August Šenoa - Prijan Lovro

August Šenoa - Prijan Lovro

Bilješke o piscu:
August Šeona je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. st. Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima ("Zagrebulje"). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je svakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena,
poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK - a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme,
zahvaljujući sugestivnosti, tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice ("Smrt Petra Svačića", "Propast Venecije", "Prokleta klijet" i dr.) - lirsko - epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih
junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.

Bilješke o djelu:
Prijan Lovro je kraća pripovijest, u formi nešto duže novele. Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina života. Naime, pouzdano se zna da je Lovro postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu. Uloga piščeva lika u pripovijesti je vrlo značajna jer je na taj način autror mogao sudjelovati u građi te pripovijetke. U ono doba vladalo je uvjerenje da je život u Hrvatskoj malen i stisnut, te da nema događaja koji bi pobudili razvoj hrvatske književnosti. Šenoa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist njemačkog, francuskog i talijanskog. Lovro je mladić čije neprilike potiču iz životnih činjenica. On nema sredstava za školovanje, mora primati kojekakve službe jer je siromah; plemenitaška djevojka ne prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se želi oženiti bogatom djevojkom te ga zbog toga optužuju za pohlepnika, a on se ubije. Šenoa je fabulu gradio na psihosocijalnim kontrastima. Glavni kontrast je želja - mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, bogatstvo - siromaštvo. Tema ovog djela je težnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine uzdigne do ravnopravnog građanina.

Likovi:
Lovro, August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija, Minka sa obitelji...

Kratki sadržaj:
August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelja, gdje se upoznao s mladom udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado čita no pretežito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona. August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri. Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se već rano istaknuo svojom inteligencijom i puno obećavao. Siromašnom je dječaku vrhunac životnog
uspjeha, bez obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi život manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu
ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak nego loš svećenik. Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udatu, ona mu priznaje ljubav no on ju odbija. Nakon završetka s poučavanjem mladog grofa Lovro je želio nastaviti svoje školovanje no nije dobio stipendiju, te slomljen brojnim porazima oboli. Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom, i kad mu se konačno život sredio otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom djevojkom. Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota
i još sumnjivija materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru.
Na nagovor Šenoe u razgovoru s budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema nikoga. Zajedno otputuju na more gdje je Lovro i upoznao Anđeliju o kojoj mu je svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah i da se želi oženiti Anđelijom zbog njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u to
nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si oduzima život prerezavši si grkljan britvom. Tako se daroviti seoski mladić pretvara u očajnog, ogorčenjem otrovanom čovjeka.

Analiza glavnog lika:
Lovro
Tragična sudbina intelektualca seoskog podrijetla, čiji teški životni uspon svršava tragedijom umjesto zasluženim trijumfom, često se javlja u našoj književnosti. On je prvi književni lik hrvatske književnosti koji je seljačkog podrijetla i pokušava postati intelektualcem, a za njegov udes kriva je okolina u kojoj se kreće i koja ga ne prihvaća.

Malvina:
"U vlastelina bila ljepušna jedinica, crnooka i zlatokosa, bujna i vesela, a pametna, vanreda pametna. Umjela ona više jezika, umjela crtati, udarati u glasovir i više toga. Osobito rado govorila je franceski, pa je francesku knjigu i dobro poznavala. I Lovro biješe tom jeziku vrlo vješt. Nije dakle ni čudo da se mladi svetac i crnooka, plavka mnogo međ sobom čavrljali o cvijeću, o suncu, o glazbi, o Berangeru i o koječemu. Mladica biješe živa, vrlo živa." (str. 18.)

Opis Minke kakvu je vidio Lovro:
"Na prvi mah smetoh se ponešto. Nisam znao da l’ je mlada, da l’ prizrela djevojka. Bijaše visoka, tanka, gipka, blijeđana lica, krasna profila, tamne kose u uvojke spletene i tamnih žarkih očiju. Iza širokih rukava tamne svilene haljine virile bijele drobne ruke a nad čelom treptila zvijezda od brušene ocjeli. Uprla bje glavuo ruku, da joj je mjesečina padala na sjajnu kosu i iskrami se preljevala u tamnih očih. Ljepa je, mišljah u prvi mah." (str. 47.)

Istiniti opis Malvine:
Mjesečina pokaza mi cijelo joj lice. Zadrhtah. To ne bijahu cvatući obrazi mladosti. Od nosnica prema kraju usnica pružile se dvije crte, svjedočice zrelijih ljeta, usnice bijahu vehle, pod očima si vidio nagrešpanu kožicu; cijelo lice bijaše osuho, uvehlo. Ne, to nije rascvala ružica - to je usidjelica koja doziva u pomoć mjesečinu da joj pozčati uvehlo lice. Minka prepa se mog pogleda i okom joj sinu iskrica demonske ljutine, al ubrzo zapita me smiješeći se: - Šta ste zamukli? - Al Minkin posmjeh ne bijaše smiješak anđela od šesnaest godina.

Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo pogotovo zato jer su takve stvari još i danas aktualne. Ako je osoba iz slabostojeće obitelji onda je jako mala vjerojatnost da će doći na položaj o kojem mašta tj. biti ugledan u društvu i imati moć. Isto tako sviđa mi se to kako je pisac dokazao da naši pisci nisu bezvrijedni i da mi ne moramo izmišljati junake i uvrštavati ih u nepostojeće vrijeme i mjesto, nego je dovoljno da prelistamo našu povijest i dobili smo junake koje ne treba da opisujemo onakvi kakvi nisu nego istinit izgled i istinite osobine. Tim djelom Šenoa daje kritiku svog
vremena koje je i danas prisutno. On potiče hrvate da počnu čitati vlastito bogatstvo i da se ne trebaju sramiti onog što jesu i glumiti ono što nisu čitajući izričito stranu literaturu.