Joža Horvat - Waitapu

Joža Horvat - Waitapu

Opći dojam

Knjiga mi je posebno zanimljiva zbog neobičnih i nestvarnih događaja i lijepog završetka.

Problemske situacije

- znatiželja dječaka Itea
- otkrivanje novog i nepoznatog svijeta
- odlučnost da pobijedi sve opasnosti

Opis krajolika

Iteovo selo bilo je malo ribarsko selo. Smješteno na obali oceana. Selo je imalo nekoliko koliba između zelenih kokosovih palmi. More je zapljuskivalo obalu, a jata galebova dopratila su svaki brodić u luku. Jutra u tom selu bila su vrlo lijepa, a obzorje se rumenilo. iza sela bila je gusta, nepregledana šuma puna gmazova, ptica i zvjeradi.

Opis likova

ITEO - živio je u malenom ribarskom mještašcu, imao je stari jedrenjak i bio je vrijedan ribar. Bio je izuzetno znatiželjan i radoznao. Želio je ostvariti sve svoje snove, otkriti nepoznate i daleke svijetove. Iako je bio razborit bio je pun strasti i želje da otkrije nepoznati slijed. Suprostavio se svim zabranama i hrabro i odvažno krenuo ispuniti svoju životnu želju.

HINA - bila je lijepa djevojka koja je nastala od velike biserne školjke. Koža joj je bila nježna i bijela, kosa tamna, oči plave, a usta rumena kao crveni koralj. Njezinom ljepotom bio je zaljubljen ocean i uzme ju za kćer. Hina je bila vesela, nestašna i razigrana. Voljela je slobodu i željela je upoznati cijeli svijet.

Poruka knjige

Svaki čovjek koji ima svojih životnih želja i snova i uspije ih ispuniti postoje potpuno zadovoljan svojim životom.

George Orwell - Životinjska farma

George Orwell - Životinjska farma

Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.

Vrsta djela:
Roman, basna

Mjesto radnje:
Životinjska farma

Vrijeme radnje:
Neodređeno

Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku

Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava, koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran. No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.

Analiza likova:
Major
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu "Životinje Engleske" "Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i
dobroćudna izgleda."

Boxer
Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. "Zahvala" svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen. "Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog čvrstog karaktera i silne radne snage."

Clover
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati... "Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada nije potpuno povratila prijašnju vitkost."

Benjamin
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome. "Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha, ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan pored drugoga bez riječi."

Mollie
U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica. Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi. "U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na upletene crvene vrpce."

Napoleon
On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on osobno." "Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda, jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."

Snowball
Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran. "Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji, ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."

Squealer
Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak. "Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi, skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno može pretvoriti u bijelo."

Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.

Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca

Zvonimir Milčec - Zvižduk s Bukovca

Bilješke o piscu:
Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija na kraju školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.

Kratki sadržaj:
Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred. Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca. Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, a trgovac je promašio loptu i pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je trgovac povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem. Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade. Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati, te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.

Dojam o djelu:
Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.

Jack London - Zov divljine

Jack London - Zov divljine

Bilješke o piscu:
Jack London rođen je 1876. g. u San Franciscu. U mladosti se bavio raznoraznim poslovima, a bio je čak i tragač za zlatom. Izvještavao je kao ratni dopisnik u rusko - japanskom ratu. Po uvjerenju socijalist, čest je govornik na raznim socijalističkim skupovima. Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: "Morski vuk", poluautobiografski roman "Martin Eden", "Zov divljine", "Bijeli očnjak", "Mjesečeva dolina", "Ljudi s dna", "Željezna peta" (vizija fašističke opasnosti u Americi), "Vukov sin" i dr.
U romanu "Zov divljine" svoje je doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore za opstanak u potrazi za plemenitim metalom. Umro je 1916. godine u Glen Ellenu.

Mjesto radnje:
Santa Clara, Aljaska

Vrijeme radnje:
1897. - 1898. god.

Tema:
Život pasa u zaprezi na Aljasci

Pouka:
U životu treba biti uporan i hrabar. Treba pružiti pomoć svim svojim bližnjima a pogotovo svojoj obitelji.

Kratki sadržaj:
U velikoj kući u dolini Santa Clare živio je pas Buck. Bila je to veličanstvena životinja. Živio je ugodnim životom. Prijevarom jednog sluge Buck je prodan nekom nepoznatom čovjeku. Neznanac ga je ukrcao u vlak te ga odveo daleko od njegova doma. Bucka su ponovno prodali. Njegov novi vlasnik bio je vladin službenik koji je prevozio poštu između udaljenih mjesta Aljaske. Tamo je Buck susreo snijeg i vrlo niske temperature. Vukao je saonice sa ostalim psima, prevozeći poštu. Budući da je bio hrabar uspio je izboriti mjesto na čelu zaprege. Opet je promijenio gospodare. Novi gospodari nisu bili upoznati sa tjeranjem zaprege sa saonicama. Mučili su izmučene pse. Kod Johnove kolibe zaprega se zaustavila. Buck je bio iznemogao. Zaprega je krenula dalje, ali su se utopili u jezeru. Buck je ostao živjeti s Johnom. Čuvao ga je, pazio i njegovao, a pas mu je uzvraćao ljubav. Jednom mu je zgodom spasio život. Zahvaljujuci Bucku John je na okladi zaradio tisuću dolara.
John i njegovi prijatelji kupili su tim novcem pribor za kopanje zlata. Krenuli su u divljinu u potragu za zlatom. Pronašli su zlato, a za to vrijeme su se psi odmarali. Buck je na tom mjestu osjetio zov divljine. Nešto ga je vuklo sve dublje i dublje u šumu. Taj osjećaj ga je udaljavao od njegovog najdražeg gospodara Johna. Otišao je u šumu i tamo je upoznao mlađeg vuka. U njemu se propudio nagon za lovom, te je ulovio losa. Dok je bio u šumi logor su napali indijanci te ubili Johna. Kad se Buck vratio i vidio što se desilo napao je indijance, a ovi su se razbježali od straha. Buck je bio tužan i sam. Na jezero je stigao čopor vukova, a Buck im se je pridružio.
Vratio se prirodi i bio je potpuno slobodan. No ipak, prepričavala se legenda u kojoj su lovci viđali velikog psa - vuka kako sjedi uz kolibu na jezeru i tuguje za svojim gospodarom, a potom se ponovo vraća u šumu.

Analiza likova:
Pas Buck
Veliki i snažan pas. Imao je bogatu gustu dlaku, bijelu njušku, široka prsa i prodorne oči. Bio je to veličanstven i hrabar pas, potomak vuka. Spasio je život svom gospodaru. Podnosio je velike hladnoće i vukao teške zaprege. Na Aljasci je osjetio zov koji ga je vukao u divljinu među njegove pretke.

John Thorton
Kopač zlata. Spasio je Bucka i zavolio ga. Pomagao mu je i njegovao ga za vrijeme njegove bolesti. On je visok, smeđokos čovjek. Zahvaljujući Bucku u okladi je zaradio
novce s kojim je kupio opremu za kopanje zlata. Pronašao ga je, ali je nesretno stradao sa svojim prijateljima.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zločin i kazna

Bilješke o piscu:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. g. pojavilo njegovo prvo djelo, roman Bijedni ljudi, Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kojem se potajno okupljaju mladi
revolucionari. Među onima koji su 1848. g. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljne četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu
aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda i Epohu. U međuvremenu putuje na zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Europe prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega svojim izuzetnim genijem, koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena, jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kojem je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.

Tema:
Raskoljnikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme, te na kraju njegova zaslužena kazna.

Ideja:
Dobro uvijek pobjeđuje zlo, za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.

Mjesto radnje:
Rusija

Vrijeme radnje:
19. st. (radnja se događa u svega 9 dana)

Kratki sadržaj:
Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto
za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Nastiju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak
neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko osam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju.
Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta, pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari
te legao. Dobio je temperaturu, a kada je to Nastasja vidjela pozvala je doktora. Nakon što je ozdravio, jednog je dana uzeo stvari i zamalo da ih nije bacio u rijeku, pa ih je sakrio ispod jednog kamena. Kada se vratio kući ponovno se razbolio. U međuvremenu su mu došli mama i sestra. Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni, i otišao je kući. Jednog je dana kod njega došla Sonja, koja mu je došla reći da joj je tata umro i pitati ga hoće li mu doći na sprovod. Što je više vremena prolazilo, njega je sve više pekla savjest što je ubio onu gospođu, ali ipak nije imao snage da to prizna policiji. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala,
te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Kćeri Puliherove Aleksandrove i Dunja su se udale.

Analiza likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit student prava, živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće života bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, izgubljen je, uplašen. Na kraju nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, bez prigovora trpi očito još veću bijedu od Raskoljnikove.

Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine). To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve), kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, vjeruje u budućnost i podržava preljub.

O djelu:
U romanu "Zločin i kazna" Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji planirano ubija staricu Aljonu Ivanovu, i neplanirano ubija i njezinu sestru Lizavetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. On oboli i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog
rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom.

U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio: seljak je hladnokrvno udarao jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponio kao Napoleon.

Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a znači unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost.

Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.

Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao: "Moralne ideje nastaju iz vjerskih
osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti."

August Šenoa - Zlatarevo zlato

August Šenoa - Zlatarevo zlato

Bilješke o piscu:
August Šeona najsvestraniji i najplodniji je hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog podrijetla. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Zagrebu, Pečuhu, pa opet u Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, jedno vrijeme uz potporu biskupa
Strossmayera. Književni rad započinje feljtonima u novinama i časopisima ("Zagrebulje"). Istupa kao književni kritičar i teoretičar donoseći u hrvatsku književnost nove ideje o ulozi književnosti u kulturnom uzdizanju naroda. Uz književni rad, Šenoa je svakako i među najobrazovanijim ljudima svoga vremena, poznavalac mnogih europskih i slavenskih jezika, prevodilac, kulturni i javni radnik, dramaturg i umjetnički direktor HNK-a, gradski senator i urednik mnogih časopisa, i od svega najvažnije: pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Već kao gimnazijalac Šenoa piše stihove na njemačkom i hrvatskom jeziku. Šenoine su pjesme,
zahvaljujući sugestivnosti i tematskoj i idejnoj primjerenosti zahtjevima širokog kruga čitateljstva i povijesnom trenutku, bile vrlo popularne. To se osobito odnosi na povjestice - ("Smrt Petra Svačića", "Propast Venecije", "Prokleta klijet", i dr.) - lirsko - epske pjesničke tvorevine nastale na motivima starih legendi, narodnih predaja i aktualnih političkih prilika s izrazito nacionalno-rodoljubnom idejom i osloncem na tradicionalnu poeziju ilirskog pokreta. Vrhunac je Šenoina stvaralaštva u
pripovijetkama i romanima. U svojim pripovijetkama i novelama Šenoa finim zapažanjem ulazi u seoski, malograđanski i gradski život promatrajući sudbinu svojih junaka u povijesnim previranjima i postavljajući svojim pristupom temelje hrvatskog realizma.

Mjesto radnje:
Zagreb

Vrijeme radnje:
Druga polovica 16. st.; od 1574. do 1582. godine

Tema:
Sukob zagrepčana i gregorijanaca zbog prava na Medvedgrad

Kratki sadržaj:
Tema Zlatareva zlata je povijesni sukob medvedgradskog velmože Stjepka Gregorijanca i grada Zagreba. U središtu tog sukoba nalazi se ljubav Gregorijančeva sina Pavla i Dore, kćeri gričkog zlatara Petra Krupića. Jedan od najvažnijih i meni najdražih likova je Jerko. Najprije je nijemi mladić koji guta svoju bol i gradsko "spadalo",
a poslije Pavlov brat i pomagač. Također je i Pavao razdvojen u dvije situacije, kao hrvatski kapetan, sin najljućeg neprijatelja zagrepčana, živ i vjetrovit junak, a na drugoj strani romantičan i nježan mladić, zaljubljen "do ušiju". Od dobrih likova tu su još: Petar Krupić, zlatar i Dorin otac, brižan i zaštitan otac, sama Dora, skromna, poslušna i vrlo inteligentna, Magda, pobožna, malo brbljava, ali poštena starica koja je zlataru Krupiću pomogla odgojiti Doru.

Radnja romana se zbiva u Zagrebu u drugoj polovici XVI. stoljeća. Roman počinje pričom o mržnji gospodara Medvedgrada, Susedgrada, Kaptola i Zagrepčana koja se tijekom radnje sve više oblikuje u sukob građana Zagreba i Stjepka Gregorijanca, medvedgradskog feudalca. Borba građana predvođenih mudrim gričkim zlatarom Petrom Krupićem i medvedgradskog silnika gubi svoj elementarni historijski, ekonomski i
društveni značaj u trenutku kada se posve nenadano javlja ljubav između gričke ljepotice Dore Krupićeve i Stjepkova sina Pavla. Stjepko Gregorijanec sinovljevu ljubav doživljava kao nedostojan i nepromišljen izbor, pa sinu nudi lijepu, ali do srži pokvarenu Klaru Gruberovu, gospodaricu Samobora. Pavle prezire i odbaci Klaru koja se odlučuje osvetiti pomoću gradskog brijača Grge Čokolina. On ima svoj motiv za osvetu: proseći ruku lijepe zlatarove jedinice bio je odbijen bez premišljanja. U zavjeru protiv nedužnih zaljubljenika uključuje se i sam Stjepko Gregorijanec. On planira Dorinu otmicu. Pojavljuje se tajanstveni nijemi svećenik Jerko koji pomaže Pavlu da spasi Doru. Otkriva se da je to Pavlov polubrat čija je majka nesretna žrtva iz mračne prošlosti Stjepka Gregorijanca. Ipak, ne uspijevaju sačuvati Doru. Napivši se otrovane vode iz ruke u vojnika prerušenog Grge Čokolina, ona umire.
Pavle se nad mrtvom Dorom zaklinje na vječitu samoću. Stjepko Gregorijanec umire ispunjen kajanjem. Grga Čokolin svršava svoj život kukavički i mizerno, baš onako kako ga je i proživio. Pavle odlazi u borbe s turcima, uludo ulaže svoj život i pogiba kao slavan junak. Njegovom smrću gasne loza gospodara Medvedgrada.

Analiza likova:
Glavni i najvažniji likovi su Dora Krupićeva i Pavao Gregorijanec. Dora i Pavao su pozitivni likovi. Oni se vole, ali su iz različitih društvenih slojeva pa ne smiju biti zajedno.

Dora
Oičenje nevinosti, čistoće, nježnosti i dobrote. U romanu se spominju samo njezine vrline, kao da uopće nema mana. "Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijeg djetinjstva toliko oslobodila tako da je više nisu smatrali djetetom, svi su je nazivali "zlatarevom mudrijašicom" jer se mala naučila čitanju i pisanju..."

Dora je vrlo inteligentna, jako pametna i lijepa. Njezino srce je osvojio samo Pavao Gregorijanac. Ona na kraju umire jer su svi negativni likovi bili protiv nje. Njezinu smrt isplanirao je Grga Čokolin, koji je volio Doru, ali je nije želio gledati sretnu s drugim.

Pavao
Mlad i lijep čovjek. Hrabar je, odlučan i plemenit. Dobar je vojnik, a u borbi je velik junak. "Mladiću bijaše jedva dvadeset godina. Lice blijeđašno, plemenito, kosa dugačka, crnomanjasta, brčići mali, čelo visoko, a sjajne plavetne oči pod tamnim trepavicama dvije zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladić bijaše lijep, snažan, a ljepši od brige i sjete."

Pavle je bio zaljubljen u Doru. Za nju bi dao sve, pa i svoj život. On je veoma plemenit i osjećajan, te je posve različit od svog oca. Bio je jako vezan uz majku, te se nakon njezine smrti udaljavao od obitelji.

Stjepko Gregorijanec
Dostojanstven, samovoljan i silovit plemić. Čini sve da ostvari svoje želje. Jako mu je važno mišljenje drugih.

Klara Grubarova
Brzopleta, pokvarena i lažljiva. Opsjednuta je svojom ljubavi prema Pavlu zbog koje na kraju poludi.

Petar Krupić
Iskren, pošten, blag i mudar. Velik je uzor svojoj kćeri Dori.

Grga Čokolin
Pokvaren, zao i tašt. Voli Doru i planira njezinu smrt samo da je ne gleda sretnu sa nekim drugim.

Magda
Oličenje dobrote i sigurnosti. Voljela je i štitila Doru te je nakon njezine smrti i sama umrla nastavljajući je štititi i nakon smrti.

O djelu:
Ovo je djelo povijesni roman. Pisan je štokavštinom utemeljenom na građanskom jeziku. Ima dosta latinskih riječi jer je roman pisan u 16. st. kada se latinski jezik još uvijek koristio. U svom pripovijedanju pisac se koristi dijalozima koji vode do sukoba, monolozima i čestim, dugačkim opisima koji nam opisuju prostor u kojem se radnja odvija. Šenoa je sveznajući pripovjedač jer ima uvid u cjelokupno zbivanje i radnju. On je i nepouzdani pripovjedač jer iznosi vlastito mišljenje o
postupcima svojih likova. U ovom romanu ima sredstava retardacije: Šenoa uz dvije glavne radnje (borba za Medvedgrad i ljubavna priča Dore i Pavla) ubacuje i mnoge epizodne radnje (npr. sukob Petra i Stjepka, sukobi u hrvatskom saboru...)

Radnja romana je podijeljenja na dvije paralelne radnje:
povijesnu i ljubavnu. Uz povijesnu priču vezan je i opis cjelokupnog društvenog i političkog života Zagreba u 16. st. To je osnovna fabula na koju se vezuje i ljubavna fabula, u kojoj je prikazana priča o dvoje zaljubljenih. To dvoje je iz različitih društvenih staleža i u to vrijeme se nisu smjeli ni voljeti, a još manje ženiti. Na početku romana pisac iznosi mnoštvo opisa da bi nas bolje upoznao sa životom u 16.st. Upoznajemo se sa panoramom Zagreba, s običajima tog vremena te sa životima raznih ljudi i s glavnim likovima.

O čemu Šenoa govori u predgovoru?
Šenoa već u prvoj rečenici predgovora tj. svoga obraćanja štiocu iskazuje motiv svoga pisanja, pokazuje što ga je nagnalo da se prihvati upravo ove teme:

"Iznosim pred tebe prijatelju hrvatske knjige malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je u peru bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi bila bez prigovora."

Šenoa zatim izvještava svog čitaoca o tome kako je došao do fabule romana, kako je kopao po starim pisohranama, drevnim knjigama i drugim listinama:

"Premećuć po arhivu Grada Zagreba stare zaprašene artije u kojih sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh in ljutu i krvavu pru među silnim podbanom Gregorijancem i građani zagrebačkimi. Starina Krčelić znao je za tu pravdu ali nije joj znao razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se podban i Zagreb zavadiše i zašto je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naoštrih pero. Stao sam slagati listine, čitati i čitati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruševine starog Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. I pomože Bog. U duši mojoj oživiše divne slike, ja sam ih skupio, nadrtao, i evo ih pred tobom, štioče dragi."

Što je prema Šenoi težište ovoga djela?
Težište ovog djela je sasvim mala slika prošnosti naše burne domovine.

Razvrstaj likove na pozitivne i negativne!
Pozitivni likovi su: Magda, Dora Krupić, Stjepko Gregorijanec, Pavao Gragorijanec, Niko Gregorijanec, Jerko Gregorijanec, Petar Krupić, Miloš.

Negativni likovi su: Grga Čokolin, Klara, Ungnad Krsto, Stjepko Gregorijanec.

Što zaključuješ iz vanjskog i moralnog opisa svakog pojedinog lika?
Pažljivo razmotrivši vanjski i moralni opis svakog pojedinog lika mogu zaključiti ovo: Izgled likova bi trebao nagovijestiti i njihov moralni lik, ali na primjeru opisa Magde, Jerka… uviđamo da to i nije tako, i da Šenoa ustvari želi pokazati kako izgled često vara i kako odijelo ne čini čovjeka.

Tko je glavni intrigant u ovom djelu?
U ovom romanu glavni intrigant je Grga Čokolin.

Koji je događaj u djelu utjecao na daljnji tok i preokret same fabule?
U romanu imamo očitu situaciju kada se čitava stvar preokrenula zahvaljujući nikom drugom doli Grgi Čokolinu. To je situacija kada se Klara beznadno zaljubi u Pavla Gregorijanca koji se treba oženiti s Dorom i živjeti sretno. Grga Čokolin nagovara Klaru na umorstvo Dore, što će se i te kako odraziti na cijelu fabulu.

Koji lik u ovom djelu je suprotan intrigantu?
Lik koji je suprotan intrigantu i pokušava razriješiti i isparaviti ono što je
intrigant smislio je Jerko.

Kakvi su likovi u ovom djelu?
Neki likovi su čvrsti i nepopravljivih karaktera (Klara, Grga), dok su drugi samo zavedeni i lako popravljivi (Stjepko, Petar).

Što zaključuješ promatrajući ljubavnu i povijesnu fabulu ovoga djela?
Kada pobliže promotrimo ljubavnu i povijesnu fabulu uvidjet ćemo da ljubavna fabula i te kako utječe na povijesnu i da se ne može zanemariti. U ovom romanu nema epizoda koje bi se mogle izbaciti a da se to ne odrazi na čitavu fabulu.

Što misliš o jeziku kojim je djelo napisano?
Meni se osobno Šenoin jezik nije svidio. Posebne teškoće su mi stvarale tuđice a i samo narječje. Pohvalno je to što je Šenoa pokušao pisati jezikom koji je bio aktualan u to vrijeme, ali da se mene pita puno veći uspjeh bi postigao da je pisao običnim i strogo književnim jezikom.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Bilješke o djelu:
"Zapisi iz podzemlja" samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom "Zapisi iz mrtvog doma" - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela "Zapisi iz podzemlja" u sebi sadrži mnoge ideje o čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik ove novele bolje nam predočava samog sebe a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku. Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna
se osobina posebno ističe a to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje za glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i
nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, a jedna od zanimljivosti vezana upravo za radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja se uočavala i u njegovom poslu. No, pored toga što je pakostan, on je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.

Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, on je zadovoljan svojim načinom života. Na samom kraju novele možemo uočiti da nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, ne voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. No, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da
on u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka
s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju i ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, i za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te iz pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

Gotovo sve to možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova i Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Liza, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba s kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja o životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo i egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

"Ti si odavde?
Nisam.
Odakle si?
Iz Rige.
Njemica?
Ruskinja.
Jesi li već dugo ovdje?
Gdje?
U kući."

Često se u rečenicama pa i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. "Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i to tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio – smijeh je ostao na njegovoj strani." ili pak "Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja od njega". Specifičnost ove novele je i
početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice: "Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i ne znam pouzdano što me boli.", a i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, a sve se to izražava rečenicama poput ovih: "... Stanite! Dopustite da predahnem...", "Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset
godina došao k vama da se raspitam do čega ste došli".

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada "(Slaba dosjetka, ali neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan - namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho,
pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici."

Realističnost stila također ne možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima – likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i
opis interijera: "U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela i krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno.", čija je funkcija opisivanje i predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti i pozitivizam: "Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, no, i... no, pa makar i za retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu!"

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:
"a l’homme de la nature et de la verite".

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:
1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima
2. Svaki je čovjek kukavica
3. Čovjek nije savršeno biće
4. Društvo čini čovjeka čovjekom

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju

Miro Gavran - Zaljubljen do ušiju

Tema:
Ljubav jednog dječaka

Mjesto radnje:
Nova Gradiška i Zagreb

Vrijeme radnje:
Oko domovinskog rata

Ideja:
Budi kakav jesi. Kada si zaljubljen reci to.

Kratki sadržaj:
U početku knjige Mario živi mirnim životom u Novoj Gradiški i misli da se samo slabići i kukavice zaljubljuju. Pošto su mu roditelji posvađani, on ih pomiruje i oni se sele u Zagreb da počnu ispočetka. On se tamo zaljubljuje u Lanu i misli da je ona zaljubljena u drugoga. Da bi privukao pažnju počinje namjerno dobivati jedinice. Nakon kazne on pomišlja da su svi okrenuti protiv njega i da ga nitko ne razumije. Zato bježi baki u Novu Gradišku i ostavlja Lani oproštajno pismo u kojem joj objašnjava da je voli i govori joj gdje je otišao i zašto. Roditelji ga traže te ga nalaze pomoću njegovog pisma. Ona mu šalje pismo po ocu u kojemu govori da ga je voljela od prvoga dana otkad je došao u njen razred i da će ga opet voljeti ako ispravi sve jedinice. On se vraća s ocem u Zagreb te ispravlja sve jedinice u rekordnom roku. Nakon što je sve ispravio Lana i on odlaze poslije škole u Botanički vrt te se tamo i poljube.

Analiza likova:
Mario
Mario je pametan, bistar i mudar učenik a nije štreber jer razumije ono što uči. Dobar je pred nastavnicima ali nije ulizica. Njegov domaći rad može prepisati tko god želi, kada se piše kontrolni iz njegove klupe polaze papirići spasa. Ne raduje se ničijoj jedinici nego suosjeća. Voli sport i bavi se rukometom. U početku je mislio da se samo slabići i kukavice zaljubljuju, a onda se i on zaljubio snažnije od života, te je zbog toga bio nesretan i neshvaćen od okoline. Začudio se kako zna lagati kada je baki govorio zašto je došao. Na kraju knjige bio je najsretnije biće na svijetu zato jer se poljubio sa Lanom tj. svojom simpom.

Lana
Mala crnokosa zagrepčanka, za Marija najljepša djevojčica na svijetu. Ima kratku crnu kosu ispod koje se smjestio par crnih očiju i prćasti nosić. Ona je savršena i odlična učenica a nije štreberica. Normalno se ponaša mada je bogata, lijepa i draga. Voljela je Marija od prvog dana kada je došao u njen razred ali on to nažalost nije znao.

Dojam o djelu:
U ovoj knjizi najsmješnije mi je bilo kada je Mariova sestra Anita kuhala ručak i način na koji je to opisano. Najtužniji dio knjige bio mi je kada je Mario napisao oproštajno pismo Lani zbog neuzvraćene ljubavi i neshvaćanja okoline. Najdirljivije mi je bilo kada je Mario uspio pomiriti svoje roditelje, a najsretniji sam bio kada Lana u svom pismu priznaje da ga voli te kada su se poljubili u botaničkom vrtu.

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

Blanka Dovjak Matković - Zagrebačka priča

Bilješke o piscu:
Blanka Dovjak Matković rođena je 1920. u Zagrebu. Dječje knjige: Neobična ulica, Priče iz Dubrave, Neke male važnosti, Zagrebačka priča. Umrla je u Zagrebu 1993. godine.

Mjesto radnje: Kuća, ulica, Zagorje, bolnica

Vrijeme radnje: Ljeto, zima

Glavni likovi: Kačkica, Milka, tatek, mamica

Sporedni likovi: Borek, Berti, učiteljica, pradjed, Pepica, Persida, itd.

Kratki sadržaj:
- Dolazak Milke.
- Rođenje prvoga sina Boreka.
- Nakon nekoliko mjeseci Borek umire, a za to okrivljuju Milku.
- Stigla je nova pomoćnica, a Kačkica nije bila zadovljna sa njom.
- Milka se vratila.
- Svi žive sretno.
- Majka se razboljela i odveli su je u bolnicu.
- Nekoliko dan bila je u bolnici, a onda je preminula.
- To je jako pogodilo njezinu obitelj.
- Tetek je počeo piti.
- Kačkica i Milka bile su jako tužne.
- Pali su u krizu i nisu imali što jesti.
- Tatek je počeo nakit i druge vrijedne stvari mijenjati za novac
- Tako su živjeli neko vrijeme.
- Kada je bila gotova školska godina Kačkica i Milka otišli su u Zagorje.
- U Zagorju su bili dva mjeseca.
- Jednog dana došlo im je pismo da su tateka odvezli u bolnicu i da je Persida kupila njihovu kuću na dražbi.
- Oni su se vratili u Zagreb.
- Kada su htjeli ući u kuću vidjeli su da brave na vratima nisu iste.
- Sve njihove stvari Persida je izbacila na ulicu.
- Oni su si našli novi dom u podrumu jedne kuće.
- Tatek je preminuo.

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio, malo je tužan jer stalno netko umire.
Najviše mi se svidjelo kada je u Kačkičin život došla Milka; koja joj je jako
pomogla, a nije mi se svidjelo kada su Kačkičini roditelji i brat umrli.

Zlatko Krilić - Zagonetno pismo

Zlatko Krilić - Zagonetno pismo

Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: "Prvi sudar", "Čudnovata istina", "Početak plovidbe" i "Veliki zavodnik", a od knjiga za odrasle važno je napomenuti "Živi pijesak". Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: "Uskočka kapa", "Jaje", "Gozba u ponoć" i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

Mjesto radnje:
Grad Zagreb

Vrijeme radnje:
Jesen

Tema:
Pljačka stana u kojem je dijete samo, a pljačkaši se služe podlom prijevarom u svojoj nakani da na lak način dođu do plijena.

Pouka:
Čovjek u životu ne smije biti lakovjeran i u svakoj situaciji mora biti oprezan. Mora biti pošten i odan prijatelj, te spreman pomoći u svakoj situaciji.

Kratki sadržaj:
Kištra je sam doma i otvara vrata nepoznatim ljudima. Ovi se predstavljaju kao specijalna policija, no kasnije se uspostavlja se da se zapravo radi o razbojnicima. Odnijeli su iz stana sve vrijedne stvari i odvezli se kombijem RTV servisa. Policija bezuspiješno traga za razbojnicima, a Kištra od kukavnog izdajice, koji je nogometnu ekipu svog razreda ostavio na cjedilu, postaje idol cijele škole. Njegovi dobri prijatelji bezuspješno su ga naime pozivali na važnu utakmicu, i ne sluteći u kakvoj se opasnosti nalazi proglasiše ga kukavicom i izdajicom. Jedino je zaljubljena Marina vjerovala u njega. Kištra često odlazi na policiju kako bi pomogao istrazi, a istovremeno priznaje Marini da je zaljubljen u nju i počinje njihova veza. Razgovarajući o razbojništvu u Kištrinu stanu došli su do spoznaje da je u cijelu pljačkašku akciju umiješan i poštar. Odnose između Marine i Kištre poremetila je Lili, lijepa djevojka iz njihove škole koja je pošto poto htjela hodati sa Kištrom. U trenutku kad je istragom razočarani inspektor Vidović shvatio da je nakon niza istovjetnih pljački ponovo ostao bez ikakvih dokaza Marina je primila preporučeno pismo. Otvorila ga je i shvatila da se nalazi u velikom problemu. Odmah je nazvala Kištru moleći ga za pomoć. Razljućeni Kištra ljutito je spustio slušalicu ne vjerujući joj, a prerušeni razbojnici dolaze u Marinin stan. Ona ih je odmah prepoznala, no nije uspjela spriječiti pljačku. Pljačkaši odlaze sa plijenom ali ne daleko. Kod kombija ih je čekala policija i inspektor Vidović. Iako ljut na Marinu Kištra joj je ipak povjerovao i odmah obavijestio policiju. Dok su policajci hapsili lopove Kištra je jurio u Marinin stan. Našao ju je vezanu i brzo je oslobodio. Kištra je bio junak dana i on i Marina započinju ponovo svoju vezu.

Analiza likova:
Krešimir Kovačićek zvani Kištra glavni je lik romana. Sasvim je prosječan dječak, ni po čemu bolji ni lošiji od drugih. Pomalo naivan i lakovjeran, no istovremeno odan i hrabar. U određenoj situaciji pomalo hvalisav, ali ne i zlonamjeran. Zaljubljen je u Marinu no teško skuplja hrabrost da joj to i kaže. Iako ljut i povrijeđen pomaže Marini u njenom najgorem trenutku i ujedno pomaže policiji u hvatanju razbojnika.

Marina je djevojčica koja ide u istu školu kao i Kištra, a stanuje u susjedstvu. Zaljubljena je u njega i nikad mu ne okreće leđa, pa čak ni u situaciji kad je i njegov najbolji prijatelj Traka posumnjao u njega. Pomalo je ljubomorna. U najtežoj situaciji najprije traži njegovu pomoć i zaštitu. Pored navedenih likova tu su još Kištrini prijatelji Traka, Silos i Anđelak, prijateljica Višnja koju svi zovu Trešnja, brkati i bradati prevaranti, inspektor Vidović i njemu podređeni inspektor Mile, poštar Tuna i Kištrina mama.

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

Eugen Kumičić - Začuđeni svatovi

Bilješke o piscu:
Eugen Kumičić rođen je 1850. u Brseču, gradiću na istočnoj obali Istre gdje je pohađao pučku školu. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Beču 1873. godine. U Istri ne može dobiti posao pa odlazi u Split gdje godinu dana radi kao gimnazijski profesor. U jesen 1875. g. odlazi u Pariz gdje upija bogatstva pariškog kulturnog života. Vraća se nakon jedne i pol godine u Beč, no biva mobiliziran te 8 mjeseci provodi kao vojnik u Bosni za austrijske okupacije 1878. godine. Po povratku radi kao profesor francuskog jezika u zagrebačkoj realnoj gimnaziji i objavljuje svoja prva književna djela. 1883. g. se odriče nastavničke službe i do kraja života se
posvećuje književnosti i politici. Piše pripovijetke, romane, drame, uređuje časopise. Kao iskreni domoljub i vatreni pristaša Starčevićeve stranke prava bio je biran u sabor kao zastupnik. Umro je u Zagrebu 13. svibnja 1903. Kumičićev stil učinio ga je jednim od najčitanijih književnika svoga doba. Njegovo je pripovijedanje napeto, dinamično i drži čitatelja u neizvjesnosti do samoga kraja. Pravi je majstor opisa, osobito opisa mora i istarskog krajolika, tako da u njegovim djelima možemo uživati i danas, jednako kao i čitatelji prije stotinjak godina.

Mjesto radnje:
Lučica, crkva, Sadrišće, Šabarićeva kuća, načelnikova kuća, stupovi, carska cesta, Stipina kuća, Salettijev posjed, groblje, Martinova kuća.

Vrijeme radnje:
Prošlost, dok je Istra bila pod talijanskom vlašću.

Tema:
Sukobi između bogatih stranaca koji moralno i materijalno upropašćuju selo i siromašne istarske ribare koji se bore za svoje poštenje i opstanak.

Osnovna misao:
Djelo govori o otimanju hrvatske obale i tlačenju hrvatskog puka u prošlosti. Bogati stranci uzimali su sve siromašnim seljacima i ribarima, a na kraju oni kobno završavaju shvaćajući da nitko ne može dugo držati hrvate u šaci. Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Svakoj sili dođe kraj.

Kratki sadržaj:
U Lučici, siromašnom ribarskom mjestašcu na istarskoj obali, pred sam Božić dogodio se brodolom. Bura je razbila lađu Mate Bartolića, mladog trgovca iz Jelenčice, te je bacila na hridi. Mještani spašavaju brodolomce, a pritom se posebno trudi Antonio Marola, mladić bez roditelja, koji je smješten u obitelji Jele i Antuna Šabarića te radi za njih. Iako se izložio životnoj opasnosti, Antonio nije uspio spasiti dječaka koji je nahod, kao i on sam. To ga je vrlo potreslo i nije imao mira dok nije
pronašao tijelo poginulog mladića i odnio ga na groblje. Ranjeni Mato Bartolić smješten je u kuću Šabarićevih, gdje ga njeguju Jela i njena lijepa kći Marija. Mladić se uskoro oporavlja i nalazi se izvan životne opasnosti. U mjesec dana, koliko se Mato oporavlljao kod Šabarićevih, rodila se ljubav između Mate i Marije. Početkom ljeta u Lučicu iz Beča dolazi bahati Alfredo Saletti, sin Martina Salettija, bogatog i okrutnog tuđinca koji živi u raskošnoj kući na brijegu i u šaci drži cijelu Lučicu. Marija susreće Alfreda jednog popodneva. On je želi obljubiti, a kad se ona suprotstavlja, na silu je poljubi. Mariju spašava Antonio, udarivši nasilnika tako žestoko da se srušio na cestu. Alfredo se nekako želi osvetiti Antoniju, te potplaćuje sluge Lovru i Luku da ga ubiju. Taj razgovor je Antonio čuo noseći tajno pismo Alfredovoj sestri Elviri. Mato Bartolić često posjećuje Šabarićeve te se sprema zaprositi Mariju. Razgovor izeđu Marije i Mate gdje ju on prosi načuje Antonio koji potajice voli Mariju i zato pati... Marijin brat Marko vratio se iz Beča gdje je studirao medicinu. Marko je zbog svoje ljubavi nesteretan. Dugo već voli Elviru Saletti, sestru Alfredovu. Ljubav je tajna, za nju zna samo Antonio. Ljubav je nemoguća: Elvira je plemićka kći, a on je sin siromašnog ribara.
Sutradan je Marija poranila u goru, slijedili su je Alfredo i Luka s puškama, a Antonio je s prijateljem Josom već čekao nad dolcem. Alfredo je namjeravao silovati Mariju. Kako su Alfredo i Luka ostavili puške, zgrabili su ih Antonio i Joso i uperili ih u plemića, te spasili Mariju i njenu čast. Stjeraju ih s puškama u grad, gdje ih svi vide. Na jednom noćnom sastanku Elvire i Marka, gdje Elvira moli da njegovi ne tuže njenog brata, začuju se neki glasovi i zaljubljenici se rastaju.
Kad je Marko cestom išao kući, ugledao je mrtvo Alfredovo tijelo nasred ceste. Otrčao je do Salettija i javio mu da mu sin leži mrtav na cesti. Antonio se u isto vrijeme nemiran i grozničav vere kamenim stazama podalje od Lučice te dolazi do kuće Martina Kožulića, Josina oca. Priznaje Martinu da je ubio Alfreda i moli da se sakrije u njegovoj kući. Stari Kožulić mu reče da je ubio - svog brata. Tada ispripovijedi Antoniju njegovo podrijetlo: mati mu je pokojna žena Martinova, koju je Saletti napastovao dok je on plovio morem. Antonio mu ispriča kako su ga noćas
na cesti dočekale sluge sa toljagama, a on je bježeći pred njima nabasao na Alfreda koji je uperio pušku u njega, a Antonio ga je tada ubo nožem. Gradom se proširila vijest o Alfredovom ubojstvu, no nitko ne žali. Popodne žandari uhićuju Marka i Matu, ali ne nalaze Antonia. Elvira svima ispripovijeda o ljubavi između nje i Marka, i da on nije ubojica jer je bio s njom. Onda dođe Antonio i kaže da je ubio Alfreda u samoobrani. Antonio Salettiju pred svima kaže za svoje podrijetlo, a Saletti vičući da Antonio laže, odjuri i povede Elviru sa sobom. Sud u Trstu osudio je Luku i Lovru na tri godine teške tamnice, a Antonio je odsjedio 4 mjeseca u zatvoru. Pokladna je srijeda i u Lučici se slavi Marijina i Matina svadba. Došao je i Marko iz Beča koji je postao liječnik. Antonio pati. U noći Elviri odlazi predati Markovo pismo i zadržava se u razgovoru s njom. Najedanput dolazi stari Saletti,
psuje i viče na Elviru, a na Antonija ispali kuburu. Antonio mu zabije nož u prsa. Elvira se onesvijesti. Ranjeni Antonio odnese je u kuću Šabarićevih. Pred začuđenim svatovima stavi je na krevet i nestane u noći. Dva dana poslije vjenčanja pokopan je stari Saletti. Za vrijeme pokopa djeca pronađu Antonijevo tijelo na groblju među dvama humcima, zameteno snijegom. Grobar je tvrdio da je pod jednim humkom ukopan
nahod koji je poginuo za vrijeme brodoloma.

Analiza glavnih likova:
Antonio Marolla
Mlad, oniska i stepena stasa, oveća mu je glava, ima crnu i raskuštranu kosu, nahod, na kraju doznaje tko su mu roditelji (stari Saletti i ribarova žena Marica), na kraju još ubija oca, a prije je ubio brata Alfreda Salettija, njegov jedini prijatelj je Joso – brat po majci.

"Mlad čovjek, oniska i stepena stasa."
"Virila ispod zamrljane mornarske kape crna mu i raskuštrana kosa. Činilo se da ta velika glava pritišće kratki i žilavi vrat. Odijelo Antonijevo je poderano, gdjegdje krpa na krpi. Ljuta je zima, no on kao da je ne osjeća jer mu je jedna nogavica od hlača tija do koljena zavrnuta. Od zime i vjetra pocrvenio mu list noge. Meso je tuj čvrsto kao da je od kamena."

"Antonio Marolla bio je nahod. Bilo mu je oko trideset godina. Siromašna neka žena, po imenu Kata, bješe ga donijela iz Trsta kad bješe navršio prvu godinu. U petoj mu godini umire Kata, a on ostade sam samcat na ovom svijetu. Dobri ljudi hranili su ga i odjevali da sirotan ne pogine od nevolje."

Marija Šabarić
Lijepa i dobra kći Jele i Antuna Šabarića, Antonijeva je tajna ljubav a ona to ne primjećuje, zaljubljuje se u Matu Bartolića, skromna je, marljiva i stidljiva, odjevena je skromno i uredno, zdrava je i čvrsta.

"Marija bijaše odjevena u crnu suknju koja joj padaše u teškim i gustim naborima niz vitko i puno tijelo. (...) Vrana i glatko počešljana kosa podavaše čednu i nježnu dražest smrknutom joj čelu. Sjajne Marijine oči kao začuđene počivahu na izmučenom licu ranjenog mladića…"

"Gole, čvrste bijele ruke umaču rublje u more, omaču ga, tuku po njemu peračom, a na žarkom suncu cakle se sitne i guste kapljice znoja po glatkom i jakom vratu i po nježnom zatiljku među kratkim, ornim i mekanim kosama. Kad se pridigne, kad se osovi njeno čilo i vitko tijelo da malko odahne, pogledava ona svojim velikim i bezazlenim okom u tiho more…"

"Njezino rascvjetano, gipko i slikovito tijelo, bljesak sreće na prekrasnom joj licu, snježna put i sjajna kosa, bujne joj grudi i sav onaj nježni sklad čarobnih uda, sve to bijaše tako milo, tako zdravo i tako puno života i tako dražesno."

Mato Bartolić
Doživio je brodolom, smješten u kući Šabarićevih gdje ga je njegovala lijepa Marija, on je trgovac, zaljubljuje se u Mariju, ima crne oči i crnu kosu.

"U sunčanim tracima sjajile su se bijele ruke župnikove, i zlatni kalež, i crna kosa ranjenog mornara."

"Crno mu oko stalo se sjajiti i sve više otvarati, a tražilo je ponajviše premilo lice dobre Marije."

Marko Šabarić
Ribarov sin, studira medicinu u Beču, voli Elviru Saletti, izgledom je sličan svojoj sestri Mariji.

"Bijaše on vrlo krasan mladić od kakovih dvadeset i pet godina. Onaj razgaljeni, jaki i tamnoputi mu vrat nad širokim prsima, nešto tamna mast zdravoga lica i vesele mu crne oči, sve to bijaše dokazom da je Marko žilave i kao kremen čvrste naravi."

Elvira Saletti
Kći omraženoga Marina Salettija, dobro je odgojena, obrazovana, profinjena, plemenita, dobrog srca nasuprot ostalim članovima svoje obitelji, požrtvovna, pravdoljubiva, lijepa, najvećom vrijednošću u životu smatra svoju ljubav prema Marku.

"Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku... Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice povećavajući svojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca kojima su svezane lake cipele..."

Alfredo Saletti
Bahati plemićki sin, studira pravo u Beču, ponašanjem je sličan ocu, ohol, nasilan, bešćutan, bezobziran, jak je, oniska stasa, ima oko dvadeset i osam godina, ima tamnu kosu i debele, kratke i crne brkove, želi lijepu Mariju, Antonio ga na kraju ubija u samoobrani...

"Alfredo je jaka i oniska stasa. Debeli mišići ispunjavahu mu rukave bijele košulje... Bit će mu kojih dvadeset i osam godina, a dosta je već oćelavio nad čelom. Kosa mu je crna i rudasta… Po čelu viđaju se kaplje znoja. Brci, debeli, kratki i crni, objesili su mu se preko kutova usta koja su otvorena kao u zapanjena čovjeka. Velik i nešto zavinut nos pričinja se u njegovu upalu licu jošte većim..."


Sporedni likovi:
Tomo, Tonka i Stipe Barilović, Antun i Jela Šabarić, Matini roditelji, Ermano, Anastazija i Ida Murelli, Lovro i Luka, Marino Saletti, Joso i Martin Kožulić, Pero i Menego, pop, zvonar Franina.

Jezik i stil:
Premda je nastao prije stotinjak godina, roman i danas čitamo s lakoćom i užitkom. Uzrok tome je Kumičićevo vješto pripovijedanje, stvaranje dramatičnih zapleta, zanimljiva karakterizacija likova. Dijalozi su tečno pisani, i premda ponegdje patetični, potpuno zaokupljaju čitatelja. Osobito su snažni opisi krajolika - ljepote istarskog mora i sela, koji su ponajprije u službi stvaranja atmosfere. Jezik romana nudi nam osim bogatstva rječnika i mnogo arhaizama, dijalektalizama i lokalizama. Osobito je zanimljiva uloga pomalo zaboravljenih imperfekata i aorista u pripovijedanju, a posebno ustrojstvo Kumičićeve rečenice.

Stilska sredstva:
Epiteti
Župna, stari, tiha, zguren, slabašan, silovit, bijesna, visoka, blijedi, leden.

Onomatopeje
"Silovit vihor, bijena bura hujila je i cviljela oko crkve."
"Riba pliskavica zapljuska tihom površinom..."
"... a kad opaziš pod lađom jato galebova, i kad začuješ nad glavom šum krila i cik njihov..."

Usporedbe
"... gdjeno bura cvili kao guja u procijepu."
"... a rtasta brada ispružavala se u vjetar kao da ga hoće presjeći, kao da mu hoće umanjiti silu."
"... namrskala i nabrala bi se na njem ona stara i pocrnjela koža, kao što to biva u kornjače kad si pod krov glavu povuče."
"Zlatni mu traci prelijevahu se nad uzvitlanom vodom, koja se je dimila kao tanahni snijeg..."

Kontrasti
"Sad bi gurnuo glavu u otvor, sad bi ju opet naglo natrag povukao."
"Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga i pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom."
"Alfredo, se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad najednom prestrašeno zavrisnu."
"Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje."

Personifikacije
"Nad samom površinom morskom mračni otvori vlažnih spilja bulje u zaljev."
"... niske omorike proviruju sred gruha i gromače."
"Žutkasti potoci, izrovavši si korita među bočinama golih kukova..."
"... no vjetar mu je oštro u lice ubadao i žestoko po trepavicama tukao."

Dojam o djelu:
Roman je vrlo zanimljiv. Opisuje ljepote istarskog sela i mora, te romantičnu neuzvraćenu ljubav Antonia prema lijepoj Mariji.

Zlatko Krilić - Zabranjena vrata

Zlatko Krilić - Zabranjena vrata

Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke, te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju, kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.

Mjesto radnje:
Bolnica

Likovi:
Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori…

Kratki sadržaj:
U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava, dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili. Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu
jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta.

Analiza likova:
Dugi
Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera, dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju …

Sanja
Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka.

Lidija
Snalažljiva, dobra, lijepa…

Anđelak
Mudar, sramežljiv, osjetljiv…

Denis
Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv...

Milutin Cihlar Nehajev - Vuci

Milutin Cihlar Nehajev - Vuci

Bilješke o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: "Prijelom" i "Svjećica". Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu "Veliki grad" . U svojim posljednjim godinama života napisao je vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.

Mjesto radnje: Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemačka

Vrijeme radnje: XVI. stoljeće

Tema: Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe, kneza Krste Frankopana

Glavna misao: Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu vrijedi i umrijeti

Likovi: Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej Lang, grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda Ferdinand, biskup Jožefić, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan Zapolja, grofica Katarina, Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar Bersilavić, kralj Ljudevit II., kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan i dr.

Kratki sadržaj:
Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko - ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.

Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora, ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo. Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen, a Rainer i Ričan su, uz jamčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.

Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I zatražio je oslobađanje Krste. Mletačko vijeće desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvući. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup, ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.

Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.

U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.

Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. "Veličanstvenog". Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, već je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez
Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.

Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu. Ljut, Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.

Stoga je otišao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći Njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo počeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko - ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko - ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.

Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.

Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na "ostatke ostataka", Hrvatska - nekad moćna kraljevina, pala je pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.

Vladimir Nazor - Voda

Vladimir Nazor - Voda

Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Braču. Bio je hrvatski pjesnik, pripovijedač, romanopisac, autor mnogih članaka, eseja i studija, naročito na području metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajući kroz čitavih 5 desetljeća, neprestano, do kraja, izneneđuje uvijek novim spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama. U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949. - kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko tisuća stranica, čitavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g. Njegova važnija djela su: Veli Jože, Priče iz djetinjstva, Priče s ostrva,
grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebačke novele; te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.

Mjesto radnje:
Velo selo

Vrijeme radnje:
Nekad davno

Tema:
Preživljavanje suše

Osnovna misao:
Uvijek trebamo pomagati drugima jer će nam se to kasnije vratiti.

Likovi:
Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka

Vrsta djela:
Pripovijetka

Osnovna misao:
"Svi moramo biti složni i misliti na druge, a ne samo na sebe."

Kratki sadržaj:
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret.

"Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.

Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.

Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne daju više mlijeko. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu."

I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje dječaci su postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov "navdar". Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.

"Nazad, žene! - Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu. Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela. Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile su ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.

- Ti si to, hudobo!
- On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu. Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam!
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom.
- On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik. Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše.
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. – Navdar dignu pušku i opali u zrak."

U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa još dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi.
Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako:

"Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. Nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva."

Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Prošlo je nevrijeme prećeno tučom i sve maline i grožđe su uništeni. Vlado tješi svog oca. Kaže da ne mora k teti te da će mu pomagati. Ali otac želi da nastavi školovanje i da postane netko i nešto.

O djelu:
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:

"Čuju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo."

"I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka što im još ostade."

Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaj ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.

"Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti."

"I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam baš tako žedan."

Vlado otac se također pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (VII. Poglavlje) ili čak oštetili brod (VIII. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:

"Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče! Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena žeđ čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu. - Je! Voda! Ma baš voda!

A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se to vraća dvostruko.


Analiza likova:
Vlado
Vlado voli svog oca i svoju obitelj. Sa ocem je u dobrim odnosima te u njemu vidi dobrog i pošetnog čovjeka. Vlado je htio ostati u selu i pomagati ocu, no njegov otac to nije dopustio. Vlado je od svog oca mnogo naučio i pomagao mu je u trenucima kada mu je bilo najteže: "Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti."

Otac
Vrlo razuman i požrtvovan čovjek, kako za svoju obitelj tako i za svoje bližnje. Bez obzira na poteškoće uvijek pronalazi pravu riječ ili spasonosno rješenje: "I juriš bi bio započeo da moj otac ne stignu. Njegovo držanje, kretnja koja zapriječi prvi udarac grede o vrata, umiri gomilu." Dobar je otac i suprug. Brižan i vrijedan. Ne predaje se, zna da je život borba, pa se u nju hrabro upušta.

Mato Lovrak - Vlak u snijegu

Mato Lovrak - Vlak u snijegu

Mjesto radnje:
Vlak

Vrijeme radnje:
Zima, 8. veljače.

Ideja:
Kad se više ljudi složi tad se snaga sto puta množi.

Kratki sadržaj:
Ljuban, Pero i Draga išli su u školu u Velikom Selu. Oni su bili iz Jabukovca. Jednog dana učitelj je predložio da u školi osnuju zadrugu. Za domaćina je izabran Ljuban. Na dogovoru su dobili pismo od liječnika iz grada da dođu pogledati higiensku izložbu. To izložba je 8. veljače. Učitelj je otkazao putovanje zbog slabog srca i tako je zadruga prvi put bila sama s svojim domaćinom Ljubanom. Snijeg je tako gusto padao da je vlak zapeo u snijegu. Djeca su morala rukama bacati snijeg.
Tako su djeca radila u smjenama, a za sve brinuo domaćin Ljuban, kao i za za bolesnu Dragu. Kada su stigli u Veliko Selo kondukter je pohvalio svu djecu.

Analiza glavnih likova:
Ljuban - Pravedan, odgovoran, savjestan, vrijedan.
Draga - Dobra
Pero - Ljubomoran

Sporedni likovi:
Ružica, Marica, kondukter, zadrugari, Ivan, Stanko, Rade, Milica, Jozo,
Jela

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

Nedjeljko Fabrio - Vježbanje života

Bilješke o piscu:
Osnovnu školu polazio je u Splitu i Rijeci, gimnaziju u Rijeci, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Rijeci kao urednik, voditelj Centra za kulturu i dramaturg narodnog kazališta "Ivan Zajc", zatim kao urednik dramskog programa HTV u Zagrebu. Od 1989. do 1995. g. je predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Njegova djela:
Romani:
Vježbanje života (1985.), Berenikina kosa (1989.), Smrt Vronskog (1994.)

Pripovijetke:
Partite za prozu (1966.), Labilni položaj (1969.), Lavlja usta (1978.), Izabrane pripovijetke (1990.)

Drame:
Reformatori (1967.), Admiral Kristof Kolumbo (1968.), Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (1969.), Meštar (1970.), Kralj je pospan (1971.), Magnificat (1978.)

Eseji:
Odora Talije (1963.), Apeninski eseji (1969.), Štavljenje štiva (1977.), Kazalištarije (1987.), Maestro i njegov šegrt (1997.), Koncert za pero i život (1997.)

Prijevodi s talijanskog jezika (izbor):
Luigi Fiorentino: Drevni Morteti (1964.), Između krasa i talasa (1966.), Luigi Pirandello: Gorski divovi (1968.), Alberto Moravia: Raj (1971.), Pier Paolo Pasolini: Pjesme (1973.), Vincenzo Cardarelli: Pjesme (1974.), Sandro Penna: Četiri stotine stihova (1977.), Carlo Goldoni: Lepeza (1978.), Piero Chaira: Biskupova soba (1978.), Posljednji dio puta, I-II (Talijanska pripovijetka 1945. – 1980.), Scipio Slataper: Moj kras (1985.), Leonardo Pinazuti: Giacomo puccini (1997.)

Romani Nedjeljka Fabria:
U romaneskoj duologiji Vježbanje života (1985.) i Berenikina kosa (1989.) Nedjeljko Fabrio problematizira talijansko-hrvatske odnose na jadranskoj obali u dugome vremenskom razdoblju, i to prateći egzistencijske drame pojedinca i kolektiva. Posrijedi je modernizirana varijanta povijesnog romana u kojem se ispreplitanjem dokumentarne građe, historijskih zbivanja i fikcijskih "dopisivanja" postižu osobiti učinci. Pojedinačne egzistencije kod Fabrija su redovito žrtve globalnih odnosa: politike i nacionalne mitologije. Djela pokazuju svojevrsnu opsjednutost
poviješću koja se interpretira kao izvor zla, stradanja i patnje. Karakteristični pojavni oblici povijesti su ratovi, okupacije i progoni. U Fabrijevoj umjetničkoj viziji čovjek je potrošni materijal povijesti, marioneta kojom upravljaju mehanizmi vlasti i ideologije. Veliku pozornost autor posvećuje stilu i jeziku, koristi se postupcima posuđenima iz glazbe (kontrapunkti, provodni motivi, eufonijski efekti),
a česti su i tipično postmodernistički efekti (samosvjesna naracija, poigravanje pripovijednim konvencijama, dupliranje narativnih glasova...) U intertekstualnom romanu Smrt Vronskog (1994.) umjetnički je odgovorio na neposredan izazov - problem domovinskog rata.

Mjesto radnje:
Rijeka

Vrijeme radnje:
1800. - 1956. g.

Tema:
Talijansko-hrvatski odnosi na jadranskoj obali u dugom vremenskom razdoblju.

Sadržaj:
Kniga prva
- Otac je doveo sina Carla u brodogradilište svom starom prijatelju jer ga nije imao čim prehraniti.
- Otac se zvao Timoteo, a sin Carlo koji je ime dobio po savojskom kralju, jer je tada njegov otac ratovao u austrijskoj vojsci protiv Napoleona.
- Prisjetio se toga i to rekao sior Toninu, kojemu je namjeravao dati sina
- Sior Tonina je pristao da Carlo ostane kod njega, a otac je još poručio sinu na rastanku: "Ne osvrći se nikad. Ako ti tko stane na put, ti mu se ugni. Zapamti to i bit ćeš sretan."
- Carlo je odrastao u brodogradilištima i slušao priče o "obećanom gradu", Rijeci.
- Pisac opisuje kako je Rijeka izgledala u četiri godine pod francuskom vlašću.
- Nakon toga su se mađari okomili na Rijeku i govorilo se o tome u Italiji.
- Tako je Carlo 1822. g. došao u Rijeku.
- Brzo se probio i postao vrsni konopar, a zatim je pravio i trgovao konopljem.
- Jednog dana se osamostalio i našao ljude koji su radili za njega.
- Sam je sebi rekao da je utekao iz gladi, došao u Rijeku i da se više ne vraća kući; sjetio se očevih riječi.
- Domino je bila njegova omiljena igra, a govorio je da su svi ljudi upleteni u neku igru.
- Carlo se oženio s Fanicom i ona je ubrzo zatrudnjela i htjela je roditi u maminoj kući u Gomili.
- Napokon je rodila, ali uz pomoć liječnika kojeg su prekasno pozvali.
- Rodio se sin Fumulo,a Fanica je pri porodu umrla.
- Ukrajinsko žito se nakupljalo u hrvatskom primorju i stizalo je iz luke Odese.
- Došao je jedan riječki englez iz Engleske i pričao o tome kako bi trebalo industrijalizirati zemlju i grad Rijeku, ali je ubrzo morao otići jer su se ljudi na njega okomili.
- Carlo je sa sinom Fumulom živio malo dalje od grada i išao na izlete.
- Čuli su za pojavu parobroda i željeznice koja bi trebala doći do Rijeke.
- Carlo je rekao da ona nikome ne bi koristila.
- Fran se sa svojim unucima Jakovom (10), Jovaninom (8) i Josipom (3) spremao otići u vinograd.
- Bojao se francuza, a kad je čuo vijest da je u Parizu izbila buna i da je kralj Ludovik Filip srušen s prijestolja, sjetio se kako su francuzi objesili njegovog brata, Matiju. - Francuze su svi mrzili u vrijeme ilirskih provincija.
- Vrijeme je to burnih događanja i bana Jelačića, pobuna protiv Mađara.
- Fran je govorio da je svijet poludio i zbog toga mu je bilo drago.
- Sa Franom su stanovali i sin mu, Jožica, njegova žena Tonka i sinovi.
- Tonka je toga dana išla odvesti blago na pašu i vidjela je vojsku pa se vratila i javila svojima.
- Kad je vojska prošla Tonka je poslala Jakova da ode po oca, Jožicu, i da mu kaže da se vrati kući.
- Vojska se našla pred gradom Rijekom i vicekapetan grada je predao Rijeku 31. kolovoza 1848. g.
- Ljudi su bili sretni i tako su i dočekali vojsku, izvikivali su: "Živio naš ban Jelačić".
- Prvo je Josip Bunjevac, podžupan zagrebačke županije i banski povjerenik projahao kroz grad sa dva zapovjednika konjičkih vodova, a zatim je ušla i pješadija.
- Došlo je do tučnjave između građana koji su bili za Hrvatsku i onih koji su bili za Mađarsku Rijeku i za autonomiju.
- U toj je tučnjavi skoro stradao Fumulo, kojeg je spasila jedna gospođa.
- Talijanski jezik je i dalje ostao službeni i dotadašnja prava su ostala nepromijenja u Rijeci, ali se promijenio politički status grada.
- Jelačić je 13. studenog postao gubernatorom Rijeke.
- Po Lujzijanskoj cesti vozila je jedna diližansa sa istaknutim časnicima i jednim austrijskim majorom.
- On je izašao u Severinu, a trojici časnika se pridružio jedan slovenac, hidrograf.
- U Skradu su svi izašli, a došli su novi putnici koji su putovali za Rijeku: žena, Flora, slikar, Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima.
- Muškarac je rekao da je hrvat i da je uz ilirski pokret, a židov je rekao da bježi na jug, u Rijeku, što dalje od Mađarske u kojoj je buktio rat.
- U Rijeci će Fran Kurelac raditi u jednoj gimnaziji, a židov će otvoriti fotografsku radnju.
- Na stajalištu u Rijeci Floru su dočekale neke djevojke, a učitelja, Frana Kurelca, ravnatelj gimnazije i jedan čeh, direktor gimnazije u Ljubljani.
- Jedan batulj pješaka, talijana, se utaborio u Rijeci.
- Ljudi su ih došli vidjeti, pa je i Carlo otišao.
- Pričao je sa jednim talijanskim vojnikom i saznao da vojska ide u Mađarsku i da mu je otac umro.
- Rekao je vojniku tko je i da pozdravi njegovu sestru, sora Mariju, ali vojnik to nije uspio učiniti jer je poginuo u ratu.
- Carlo je rekao Fumulu da mu je umro djed.
- Otac i sin su zajedno provodili dane i Carlo mu je pričao priče.
- U Rijeci su se ljudi počeli zvati Croate i počela se isticati hrvatska trobojnica na brodovima.
- Jožić se veselio novoj vlasti.
- Banabečki dvor je donio novi ustav kojim su se nametnuli hrvatima jer su im zaprijetili da će ih, ako ga ne prihvate, držati pobunjenicima, kao i mađare.
- Ljudima je nametnut apsolutizam i opet je propalo hrvatsko gospodarstvo.
- Umjesto do Rijeke, željeznica je izgrađena do Siska, a Rijeka je zaboravljena.
- Jedrenjake je polako zamjenjivao parobrod.
- Jedan čeh, Vit Otokar Dobiaš, je naslikao Carlov portret.
- Jednog dana u luku su uplovili parobrodi ("crni jedrenjaci").
- Kraj školske godine – Jovanin Despot čita naglas "Govor o preporodu knjige slovinske na Jugu" – koji je napisao Fran Kurelac.
- Tom događaju su prisustvovali svi učitelji u gimnaziji, a Fran Kurelac je otpušten zbog toga.
- Fumulo je pitao Carla da li mu je majka bila hrvatica.
- Carlo je odgovorio da je, a Fumulo je rekao da su njegovi prijatelji u školi protiv hrvata jer su oni krivi za ovakav težak život.
- Fumulo je odrastao i vidio je kad je u posjet gradu došao Franjo Josip.
- Njegovo ime je odtada bilo "utkano u ratni sjaj tih dana", ali zabunom; on to nije nikom rekao pa ni svojoj kćerci Mafaldi.
- Svi su ga zvali "junak od Magente".
- U pokladno vrijeme (između 1852. – 1859. g.) Fumulo i njegovi drugovi odlučili su uplašiti hrvaticu, ženu uglednog Leopolda Franine i osvetiti se zato što su hrvati krivi za to teško razdoblje Rijeke.
- Fumulo je zapalio krinolinu i cijelu hrvaticu; poslije tog tragičnog događaja nije izlazio danima iz kuće, niti je razgovarao s prijateljima.
- Austrijanci su napravili pohod na Sardinsko kraljevstvo.
- Svi njegovi drugovi su se prijavili za pohod, ali Fumulo nije jer je vidio kakav je bio jedan ishod bitke – Austrija je izgubila s velikim žrtvama.
- Carlo je želio posjetiti dom umrle Fanice u Gomili i Fumulo ga je vozio.
- Fumulo je ostao u kočiji i nije želio ići vidjeti kući, naišla je jedna djevojka (prostitutka) i zvala ga da pođu u posjet mami Flori, ali je morao čuvati kočiju.
- Carlo je došao tamo jer je morao tražiti od njih dopuštenje da prebaci Faničine kosti u obiteljsku grobnicu koju je namjeravao sagraditi.
- Carlo je bio pozvan da dođe u posjet svom ortaku na posjedu pod Učkom; poveo je i sina.
- Mislio je da će tako poboljšati odnose sa sinom.
- Ponovo su poklade, ali su življe nego prije jer je car Listopadskom diplomom vratio Hrvatskoj i Ugarskoj sabor i parlament.
- Cijela mađarska javnost je tražila natrag "svoju" Rijeku.
- 1861. g. su ljudi tražili da škole u Rijeci uvedu hrvatski jezik, a mađari su tražili da se vrati stanje kakvo je bilo 1848. g.
- Husari su zaposjeli grad sljedećih dana.
- Hrvati i mađari su se svađali.
- Fumulo i prijatelji su odlučili posjetiti mamu Floru i njene djevojke.
- Fumulo je baš želio upoznati mamu Floru, pa je lagao i dospio kod nje.
- Kad je skinula steznik on je rekao da je sve laž i ona ga je ispratila i rekla da joj je dužnik.
- U dvorani Casino Patriottico su bili neki mađari, Fumulovi prijatelji i ostale maškare.
- Jedan je hrvat govorio kako bi Rijeka trebala pripasti Hrvatskoj.
- Fumulovi prijetelji su željeli zapaliti jednu slamnatu lutku, ali Fumulo ih je u tome spriječio jer se sjetio kako je spalio hrvaticu.
- Došlo je do tučnjave, u dvoranu su uletjeli oružnici i izjavili da je uvedeno opsadno stanje u Rijeci.
- Iako je car izdao Listopadsku diplomu, sva je vlast ostala u njegovim rukama.
- Carlo je odlučio svoj posao prenijeti na Fumula i zato ga je predstavljao vlasnicima brodova.
- Nije znao, međutim, da ga ljudi već pomalo žale.
- U grad je došao peštanski orpheum (cirkus) i Fumulo je svake večeri išao tamo jer je ugledao jednu djevojku, Andor Zsuzsa (Žuža), najavljivačicu koja mu se svidjela.
- Jednom je nabrao travanjskog cvijeća i preko blagajnice ga poručio djevojci, a ona je njemu na kraju predstave poklonila cvijet kukulj.
- Upoznao se s njom, ali se nisu mogli sporazumjeti jer on nije znao mađarski, a ona nije znala nijedan drugi jezik; od tada su stalno bili zajedno.
- Riječki hrvati su na Grobničkom polju posvećivali županijski barjak, a došao je i Josip Juraj Strossmayer.
- Ungarezi (mađari) su spremali demonstracije i gađali kamenjem hrvate u kočijama, one koji su silazili sa Grobničkog polja.
- Pogodili su i Andoru Zsuzse i ona je ostala na mjestu mrtva.
- Pokopali su je skromno, a dva dana kasnije peštanski orpheum je napustio grad.
- Jakov je sad radio umjesto Jožića jer je njemu stradala noga u nesreći.
- Jakov je svaki dan donosio vijesti i jednog dana je donio vijest da je nastala država Austo-Ugarska, a to je uredio mađar Franjo Deak.
- Jovanin je u to vrijeme bio kancelir u Bakru.
- Mađari su u Rijeci bili oduševljeni takvom državom.
- Josip je bio u vojsci i poginuo, a poslije toga je i Fran umro.
- Jakov je bio ogorčen što hrvati prelaze na stranu mađara i što postaju mađari, pa je zajedno s Jovaninom strgao mađarske i austrijske zastave s jedne zgrade i ostavio ih u blatu.
- Fumulo je mjesecima išao mami Flori.
- Otvaranje Sueskog kanala je otežalo plovidbu jedrenjaka, a Carlo i prijatelji su mislili da doba jedrenjaka tek dolazi.
- To je bilo 70-ih godina 19. stoljeća.
- Rijeka je opet dobila na važnosti, ovaj put za Ugarsku.
- Parobrod se polako približavao i ljudi su željeli da Carlo bude sudionikom izgradnje prvog domaćeg parobroda.
- Carlo i prijatelji nisu vjerovali u sve to – to su za njih bile bedastoće.
- Fumulo je uložio novce za gradnju željeznice Karlovac – Rijeka, a da to otac nije znao.
- Na Novu godinu 1872. g. su Fumulo i prijatelji bili u svratištu "Re d' Ungheria".
- Tu su odsjela i dva poslanstva: crkveno – koje je išlo u Bosnu i austrijska vojska – htjela je ispitati Rakovačku bunu koja se zbila u listopadu te godine.
- Fumulo je tada održao govor o naprednoj Rijeci i parobrodima i zaželio svima sretniju novu godinu.
- Carlo je prenio ostatke Franice u novu grobnicu, koju je napravio.
- Jožičina noga se nije oporavljala već je bilo još gore.
- Jakov je bio pritvoren zbog toga što je napravio – odala ga je žena njegovog prijatelja.
- Poslije toga nije mogao naći posao, a i Jožić je umro.
- Jakov je ostao domoljub, a brat Jovanin je zbog svog posla prestao biti domoljub.
- Jovanin je donosio kući vesele vijesti o velikom gradu, a Jakov je mrzio Rijeku i želio da propadne.
- Čuo je za postojanje "Narodne čitaonice", ali tu su bili samo gospoda – njegovi sunarodnjaci i istomišljenici.
- Carlo je rijetko išao igrati domine u "Malu Peštu" jer se promijenio vlasnik i ljudi su tamo dolazili samo radi kartanja i alkohola.
- Saznao je da je sin uzeo novce i uložio ih u željeznicu, i to ga je boljelo jer je mislio da će Fumulo krenuti njegovim stopama.
- Posao s jedrenjacima mu je propadao.
- Mislio je razgovarati sa sinom da vidi kada će se ženiti, jer su se njegovi prijatelji već oženili (i Lorenzo i Gregorio i Mattia i Carlo), ali nije razgovarao.
- Fumulo se, sa 37 godina, oženio Ludovikom (17) i prestao odlaziti mami Flori.
- Na dan vjenčanja Carlo se nije mogao sjetiti kako izgleda njegova Fanica, ali je prvi održao govor mladencima i poklonio Ludoviki prsten koji je pripadao Fanici.
- Kad je nadvojvoda Carević Rudolf dolazio u Rijeku, mnogi su izvjesili hrvatske zastave.
- Međutim, skupina gradskih fakina je po noći poskidala sve zastave; tako je izvještavao "Obzor" (7. XI. 1877, u Zagrebu).
- Optužili su talijane da su oni to napravili, ali su talijani reagirali i rekli da su za sve krivi gradski fakini, na čelu sa gradskom vlašću.
- Jakov je čuo za taj incident.
- Carlo, Fumulo i Ludovika su živjeli zajedno na Mlaki.
- Fumulo se primakao vrhovima uprave željeznice i postizao uspjeh.
- Jednom je došao Gustav Wagenmann i rekao da planira izgraditi rafineriju nafte u Rijeci i najbolji prostor za to je bila Mlaka.
- Fumulo je rekao Ludoviki da će se preseliti na Podmurvice radi gradnje.
- Ludovika je kasnije nakon pet punih pet godina zatrudnjela.
- Jakov Despot je uspio naći posao u rafineriji i upoznao je inženjera Barača, koji je bio voditelj rafinerije u osnutku.
- Znao je što je Jakov napravio prije (strgao mađarske i austrijske zastave i bio pritvoren).
- Ponudio mu je dvostruku plaću i premještaj njegove cijele obitelji (imao je Jakov i sina Šimuna, od 5 godina) u novu zgradu – zato jer je i sam bio domoljub.
- Iste godine, 1883., Ludovika je rodila djevojčicu, Mafaldu, a godinu dana kasnije rodila je sina Amadea.
- Carlo je bio pozvan na sjednicu trgovačko-industrijske komore na kojoj se raspravljalo o izbjegavanju potpune propasti ugarsko-hrvatskog brodarstva.
- Tih je dana u Rijeci, a i u cijeloj Dalmaciji i Italiji, vladala kolera.
- Ludovika nije s djecom išla u grad.
- Carlo Wagner, Fumulov prijatelj, obolio je i njegova žena je molila Carla da ih odveze u karantenu.
- Mislilo se da uopće nije bolovao od kolere već da je bio pijanac – tako je izjavio liječnik Brunetti.
- Bolesnik je noću umro, navodno od gastroenteritisa.
- Grad je zamro zbog bolesti.
- Carlo je posjetio svoju unučad, ali mu nisu smjeli otvoriti vrata.
- Carlo je ubrzo obolio i umro, a uskoro i Ludovika.

Knjiga druga
- 1947. g. u jesen, plovio je parobrod prema sjeveru.
- Prošlog proljeća su se u jednoj dvorani sastali splićani i govorilo se o tome kako je Rijeka pripala Novoj Jugoslaviji, a trebala bi i Istra.
- Treba početi obnova Rijeke i brodogradnje, a iz Splita će se krenuti.
- Na tom brodu za Rijeku putovali su inženjeri i radnici i Lucijan.
- Putnici su pričali o ratu i o ženama, a Lucijan je to slušao.
- Vjenceslav je kartao sa ljudima i sjetio se svog djeda, Jakova; kojemu je bilo oko četrdeset godina i pričao je ljudima o svojoj kćerki koja je umrla u partizanskoj bolnici.
- Lucijanu je moglo biti 9, najviše 10 godina.
- Lucijan i njegovi roditelji upoznali su Despotove (Vjenceslav Despot i njegova žena) na brodu.
- Brod je uplovio u Rijeku.
- Mafalda (60 ili 65 godina) je živjela sa svojim sinom, Oresteom, snahom Wandom i unučadi.
- Pisac nas vraća u prošlost (kroz Mafaldin lik), kad je Fumulo bio živ.
- Fumulo je pomogao mađarima izgraditi željeznicu, ali je bio nesretan zbog tragedija u obitelji (otac i žena su umri od kolere).
- Prestalo je blagostanje između mađara i hrvata.
- Fumulo se i dalje trudio zadovoljiti mađarske vlasti, uvesti električni tramvaj, ali njegov sin, Amadej, je bio protiv toga i radio je demonstracije s vršnjacima.
- Isto tako je i Fumulo radio protiv svog oca, Carla.
- Mafalda je probudila ukućane: sina, snahu, unuka Parsifala i unuku Emiliju.
- Mafalda je, kad je otišla od groba svoga djeda, upoznala Vjenceslava Despota koji je tražio grob svoga oca, ali ga nije našao.
- Ponovni povratak u prošlost.
- Amadej je postao član konspirativnog društva "Giovine Fiume" i imao je sastanke sa svojim prijateljima u njegovoj sobi – oni su bili autonomaši.
- Odlučili su napasti hrvatske sokolaše i to je rekao Mafaldi.
- Napali su ih i on je poveo Mafaldu a ona je umalo stradala, ali ju je spasio Bruno.
- Jovanin Despot je živio u vili na Sušaku.
- Jako Supilo, brat Frana Supile je stradao u tom napadu.
- Došlo je do svađe između Frana Supile, predstavnika hrvata i Rikarda Zanella, predstavnika talijana u Rijeci.
- Mafalda je pamtila da se to desilo 1906. godine, a sljedeće godine se udala za Bruna.
- Amadej je zajedno s Luigijem Kussorom prebjegao u Kraljevinu Italiju i prijavio se kao iredentista i zatražio da, kao dobrovoljac, bude upućen na frontu.
- Italija je 1915. g. napala Austro-Ugarsku i Bruno se prijavio za rat na strani Austrije.
- Amadej je pisao pisma kući, ali treće pismo nije nikad stiglo – Bruno ga je ubio u pohodu, a ubrzo je i Bruno stradao od strane svojih vlastitih topova.
- Ugarske su vlasti predale grad predstavnicima jugoslavenskog Narodnog vijeća.
- Talijani su došli u grad s vojskom i preuzeli vlast.
- Jakov je te večeri umro, a Jovanin mu nije došao na pogreb jer nisu bili u dobrim odnosima.
- Benito Mussolini je govorio o Rijeci u Teatro Verdi i rekao sa će "pod svaku cijenu biti talijanska".
- U grad je došao Gabrielle D' Annunzio i Mafalda se sjetila kako ga je prvi put ugledala sa 24 godine.
- D' Annunzia su smatrali Izbaviteljem i on je proglasio aneksiju Rijeke Italiji, ali pod samostalnom upravom.
- Te noći je počelo iseljavanje hrvata iz grada.
- Došlo je uskoro do borbi između D' Annunzievih legionara i ardita i talijanske kraljevske vojske kojoj legionari nisu željeli predati Rijeku.
- U gradu je došlo do pokolja, stradali su nevini civili.
- Fumulo je vidio jednu ženu, koja je stradala od bombe – sjetio se kako je on spalio hrvaticu i njenu krinolinu – i dobio je infarkt; umro je i sahranjen je u Carlovoj grobnici.

- 1921. g. Comandante (D' Annunzio) je napustio Rijeku, a 1924.g. talijanski kralj Viktor Emanuell treći je ušao u Rijeku i ona je pripala pod fašističku vlast.
- Partizani su zauzeli Rijeku i Enriko Šušnjar je otišao u Italiju dok su u njoj ostali: Mafalda, Wanda i Oreste, mladi Francovich i Ugo Osojnak.
- Mladi Francovich nije nipošto želio otići iz Rijeke iako su njegovi roditelji otišli.
- Fašistička Italija je kapitulirala
- Rijeka nije više bila Italija jer je vojska otišla iz nje.
- Narodno Oslobodilački Odbor je poticao na ustanak protiv talijanske i njemačke vojske.
- Talijanska vojska je pozivala talijane u gradu da spase ono što mogu.
- Francovichevi roditelji i još neki ljudi su pobjegli u Italiju.
- Nijemci su drugi dan ušli u Rijeku, ali su nakon dvije godine otišli.
- Uoči Praznika rada u svim su Domovima kulture održavane prigodne akademije tj. čitali su se referati i bio je bogat kulturno-umjetnički program.
- Talijani su trpili takvo stanje u kojimu su oni bili podređeni, stariji učenici su radili u školi demonstracije, a Parsifal se pravio bolestan ili se ozlijedio svaki put kad je trebao nositi barjak.
- Sve je uređeno po uzoru na Rusiju i Lenjina – socijalizam i komunizam.
- Održavale su se manifestacije, mimohodi učenika – pionira.
- Vjenceslav Despot je dobio pismo i otišao kod jednog očevog prijatelja, koji mu je rekao da zna nešto o Šimunovoj smrti.
- Saznao je da je Šimun bio streljan 1944. od strane nijemaca.
- Lucijan je u školi bio najbolji čitač i na satu je čitao Dantea.
- Lucijan je viđao malu, plavokosu djevojku, koja je uvijek išla sama i nije znao njeno ime.
- Učenici su gledali ruske filmove, posjetio ih je jedan ruski zubar i ismijali su ga zbog njegovog izgovora, a došlo je i vrijeme prvih ljubavi.
- Za vrijeme jedne predstave u kazalištu, Lucijan je vidio svoju Beatrice i sjeo kod nje.
- Poslije je saznao da se zove Emilija.
- Oboje su tada imali 14 godina i od tada su stalno bili zajedno.
- Persifala škola uopće nije zanimala i nikome nije govorio da je Emilija zaljubljena u Lucijana.
- Jedino je Mafalda saznala, ali nije nikom rekla.
- Talijani su i dalje željeli da im se vrati i Trst, i Rijeka, i Pula i Zadar.
- Jugoslaveni nisu željeli na to pristati i prekinuli su redovite diplomatske odnose s Vatikanom, kad su fašisti pokušali zapaliti slovensku srednju školu.
- Oreste je saznao da je Emilija zaljubljena u Lucijana, kad mu je rekla Mafalda koja je željela da se cijela obitelj vrati u Italiju.
- Zato je Emilija bila kažnjena i Lucijan ju je tješio.
- Parsifal je odlučio sam otići u Italiju.
- 1935. g. je Oreste sa Wandom otišao u Bavarsku na jednu predstavu Svečanih igara u Bayreuthu.

- Tada je bila izvedena i mistična drama "Parsifal" Richarda Wagnera i tako su nazvali svoga sina.
- Pomišljao je Parsifal kako će se javiti svojima iz Italije, ali nije uspio – poginuo je.
- Roditelji su mislili da je Parsifal dobro i da će se javiti, samo je Mafalda sumnjala u to.
- Svi su u kući mrzili Lucijana i govorili da je on glupan, ništarija i komunist.
- Dvoje zaljubljenih, Emilija i Lucijan, mislili su da ih ništa ne može odvojiti.
- U jesen 1954. g. odlučeno je da Trst i okolica pripadnu Italiji, a da Rijeka ostane u Jugoslaviji.
- Tako su se vlade dogovorile u Londonu.
- Ljudi su mogli, ako su željeli, otići iz jedne države u drugu i imali su rok do siječnja 1956. g.
- I talijanska obitelj se odlučila preseliti.
- Lucijan je bio kod Emilije, kad nikog nije bilo kod kuće, po prvi put.
- Darovala mu je prsten koji je pripadao njenoj praprabaki Fanici.
- Mafalda je došla odmah kad je Lucijan otišao i rekla Emiliji da zna sve što je muči, da je ona kriva i da ne traži od nje da joj oprosti jer ne može.
- Emilija je pitala zašto svi ne mogu biti jedno, misleći pritom na talijane i hrvate.
- Mafalda je rekla: "Emilija moja, pa to je povijest."
- Mafalda je posjekla sve ivančice (znak fašista) što ih je prije posadila i posljednji put ih odnijela na grob svojih predaka; sjetila se Parsifala i saznala, još prije, što se s njim dogodilo.
- Vlak je polazio za dvadeset minuta i vozio je putnike u Trst.
- Mladi Francovich je rekao da nikada neće doći za njima (za Mafaldom, Oresteom, Wandom i Emilijom) u Trst.
- Ugo Osojnak je izjavio da će on doći poslije za njima.
- I obitelj Despot se ukrcala u taj vlak, a Mafalda se tome čudila.
- Lucijan je došao ispratiti Emiliju; i on je odlazio za par dana u Zagreb, na studije.
- Dok je vlak odlazio on je trčao uz njega i držao Emilijinu ruku.
- "Kod izlaza, na rastanku mladi Francovich pruži Lucijanu ruku. Lucijan ne zamijeti ni starčevu desnicu ni... primjeti jedino da je već kasna jesen i da je lišće na stablima ispred kolodvora bijelo".

Analiza djela:
Fabrio, dakle, prati genologiju dviju obitelji (hrvatsku uvodi u četvrtom poglavlju romana), od trenutka kada Carlo (rođen negdje 1800. g.) iz Italije dolazi u Rijeku, taj grad bez oca i majke i u njoj nastavlja osobnu vožnju poviješću, poviješću u koju od toga trenutka biva utkana i povijest civilizacije (izgradnja rafinerije nafte, izgradnja željeznice, izum parobroda...) kao gotovo prosvjetiteljska ideja napretka. Kroz dvije obitelji, toliko različite i slične u isto vrijeme, kroz ta dva,
samo površnim čitanjem, antitetična para, Fabrio pokazuje kako povijest vježba živote pojedinaca neovisno kada su, gdje su, pa čak i od koga su rođeni. Zbog toga su upravo godine u kojima se pojedini segment priče odvija, taj prvi rekvizit klasičnoga povijesnoga romana ovdje gotovo neprimjetno utkane. Znamo da Šenoini, Tomićevi ili Kumičićevi povijesni romani gotov uvijek započinju godinom, reći ćemo započinju smještanjem radnje u vrijeme, i ta je godina, kao i ostale koje će uslijediti u priči a po zakonima povijesnoga kalendara, označena brojkom.

Godine su u Fabrija, u osnovnom tekstu, napisane kao riječi. Samo se u citatima one napisane kao prave godine, jer citati otkrivaju autorovu pripremnu radnju, upućujući na materijale koje je Fabrio imao pred sobom pišući roma, dakle na ono što jest dio službene povijesti. Uostalom, Fabrio će na tu povijesnu relativnost, stalnu ponovljivost u kojoj se godine bitaka, osvajanja i potpadanja pod nečiju drugu, a uvijek tuđu, vlast utapaju u živote pojedinaca ostavljajući identične čičke na njihovoj odjeći i identične ožiljke na njihovu tijelu, izravno i upozoriti riječima kakvima nema mjesta u klasičnom povijesnom romanu: "U ljeto te, ili svejedno koje od tih godina". Za sudbinu njegovih junaka, osoba o čijim imenima šute velike povijesti i čiji se životi odvijaju u međuvremenima nisu bitne godine i prostori povijesnih poprišta: "Četrdeset i osme, u ime jednistva države, Beč je ucjenjivao Peštu – i zakinuo svoje saveznike hrvate. – Sada četrdeset i sedme, u ime jedinstvene države Pešta ucjenjuje Beč – i zakida svoje saveznike hrvate. Milo za drago. A račun će im platiti saveznici hrvati, 'sad i vazda i u vik vika' – rekao je Jožić."

Fabrijev pripovjedač, kao i u većini novopovijesnih romana, "uvjeravačke prostore" umeće između pojedinih pripovijednih dijelova. Indikativno je i to da se građa s jakim elementima realističnosti za Fabrija ne krije u velikim dokumentima, izvodima iz junačkih knjiga rođenih, napisanim povijestima nekih naroda iz pera autoritativnih povijesničara, nego se ona najčešće preuzima iz prostora novinskoga tiska. Dva su načina na koje Fabrio unosi dokumente u svoju priču. U prvom ih grafički odvaja od osnovne priče: citat iz "Slavenskog juga" od 3. IX. 1848. g., pismo Ivana Kukuljevića Josipu Jelačiću od 9. VIII. 1849 g. i drugi. Drugi način
unošenja citata je način uobičajenog citiranja, kada se citat nadovezuje, kao oprimjerenje, ranije izrečene tvrdnje, npr: Mafalda je, u vrtu, glasno, čitala uvodnik novoga gradskog dnevnika: "Mi hoćemo aneksiju Italiji..." U Fabrijevoj su priči svoje mjesto našli slabi junaci, oni na kojima drugi, točnije pobjednici, svojim terorom pišu povijest. Povijest upozorava samo na ponovljivost istih situacija i ne pruža mogućnost ni za kakve korekcije čija je nužnost, zbog iskustva stečenog "učenjem o drugima" unaprijed vidljiva. I zbog toga je baki Mafaldi, naviknutoj na zakone koje nameće povijesna uronjenost, pripovjedač stavio u ruke srp, da njime "presudi" onima oko sebe, Emiliji i Lucijanu kao simbolima povijesnog "reda stvari".

"Uzima srp u desnu ruku, zagazi jednom nogom (a bila je obuvena u gumene čizme) među ivančice što su, pod zidom, slijedile krivudanje strme ulice, i poče ih sjeći. Strigla je, tako, do u dno vrta, do na kraj zida pa se ponovo vratila odakle je počela. Dvije stabljike, čudom, preživješe košnju. Ali padoše nakdnadno. Kod provjeravanja osta li koja neposječenom."

Najbolji zamjenski termin za naslov romana Vježbanje života bio bi roman o povijesti. Najčešće tragajući ranije za svjedocima događaja na stranicama starih novina, a novine jesu, kao što znamo, najprecizniji čuvar obavijesti i njima se usustavatelji povijesti uvijek vraćaju, neovisno o kojoj je reinterpretaciji već riječ, Fabrio je proživljavajući sada i sam vrijeme koje ispisuje ozbiljne stranice koje će biti među najprelistavanijima u budućnosti, i svjestan upravo te činjenice,
napisao roman koji se po načinu svoje izgradnje gotovo nimalo ne razlikuje od jadranske duologije (Vježbanje života i Berenikina kosa). Već i sam naslov dan u intertekstualnoj igri, prepletanje triju žanrovskih slojeva, pripovjedačev razgovor s glavnim likom i njegovo izravno komuniciranje s čitateljem, te unošenjem dokumenata (svima nama poznatih), postupci su kroz koje, sada nakon čitanja Vježbanje života, prepoznajemo Fabrija.