvara nove zbilje) i sve to bez obzira na to postoji li to u stvarnosti ili ne. Također odlično raspoznaje falsifikate, a njegove je falsifikate nemoguće prepoznati kao falsifikate. Falsificira iz umjetničkih potreba, no i iz egzistencijalnih jer ne čineći to, on odmahoboli. Svoje falsifikate nikada ne predstavlja kao originale već samo kao falsifikat. Postaje eksponent (izložak) ideologizirane umjetnosti, umjetnosti koja želi biti jedna istina, a ne jedna od mnogih. Vlast i crkva ga ne vole jer smatraju da sve što radi jest grijeh, prijestup i neistina, te da krši njihovu ideologiju koja tvrdi da je istina jedna i da su zakoni jedni i točni. To nerazumijevanje započinje Mihovilovu borbu. Društveno - politički ga sustav na kraju okarakterizira kao terorista, odnosno kao produženu ruku zlih i nečistih sila protiv koje se treba boriti svim raspoloživim sredstvima.
BARTOL MIHETEC: Starac u kojeg se Mihovil pretvorio, tj. falsificirao u bijegu od policije. Nastavlja Mihovilovu borbu u lažnom (falsificiranom) svijetu (lažnom Zagrebu), svijetu koji je sam stvorio, te mu stoga ne prijeti nikakva ideologija i prati ga sloboda i sigurnost te osjećaj vlasti jer on, naime, nosi prsten-pečatnjak grada Zagreba, što označuje potpuno vlast. Bartol u tom svijetu piše djelo Večernji akt – priču o falsificiranosti, mistificiranosti, ideologiziranosti u općem društvu, svemu što nas okružuje ali i u umjetnosti.
UMJETNOST I POVIJEST U ''VEČERNJEM AKTU'':
Umjetnost je falsifikat svijeta. Umjetnost jest „definiranje stvari“ a ne njihovo kopiranje. Ona nije objektivna slika svijeta, ni subjektivna slika objektivnog. Ona je samo subjektivna vizija koja govori o subjektivnom viđenju, doživljaju, shvaćanju i tumačenju svijeta. Povijest je kao društvena znanost oličenje neistine, laži i čistih falsifikata i mistifikacija. Ona je proizvoljno i politički određeno izvješće o prošlosti koje kao takvo predstavlja sliku prošlosti proizašlu više iz naše želje nego iz stvarne prošlosti.
IDEOLOGIJA U DJELU:
Osnovna se ideja ideologije u djelu ''Večernji akt'' nalazi upravo u umjetnosti.
Djelo, odnosno autor, tvrdi kako bi čista, neideološka umjetnost bila ona umjetnost koja bi govorila i ovisila o samoj sebi i ni o čemu drugome, ni o kakvoj zbilji, jeziku, filozofiji ili politici. Bila bi čista kada bi govorila sama o sebi bez ikakvog tuđeg utjecaja i kada ne bi kopirala život, slikarstvo i glazbu.
DODATAK:
Dodatak je jedini dio djela ''Večernji akt'' u kojem nema nikakve ideologije. On je tzv. deseta glava romana. Čini konačnu sumnju u postojanje čiste literature kao mjesta bez ideologije shvaćene onako kako ju tumači ''Večernji akt''. Kroz njega se može vidjeti da je svijet prepun falsifikata i da je idealiziran.
Pavličić u Dodatku negira svoje autorstvo i još jednom nameće pitanje je li sve oko nas falsifikat.
PROBLEM I SMISAO DJELA:
Osnovni problem djela jest odnos ideološkog prema umjetničkom i umjetničkog prema stvarnom i društvenom. Središnji i glavni (lajt motiv) djela jest FALSIFIKAT. Dakle, falsifikat je temelj čovjekova znanja o svijetu, povijesti, umjetnosti, vlastitom postojanju, razvoju društva i o onome što nas je dovelo do ovog trenutka. Smisao ''Večernjeg akta'': kada bi se falsifikat razotkrio, stvorile bi se pretpostavke o spoznavanju svijeta koje bi to i ostale jer sve što se defalsificira treba se interpretirati, objasniti, dati značenje i neki smisao, zatim ulogu i funkciju što dovodi do ponovnog falsificiranja i konačne ideje togdjela, a to je da se stvari u ''Večernjem aktu'' kriju i da se ne mogu spoznati. Sve što nam ostaje jest sumnjivo znanje i spoznaja s rezervom, odnosno relativizam i relativni pojmovi.
petak, 28. listopada 2011.
utorak, 5. travnja 2011.
Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho
Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".
Vrsta djela:
Bajka
Mjesto radnje:
U velikom gradu
Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.
Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici
Kratki sadržaj:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je "vidio". Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče "car je gol!!!", a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.
Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.
Bilješke o piscu:
Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) je danski književnik, sin siromašnog postolara koji je proveo djetinstvo u bijedi, prepušten sam sebi i svojoj mašti. Izbjegavao je školu, pa je s redovitom obukom počeo kasno, kad je sa 14 godina došao u Kobenhavn. Kasnije mnogo putuje po Europi i Americi. Godine 1827. objavio je svoju prvu pripovijest, a zatim 1829. i putopis "Pješice od Kanala Holmen do istočne točke Amagu", pa niz lirskih pjesama, melodrama, romana itd. Svoj pravi izraz našao je tek u bajkama kojima je stekao svjetsku slavu i priznanje. Bajke, bilo da su uzete iz vilinskog svijeta, pučke predaje, bilo da pripovijedaju o jednostavnim ljudima i
stvarima svakidašnjice, zapravo su slike života s njegovim dobrim i lošim
stranama. Odlikuju se humanošću, prostodušnošću i mudrošću, a prožete su profinjenim osjećajem pjesnika za neiscrpive ljepote svijeta. Njegova ostala dijela su: "Melodije srca", "Fanazije i skice", "Vinjete", "Dvanaest mjeseci", "Agneta i vilenjak", "Improvizator", "O.T.", "Samo guslač", "Mulat", "Slikovnica bez slika", "Maurka", "Pjesnikov bazar, "Nove bajke", "Sabrane bajke i priče", "Ahasver", "Dvije baronese", "U Švedskoj", "Bajka mog života", "Biti ili ne biti", "U Španjolskoj", "Posijet Portugalu", "Sretni Peer" i "Bajki i priča".
Vrsta djela:
Bajka
Mjesto radnje:
U velikom gradu
Vrijeme radnje:
Kao u svim bajkama, prije mnogo godina.
Glavni likovi:
Car, lopovi (tkalci), carevi podanici
Kratki sadržaj:
Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u
tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo
lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je "vidio". Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče "car je gol!!!", a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.
Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na
tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Analiza stila pisanja i jezika djela:
Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.
petak, 1. travnja 2011.
Ezop - Basne
Ezop - Basne
Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara."
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti... A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i...
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...
Bilješke o piscu:
Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, vjerojatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Vješto se koristeći starim temama i spajajući ih s oštrim promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu, davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim završetkom i s poučnom poantom, koja je često dodana na koncu i u
obliku posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog svijeta - u čemu je njegov najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline, ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i pametnijeg.
Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu im draž daje fini humor kojim su protkane.
CVRČAK I MRAVI
U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše: "Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer sam krasno pijevao." Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba svirao, onda zimi pleši."
Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u beskrajnim
kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog bogatog ljetnog repertuara. Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan
karakterističan ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i marljive ljude, koji se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička
nadahnuća bez kojih također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idealno bi bilo kada bi ove dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer bi tada pri nadolasku zime, odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i preksano, društvo savršeno funkcioniralo.
Poruka basne:
Radi danas da imaš sutra
TRSKA I MASLINA
Trska i maslina se prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi. Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra. Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.
Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima, dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspjela je iako tanka i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva iskorijenjena samo zato jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo zato jer je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto stoje pri svojim zamislima i tako stradaju...
ZID I ČAVAO
Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa zlo nisam učinio." Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj koji me otraga žestoko udara."
Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u pravu. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan, nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema stradavanjima bez razloga i značaja.
STARAC I SMRT
Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt. Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove, starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga."
Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima. On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.
ČAVKA I SOVA
Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga sve one su se skupljale na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje, a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote, skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena perja, čavka dođe gola na Zeusovu presudu. Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke
mažu bezbrojnim kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva...? Zato da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke. One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota najvažnija, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti... A osim svega toga, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem
smislu riječi, jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.
Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspjeli donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su, svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je opet u razderanoj ružičastoj svili i...
No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog stajališta...
četvrtak, 31. ožujka 2011.
Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici
Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemićkoj obitelji. Zbog slobodoumlja koje izražava u svojim djelima često je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u 38. godini života.
Ideja:
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka.
Analiza glavnih likova:
Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje starcu koje ih je zadala baka, ali ne i zadnju.
Mjesto i vrijeme radnje:
Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.
Tema:
Zlatna ribica
Sporedni likovi:
Sluge, lude
Kratki sadržaj:
Starac i baka su živjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao ju punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treći put, u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će mu tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala da zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka.
Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otišao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veći i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odvedu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava sve želje koje joj se prohtiju. Starac je otišao i zamolio ribicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vidio je da više nema dvorca nego je umjesto njega opet ona stara koliba.
Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi.
Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin rodio se u Moskvi 1799. godine u plemićkoj obitelji. Zbog slobodoumlja koje izražava u svojim djelima često je napadan, pa i izazvan na dvoboj, te od posljedica ranjavanja umire godine 1837., u 38. godini života.
Ideja:
Nikada ne smijemo biti oholi i sebični kao baka.
Analiza glavnih likova:
Starac – bio je pošten i dobar
Baka – okrutna i sebična
Zlatna ribica – ribica koja je ispunila sve želje starcu koje ih je zadala baka, ali ne i zadnju.
Mjesto i vrijeme radnje:
Obala i more. Ribar i njegova žena stanovali su u kolibi na obali mora, a zlatna ribica je živjela u moru.
Tema:
Zlatna ribica
Sporedni likovi:
Sluge, lude
Kratki sadržaj:
Starac i baka su živjeli u staroj kolibi od gline. Starac se bavio ribolovom, a starica je prela. Jednoga dana starac je bacio mrežu u more i izvukao ju punu mulja, i tako nekolio puta. Kada ju je izvukao treći put, u njoj je bila samo jedna riba i to zlatna. Riba ga je zamolila da ju pusti i da će mu tada ispuniti želje. Starac ju je pustio. Vratio se kući i to rekao starici. Ona ga je izgrdila i poslala da zamoli da mu da novo korito. Ribica mu je rekla samo neka se vrati kući. On je pred kolibom našao novo korito. Baka ga je izgrdila i poslala da zatraži kuću. On je otišao i ribica mu je to ispunila. Zatim je baka kazala da želi biti bogata vlastelinka.
Starac je otišao na more i zamolio ribu. Ona mu je to ispunila. Kada se je vratio vidio je veliki dvorac. U njemu je bila baka. Tukla je i derala se na sluge. Tako je prošlo nekoliko nedjelja. Tada je došao starac i baka mu je naredila da želi biti carica. Starac se je protivio ali je kasnije otišao. Zamolio je ribicu. Nakon nekog vremena se vratio, a pred sobom je vidio još veći i raskošniji dvorac. Kada je došao do bake htio joj je poljubiti noge ali ona je pozvala stražare da ga odvedu. Baki je već postalo dosadno i rekla je starcu neka zaželi od ribice da ona bude carica mora i da zlatna ribica pliva oko nje i da joj ispunjava sve želje koje joj se prohtiju. Starac je otišao i zamolio ribicu. Ona ga je slušala i zatim zaronila. Starac je dugo čekao odgovor. Zatim se je vrato. Vidio je da više nema dvorca nego je umjesto njega opet ona stara koliba.
Bilješke tijekom čitanja:
- Stari ribar i njegova žena
- Zlatna ribica koja ispunjava želje
- Pohlepna i zločesta starica koja od ribice traži korito, kuću, želi biti vlastelinka, svijetla carica i na kraju vladarica mora
- Žao mi je starog ribara, a ne sviđa mi se njegova pohlepna žena
- Smatram da je na kraju starica zaslužila da bude opet siromašna u staroj kolibi.
srijeda, 30. ožujka 2011.
Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča
Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča
Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu. Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti, Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.
Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica
Vrijeme radnje: Ljeto, zima
Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica
Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.
Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke.
- Rođenje prvoga sina Boreka.
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku.
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom.
- Milka se vratila.
- Svi žive sretno.
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu.
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula.
- To je jako pogodilo njezinu obitelj.
- Tetek je počeo piti.
- Kačkica i Milka bile su jako tužne.
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti.
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac.
- Tako su živjeli neko vrijeme.
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje.
- U Zagorju su bili dva mjeseca.
- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je Persida kupila njihovu kuću na dražbi.
- Oni su se vratili u Zagreb.
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste.
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu.
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće.
- Tatek je preminuo.
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire. Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.
Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu. Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti, Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.
Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica
Vrijeme radnje: Ljeto, zima
Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica
Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.
Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke.
- Rođenje prvoga sina Boreka.
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku.
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom.
- Milka se vratila.
- Svi žive sretno.
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu.
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula.
- To je jako pogodilo njezinu obitelj.
- Tetek je počeo piti.
- Kačkica i Milka bile su jako tužne.
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti.
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac.
- Tako su živjeli neko vrijeme.
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje.
- U Zagorju su bili dva mjeseca.
- Jednog dan došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je Persida kupila njihovu kuću na dražbi.
- Oni su se vratili u Zagreb.
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste.
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu.
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće.
- Tatek je preminuo.
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire. Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.
utorak, 29. ožujka 2011.
Eugen Kumičić - Urota Zrinsko-Frankopanska
Eugen Kumičić - Urota Zrinsko-Frankopanska
Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku "Slučaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– "Jelkin bosiljak", "Začuđeni svatovi", "Primorci", "Sirota", "Teodora".
2. Djela društveno političke tematike:
– "Olga i Lina", "Pobijeljeni grobovi", "Gospođa Sabina", "Saveznice".
3. Djela povijesne tematike:
– "Urota Zrinsko-Frankopanska", "Kraljica Lepa".
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame "Sestre", "Obiteljska tajna", "Petar Zrinski", te autobiografsku pripovijest "Pod puškom".
U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.
Vrsta djela:
Povijesni roman
Mjesto radnje:
Čakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Beč.
Vrijeme radnje:
U razdoblju između 1664. - 1673. g.
Tema:
- Pokušaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske države.
- Otpor bečkom apsolutizmu.
Likovi:
Petar Zrinski
Katarina Zrinski
Fran Krsto Frankopan
Car Leopold
Fran Bukovački
Jelena Zrinski
Fran Rakoczy
Otac Bargiglio
Djeca
Fran Bukovački
Julija de Naro Frankopan
Orfeo Frankopan
Fran Nadassdy
Gremonville
Sadržaj:
19.11.1664.
Na samom početku Kumičić opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom Tome Pakanovića i Grge Tonkovića koji razgovaraju o Franu i Petru. Ubrzo iz šetnje dolazi kneževa starija kći Jelena, a nakon nje dolazi grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem general traži isporuku paše Čengića, što Petar odbija. Nasrtljivi grof razgovara s Petrom o ruci njegove kćeri Jelene, na što se ovaj razljuti i pristojno odbivši ga, pošalje ga kući. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru tužbom zbog odbijanja isporuke paše što Petra pomalo zabrine. Kako se radnja odvija tako nas Kumičić upoznaje s plemićkom obitelji i njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.), Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu, zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovačkog, Fransessca Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski učitelj Petrove djece i njegov vjerni prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varšavskom miru i kako je on veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoć hrvata u bitci kod Gotharda porazili turke, a ipak je austrijski car tražio primirje. Nakon toga dvojica prijatelja zajedno s obitelji Zrinski večeraju, no ugodnu večeru prekine neugodan posjet Bukovačkog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski teško ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zatečeni i shrvani od boli. Katarina puna sumnje u način na koji je poginuo pita Bukovačkog je li to uistinu bio vepar. Cijeli dvor je bio u žalosti. Većina dvorjana tu noć nije usnula, a tužni Petar je probdio noć čitajući bratova pisma. Odjednom se začuo vrisak pred dvorcem. Naime, došli su
stanovnici jednog sela pored Karlovca bježeći od karlovačkih vojnika koji su ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo obračunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Miško. Petar ih nahrani i napoji i pruži im utočište. Idući dan nakon mise za palog brata, Petar se uz pratnju Bukovačkog uputi u Beč. U međuvremenu u novigradskom dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmišljajući o svojoj porodici i prošlosti napiše pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenađenje;
posjet pisca, svećenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u Lepuglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objašnjavajući kako prikuplja nepoznate riječi za svoj riječnik za kojeg se boji da ga zbog starosti neće završiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseći Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu poručuje da sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici također dala pismo tj. proglas za buđenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo,
Franov bratić, i Fran pođu u grad dočekati Katarinu. S njom je došao i Čolnić kako bi odveo pašu Čengića u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u Hrvatskoj izazvana tlačenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14., Bonsy, govori kako bi hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv bečkog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom kojem govori kako Beč želi uništiti hrvate. U razgovoru mu ističe želju za tajnim savezom sa francuzima, na što ovaj pristaje. Katarina se vraća u Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom božićnih blagdana. Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo čitanje i divljenje "Putnom tovarušu"!
Sveta 3 kralja; 6.1.1665., Venecija.
U gradu se održava krabuljni ples na kojem prisustvuje Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenađena Franovim dolaskom, 16-ogodišnja djevojka ushićeno se baca svom dragom u zagrljaj. No, Fran i Bukovački su prerušeni jer nitko ne bi smio znati za njihov dolazak, no ipak, Bukovački čuje da su dvojica ljudi spominjala
njegovo ime, na hrvatskom, na što se obojica pomalo uplaše te odluči ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi držali na oku dvojicu prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palaču. Julija je živjela s tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i čangrizavi plemić kojeg je stalno dvorila njegova požrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i Bukovački koji govore da su saznali tko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i Franjo Špoljarić). Idući dan u kuću de Nara dolazi kapucin otac Jean koji Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta
dolazi Jurica noseći Katarinino pismo u kojem mu poručuje da se mora što prije vratiti jer turci spremaju napad.
Siječanj, Plaški
Petar se vratio iz Beča na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao grof Ivan Drašković. Drašković govori Bukovačkom da zna za njegov prijašnji posjet Beču na što ovaj govori na nema pojma o čemu priča.
Veljača
Natporučnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s poručnikom Ivanom Wegingerom otima djevojke mlađe od 17 godina radi "zabave", te tamo brutalno ubijaju nekoliko nedužnih ljudi koji su molili za milost djevojaka i njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate ime Zrinkih. Pošto su se napojili i napili, Gellar i pratnja pođu za Karlovac, no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetiše za zlodjela koja netom počiniše. Kad su se obračunali s Gellarovom pratnjom, pođu u onu kuću i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te zapale kuću. Dvije djevojke su bile kćeri dvojice haramija. Petar dolazi u Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjaču
prigovarajući, a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kćeri Juditi Petronili koja im priopćuje da je odlučila da će se zarediti te da se ne želi vratiti jer je čula da će njena obitelj izdati hrvate turcima. Šokirana obitelj se dalje uputi u Čakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo putovanje; ovoga puta u Beč. Vidjevši da su svi više nego ljubazni prema njima, dolaze do zaključka da je u Beču procurila informacija o budućoj uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenađuje posjet Frana Gundulića. On biva dirnut Jeleninim znanjem o književnosti i poznavanjem
stvaralaštva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vraćaju u Čakovec gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se hladno, gotovo bezobrazno ponaša prema njima što ih je navelo na zaključak da i ona nešto zna o cijeloj aktualnoj situaciji.
1.3.1666. vjenčanje Jelene i Frana.
Studeni, vjenčanje cara Leopolda. Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga čuo da je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu što je dovelo do ogromne peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako riješiti problem.
Prosinac, Skupština u Požunu.
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj objašnjavaju promjenu njihove politike. Car okreće igru u svoju korist pa se pretvara da ne zna ništa o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje povjerenike na skupštini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog prava građana. Palatin umire 23.3.1667. Njegova udovica poziva Petra kako bi mu rekla da su izdani. U međuvremenu, Fran se oženio i zato svi Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira
odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjećuje Gundulić te saznaju da je djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraća u Ozalj iz Beča. Ubrzo dobiva carski poziv da dođe na sabor u Rezno. Bio je to još jedan čin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.
Ožujak 1668.
Turci se približavaju. Petar šalje oca Bargiglia u Beč da izvidi stanje na dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraća i podnosi izvještaj. Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku čast što je ovog veoma iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Prešovu gdje su mu turci ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar žele sklopiti savez sa poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zaručuje s
poljskim kraljem tako da im još jedna nada propada. Nadassdy izdaje Zrinske i Frankopane dajući kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje želje, no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u razgovoru govori da je Nadassdy možda Nikolin ubojica. Nakon povratka u Ozalj, čuli su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovački ugušio bunu. Bukovački, opsjednut mržnjom prema Austrijancima, želi da ban
sklopi savez sa turcima misleći da im je to jedina nada. Petar ga odlučuje poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere, ali ne kako bi sklopio savez. Pred Božić Zrinski odlaze u Čakovec gdje ih Marija neuljudno i još hladnije prima te je odluče natjerati da im kaže što se zbiva. Ona uplašena u ranu zoru sa sinom Adamom bježi u Beč. Obitelj tamo ostaje za Božić te im se na Badnjak pridružuju sin koji je bio u svijetu te kćer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikaša ban održi govor.
8.1.1670.
Bargiglio dolazi iz Beča i daje izvještaj o stanju na dvoru, a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara. U međuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesečni sin. Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je došao, Petar mu iznosi izvještaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju pomoć u 7 točaka i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, uključujući
davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmišljanja odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini proširi kriva informacija, štoviše laž da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Šalje biskupa Borkovića da Leopoldu objasni sve o tobožnjem savezu i da će se smiriti samo ako kralj ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Beču. Otprativši biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Drašković i barun Čikulin šokirani viješću o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom odlasku se Katarina nakratko razboljela, no nije htjela priznati Petru da ju već poduže vrijeme muči kostobolja. Upoznavši se sa Forstallom,
Fran govori Petru da mu nije mio, štoviše da mu ne djeluje kao čovjek od povjerenja. Petar čuvši to već i prije osjeti kako niče klica sumnje i opreza u njemu. Pokvareni Erdelj već na veliko širi laži o savezu i narod okreće protiv bana što je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu, a u državi je vladalo predratno stanje.
19.3.1670.
Borković stiže u Beč te se sastaje s Rottalom koji govori da nije imao nikakve veze s Petrom i savezom. Idući se dan na sastanku ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlučili su nagovoriti kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Beč te da će raspraviti o svemu, no namjere su bile potpuno drukčije: namjeravali su ih uhititi. Petar šalje Forstalla u Beč sa zahtjevima za pomirbu, no velikaši ga namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj službeno priseže da će nagovoriti bana u Beč. Bez velikaševa znanja, Leopold Petru ukida bansku čast (na njegovo mjesto stavlja Borkovića), a u narod šalje tisuće proglasa u kojima blati Petra. Fran šalje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.
6. travnja 1670., Uskrs
Vraća se Forstall te nagovara Petra da ode u Beč jer će samo na taj način prihvatiti / odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da neće napadati Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakić pokazujući Petru jedan proglas što ga je dobio od rođaka. Petar se naljuti na svoje neprijatelje misleći da kralj nije sposoban takvo što napisati. Vjerovao je da je sve, uključujući i to da Leopold namjerava pogubiti Petra glupost te odluči poći u Beč. Dok su rođaci bili na putu u Beč Katarini javljaju da su njemački vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor
joj dolazi četica sa bijelom zastavom moleći za utočište od kiše prije boja s turcima. To je bila varka jer su namjeravali ući u dvorac i sve uzurpirati. Netko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljačka i maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kućni pritvor sa 3 sobe majku i kćer. Ubrzo uslijede traume, šokovi… Saznaju da su Petar i Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i mladi Ivan… Katarina je bila očajna. Jedne noći dolazi Marija Zrinski i moli šurjakinju za oprost nudeći pomoć. Idućih nekoliko dana Marija po dvoru kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i
kćer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreća u nesreći je bila pomoć Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi sluškinje nađe Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju uspomenu, ali da i prežive od nečega. On ubije sluškinju Mariju koja je branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U međuvremenu u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podiže bunu, a u Beču se Gundulić sastaje s Gremonvilleom. Gundulić je bio zgrožen čuvši sve strahote koje su
zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovački u Bosni s turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu, a Miakić u zatvoru. Početkom svibnja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o velikašima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. studenog je izrečena presuda: Petar je osuđen zbog 10 zločina, sve veleizdaja, a Fran za 7, također veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa i dr.Ignata Strellu. Do 31. prosinca Petar je kralju Leopoldu, sav jadan i razočaran, napisao mnoštvo pisama na koje nikad nije dobio odgovor. U travnju iduće godine je u Ugarskoj ugušena buna.
18. travnja 1671.
Tajnik Abele donosi konačnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit će se glava i desnica. Frana je posebno šokirala vijest da će ostati bez desnice. Posljednji put pred smrt rođaci se sastaju u tamnici, ispovjedivši se međusobno. Tu noć su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke stihove i retke… Posljednji put…
30. travnja. 1671., četvrtak, bečko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom što se skupila, o krvniku koji pije, prošlosti i kobi hrvatskih plemića… Govore da je Leopold pomilovao njihove desnice, no to im neće reći. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna pokušaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa svećenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca pa tek treći put uspije odrubiti kneževu glavu. Svjetina je fućkala i plakala kudeći bečke velikaše. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve veću bijedu, na sve su većim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjećajna
sluškinja koja ih provocira; fizički i emotivno ih zlostavlja, omalovažava, pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da više nema muža ni brata…
1. prosinca 1971.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primiše ni u jedan samostan. Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vođena dobroćudnim i poštenim božjim ljudima? Nema je… Ubrzo Zoru odvedoše Uršulinkama u Celovac, uz godišnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u božjoj kući, Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya mlađeg. 1673. u zimi Katarina leži sve bolesnija, no ne samo tjelesno...
Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muškarac. Ona ga ne prepoznaje u početku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tužnog razgovora se vidi da Katarina nije čista uma… Čak joj se pričiniše brat i muž u obliku anđela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu naručju sa smiješkom na licu, vidjevši sretnu budućnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682. Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti također pomućena uma, u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.
Vašvarski mir povod zavjeri hrvatskih i ugarskih velikaša:
U isto vrijeme umjesto da se progoni poražena turska vojska, carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja saveznika, dolazi u Vašvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren 10.08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je kršćansku Europu. Hrvati i mađari već su se dugo nadali da će svoja područja osloboditi od turske vlasti uz pomoć bečkog dvora. Sada su uvidjeli da to
dvor ne želi što u hrvata i mađara povećava mržnju protiv cara, dvora i njemaca općenito, kao nositelja carske apsolutističke samovolje. Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda čija je sudbina ovisila o tom miru, bio je povod da se nezadovoljstvo bečkom politikom prema hrvatima i ugrima, stvarano još od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da hrvati i ugri sami sudjeluju u stvaranju svoje političke budućnosti. Tada su nastale mnoge brošure i leci kojima se širilo nezadovoljstvo protiv bečkog dvora. (Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca Nadaždija.)
Jezik djela:
Kumičić je izvanredan književnik koji ima bogatu riznicu znanja. Iz te riznice potječu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera, likova i događaja. S lakoćom zaintrigira čitatelja i dolazi do efekta kad je čitatelj primoran čitati bez prestanka zbog one njegove napetosti. Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetošću. Toliko je jednostavno, a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, često se osjeti određena doza humora, pa čak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedač u trećem licu, uz njegovo indirektno nahođenje postajemo vezani za Frankopane i
Zrinske osuđujući bečki dvor.
Aforizmi:
• "Kad se svali drvo, sav se plod stuče"
• "Na vik on živi ki zgine pošteno"
• "Gdje je ćaća strah tu je i njegov sin metež"
• "I siromahu pravi je baštinik njegova otačbina, jer njoj pripadaju njegove kosti"
• "Tko u oganj puše,iskre mu u oči lete"
• "Stid je rumeni dah poštenja"
• "Za laži carina se ne plaća"
Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje "ocu domovine" Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.
Petrova božićna zdravica:
"Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe."
Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu.
Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo. Roman počinje stihovima
Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Čovik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje."
Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufaš, Bane, v pomož nimšku,
Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku:
Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku."
Frana Krste Frankopana:
"Naivk od živi ki zgine pošteno".
Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragičnih zbivanja.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:
"Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general."
Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja..."
Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić (1850. – 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma. Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik. U 29. godini napisao je pripovijetku "Slučaj", a nakon toga napisao je
brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.
Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:
1. Djela iz istarskih sela i obala:
– "Jelkin bosiljak", "Začuđeni svatovi", "Primorci", "Sirota", "Teodora".
2. Djela društveno političke tematike:
– "Olga i Lina", "Pobijeljeni grobovi", "Gospođa Sabina", "Saveznice".
3. Djela povijesne tematike:
– "Urota Zrinsko-Frankopanska", "Kraljica Lepa".
Uz ova prozna djela napisao je i tri drame "Sestre", "Obiteljska tajna", "Petar Zrinski", te autobiografsku pripovijest "Pod puškom".
U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.
Vrsta djela:
Povijesni roman
Mjesto radnje:
Čakovec, Ozalj, Karlovac Novigrad, Bakar, Mleci, Rim, Beč.
Vrijeme radnje:
U razdoblju između 1664. - 1673. g.
Tema:
- Pokušaj uspostave bolje i sretnije Hrvatske države.
- Otpor bečkom apsolutizmu.
Likovi:
Petar Zrinski
Katarina Zrinski
Fran Krsto Frankopan
Car Leopold
Fran Bukovački
Jelena Zrinski
Fran Rakoczy
Otac Bargiglio
Djeca
Fran Bukovački
Julija de Naro Frankopan
Orfeo Frankopan
Fran Nadassdy
Gremonville
Sadržaj:
19.11.1664.
Na samom početku Kumičić opisuje grad Ozalj i nastavlja sa dijalogom Tome Pakanovića i Grge Tonkovića koji razgovaraju o Franu i Petru. Ubrzo iz šetnje dolazi kneževa starija kći Jelena, a nakon nje dolazi grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga, dati Petru pismo u kojem general traži isporuku paše Čengića, što Petar odbija. Nasrtljivi grof razgovara s Petrom o ruci njegove kćeri Jelene, na što se ovaj razljuti i pristojno odbivši ga, pošalje ga kući. Ipak, ljutiti Rottal prijeti Petru tužbom zbog odbijanja isporuke paše što Petra pomalo zabrine. Kako se radnja odvija tako nas Kumičić upoznaje s plemićkom obitelji i njihovim suradnicima. Opisuje djecu: Ivan Antun (11 god.), Zora Veronika (10) i Juditu Petronilu (12) koja je u samostanu u Zagrebu, zatim vjerne sluge, prijatelje i suradnike: Frana Bukovačkog, Fransessca Bargiglia. Otac Bargiglio je talijanski učitelj Petrove djece i njegov vjerni prijatelj. Petar i Bargiglio razgovaraju o Varšavskom miru i kako je on veoma sramotan, jer su austrijanci uz pomoć hrvata u bitci kod Gotharda porazili turke, a ipak je austrijski car tražio primirje. Nakon toga dvojica prijatelja zajedno s obitelji Zrinski večeraju, no ugodnu večeru prekine neugodan posjet Bukovačkog koji donosi vijest da je ban Nikola Zrinski teško ranjen u lovu na vepra i ubrzo podlegao ranama. Svi su zatečeni i shrvani od boli. Katarina puna sumnje u način na koji je poginuo pita Bukovačkog je li to uistinu bio vepar. Cijeli dvor je bio u žalosti. Većina dvorjana tu noć nije usnula, a tužni Petar je probdio noć čitajući bratova pisma. Odjednom se začuo vrisak pred dvorcem. Naime, došli su
stanovnici jednog sela pored Karlovca bježeći od karlovačkih vojnika koji su ih napali i oteli djevojke iz sela, a s ponekim seljakom se i krvavo obračunali. Sve je to detaljno ispripovijedao starac Miško. Petar ih nahrani i napoji i pruži im utočište. Idući dan nakon mise za palog brata, Petar se uz pratnju Bukovačkog uputi u Beč. U međuvremenu u novigradskom dvorcu knez Fran Krsto Frankopan razmišljajući o svojoj porodici i prošlosti napiše pjesmu. U pisanju ga prekine ugodno iznenađenje;
posjet pisca, svećenika i prijatelja Ivana Belostenca koji je na putu u Lepuglavu svratio u posjet dragom prijatelju, objašnjavajući kako prikuplja nepoznate riječi za svoj riječnik za kojeg se boji da ga zbog starosti neće završiti. Razgovor im prekine mladi Jurica Frankulin noseći Franu pismo njegove polusestre Katarine u kojem mu poručuje da sutradan dolazi i moli ga za pratnju u Mletke. Katarina je Jurici također dala pismo tj. proglas za buđenje nacionalne svijesti. Sutradan Orfeo,
Franov bratić, i Fran pođu u grad dočekati Katarinu. S njom je došao i Čolnić kako bi odveo pašu Čengića u Karlovac. Dalje se opisuje kriza u Hrvatskoj izazvana tlačenjem od austrijanaca, pa poslanik Luja 14., Bonsy, govori kako bi hrvati trebali preuzeti inicijativu i okrenuti se protiv bečkog dvora. Katarina odlazi u Mletke u posjet biskupu bezierskom kojem govori kako Beč želi uništiti hrvate. U razgovoru mu ističe želju za tajnim savezom sa francuzima, na što ovaj pristaje. Katarina se vraća u Kraljevicu gdje ostaje sa bratom tijekom božićnih blagdana. Na Stjepanje Fran odlazi u Mletke k svojoj Juliji, a Katarini ponovno dolazi Blostenec. U dijelu kada dolazi Belostenec se spominje njegovo čitanje i divljenje "Putnom tovarušu"!
Sveta 3 kralja; 6.1.1665., Venecija.
U gradu se održava krabuljni ples na kojem prisustvuje Julija de Naro sa svojim bratom. Potpuno iznenađena Franovim dolaskom, 16-ogodišnja djevojka ushićeno se baca svom dragom u zagrljaj. No, Fran i Bukovački su prerušeni jer nitko ne bi smio znati za njihov dolazak, no ipak, Bukovački čuje da su dvojica ljudi spominjala
njegovo ime, na hrvatskom, na što se obojica pomalo uplaše te odluči ostati na plesu sa Julijinim bratom Gasparom kako bi držali na oku dvojicu prije navedenih. Fran i Julija odlaze u Julijinu palaču. Julija je živjela s tetom i tetkom. Tetak Barnaba je bio stari, slijepi i čangrizavi plemić kojeg je stalno dvorila njegova požrtvovna supruga. Ubrzo dolaze Gasparo i Bukovački koji govore da su saznali tko su dvojica ljudi (Petar Fodroci i Franjo Špoljarić). Idući dan u kuću de Nara dolazi kapucin otac Jean koji Franu govori da se zna da je Fran u Mlecima, a nakon njegova posjeta
dolazi Jurica noseći Katarinino pismo u kojem mu poručuje da se mora što prije vratiti jer turci spremaju napad.
Siječanj, Plaški
Petar se vratio iz Beča na sastanak kapetana na kojem je prisustvovao grof Ivan Drašković. Drašković govori Bukovačkom da zna za njegov prijašnji posjet Beču na što ovaj govori na nema pojma o čemu priča.
Veljača
Natporučnik Gellar odlazi u sela kraj Korane gdje s poručnikom Ivanom Wegingerom otima djevojke mlađe od 17 godina radi "zabave", te tamo brutalno ubijaju nekoliko nedužnih ljudi koji su molili za milost djevojaka i njih samih. Nakon 3 otmice odlaze na gozbu kod Auersperga gdje blate ime Zrinkih. Pošto su se napojili i napili, Gellar i pratnja pođu za Karlovac, no put im presjeku vojnici u crvenim kabanicama koji se osvetiše za zlodjela koja netom počiniše. Kad su se obračunali s Gellarovom pratnjom, pođu u onu kuću i tamo pokolju sve prisutne, a 3 djevojke oslobode te zapale kuću. Dvije djevojke su bile kćeri dvojice haramija. Petar dolazi u Ozalj i govori prisutnima kako je stari Barnaba preminuo u naslonjaču
prigovarajući, a mladi Gasparo de Naro poginuo u dvoboju. Julija njeguje majku u Rimu. Obitelj Zrinski odlazi u Zagreb u posjet kćeri Juditi Petronili koja im priopćuje da je odlučila da će se zarediti te da se ne želi vratiti jer je čula da će njena obitelj izdati hrvate turcima. Šokirana obitelj se dalje uputi u Čakovec na dvor pokojnog brata Nikole, gdje proslave zaruke mlade Jelene i Frana Rakoczya. Odmah nakon zaruka je uslijedilo novo putovanje; ovoga puta u Beč. Vidjevši da su svi više nego ljubazni prema njima, dolaze do zaključka da je u Beču procurila informacija o budućoj uroti, odnosno savezu sa Lujom XIV. Tamo ih iznenađuje posjet Frana Gundulića. On biva dirnut Jeleninim znanjem o književnosti i poznavanjem
stvaralaštva njegova preminula oca Ivana. Radnja se dalje odvija gotovo jednako, ali u suprotnom smjeru. Zrinski se ponovno vraćaju u Čakovec gdje ih neugodno iznenadi hladnokrvnost njihove snahe Marije koja se hladno, gotovo bezobrazno ponaša prema njima što ih je navelo na zaključak da i ona nešto zna o cijeloj aktualnoj situaciji.
1.3.1666. vjenčanje Jelene i Frana.
Studeni, vjenčanje cara Leopolda. Na piru cara Leopolda Petar saznaje da je Gremonville od nekoga čuo da je Fran Vesseleny dao njegovo pismo Leopoldu što je dovelo do ogromne peripetije. Petar je bio izvan sebe i nije znao kako riješiti problem.
Prosinac, Skupština u Požunu.
Nadasdy, Zrinski i palatina sastavljaju spomenicu caru u kojoj objašnjavaju promjenu njihove politike. Car okreće igru u svoju korist pa se pretvara da ne zna ništa o uroti, i Petra i Rottala imenuje za svoje povjerenike na skupštini u Banjskoj Bistrici. Ubrzo izbijaju nemiri zbog prava građana. Palatin umire 23.3.1667. Njegova udovica poziva Petra kako bi mu rekla da su izdani. U međuvremenu, Fran se oženio i zato svi Zrinski odlaze u Kraljevicu kako bi dočekali mladence. Tjedan nakon pira
odlaze u Bakar gdje ih ponovno posjećuje Gundulić te saznaju da je djevojka Marica preminula. Petar se krajem 1667. vraća u Ozalj iz Beča. Ubrzo dobiva carski poziv da dođe na sabor u Rezno. Bio je to još jedan čin cara koji je htio Petru dati na znanje da mi je veoma potreban.
Ožujak 1668.
Turci se približavaju. Petar šalje oca Bargiglia u Beč da izvidi stanje na dvoru pa se otac nakon nekoliko mjeseci vraća i podnosi izvještaj. Iako je sve znao, Leopold je Petra stavio u bansku čast što je ovog veoma iznenadilo. Ponovno ga je poslao na sabor u Prešovu gdje su mu turci ponudili savez sa sultanom. Petar naravno odbija. Ubrzo Leopold imenuje mladog oca Frana Frankopana senjskim kapetanom. Katarina i Petar žele sklopiti savez sa poljacima, no Leopoldova sestra se ubrzo zaručuje s
poljskim kraljem tako da im još jedna nada propada. Nadassdy izdaje Zrinske i Frankopane dajući kralju sve podatke o uroti. Leopold, kojim manipulira Muller, zove Petra k sebi u dvor. Petar mu iznosi svoje želje, no izbija prepirka. Na odlasku Petar sretne grofa Rottala koji mu u razgovoru govori da je Nadassdy možda Nikolin ubojica. Nakon povratka u Ozalj, čuli su da su Austrijanci podivljali, ali da je Bukovački ugušio bunu. Bukovački, opsjednut mržnjom prema Austrijancima, želi da ban
sklopi savez sa turcima misleći da im je to jedina nada. Petar ga odlučuje poslati u Carigrad kako bi ovaj otkrio planove napada i njihove namjere, ali ne kako bi sklopio savez. Pred Božić Zrinski odlaze u Čakovec gdje ih Marija neuljudno i još hladnije prima te je odluče natjerati da im kaže što se zbiva. Ona uplašena u ranu zoru sa sinom Adamom bježi u Beč. Obitelj tamo ostaje za Božić te im se na Badnjak pridružuju sin koji je bio u svijetu te kćer i zet. Tamo na bogatoj gozbi punoj prijatelja velikaša ban održi govor.
8.1.1670.
Bargiglio dolazi iz Beča i daje izvještaj o stanju na dvoru, a Petar ga u znak zahvalnosti imenuje upraviteljem primorskih dobara. U međuvremenu u Kraljevici Franu i Juliji umire desetomjesečni sin. Shrvani od boli, mladi ga roditelji neprestano oplakuju. Kad je došao, Petar mu iznosi izvještaj o pregovorima u Turskoj. Sultan je nudio svoju pomoć u 7 točaka i uz 3 uvjeta koje bi Petar morao ispuniti, uključujući
davanje sina kao taoca na 2 godine sultanu, koje Petar bez razmišljanja odbija. Ipak, u Petrovoj se domovini proširi kriva informacija, štoviše laž da je savez sa sultanom ipak sklopljen. Šalje biskupa Borkovića da Leopoldu objasni sve o tobožnjem savezu i da će se smiriti samo ako kralj ispuni njegove uvjete koje mu je iznio verbalno dok je boravio u Beču. Otprativši biskupa u posjet im dolaze Ivan Belostenec, Drašković i barun Čikulin šokirani viješću o savezu, no Petar ubrzo sve objasni. Po njihovom odlasku se Katarina nakratko razboljela, no nije htjela priznati Petru da ju već poduže vrijeme muči kostobolja. Upoznavši se sa Forstallom,
Fran govori Petru da mu nije mio, štoviše da mu ne djeluje kao čovjek od povjerenja. Petar čuvši to već i prije osjeti kako niče klica sumnje i opreza u njemu. Pokvareni Erdelj već na veliko širi laži o savezu i narod okreće protiv bana što je dovelo do panike i paranoje. Dvor je bio u strahu, a u državi je vladalo predratno stanje.
19.3.1670.
Borković stiže u Beč te se sastaje s Rottalom koji govori da nije imao nikakve veze s Petrom i savezom. Idući se dan na sastanku ministara raspravljalo o hvatanju urotnika. Odlučili su nagovoriti kralja da ljubazno i prijateljski pozove urotnike u Beč te da će raspraviti o svemu, no namjere su bile potpuno drukčije: namjeravali su ih uhititi. Petar šalje Forstalla u Beč sa zahtjevima za pomirbu, no velikaši ga namjeravaju podmititi kako bi izdao Petra. Ovaj službeno priseže da će nagovoriti bana u Beč. Bez velikaševa znanja, Leopold Petru ukida bansku čast (na njegovo mjesto stavlja Borkovića), a u narod šalje tisuće proglasa u kojima blati Petra. Fran šalje Juliju u Mletke sa svim dragocjenostima.
6. travnja 1670., Uskrs
Vraća se Forstall te nagovara Petra da ode u Beč jer će samo na taj način prihvatiti / odbiti zahtjeve. Petar na to kralju odgovara da neće napadati Austriju, a kao jamstvo mu nudi sina. 13. 3. dolazi mladika Miakić pokazujući Petru jedan proglas što ga je dobio od rođaka. Petar se naljuti na svoje neprijatelje misleći da kralj nije sposoban takvo što napisati. Vjerovao je da je sve, uključujući i to da Leopold namjerava pogubiti Petra glupost te odluči poći u Beč. Dok su rođaci bili na putu u Beč Katarini javljaju da su njemački vojnici spremni za napad na njen dvor. Pred dvor
joj dolazi četica sa bijelom zastavom moleći za utočište od kiše prije boja s turcima. To je bila varka jer su namjeravali ući u dvorac i sve uzurpirati. Netko od izdajnika unutar dvora im otvori vrata te uslijedi pljačka i maltretiranje Katarine i Zore. General Spankau stavi u kućni pritvor sa 3 sobe majku i kćer. Ubrzo uslijede traume, šokovi… Saznaju da su Petar i Fran u zatvoru, Katarina se razboli, nedugo nakon velikaša je pritvoren i mladi Ivan… Katarina je bila očajna. Jedne noći dolazi Marija Zrinski i moli šurjakinju za oprost nudeći pomoć. Idućih nekoliko dana Marija po dvoru kradom skuplja Katarinine vrijednosti. Ubrzo ode, a Zeiss natjera majku i
kćer na mukotrpan put. Katarinu uhvati groznica. Sreća u nesreći je bila pomoć Wegingera. Ubrzo dolazi Calcucci i pregledava im torbe te u torbi sluškinje nađe Katarinin nakit koje su sakrile kako bi imale koju uspomenu, ali da i prežive od nečega. On ubije sluškinju Mariju koja je branila Katarinu i nakit. Naposljetku ih ostave u Gradcu. U međuvremenu u gornjoj Ugarskoj Rakoczy podiže bunu, a u Beču se Gundulić sastaje s Gremonvilleom. Gundulić je bio zgrožen čuvši sve strahote koje su
zadesile obitelji Frankopan i Zrinski. Gremonville govori da je Bukovački u Bosni s turcima, Forstall je pobjegao nakon izdaje, Bargiglio u Rimu, a Miakić u zatvoru. Početkom svibnja Ivan Pavao Hocher provodi istragu o velikašima, a nakon istrage se sazove sud. Datuma 7. studenog je izrečena presuda: Petar je osuđen zbog 10 zločina, sve veleizdaja, a Fran za 7, također veleizdaja. Kao branitelje su dobili dr. Ivana Eylersa i dr.Ignata Strellu. Do 31. prosinca Petar je kralju Leopoldu, sav jadan i razočaran, napisao mnoštvo pisama na koje nikad nije dobio odgovor. U travnju iduće godine je u Ugarskoj ugušena buna.
18. travnja 1671.
Tajnik Abele donosi konačnu presudu i kaznu: banu i knezu odrubit će se glava i desnica. Frana je posebno šokirala vijest da će ostati bez desnice. Posljednji put pred smrt rođaci se sastaju u tamnici, ispovjedivši se međusobno. Tu noć su obojica tugovala i isplakala rijeku, a napisali gorke stihove i retke… Posljednji put…
30. travnja. 1671., četvrtak, bečko Novo Mjesto
Abele i Eirl razgovaraju,pred svjetinom što se skupila, o krvniku koji pije, prošlosti i kobi hrvatskih plemića… Govore da je Leopold pomilovao njihove desnice, no to im neće reći. U 9 sati dovode Petra i nakon 3 bolna pokušaja krvnik ga pogubi. Nakon njega dolazi Fran koji razgovara sa svećenikom pa nakon razgovora pijani krvnik i njemu zada 2 bolna udarca pa tek treći put uspije odrubiti kneževu glavu. Svjetina je fućkala i plakala kudeći bečke velikaše. U Gradcu Katarina i Zora padaju u sve veću bijedu, na sve su većim mukama. Na sve njihove muke dolazi bezosjećajna
sluškinja koja ih provocira; fizički i emotivno ih zlostavlja, omalovažava, pa prije odlaska na Katarinu baca pismo u kojem stoji da više nema muža ni brata…
1. prosinca 1971.
Tattenbach je pogubljen. Katarinu i Zoru ne primiše ni u jedan samostan. Gdje je ona lijepa, stara, slavna Hrvatska vođena dobroćudnim i poštenim božjim ljudima? Nema je… Ubrzo Zoru odvedoše Uršulinkama u Celovac, uz godišnji prihod od 350 forinti od kralja. Iako je bila u božjoj kući, Zora je patila i trpjela. 1672. Julija postaje opatica u Rimu, a Jelena postaje majka Barbare Julijane, a 1676. majka sina Frana Rakoczya mlađeg. 1673. u zimi Katarina leži sve bolesnija, no ne samo tjelesno...
Pred smrt joj dolazi sin Ivan; odrastao muškarac. Ona ga ne prepoznaje u početku te ga zamjenjuje s ocem Petrom. Iz njihovog tužnog razgovora se vidi da Katarina nije čista uma… Čak joj se pričiniše brat i muž u obliku anđela. Umire 16. 11. 1673. u sinovu naručju sa smiješkom na licu, vidjevši sretnu budućnost slobodne i ponosne Hrvatske. Godine 1682. Jelena se udaje za Imru Tokokija. Adam pogiba u boju, Judita do smrti ostaje opatica kao i Zora, a Ivan umire od bolesti također pomućena uma, u zatvoru 1703. kao posljednji Zrinski.
Vašvarski mir povod zavjeri hrvatskih i ugarskih velikaša:
U isto vrijeme umjesto da se progoni poražena turska vojska, carski poslanik, po uputama predsjednika tajnog savjeta i bez znanja saveznika, dolazi u Vašvar k velikom veziru i nudi mu mir koji je ugovoren 10.08. Mir je ugovoren na 20 godina i trebao je biti tajnim sve dok ga Leopold ne objavi. Vijest o tom tajnom miru iznenadila je kršćansku Europu. Hrvati i mađari već su se dugo nadali da će svoja područja osloboditi od turske vlasti uz pomoć bečkog dvora. Sada su uvidjeli da to
dvor ne želi što u hrvata i mađara povećava mržnju protiv cara, dvora i njemaca općenito, kao nositelja carske apsolutističke samovolje. Sklapanjem tog mira bez znanja onih naroda čija je sudbina ovisila o tom miru, bio je povod da se nezadovoljstvo bečkom politikom prema hrvatima i ugrima, stvarano još od izbora Habzburgovaca za ugarskog i hrvatskog vladara, pretvori u bunt protiv takve politike, te da hrvati i ugri sami sudjeluju u stvaranju svoje političke budućnosti. Tada su nastale mnoge brošure i leci kojima se širilo nezadovoljstvo protiv bečkog dvora. (Nezadovoljstvo se najbolje vidi iz napisa vrhovnog ugarskog suca Nadaždija.)
Jezik djela:
Kumičić je izvanredan književnik koji ima bogatu riznicu znanja. Iz te riznice potječu brojni detaljni opisi interijera, eksterijera, likova i događaja. S lakoćom zaintrigira čitatelja i dolazi do efekta kad je čitatelj primoran čitati bez prestanka zbog one njegove napetosti. Djelo vrvi aforizmima, opisima i napetošću. Toliko je jednostavno, a opet posebno. Iako je djelo ozbiljne tematike, često se osjeti određena doza humora, pa čak i sarkazma te ironije. Iako je pripovjedač u trećem licu, uz njegovo indirektno nahođenje postajemo vezani za Frankopane i
Zrinske osuđujući bečki dvor.
Aforizmi:
• "Kad se svali drvo, sav se plod stuče"
• "Na vik on živi ki zgine pošteno"
• "Gdje je ćaća strah tu je i njegov sin metež"
• "I siromahu pravi je baštinik njegova otačbina, jer njoj pripadaju njegove kosti"
• "Tko u oganj puše,iskre mu u oči lete"
• "Stid je rumeni dah poštenja"
• "Za laži carina se ne plaća"
Bilješke o djelu:
U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske povijesti. Pisac roman posvećuje "ocu domovine" Anti Starčeviću. Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata, mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih osjećaja.
Petrova božićna zdravica:
"Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe."
Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu nalazimo u cijelom romanu.
Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.
Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo. Roman počinje stihovima
Katarine Zrinske:
"Nij za drugo na vom svitu
Čovik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
Da srid raja zemaljskoga;
Neg da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v nebu gospoduje."
Petra Zrinskog:
"Ako se pak ufaš, Bane, v pomož nimšku,
Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,
Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku:
Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku."
Frana Krste Frankopana:
"Naivk od živi ki zgine pošteno".
Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragičnih zbivanja.
Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih, u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda, koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih vojnika koji provode teror i nasilje.
Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih, njihovom poviješću.
Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.
Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama. Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij. Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,
ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno. Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga buntovnikom, ali on je tražio:
"Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik, general."
Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života. U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene, osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom, pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.
Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života. Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g. Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.
Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:
"Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice, na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća da osokoli potištena pokoljenja..."
ponedjeljak, 28. ožujka 2011.
Robert Arthur - Tajna dvorca strave
Robert Arthur - Tajna dvorca strave
Tema:
Tri detektiva istražuju Tajnu dvorca strave.
Kratki sadržaj:
Na natječaju mjesne agencije za iznajmljivanje automobila Jupiter je dobio glavni zgoditak, pozlaćeni starinski rolls - royce na tridesetodnevnu upotrebu. S tim su vozilom, toliko važnim u Kaliforniji gdje su udaljenosti pregoleme, Jupiter i njegova dva prijatelja proširili djelatnosti Trojice detektiva. Doista su proveli u djelo svoju krilaticu 'Sve istražujemo'. Detektivima je središte Jonesspas, skladište otpada Jupiterova strica Titusa Jonesa i strine Mathilde. Stožer im je desterometarska prikolica u koju su nagurali ured, tamnu fotografsku sobicu i maleni laboratorij. U nju se može ući samo kroz tajne prolaze koje su dječaci sami izgradili, ali prijeđimo mi na priču. Tri detektiva odmah izrađuju svoje posjetnice koje izgledaju ovako: Svi se pitaju što znače tri upitnika. To je njihov znak – upitnici znače nekakvu enigmu, nekakvu zagonetku koju oni trebaju istražiti.
Odmah kreću na svoj prvi zadatak. Saznaju da poznati redatelj traži strašni dvorac za snimanje svog novog filma. Bob u knjižnici traži stare novine u kojima saznaje da je dvorac na glasu kao uklet. Svi ljudi koji su došli prenoćiti u dvorac zauvijek su nestali. Sada svi u velikom luku zaobilaze taj dvorac. Sve se čini veoma uzbudljivo, pa mali detektivi te iste noći odluče poći u dvorac. Dvorac je bio stravičan. Taj dvorac je sagradio poznati glumac horora, koji je umro. U dvorcu su bile obješene
razne slike. Detektivima se činilo kao da ih oko s jedne slike gleda. Bilo je tu još mnogo enigmi. U novinama je pisalo da sve posjetitelje dvorca najprije obuzme velika napetost, a zatim strava i užas. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Brzo su izjurili van. Stric Titus Jones kupio je velike orgulje, koje su bile jako skupe. Razgovaralo se o tome kako orgulje mogu proizvoditi zvukove koje ljudsko uho ne može čuti.
Detektivi idu u dvorac, ali ovog puta po danu. Jupiter je slomio nogu, pa je morao ostati doma u krevetu. Detektivi su u dvorcu vidjeli mnogo zanimljivosti, a poslije ih je zatrpao kamen, pa im je to bilo jako čudno. Napokon su odlučili posjetiti prijatelja slavnog glumca nijemih filmova. Dočekao ih je s limunadom - baš kao da ih je očekivo. Razgovarao je sa njima. Rekao im je da postoji mogućnost da je dvorac uklet i da je duh slavnog glumca u dvorcu, te da bi im bilo bolje da se tamo ne pojavljuju. Jednog dana ih je ciganka također došla upozoriti da je bolje da ne ulaze
u dvorac strave. I zadnji dan su se sa svojim rolls-roycem odveli u dvorac strave. Nije se moglo ući kroz glavna vrata. Ušli su sporednim ulazom. Ugledali su ogledalo u kojem je stajala djevojka, dok su se okrenuli nije je bilo. Dotaknuli su ogledalo i otkrili skriveni prolaz. Tamo je bila dvorana sa orguljama. Govorilo se da na orguljama svira Modri fantom. Oni nisu vidjeli nikoga. Dogovorili su se da ostavljaju upitnike kako bi se znali vratiti, jer je dvorac bio ogroman. U jednom trenutku svi su se našli na podu. Nepoznati su ih ljudi odveli u ćelije. Kad je Worhington (vozač) uočio da ih nema, krenuo je u potragu. Bilo mu je lako jer su na zidovima bili upitnici. Ugledao je ljude koji su se detektivima predstavili kao
krijumčari. Brzo je oslobodio detektive, pa su krenuli za njima. Prolazili su kroz tunel i na kraju kroz njega došli u kuću gospodina koji je bio prijatelj slavnog glumca. Konačno su ga raskrinkali. Sve im je priznao. On je zapravo bio mrtvi glumac. Dvorac uopće nije bio uklet, nego je on strašio ljude kako bi zadržao svoj dvorac, tj. da ga ljudi ne bi kupili. Nitko nije bio tako hrabar, nego su svi bježali. Zanči, oni niski i visoki tonovi orgulja pobuđivali su stravu i užas u ljudima, pa su oni bježali od dvorca. Oni su odrinuli kamen na dječake. Slavan glumac je glumio ciganku i sve ostale prijetnje. Svaka čast detektivima što su išli do kraja. Na kraju, sa poznatim redateljem sklopili su posao i otkrili tajnu dvorca
strave.
Analiza likova:
Mladići koji su si nadjenuli ime Tri detektiva, zapravo se zovu Bob Andrews, Pete Crenshaw i Jupiter Jones, a stanuju u Kalifornijskom gradiću Rocky Beachu, na obali Tihog oceana, nekoliko kilometara od Hollywooda. Bob je nježan i plavokos, voli knjige i pustolovine. Visoki i mišićav Pete uglavnom je uzrujan prije događaja, ali kad zaškripi uvijek je izvor nepresušne snage. Jupiter im je vođa. Okruglast je i bistar kao sunce. Iako se na njegovu licu zna zrcaliti i posvemašnja glupost, iza nje se krije bistar i nadasve oštar um. Bob i Pete stanuju s roditeljima, a Jupiter kod strica i strine, jer je osirotio u ranome djetinjstvu. Iza sebe je ostavio kratku glumačku karijeru. Njemu to glumačko iskustvo često dobro dolazi kad god radi
na slučaju, ali ne trpi da ga zovu Bucko i podsjećaju na glumačke dane.
Još postoje 3 nastavka knjige:
• Tajna dvorca strave
• Zagonetka mucavog papagaja
• Tajna lubanje koja govori
• Sablasni smijeh
Tema:
Tri detektiva istražuju Tajnu dvorca strave.
Kratki sadržaj:
Na natječaju mjesne agencije za iznajmljivanje automobila Jupiter je dobio glavni zgoditak, pozlaćeni starinski rolls - royce na tridesetodnevnu upotrebu. S tim su vozilom, toliko važnim u Kaliforniji gdje su udaljenosti pregoleme, Jupiter i njegova dva prijatelja proširili djelatnosti Trojice detektiva. Doista su proveli u djelo svoju krilaticu 'Sve istražujemo'. Detektivima je središte Jonesspas, skladište otpada Jupiterova strica Titusa Jonesa i strine Mathilde. Stožer im je desterometarska prikolica u koju su nagurali ured, tamnu fotografsku sobicu i maleni laboratorij. U nju se može ući samo kroz tajne prolaze koje su dječaci sami izgradili, ali prijeđimo mi na priču. Tri detektiva odmah izrađuju svoje posjetnice koje izgledaju ovako: Svi se pitaju što znače tri upitnika. To je njihov znak – upitnici znače nekakvu enigmu, nekakvu zagonetku koju oni trebaju istražiti.
Odmah kreću na svoj prvi zadatak. Saznaju da poznati redatelj traži strašni dvorac za snimanje svog novog filma. Bob u knjižnici traži stare novine u kojima saznaje da je dvorac na glasu kao uklet. Svi ljudi koji su došli prenoćiti u dvorac zauvijek su nestali. Sada svi u velikom luku zaobilaze taj dvorac. Sve se čini veoma uzbudljivo, pa mali detektivi te iste noći odluče poći u dvorac. Dvorac je bio stravičan. Taj dvorac je sagradio poznati glumac horora, koji je umro. U dvorcu su bile obješene
razne slike. Detektivima se činilo kao da ih oko s jedne slike gleda. Bilo je tu još mnogo enigmi. U novinama je pisalo da sve posjetitelje dvorca najprije obuzme velika napetost, a zatim strava i užas. Tako je bilo i u njihovom slučaju. Brzo su izjurili van. Stric Titus Jones kupio je velike orgulje, koje su bile jako skupe. Razgovaralo se o tome kako orgulje mogu proizvoditi zvukove koje ljudsko uho ne može čuti.
Detektivi idu u dvorac, ali ovog puta po danu. Jupiter je slomio nogu, pa je morao ostati doma u krevetu. Detektivi su u dvorcu vidjeli mnogo zanimljivosti, a poslije ih je zatrpao kamen, pa im je to bilo jako čudno. Napokon su odlučili posjetiti prijatelja slavnog glumca nijemih filmova. Dočekao ih je s limunadom - baš kao da ih je očekivo. Razgovarao je sa njima. Rekao im je da postoji mogućnost da je dvorac uklet i da je duh slavnog glumca u dvorcu, te da bi im bilo bolje da se tamo ne pojavljuju. Jednog dana ih je ciganka također došla upozoriti da je bolje da ne ulaze
u dvorac strave. I zadnji dan su se sa svojim rolls-roycem odveli u dvorac strave. Nije se moglo ući kroz glavna vrata. Ušli su sporednim ulazom. Ugledali su ogledalo u kojem je stajala djevojka, dok su se okrenuli nije je bilo. Dotaknuli su ogledalo i otkrili skriveni prolaz. Tamo je bila dvorana sa orguljama. Govorilo se da na orguljama svira Modri fantom. Oni nisu vidjeli nikoga. Dogovorili su se da ostavljaju upitnike kako bi se znali vratiti, jer je dvorac bio ogroman. U jednom trenutku svi su se našli na podu. Nepoznati su ih ljudi odveli u ćelije. Kad je Worhington (vozač) uočio da ih nema, krenuo je u potragu. Bilo mu je lako jer su na zidovima bili upitnici. Ugledao je ljude koji su se detektivima predstavili kao
krijumčari. Brzo je oslobodio detektive, pa su krenuli za njima. Prolazili su kroz tunel i na kraju kroz njega došli u kuću gospodina koji je bio prijatelj slavnog glumca. Konačno su ga raskrinkali. Sve im je priznao. On je zapravo bio mrtvi glumac. Dvorac uopće nije bio uklet, nego je on strašio ljude kako bi zadržao svoj dvorac, tj. da ga ljudi ne bi kupili. Nitko nije bio tako hrabar, nego su svi bježali. Zanči, oni niski i visoki tonovi orgulja pobuđivali su stravu i užas u ljudima, pa su oni bježali od dvorca. Oni su odrinuli kamen na dječake. Slavan glumac je glumio ciganku i sve ostale prijetnje. Svaka čast detektivima što su išli do kraja. Na kraju, sa poznatim redateljem sklopili su posao i otkrili tajnu dvorca
strave.
Analiza likova:
Mladići koji su si nadjenuli ime Tri detektiva, zapravo se zovu Bob Andrews, Pete Crenshaw i Jupiter Jones, a stanuju u Kalifornijskom gradiću Rocky Beachu, na obali Tihog oceana, nekoliko kilometara od Hollywooda. Bob je nježan i plavokos, voli knjige i pustolovine. Visoki i mišićav Pete uglavnom je uzrujan prije događaja, ali kad zaškripi uvijek je izvor nepresušne snage. Jupiter im je vođa. Okruglast je i bistar kao sunce. Iako se na njegovu licu zna zrcaliti i posvemašnja glupost, iza nje se krije bistar i nadasve oštar um. Bob i Pete stanuju s roditeljima, a Jupiter kod strica i strine, jer je osirotio u ranome djetinjstvu. Iza sebe je ostavio kratku glumačku karijeru. Njemu to glumačko iskustvo često dobro dolazi kad god radi
na slučaju, ali ne trpi da ga zovu Bucko i podsjećaju na glumačke dane.
Još postoje 3 nastavka knjige:
• Tajna dvorca strave
• Zagonetka mucavog papagaja
• Tajna lubanje koja govori
• Sablasni smijeh
nedjelja, 27. ožujka 2011.
Plaut - Škrtac
Plaut - Škrtac
Likovi:
- Kućni bog
- Euklion; gospodar
- Fedra; Euklionova kći
- Stafila; stara sluškinja - kćerina dadilja
- Megador; Euklionov susjed
- Eunomija; Megadorova sestra
- Likonid; Eunomijin sin
- Strobil; sluga u Megadorovoj kući
- Antraks i Kongrion - kuhari
- Pitodik; sluga
Kratki sadržaj:
Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu. Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi. Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan. Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje. Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,...
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram. Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid
(Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži. Na posljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe. Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.
Likovi:
- Kućni bog
- Euklion; gospodar
- Fedra; Euklionova kći
- Stafila; stara sluškinja - kćerina dadilja
- Megador; Euklionov susjed
- Eunomija; Megadorova sestra
- Likonid; Eunomijin sin
- Strobil; sluga u Megadorovoj kući
- Antraks i Kongrion - kuhari
- Pitodik; sluga
Kratki sadržaj:
Euklion, ujedino gospodar i glavni lik (škrtac), tukao je i maltretirao Stafilu, jer se bojao da mu netko ne ukrade ćup zlata koji je našao u svom vlastitom domu. Premda je samo on znao za to zlato i nitko više, bojao se da Stafila (Stara sluškinja) ne pronađe to zlato koje je on svim snagama čuvao. Sebe je smatrao bogatašem, premda se pravio da je najveći siromah u selu. Euklionov susjed Megador razgovarao je sa svojom sestrom Eunomijom. Eunomija ga je pokušavala nagovoriti da se oženi, jer je osjećala toliku ljubav prema svom bratu. Ona je željela svom bratu sreću, te mu je predložila da dovede ženu u svoj dom te da ju oženi. Premda mu je sestra obećala sa će mu pronaći ženu, Megador joj je predložio da uzme za ženu Euklionovu kći Fedru jer se on i prije bijaše zaljubio u nju. Eunomija ga u tome podržava premda je Euklion prema njihovom stavu bio siromašan. Ode Megador ka Euklionu, kako bi ga priupitao za ženidbu. Premda Euklion bijaše vrlo bogat (zbog ćupa zlata koji je pronašao), kaže Megadoru da s novcem baš ne stoji najbolje. Premda je imao veliko bogatstvo Euklion rekne da nema dovoljno kako bi mogao udati svoju kći. Naime on je smatrao da je Megador njemu ukrao zlato pa ode u kuću da provjeri da li je zlato još uvijek tamo gdje ga je on sakrio. Premda zlato bijaše netaknuto, on se vrati da nastavi razgvor sa Megadorom. Dakle, Megador Eukliona poče ispitivati poviše glupih pitanja kao što su npr. Poznaješ li ti mene, kakva sam ja roda, da li sam pošten,...
Euklion je odmah pomislio kako Megador sprema opaki plan kako bi ukrao njegovo zlato, no kad mu je Megador rekao da želi njegovu kći za svoju ženu, Euklion je mislio da se on šali, ili da mu se došao rugati zato što je siromah, no Megador nije ni pomislio na takvo što da mu se ruga nego ga je dostojno pitao takvo nešto. Premda je Euklion govorio kako je siromah i kako nema dovoljno novaca da mu se kći uda na kraju je ipak pristao jer je Megador rekao da će sve on platiti. Nakon što je Euklion naredio Stafili da spremi sve za svadbu jer mu se kći još danas udaje, dolazi Strobil s hranom i vodi dvije sviračice i dva kuhara s njihovom čeljadi. Kuhari Antraks i Kongrion su pripremali svadbu. Pitodik, koji je bio glavni sluga, svako toliko je provjeravao kuhare da li rade svoj posao. Kad je Euklion došao kući sa tržnice mumljajući kako je tržnica skupa, začuje Kongriona (kuhara) kako viče da treba veći lonac jer u ovaj ništa ne stane. Odmah je pomislio kako ga kuhari planiraju pokrasti te ih potjera iz kuće. Euklion se najviše bojao za svoje zlato da ga netko ne ukrade te ga sakri u Hram. Naime Strobil je čuo baš sve što je Euklion u sebi mumljao o svome zlatu, te je pretpostavio kako je Euklion svoje zlato skrio u Hram. Strobil ode u Hram te ukrade Euklionu njegovo zlato. Euklion dođe kući sav razbijen jer nestade zlato koje je tako pozorno čuvao. Pritom u kuću ulazi Likonid
(Eunomijin sin) te pokušavši reći Euklionu kako njegov ujak Megador više ne želi u taj brak, tj. da se više ne želi oženiti za njegovu kći i kako mu je žao, Euklion odmah pomisli kako je on ukrao njegovo zlato te ga odmah optuži. Na posljetku Likonid, nakon podosta uvreda upućenih njemu sa strane Eukliona, mu uspije reći za taj događaj. Euklion više nije znao za sebe. Potom Likonid ode i sretne slugu Strobila koji mu oda tajnu da je Euklionu ukrao zlato. Likonid ga prisili da mu da zlato kako bi ga mogao vratiti Euklionu. Likonid je Euklionu uspio vratiti zlato te se tako iskupiti i oženiti za Euklionovu kći Fedru, za koju se trebao oženiti njegov ujak Megador, ali u tome nije uspio.
subota, 26. ožujka 2011.
Milivoj Matošec - Strah u ulici Lipa
Milivoj Matošec - Strah u ulici Lipa
Bilješke o piscu:
Milovoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove.
Najpoznatija djela su mu:
Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. g.
Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji:
"Tragom brodskog dnevnika", "Posada oklopnog vlaka",
"Suvišan u svemiru", "Tiki traži neznanca", "Kapetan Trnado",
"Admiralov otok", "Putovima gospodina Foga", "Veliki skitač",
"Strah u Ulici lipa", "Okuka na zlatnoj rijeci", "Dječak sa Sutle",
"Tri kapetana traže blago", "Pustolovina u dimnjaku".
Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama "Grigor Vitez" i "Mlado pokolenje", a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom "Ivana Brlić Mažuranić".
Vrsta djela:
Dječji roman
Mjesto radnje:
Ulica Lipa, Alkibijadov podrum, Tomina kuca
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Zgode i nezgode dječaka iz Ulice Lipa.
Ideja:
Dječaci kao Mungos ne bi smjeli bježati od kuće, krasti roditeljima novac, izigravati junake vestern romana i zapovijedati drugoj djeci. Trebali bi učiti, slušati roditelje i igrati se sa svojim prijateljima.
Osnovna misao:
Dobrotom i prijateljstvom možemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji.
Kompozicija djela:
- Mungos dolazi u Ulicu Lipa
- Prestrašeni dječaci
- Mungos ucjenjuje Šapicu
- Suprostavljanje dječaka Mungosu
- Boravak u Alkibijadovu podrumu
- Susret Mungosa i Tugoljuba Prvog
- Veliki Tom dolazi u podrum
- Mungosova priča
- Pomirenje dječaka i Mungosa
Kratki sadržaj:
Jednog dana u Ulicu Lipa je došao Mungos Nevada i unio strah u ulicu. Natjerao je družinu da mu ispunjava sve želje. Mungos je boravio u Alkibijadovu podrumu. Družina se odlučila suprostaviti Mungosu. Mungos je jednog dana našao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugoljubu se pogorša zdravlje, a Mungos otrči po Velikog Toma koji je doktor. Veliki Tom je smjestio Mungosa i Tugoljuba Prvog u svoju kuću.
Mungos je Velikom Tomu ispričao kako je pobjegao od kuće zato što je morao ići na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne voli. Veliki Tom je pomirio družinu i Mungosa.
Analiza likova:
Mungos - Grub, lukav, plašljiv, povjerljiv, lažljiv.
Šapica - Hrabar, odlučan, pametan, dobar prijatelj, uporan, strašljiv.
Latica - Prgava, tvrdoglava, dobra prijateljica, hrabra.
Cvrkutalo - Smiješan, pričalica, izdajica, lažljiv.
Praporac - Mudar i promišljen dječak, prvi pokazao da se ne boji Mungosa i da ne može zavladati Ulicom lipa.
Veslonožac
Dječak koji se voli voziti na dvokolici. Kao i Praporac opasan je protivnik Mungosu. Pokušava saznati tko je Mungos i gdje stanuje.
Veliki Tom
Liječnik koji se voli šaliti s djecom, voli pomagati ljudima, shvaća dječje probleme koji ga podsjećaju na djetinjstvo, Latičin ujak.
Tugoljub Prvi
Simpatičan i veseo starac, živi u staračkom domu iz kojeg ponekad bježi u
Alkibijadov podrum, ne voli priče o bolestima i smrti, sprijateljio se i voli Mungosa.
Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je smiješan, duhovit, pun radnje, pun dijaloga, pisan jednostavnim jezikom, pristupačnim i razumljivim djeci.
Dojam o djelu:
Roman Strah u Ulici lipa mi se sviđa jer su u njemu opisana djeca, njihova razmišljanja, igra, strah, zapažanja. Svako dijete je opisano na smiješan način, a zapravo to su pametne glavice koje se znaju suprotstaviti svakome tko nije iz njihove družbe. Ima dosta napetosti i neizvjesnosti, ali nakon otkrivanja Mungosove tajne, djeca ga razumiju i prihvaćaju.
Bilješke o piscu:
Milovoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove.
Najpoznatija djela su mu:
Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. g.
Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji:
"Tragom brodskog dnevnika", "Posada oklopnog vlaka",
"Suvišan u svemiru", "Tiki traži neznanca", "Kapetan Trnado",
"Admiralov otok", "Putovima gospodina Foga", "Veliki skitač",
"Strah u Ulici lipa", "Okuka na zlatnoj rijeci", "Dječak sa Sutle",
"Tri kapetana traže blago", "Pustolovina u dimnjaku".
Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama "Grigor Vitez" i "Mlado pokolenje", a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom "Ivana Brlić Mažuranić".
Vrsta djela:
Dječji roman
Mjesto radnje:
Ulica Lipa, Alkibijadov podrum, Tomina kuca
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Zgode i nezgode dječaka iz Ulice Lipa.
Ideja:
Dječaci kao Mungos ne bi smjeli bježati od kuće, krasti roditeljima novac, izigravati junake vestern romana i zapovijedati drugoj djeci. Trebali bi učiti, slušati roditelje i igrati se sa svojim prijateljima.
Osnovna misao:
Dobrotom i prijateljstvom možemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji.
Kompozicija djela:
- Mungos dolazi u Ulicu Lipa
- Prestrašeni dječaci
- Mungos ucjenjuje Šapicu
- Suprostavljanje dječaka Mungosu
- Boravak u Alkibijadovu podrumu
- Susret Mungosa i Tugoljuba Prvog
- Veliki Tom dolazi u podrum
- Mungosova priča
- Pomirenje dječaka i Mungosa
Kratki sadržaj:
Jednog dana u Ulicu Lipa je došao Mungos Nevada i unio strah u ulicu. Natjerao je družinu da mu ispunjava sve želje. Mungos je boravio u Alkibijadovu podrumu. Družina se odlučila suprostaviti Mungosu. Mungos je jednog dana našao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugoljubu se pogorša zdravlje, a Mungos otrči po Velikog Toma koji je doktor. Veliki Tom je smjestio Mungosa i Tugoljuba Prvog u svoju kuću.
Mungos je Velikom Tomu ispričao kako je pobjegao od kuće zato što je morao ići na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne voli. Veliki Tom je pomirio družinu i Mungosa.
Analiza likova:
Mungos - Grub, lukav, plašljiv, povjerljiv, lažljiv.
Šapica - Hrabar, odlučan, pametan, dobar prijatelj, uporan, strašljiv.
Latica - Prgava, tvrdoglava, dobra prijateljica, hrabra.
Cvrkutalo - Smiješan, pričalica, izdajica, lažljiv.
Praporac - Mudar i promišljen dječak, prvi pokazao da se ne boji Mungosa i da ne može zavladati Ulicom lipa.
Veslonožac
Dječak koji se voli voziti na dvokolici. Kao i Praporac opasan je protivnik Mungosu. Pokušava saznati tko je Mungos i gdje stanuje.
Veliki Tom
Liječnik koji se voli šaliti s djecom, voli pomagati ljudima, shvaća dječje probleme koji ga podsjećaju na djetinjstvo, Latičin ujak.
Tugoljub Prvi
Simpatičan i veseo starac, živi u staračkom domu iz kojeg ponekad bježi u
Alkibijadov podrum, ne voli priče o bolestima i smrti, sprijateljio se i voli Mungosa.
Analiza stila:
Stil u kojem je pisan ovaj roman je smiješan, duhovit, pun radnje, pun dijaloga, pisan jednostavnim jezikom, pristupačnim i razumljivim djeci.
Dojam o djelu:
Roman Strah u Ulici lipa mi se sviđa jer su u njemu opisana djeca, njihova razmišljanja, igra, strah, zapažanja. Svako dijete je opisano na smiješan način, a zapravo to su pametne glavice koje se znaju suprotstaviti svakome tko nije iz njihove družbe. Ima dosta napetosti i neizvjesnosti, ali nakon otkrivanja Mungosove tajne, djeca ga razumiju i prihvaćaju.
petak, 25. ožujka 2011.
Vladan Desnica - Pravda i druge pripovijetke
Vladan Desnica - Pravda i druge pripovijetke
Bilješke o piscu:
Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine, a umro 1976. godine u Zagrebu. Napisao je dva romana i tridesetak pripovijedaka i crtica. Osim toga pisao je scenarije, prikaze, eseje i pjesme, a prevodio je djela sa nekoliko stranih jezika.
Pravda
(9. – 14. stranica)
Likovi koje sam upoznao:
Pisac, muškarac, žena, sredovječni čovjek, mlad čovjek, čovjek s djetetom
Pisac se prisjeća svoje nedjeljne šetnje, kada je ugledao muškarca koji nemilosrdno, s bijesom na licu, tuče ženu. U prvi tren se naljutio i želio je napasti i zaustaviti muškarca, svjestan da jači tuče slabijeg. Poriv za obranu slabijeg bio je u tom trenutku vrlo jak. Ali tada je ugledao sredovječnog čovjeka, koji s rukama u džepu zainteresirano promatra tuču i ne miješa se. Pisac se sada zamislio. Možda taj čovjek ima više nego dobar razlog da tako napada tu ženu. Dok je tako stajao i razmišljao naišao je mladić. Vidjevši tuču naljutio se, ne samo na muškarca, već i na
dva neaktivna promatrača i napao muškarca. Žena se izvukla iz gužve i nestala, a na poprištu su ostala dvojica u oštroj tuči. Pisac je postao svjestan da se situacija sada promijenila i da razlog tuče ima sasvim drugačije značenje od onog prije. Naišao je još jedan čovjek sa djetetom i umiješao se. Sada je na poprištu bilo troje koji se tuku i dvoje koji promatraju, a razlog tuče se opet promijenio. Svu tu gužvu razbilo je pojavljivanje policajca. Tuča je naglo prestala i svi su se razišli, a pisac je ostao sa uvjerenjem da je pravda zadovoljena već s tim što su svi potrošili višak energije.
Dojam o djelu:
Od svih priča Pravda mi je bila najinteresantnija. Zaista se često nađemo
u situacijama kad brzopleto reagiramo, a da ne znamo pravi razlog onog
sa čim smo se susreli. Premda je sa strane piščev postupak izgledao
ružno, pokazalo se da je bio razuman.
Bilješke o piscu:
Vladan Desnica rođen je u Zadru 1905. godine, a umro 1976. godine u Zagrebu. Napisao je dva romana i tridesetak pripovijedaka i crtica. Osim toga pisao je scenarije, prikaze, eseje i pjesme, a prevodio je djela sa nekoliko stranih jezika.
Pravda
(9. – 14. stranica)
Likovi koje sam upoznao:
Pisac, muškarac, žena, sredovječni čovjek, mlad čovjek, čovjek s djetetom
Pisac se prisjeća svoje nedjeljne šetnje, kada je ugledao muškarca koji nemilosrdno, s bijesom na licu, tuče ženu. U prvi tren se naljutio i želio je napasti i zaustaviti muškarca, svjestan da jači tuče slabijeg. Poriv za obranu slabijeg bio je u tom trenutku vrlo jak. Ali tada je ugledao sredovječnog čovjeka, koji s rukama u džepu zainteresirano promatra tuču i ne miješa se. Pisac se sada zamislio. Možda taj čovjek ima više nego dobar razlog da tako napada tu ženu. Dok je tako stajao i razmišljao naišao je mladić. Vidjevši tuču naljutio se, ne samo na muškarca, već i na
dva neaktivna promatrača i napao muškarca. Žena se izvukla iz gužve i nestala, a na poprištu su ostala dvojica u oštroj tuči. Pisac je postao svjestan da se situacija sada promijenila i da razlog tuče ima sasvim drugačije značenje od onog prije. Naišao je još jedan čovjek sa djetetom i umiješao se. Sada je na poprištu bilo troje koji se tuku i dvoje koji promatraju, a razlog tuče se opet promijenio. Svu tu gužvu razbilo je pojavljivanje policajca. Tuča je naglo prestala i svi su se razišli, a pisac je ostao sa uvjerenjem da je pravda zadovoljena već s tim što su svi potrošili višak energije.
Dojam o djelu:
Od svih priča Pravda mi je bila najinteresantnija. Zaista se često nađemo
u situacijama kad brzopleto reagiramo, a da ne znamo pravi razlog onog
sa čim smo se susreli. Premda je sa strane piščev postupak izgledao
ružno, pokazalo se da je bio razuman.
četvrtak, 24. ožujka 2011.
Petar Preradović - Poezija
Petar Preradović - Poezija
Bilješke o piscu:
Petar Preradović je bio potomak siromašne krajišničke obitelji, te je zbog toga pošao u vojničke škole jer su one bile jedine škole koje je mogao završiti na trošak države, i tako se njegova majka (udovica) nije morala brinuti za njegovo uzdržavanje. No on nije bio zadovoljan svojom vojničkom službom, iako je kao oficir bio sposoban.
Život mu nije bio uopće lagan. Tokom svoga života imao je gospodarske i tjelesne brige. Pošto je bio Slaven, morao je stalno služiti izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan živio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.
Njegova prva žena bila je talijanka, a druga njemica. On je bio jako obrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je živio. Osim njemačkog jezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znao je i sve slavenske jezike. Pošto se bavio europskom književnošću, ponekad je i prevađao europska djela, te sa češkog na njemački i sa hrvatskog na njemački (Osmana i neka njegova djela). Umro je nakon duge bolesti u 54. godini života.
Pojavio se u književnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvih pothvata i uspjeha ilirizma još bili u školama. Međutim, on je u književnost ušao kao zreli čovjek, te su se njegova djela cjenila kao umjetnine prvoga reda. On je bio prvi hrvatski pjesnik za čijega je života prvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasonoši 1865. godine).
Prvi je put Petar štampao svoje stihove u 26. godini života, te je on zbog toga bio veoma suzdržljiv, naprema npr. Mažuranića i Vraza koji su nastojali što prije prodrijeti u javnost.
Njegove su pjesme u doba Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanki za srednje škole, jer su one bile najprikladnija građa sa kojom je vlast željela postići najvažnije odgojne svrhe. On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako i Mažuranića i Vraza.
Preradovićeva djela za školstvo:
Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme za vrijeme Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka za srednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavali razne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je neke od svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr.:
• O slobodi stvaranja:
"Ne razumije pjesma zapovijedi,
Slobodna je, svomu glasu slijedi!"
• O ljubavi prema domovini:
"Zdravo da si, domovina mila,
Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!"
• O karakteristici čovjeka:
"Ljudskom srcu uvjek nešto treba,
Zadovolnjo nikad posve nije,
Čim želnja cilja se dovreba
Opet iz njeg sto mu želja klije!"
• O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:
"Stalna na tom svijetu samo mijena jest!"
Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima se govorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom. Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca, već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojsci suprotne države stekao najveći čin.
Preradovićevo književno stvaralaštvo:
Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bio nezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.
Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanje ističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih u duhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na početku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu. Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradović je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama "Prvenci", a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom "Nove pjesme". Osim toga surađivao je i sa drugim časopisima kao što su Vijenac te Naše gore list.
Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza. On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se sve moglo reći.
U pjesmama "Rodu o jeziku" i "Jezik roda moga" nisu samo domoljubne pjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našeg jezika:
"Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje."
Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak" najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje u hrvatskoj književnosti:
"Živi, rode, i sjaji kroz vijeke
Svijetlom umu tvojijeh sinova,
koji zlatne u tvom plovu strijeke
Neka čine sa tvojijeh plova.
A spaziš li u struji te rijeke
I iskricu, što ti je darovak,
Spomeni se, da iz srca sinu
Tvomu pravom, rođenom sinu."
Zaključak:
Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što su tvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika. Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline i nedostatke naše prošlosti.
Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojoj veličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivali hrvatsku književnost i hrvatski narod.
Bilješke o piscu:
Petar Preradović je bio potomak siromašne krajišničke obitelji, te je zbog toga pošao u vojničke škole jer su one bile jedine škole koje je mogao završiti na trošak države, i tako se njegova majka (udovica) nije morala brinuti za njegovo uzdržavanje. No on nije bio zadovoljan svojom vojničkom službom, iako je kao oficir bio sposoban.
Život mu nije bio uopće lagan. Tokom svoga života imao je gospodarske i tjelesne brige. Pošto je bio Slaven, morao je stalno služiti izvan domovine, i to u sredini koju nije poznao. Samo je kratko kao kapetan živio u Zagrebu od 1849. godine pa do 1852. godine.
Njegova prva žena bila je talijanka, a druga njemica. On je bio jako obrazovana osoba za ono vrijeme u kojemu je živio. Osim njemačkog jezika, vrlo je dobro poznavao francuski i talijanski jezik, a osim toga znao je i sve slavenske jezike. Pošto se bavio europskom književnošću, ponekad je i prevađao europska djela, te sa češkog na njemački i sa hrvatskog na njemački (Osmana i neka njegova djela). Umro je nakon duge bolesti u 54. godini života.
Pojavio se u književnosti s mladom grupom iliraca, koji su u vrijeme prvih pothvata i uspjeha ilirizma još bili u školama. Međutim, on je u književnost ušao kao zreli čovjek, te su se njegova djela cjenila kao umjetnine prvoga reda. On je bio prvi hrvatski pjesnik za čijega je života prvi put napisan cjeloviti prikaz (u Glasonoši 1865. godine).
Prvi je put Petar štampao svoje stihove u 26. godini života, te je on zbog toga bio veoma suzdržljiv, naprema npr. Mažuranića i Vraza koji su nastojali što prije prodrijeti u javnost.
Njegove su pjesme u doba Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanki za srednje škole, jer su one bile najprikladnija građa sa kojom je vlast željela postići najvažnije odgojne svrhe. On je svojim pjesmama zasjenio ostale pisce pa tako i Mažuranića i Vraza.
Preradovićeva djela za školstvo:
Preradovićevi su stihovi bili jako važni u vrijeme dok je on bio živ te neko vrijeme i nakon njegove smrti. To je zbog toga što su njegove pjesme za vrijeme Austro - Ugarske sačinjavale najznačajniji dio hrvatskih čitanka za srednje škole, te su one za učenike bili stihovi na vrhuncu pjesništva. Osim toga na njegovim su stihovima nastavnici književnosti objašnjavali razne pojmove iz života i umjetnosti: domoljublje, religjoznost, značenje jezika, smisao umjetnosti te slobodu umjetničkog stvaranja. On je neke od svojih stihova namjerno stvarao za potrebe učenja kao npr.:
• O slobodi stvaranja:
"Ne razumije pjesma zapovijedi,
Slobodna je, svomu glasu slijedi!"
• O ljubavi prema domovini:
"Zdravo da si, domovina mila,
Zdravo majko, zdravo, zdravo bila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!"
• O karakteristici čovjeka:
"Ljudskom srcu uvjek nešto treba,
Zadovolnjo nikad posve nije,
Čim želnja cilja se dovreba
Opet iz njeg sto mu želja klije!"
• O prolaznosti i promjenjivosti svega na zemlji:
"Stalna na tom svijetu samo mijena jest!"
Preradovićeve je pjesme školski sustav vješto iskorištavao. U njima se govorilo o svim vrlinama čovječanstva te o težnjama za napretkom. Međutim, njegovo stvaranje za školovanje nije dolazilo iz njegovog srca, već je ono nastajalo sa zadanim i točno ucrtanim temama, a osim toga ljudi mu nisu vjerovali jer nisu vjerovali u njegovu iskrenost, jer je u vojsci suprotne države stekao najveći čin.
Preradovićevo književno stvaralaštvo:
Preradović je svoju vojnu službu doživljavao kao poslom za kruh, a u njoj je on bio smatran kao sposoban i vrijedan oficir, ali je ipak bio nezadovoljan što nije mogao napustiti vojnu službu.
Međutim moramo spomenuti da se Preradović književnošću bavio samo usput, i to onda kada je bio slobodan. Njegova sposobnost za pisanje ističe se već u vojničkoj školi, kada se on u stilu pisanja ističe pred svojim drugovima. Posebno se isticao sa svojim njemačkim stihovima, pisanih u duhu romantike i naročito pod utjecajem Byrona. U svojim je stihovima na početku prikazivao izuzetne ličnosti, opterećene tajnom ili zločinom. Tek kada je u Milanu upoznao Ivana Kukuljevića, započeo je pratiti književno stvaranje iliraca i vraćati se svom narodu. Kada je u Zadru započeo izlaziti list Zora dalmatinska (1844.), Preradović je postao njegov stalni suradnik. 1846. godine izdao je u Zagrebu svoju prvu knjigu pjesama "Prvenci", a nakon toga 1851. godine drugu pod imenom "Nove pjesme". Osim toga surađivao je i sa drugim časopisima kao što su Vijenac te Naše gore list.
Preradović je dobro napredovao u književnosti, te je svojim radom ubrzo zasjenio sve pjesnike ilirizma, pa tako i Mažuranića i Vraza. On je osjećao snagu i ljepotu hrvatskog jezika, i slutio je što bi se sve moglo reći.
U pjesmama "Rodu o jeziku" i "Jezik roda moga" nisu samo domoljubne pjesme, već su u njima izražene i goleme mogućnosti naših riječi i našeg jezika:
"Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje."
Preradović je bio vrlo kritičan prema sebi. On se nije smatrao velikanom, ni kao čovjek, ni kao pjesnik. U svojoj pjesmi pod imenom "Pustinjak" najotvorenije je iznio svoje mišljenje o vlastitom položaju i značenje u hrvatskoj književnosti:
"Živi, rode, i sjaji kroz vijeke
Svijetlom umu tvojijeh sinova,
koji zlatne u tvom plovu strijeke
Neka čine sa tvojijeh plova.
A spaziš li u struji te rijeke
I iskricu, što ti je darovak,
Spomeni se, da iz srca sinu
Tvomu pravom, rođenom sinu."
Zaključak:
Ako Preradović i ne spada u pjesničke velikane 19. stoljeća, kao što su tvrdili njegovi obožavatelji, on je ipak jedan od naših prvih pjesnika. Postao je vođa onima koji su osjetili našu narodnu težnju, naše vrline i nedostatke naše prošlosti.
Iako on nije bio kao Njegoš, Prešeren ili Mažuranić, on se po svojoj veličini, po plemenitosti, ipak ističe među onima koji su izgrađivali hrvatsku književnost i hrvatski narod.
srijeda, 23. ožujka 2011.
Vladimir Vidrić - Pjesme
Vladimir Vidrić - Pjesme
Bilješke o piscu:
Vidrić, Vladimir (1875. – 1909.), po zanimanju pravnik. Malo je pisao (jedina zbirka - Pjesme, 1907.), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života egipćana, židova, grka, rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika a mnogobrojne su slike pejzaža. Tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvatske emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije dojam u njegovoj poeziji ostavljaju slike prirode i pejsaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljepotu, vino, užitak. Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.
Pjesme
Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika.
U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov, moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto zamijenivši tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.
Slobodan stih, simbolika i vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjećaja. Vidrić je u svojim pjesmama opsjednut pesimizmom, nostalgijom, ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.
Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem on iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.
Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.
Roblje
"Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.
Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu."
Gonzaga
"Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo"
I rekao: "Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani."
U pjesmi "Mrtvac" javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći čovjeka prema zakonima prirode:
Mrtvac
"Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava."
Zbog spoznaje da je čovjek nemoćan u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća. Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu...
Pomona
"A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam."
... ili da je to bola koja noćas zbližava patricija i roba:
Ex Pannonia
"A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
"Idimo!" šanu mi ona,
I trznu i - posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
"Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva."
Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž:
Jutro
"A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista."
Notturno
"Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše."
Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejaž II, u kojima je on prikazao stvaran život. U Pejzažu I sve vrvi od života:
Pejzaž I
"U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele."
Dok pjesnik u Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik, u Pejzažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.
Pejzaž II
"Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.
I kad sam otvorio prozor..."
Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost je bila jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice:
Jutro
"Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi..."
Pompejanska sličica
"I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju."
U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potišće u pozadinu, a u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj:
Kipovi
"U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni - šume i tuguju
Gordi i neveseli."
Grijeh
"Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean."
Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja koji je vjerojatno i najbolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku - slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno:
Mrtvac
"S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava."
Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti a događaji bivahu zahvaćeni površno bez nekakva opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao i prikazivao smrt u svojim posljednjim pjesmama:
Adieu
"O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada."
Bilješke o piscu:
Vidrić, Vladimir (1875. – 1909.), po zanimanju pravnik. Malo je pisao (jedina zbirka - Pjesme, 1907.), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života egipćana, židova, grka, rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika a mnogobrojne su slike pejzaža. Tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvatske emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije dojam u njegovoj poeziji ostavljaju slike prirode i pejsaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljepotu, vino, užitak. Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.
Pjesme
Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika.
U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov, moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto zamijenivši tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.
Slobodan stih, simbolika i vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjećaja. Vidrić je u svojim pjesmama opsjednut pesimizmom, nostalgijom, ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.
Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem on iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.
Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.
Roblje
"Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.
Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu."
Gonzaga
"Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo"
I rekao: "Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani."
U pjesmi "Mrtvac" javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći čovjeka prema zakonima prirode:
Mrtvac
"Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava."
Zbog spoznaje da je čovjek nemoćan u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća. Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu...
Pomona
"A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam."
... ili da je to bola koja noćas zbližava patricija i roba:
Ex Pannonia
"A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
"Idimo!" šanu mi ona,
I trznu i - posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
"Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva."
Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž:
Jutro
"A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista."
Notturno
"Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše."
Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejaž II, u kojima je on prikazao stvaran život. U Pejzažu I sve vrvi od života:
Pejzaž I
"U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele."
Dok pjesnik u Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik, u Pejzažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.
Pejzaž II
"Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.
I kad sam otvorio prozor..."
Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost je bila jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice:
Jutro
"Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi..."
Pompejanska sličica
"I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju."
U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potišće u pozadinu, a u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj:
Kipovi
"U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni - šume i tuguju
Gordi i neveseli."
Grijeh
"Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean."
Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja koji je vjerojatno i najbolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku - slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno:
Mrtvac
"S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava."
Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti a događaji bivahu zahvaćeni površno bez nekakva opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao i prikazivao smrt u svojim posljednjim pjesmama:
Adieu
"O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada."
utorak, 22. ožujka 2011.
Sergej Jesenjin - Pjesme
Sergej Jesenjin - Pjesme
Kratak sadržaj:
Radnja ovog djela započinje početkom jula, za vrijeme neobične vručine, kada se Raskolnjikov uputio kod Aljone Ivanove, tj. kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose te novce. Vračajuči se kuću, prošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Probudila ga je ujutro Nastija, kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomočnica. Donjela mu je nešto za pojesti, te ga je obavjestila da je gazdarica, otišla na policiju da ga prijavi pošto nije plačao račune za smještaj. Ona je bila zapravo jedina osoba na koju se on mogao osloniti. Prije nego što se spremila iziči, uručila mu je pismo njegove mame, sa kojom se on često dopisivao, a kada ga je on dobio, bio je toliko vesel da je takoreč potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo, osječaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja, nije bio više toliko vesel, jer je u njemu pročitao da bi mu se sestra (Dunja), trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da dok on bude živ da se taj brak neče dogoditi. Nakon toga, otišao je do Razumihina tj. kod jednog svog prijatelja iz škole, tj. možda jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku, koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio, ali kada je došao kod Razumihina, naglo je promjenio svoje raspoloženje i otišao je nazad doma. Hodajuči doma, otkrio je da če Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da če tada počiniti ubistvo. Tj. on je to ubistvo več odavno planirao, zato jer ju je htio ubiti da bi je mogao opljačkati, pošto nije nikada imao novce. Tog dana je popodne odlučio da malo odspava prije nego što če otiči kod nje, međutim dosta se kasno probudi, pa se bojao da če zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je živjela ona. Hodao je sporo, te zaobilaznim putem, da nebi na se be privukao pažnju. Došavši do njenog stana, pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuče, a tek onda kada se predstavio, smio je uči u kuću. Dao joj je zalog, te dok ga je ona gledala, uzeo je sjekiru i ubio ju je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari, te je uzimao stvari, međutim kao da je bio pijan tj. nije uzeo novce, i niti sve stvari. I baš onda kada je htio otiči začuo je jedan šum, te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, te je bio prisiljen i nju ubiti. Nakon toga je još imao problema dok je otišao jer su na vrata stana došla i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma, sakrio je stvari, te legao, međutim dobio je temperaturu, te kada je to Nastija vidjela, pozvala je doktora, te su ga lječili. Nakon što se izlječio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rjeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući, ponovo se razbolijo. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vračajuči se kuči vidio nesreču u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je on odnio kuči kod žene. To je bio Marmeladov, kojeg je upoznao u gostjonici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te nakon što ga je doveo kući, dao im je novca jer su oni bili siromašni i otišao je kući. Jednog je dana kod njega kući došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro te dali će mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to bio priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu je obečala da će zauvjek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu, te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćer Puliherove Aleksandrove i Dunja su se oženile.
Kratak sadržaj:
Radnja ovog djela započinje početkom jula, za vrijeme neobične vručine, kada se Raskolnjikov uputio kod Aljone Ivanove, tj. kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose te novce. Vračajuči se kuću, prošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Probudila ga je ujutro Nastija, kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomočnica. Donjela mu je nešto za pojesti, te ga je obavjestila da je gazdarica, otišla na policiju da ga prijavi pošto nije plačao račune za smještaj. Ona je bila zapravo jedina osoba na koju se on mogao osloniti. Prije nego što se spremila iziči, uručila mu je pismo njegove mame, sa kojom se on često dopisivao, a kada ga je on dobio, bio je toliko vesel da je takoreč potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo, osječaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja, nije bio više toliko vesel, jer je u njemu pročitao da bi mu se sestra (Dunja), trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da dok on bude živ da se taj brak neče dogoditi. Nakon toga, otišao je do Razumihina tj. kod jednog svog prijatelja iz škole, tj. možda jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku, koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio, ali kada je došao kod Razumihina, naglo je promjenio svoje raspoloženje i otišao je nazad doma. Hodajuči doma, otkrio je da če Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da če tada počiniti ubistvo. Tj. on je to ubistvo več odavno planirao, zato jer ju je htio ubiti da bi je mogao opljačkati, pošto nije nikada imao novce. Tog dana je popodne odlučio da malo odspava prije nego što če otiči kod nje, međutim dosta se kasno probudi, pa se bojao da če zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je živjela ona. Hodao je sporo, te zaobilaznim putem, da nebi na se be privukao pažnju. Došavši do njenog stana, pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuče, a tek onda kada se predstavio, smio je uči u kuću. Dao joj je zalog, te dok ga je ona gledala, uzeo je sjekiru i ubio ju je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari, te je uzimao stvari, međutim kao da je bio pijan tj. nije uzeo novce, i niti sve stvari. I baš onda kada je htio otiči začuo je jedan šum, te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, te je bio prisiljen i nju ubiti. Nakon toga je još imao problema dok je otišao jer su na vrata stana došla i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma, sakrio je stvari, te legao, međutim dobio je temperaturu, te kada je to Nastija vidjela, pozvala je doktora, te su ga lječili. Nakon što se izlječio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rjeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući, ponovo se razbolijo. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vračajuči se kuči vidio nesreču u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je on odnio kuči kod žene. To je bio Marmeladov, kojeg je upoznao u gostjonici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te nakon što ga je doveo kući, dao im je novca jer su oni bili siromašni i otišao je kući. Jednog je dana kod njega kući došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro te dali će mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to bio priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu je obečala da će zauvjek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubistvu pročulo po gradu, te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćer Puliherove Aleksandrove i Dunja su se oženile.
ponedjeljak, 21. ožujka 2011.
Federico Garcia Lorca - Pjesme
Federico Garcia Lorca - Pjesme
Bilješke o piscu:
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija. Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve
španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928.); Čudesna obućarka (1930.); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). 1936. su ga uhapsili i streljali pripadnici Francove civilne garde. Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.
Slutnja smrti:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe".
Strah:
"Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!"
Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.
Ponavljanje:
"Cordoba.
Daleka i sama."
Izmijenjene slike:
"Kobila crna, velika luna...
...kobila crna, crvena luna"
Gradirano:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu."
Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji.
Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.
Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.
Sine,
bit će ti hladno.
Mama,
hoću biti od vode.
Sine,
bit će ti jako hladno.
Mama,
na jastuku me svom izvezi.
To da!
Ovog časa, sine!
Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.
Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.
Zbirka pjesama "Conte jondo" ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi "Portret Silvija Franconettija" iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.
Federico Garcia Lorca o teatru...
U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje
njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."
Bilješke o piscu:
Federico Garcia Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, a umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. u Madridu je izveden njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija. Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve
španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928.); Čudesna obućarka (1930.); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). 1936. su ga uhapsili i streljali pripadnici Francove civilne garde. Federico Garcia Lorca je jedan od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.
Slutnja smrti:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe".
Strah:
"Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!"
Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.
Ponavljanje:
"Cordoba.
Daleka i sama."
Izmijenjene slike:
"Kobila crna, velika luna...
...kobila crna, crvena luna"
Gradirano:
"Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu."
Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji.
Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.
Benasta pjesma
Mama,
hoću biti od srebra.
Sine,
bit će ti hladno.
Mama,
hoću biti od vode.
Sine,
bit će ti jako hladno.
Mama,
na jastuku me svom izvezi.
To da!
Ovog časa, sine!
Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocjene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.
Portret Silvija Franconettija
Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.
Zbirka pjesama "Conte jondo" ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama pisac je sačuvao bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi "Portret Silvija Franconettija" iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluzijskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.
Federico Garcia Lorca o teatru...
U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935. Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na teatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga teatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje
njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijehom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."
nedjelja, 20. ožujka 2011.
Antun Gustav Matoš - Pjesme
Antun Gustav Matoš - Pjesme
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom,
iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi.
Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."
i
"Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."
Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."
Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."
Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.
Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.
GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.
Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu "Grički dijalog", čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.
Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."
Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom,
iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi.
Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.
SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.
U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav
Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."
i
"Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:
"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."
Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)
Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."
Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."
Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."
Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.
Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima
Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.
Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.
GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?
- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.
Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.
U ovim Matoševom sonetu "Grički dijalog", čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.
Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.
Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.
Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica
1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!
Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.
Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama
Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.
Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."
Pretplati se na:
Postovi (Atom)