August Šenoa - Čuvaj se Senjske ruke

August Šenoa - Čuvaj se Senjske ruke

Bilješke o piscu:
August Šenoa rodio se 1838., a umro 1881. godine u Zagrebu. Intenzivno se bavio književnom djelatnošću. Šenoa je s najviše uspjeha obrađivao
povijesne motive. Takva djela su: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke i dr. Velik dio svoje djelatnosti posvetio je kazalištu. Pisao je pjesme (lirske i epske),

Mjesto radnje: Vrbnik na otoku Krku, Venecija, Senj, Orlovo Gnijezdo, Gradec (Grac)

Vrijeme radnje: 1600., 1601. i 1614. godine

Tema: Borbe uskoka i Mlečana

Osnovna misao: Treba braniti svoj zavičaj. Narod koji je mek, pokoran i poslušan čeka ropstvo i tuđinska vlast. Narod koji je ponosan, hrabar i prkosan, izborit će i dočekati svoju slobodu.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Povijesna zbivanja s početka 17. stoljeća kad je Senj bio pod austrijskom vladavinom. U to vrijeme uskoci su branili Jadransko more od Mlečana, dok su na kopnu branili austrijsku carevinu od Turaka. Bili su trn u oku Mlečana koji su ih pokušali na prijevaru otjerati iz grada. Šenoa veliča borbu svog naroda za slobodu. Knjiga poručuje da se od tuđinske vlasti može osloboditi samo onaj narod koji se za to sam izbori.

Kompozicija djela:
Uvod: Uskok Juriša Orlović spašava Dumu iz ruku Mletka Vittoria.
Zaplet: Mletački biskup de Dominis sprema propast Senju i uskocima.
Vrhunac: Uskoci vođeni Jurišom Orlovićem provaljuju u Senj i ubijaju
Rabatu i Capogrossa.
Rasplet: Rabata je ubijen i Mlečani su svladani.
Završetak: Uskoci su opet slobodni, a Senjom je zavladao mir.


Kratki sadržaj:
Senjski uskoci stalni su trn u oku Mlečana. Oni služe austrijskome caru i brane more od Mlečana i kopno od Turaka. Ponosni su, hrabri i odani svome gradu i kraju. Austrijski general Rabata, koji služi i Veneciji, sprema uskocima smrt, a građanima Senja izgon. U tome mu pomaže izdajnički biskup de Dominis. Redovnik Cipriano javlja uskocima o dolazećoj nesreći, pa oni bježe na Orlovo Gnijezdo. Rabata ulazi s vojskom u grad i naređuje smaknuće kneza Posedarića. Uskoci pod vodstvom vojvode Juriše Orlovića upadaju u grad i oslobađaju ga. Sluge Mletačke Republike Rabata i Antonija Capogrossu stigla je pravedna kazna. Senjom je opet zavladao mir, a Klara Posedarić i mladi uskočki vojvoda Đure Daničić sklapaju brak. A goli kamen i senjska bura i danas nose poruku: “Čuvaj se senjske ruke!”
Prepričavanje jedne epizode po izboru:
Mletački gospodin Vittorio je htio oženiti krčanku Dumu. Ona se tomu protivi i po buri bježi. On je sa svojom četom lovi do rta. Duma skače junaku Juriši Orloviću u ruke, a on počne veslati prema pučini. Ljutiti
Vittorio počne viče za njima, ali uzalud. Duma je spašena.
Analiza likova:
Carski kapetan Danilo Barbo bio je jak, žilav, “Pod kratkim čelom stajaše mu širok nos, oblo lice urešeno tankim brcima i španjolskom bradicom.”, “Duga, ne gusta kosa, razdijeljena u dvoje, padaše mu na bjeli vezeni ovratnjak.” “…bijaše odjeven zobunom od crne kože, žutih rukava…” plemić, senjski zapovjednik, prijatelj i zaštitnik uskoka, pošten i istinoljubiv.
“Gledajte na mom srcu ova tri križa! To je moja majka, moja sestra i moje sestre i – vaše dijete, tri žrtve vašeg nemilosrđa. Evo ja vam poklanjam te tri žrtve, ja se odričem osvete, ali ostavite ovaj bijedni narod na miru.” – Spreman je odustati od osvete zbog smrti svoje majke, sestre i njenog djeteta koje je skrivio Rabata, a zauzvrat traži od Rabate spas uskoka.

General Josip Rabata je visok, jak “…nisko, prignuto čelo, gusto nabrane vjeđe nad blijedim modrim očima…”, “… pod krupnim nosom stiskale se čvrsto debele usnice…”, “Rabata je izdajica svijetle krune, čovjek naprasit, krvolok, ali opet slab i kukavica; Rabata je zadužen i rastrošen.” – carev punomoćnik, zlotvor, rastrošan, živi u dugovima, zapravo je kukavica, izdajica austrijskog cara, radi za Mlečane, naređuje ubojstvo kneza Posedarića i izgon uskoka, pod vodstvom Juriše Orlovića uskoci mu spremaju pravednu presudu i ubijaju ga u kaštelu.

Knez Martin Posedarić bio je udovac, visok, "…lice mu bijaše duguljasto, blijedo, ali krasno, crno mu je oko igralo kao munja na moru, crna mu brada padala do pojasa, kosa mu bijaše kratka pristignuta." senjski plemić, "Ja sam knez, plemić, vlastelin i nijesam plaćenik, ja ostajem da čuvam stari svoj dvor i grb koji je svijetao pred svijetlom i carstvom." po naređenju Rabate odrubljena mu je glava.

Uskok Juriša Orlović bio je “…visok, zoran junak, široka čela, orlova nosa, duguljasta lica.”, “Vaša duša, moja glava.” – Juriša je odan Senju i uskocima, spašava Dumu i uzima je za ženu, bježi s četom uskoka na Orlovo Gnijezdo da ne padne u mletačko ropstvo. Bori se protiv Turaka i bježi iz njihova ropstva.

Poručnik Antonio Capogrosso je sluga Mletačke Republike, desna ruka Rabate, uskoci ga ubijaju zbog svega zla što je nanio Senju.

Dojam o djelu:
Uzbudljiv povijesni roman koji govori o volji snazi našeg naroda da
se brani i čuva rodnu grudu. Djelo je u meni pobudilo osjećaj ponosa.

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Mjesto radnje: Selo, okolica i jedan veliki grad

Vrijeme radnje: Prije mnogo godina

Glavni lik: Šegrt Hlapić

Sporedni likovi: Gita, majstor Mrkonja, majstorica, pas Bundaš, Marko, kamenari,
crni čovjek, Rđavi Grga, težaci, Miško, pastiri, prosjakinja Janja,
prodavač košara.

Najvažniji događaji s putovanja:
1. dan putovanja:
- Šegrt Hlapć pomogao je starom mjekaru raznositi mlijeko
- Dostigao ga je pas Bundaš
- Pomogao je malom Marku pronaći guske
2. dan putovanja:
- Susret sa kamenarima (Hlapić ima jake čizme, čvrste šake i pametnu
glavu)
- Susret sa crnim čovjekom i spavanje ispod mosta
3. dan putovanja:
- Hlapić je ostao bez svojih čizmica
- Susret sa Gitom
- Hlapić je pomogao seljanima u sjenokoši, a Gita je izvela predstavu za
umorne sjenokoše
4. dan putovanja:
- Požar u selu u kući Rđavog Grge
- Hlapić je pronašao svoje čizme i sve ukradene stvari
- Grgina majka daje Hlapiću rubac sa srebrnim novcem za svojega Grgu
- Gita je pokazala Hlapiću brazgotinu na prstu nalik na križ
5. dan putovanja:
- Susret sa pastirom Miškom, pečenje kukuruza i krumpira na vatri
- Crni čovjek i Grga padaju sa kolima blizu Hlapića
- Hlapić Grgi daje rubac sa srebrnim novcem od majke
- Hlapić i Gita spavaju kod Miška
6. dan putovanja:
- Hlapić popravlja opanke Miškovoj braći i prosjakinji Janji
- Dolazak u veliki grad na sajam
- Gita prodaje siromahove košare
- Pomažu vlasniku vrtuljka
- Ostali su spavati na sajmu pod vedrim nebom
7. noć putovanja:
- Noć najvećih čuda za Hlapića
- Gita prepoznaje svog konja Sokola
- Saznaju za strašnu namjeru crnog čovjeka i odluče pomoći
- Putuju po noći do Markove kuće, pomaže im siromah sa sajma
- Sreću se sa majstorom Mrkonjom i vesele se susretu
- Odlaze do Markove kuće da ispričaju namjere crnog čovjeka
- Doznaju da je crni čovjek nastradao
8. Završetak:
- Hlapić, majstor Mrkonja, Gita i Bundaš vratili se sretno kući
- Saznajemo da je Gita Marica (kćer od majstora i majstorice)
- Hlapić je naslijedio magarca i kola

Odnos majstora prema Hlapiću:
Majstor je u početku bio vrlo strog prema Hlapiću, tjerao ga je da puno radi, bio je vrlo nepošten prema njemu i okrivljavao ga za stvari koje Hlapić nije uradio. Kasnije se mastor promijenio i zavolio Hlapića kao svojeg sina.

Odnos majstorice prema Hlapiću:
Majstorica je uvijek pomagala Hlapiću i veoma ga je voljela.

Koji su likovi u knjizi postali dobri:

Majstor Mrkonja
Kad su ga zlikovci zarobili u dubokoj šumi dva dana i dvije noći
razmišljao je o svom životu i shvatio da je krivo postupao sa Hlapićem.

Rđavi Grga
Kad mu je Hlapić dao rubac sa srebrnim novcem Grga je shvatio da
mora otići od crnog čovjeka i promijeniti se.

Thomas Mann - Čarobni brijeg

Thomas Mann - Čarobni brijeg

Bilješke o piscu:
Thomas Mann je rođen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine žitom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemačko -brazilske porodice i za razliku od oca, snažnog “čovjeka od akcije”, bila je umjetnički nastrojena zbog svog miješanog porijekla i toplog južnjačkog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovačka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen. Pohađao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemačkom osiguravajućem društvu protiv požara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gdje je pisao kratke priče i svoju prvu novelu. Njegova spisateljska karijera počinje u magazinu “Simplicissimus”, a prva knjiga, “Mali gospodin Friedmann” bila je objavljena 1898. godine. Kad je pročitao jednu priču, izdavač je htio da vidi sve što je Mann napisao. Njegov prvi roman “Budenbrokovi” postao je senzacija i izvan granica Njemačke i veoma ga obogatio već u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva. Oženio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su šestero djece. Živio je burzujski život priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke priče. Uvijek je bio umjetnik teške savjesti zbog ljubavi prema burzujskom životu. Početak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podržavao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godišnji period preispitivanja kulminirao je romanom “Čarobni brijeg”, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uvjerenja. U periodu između dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i započeo kampanju protiv fašizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemačke. Kratko je putovao po Evropi prije nego što je došao u Sjedinjene Američke Države 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa još nekoliko njemačkih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepričava biblijsku priču o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razočaran progonom komunističkih simpatizera i mnogo godina kasnije vratio se u Evropu i smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram saučešća, jer nije htio da uništi svoju reputaciju, prisustvujući sahrani. Mann je očigledno napravio svoj izbor u borbi između duha i života. Poslije objavljivanja “Budenbrokovih” koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Kröger, spiritualnu autobiografiju koja istražuje umjetnost i disciplinu. Poslije “Čarobnog brijega”, njegovo veliko djelo bila je trilogija “Josef i njegova braća” (1933. - 42.), smještena u biblijskom svijetu. To je priča o sukobu lične slobode i političke tiranije. Prvi dio priča ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog čovjeka i postaje spasilac svog naroda.Mann se divio ruskoj književnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom “besmrtnom realizmu”. Naročito je volio “Anu Karenjinu”. Kasnije je međutim promijenio mišljenje o Tolstoju, smatrajući ga manje otmjenim od Getea. U eseju “Dostojevski - sa mjerom” (1945.) raspravlja o piščevoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojčicu. Rene Wellek je Mannova nagađanja ocijenio potpuno neosnovanim.Mannovo posljednje veliko djelo je “Doktor Faustus” (1947.), priča o kompozitoru Adrianu Lewerkühnu i progresivnom uništenju njemačke kulture u dva svjetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman “Ispovijest Felixa Krulla” ostao je nedovršen. Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, Šopenhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politička zbivanja predratne i poslijeratne Njemačke i suprotnosti duha - umjetničkog, dekadentnog i života - običnog osjećaja sreće. Stil Thomasa Manna karakteriše česta upotreba ironije, što stvara hladnu distancu između priče i čitalaca. Također često koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolično značenje.

O djelu:
Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u Švajcarsku u posjet svojoj bolesnoj ženi u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tačno bilježi Mannove utiske samog mjesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlažno mjesto u plućima, pred kraj njegove posjete, ali, srećom, on nije ostao. Mann je odlučio da opiše opasnost pred mješavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvraća od stvarnog i aktivnog života. Originalno, “Čarobni brijeg” bio je zamišljen kao novela veličine “Smrt u Veneciji”. Međutim, Mann je uskoro shvatio da priča sama uzima svoj tok. Početak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i ponovo procijeni svoje gledište o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmišljajući ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao isključivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da završi ono što je vidio kao “ozbiljnu šalu”. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavača u Njemačkoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da “Čarobni brijeg” treba da se čita dva puta da bi se potpuno uživalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929.

Kratki sadržaj:
Hans Kastorp, 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posjetu svom rođaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u Švajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlažno mjesto u plućima i on ostaje u sanatorijumu na neodređeno vrijeme. Tu upoznaje način života i običaje, stiče prva poznanstva, od kojih je najvažnije ono sa italijanskim književnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne noći izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokušava da utiče na Kastorpa svojim pesimističkim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraća, još bolesniji i ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu dušu se završava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraća u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holanđanina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna ličnost, ali pod pritiskom bolesti izvršava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svjetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poručuje čitaocu da su Kastorpovu izgledi da preživi prilično rđavi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno.

Analiza glavnog lika:
Hans Kastorp je 23-godišnji inženjer parobrodarstva iz Hamburga.Po preporuci svog ljekara, poslije završnih ispita, dolazi na trotjedni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, Švajcarska. U ovom santorijumu smješten je i njegov rođak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i posjeta bolesnom rođaku.

“Hans Kastorp je sačuvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku između njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u očekivanju porođaja”. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa “je vrlo nežno voleo svoju ženu, a ni sam nije bio od najjačih i nije mogao s tim da se pomiri.” Dobio je zapaljenje pluća i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp i “taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroče, Hans Kastorp, u kući svoga dede, u jednoj kući na Esplanadi”. Međutim, i djed je ubrzo umro od zapaljenja pluća i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Baš zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osjećao potrebu za očinskim autoritetom.

Mann za svog protagonistu kaže: “Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak… I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobično časnom smislu.”

Što se tiče njegove karijere u školi, morao je čak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglađenost i dar za matematiku, iako lišen svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odlučio iz prostog razloga, što je htio sebi da da više vremena da razmisli šta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznošću poštovao i otvoreno je priznavao da više voli slobodno vrijeme, ničim opterećeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv “koji bi mu dopuštao da nešto znači i pred sobom i pred ljudima.” Svoj poziv Kastorp “je visoko cenio i nalazio da je doduše vraški komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, važan i veličanstven poziv”

Hans Kastorp je imao plave oči, riđe brkove i riđoplave obrve; bio je “koljenović” i njegovi sugrađani su ga posmatrali ispitivački, pitajući se kakvu li će javnu ulogu igrati. Kad je tek došao u sanatorijum neprestano je naglašavao razliku: VI ovđe, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vreću nego cebad, jer vreća bi već značila ostajanje.

Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povučen, a povrh toga osjećao se kao gost i “nezainteresovani posmatrač”. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najveći utisak ostavio italijanski književnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se što ga ovaj čovjek poučava, opominje, i pokušava da utiče na njega.

Kastrop je human čovjek, sa Joahimom posjećuje teške bolesnike i moribunde. Njegova želja da pomogne poticala je iz više motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvažnija je bila njegova potreba da život i smrt shvati ozbiljno. On je osuđivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uživaju, zaboravljajući da je i on došao iz istog razloga i da je i on jedan od “takvih”. Dok pomaže drugima Kastorp “je osećao kako mu se srce širi od sreće, kako ga obuzima radost koja je počivala na osećanju da je ovo što čini korisno”.

Ubrzo njegovu pažnju privlači ljupka žena bademastih očiju (koje ga podsjećaju na oči njegovog poznanika iz škole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlačio na neobičan nacin), i mačijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz žestoki tresak vrata, što Kastorpa strašno ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata žena.
“Izvjestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da čuje kako s treće strane potvrđuju da je madam Sosa divna žena, a sem toga, ovaj mladić je želeo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao osećanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. ” Iako je Hans očaran Klavdijom, ne preduzima ništa da je upozna. Međutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da već ima osjećanje koje se slaže sa lupanjem srca.

“U svakom času svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oči, čiji su mu se boja, oblik i položaj urezali u dušu, na njena opuštena leđa, na držanje njene glave, na vratni pršljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobražene pod najtananijim tilom… s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuđenje, nada koja se gubila u nečem neodređenom, bezgraničnom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladićevo ponekad tako naglo stezalo”. Dakle, suštinu njegove ljubavi nije sačinjavala nježno sentimentalna sjeta.

“To je pre bila dosta smela i neodređena varijanta te zaluđenosti, mešavina jeze i vatre, kao stanje čoveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a što mu je u stvari nedostajalo, bilo je baš neko osećajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. ” Svi su već znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironično, dok je on zanijet i smiješeći se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukočeno u izvjesnom pravcu… i njegova ljubav prema ovoj neobičnoj ženi ostala je nijema sve do jedne pokladne noći kad je konačno skupio hrabrosti da joj priđe preko cijele sobe, i baš kao nekad Psibislavu, zatraži olovku. To veče izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idući dan odlazi u Dagestan.

Dok se Joahimu žuri u ravnicu i u vojsku, jer “ozbiljnost postoji samo dole, u životu”, Hans i ne razmišlja o odlasku, pjevajući “Bregovi su staništa slobode!” on uživa u svojoj bolesti bez posljedica pomiješanoj sa osjećajem bezgranične slobode. Kad je Joahim odlučio da ode, Hans se prvi puta uplašio. “Je li moguće da će me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strašno da osećam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svršeno, jer ja sam nikad, nikad više, neću naći put u ravnicu…” Hans se zavarava i samo odgađa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otpuštao Joahima) i saopštio mu da je potpuno zdrav (većina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je dočekala, ali Kastorp nije želio da u nju vjeruje, odlučio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izliječenog, “a ne ovako kao danas”).

Poslije dvogogodišnjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i “Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konačno dignu ruke od njega, a za njega je to značilo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. ”

Iz potpune otupjelosti koja je već prelazila u razdražljivost, Hansa je izvukla želja da nauči da skija. Kad je Settembriniju saopštio svoju ideju, on je bio oduševljen, jer to je bio prvi pomak njegove duše u ustajaloj atmorsferi Berghofa: ”Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vaše srce je zdravo, nema razloga da čovek očajava radi vas. Bravo, bravo!” Kastorp je naučio da skija zbog toga što se u duši stidio što visoku planinu i sniježnu mećavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. “Skijanje mu je pružalo željenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije čoveku potpuno strane i opasne. ” U ogromnoj planini, okružen mrtvom tišinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp “dete civilizacije”, osjećao se potpuno nesigurno, ali njegova čula i duh davno su se bila navikla na takva osjećanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjećao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono što se dešavalo u duši Hansa Kastorpa postojala je samo jedna riječ: izazivanje. Jednom prilikom našao se usred sniježne oluje i u groznici proživljava viziju raja, savršenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni i srećni; i krvavog rituala žrtvovanja. Ovde Mann simbolično naglasava da su u životu neophodni i sreća i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog.

Još prve večeri, Setembrini predlaže Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije poslušao. Kasnije će mu reći: ”Preklinjem vas, držite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono što vam je tuđe! Klonite se ove baruštine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekažnjeno da boravite. Ići ćete najzad na sve četiri, vi se već naginjete na prednje udove, uskoro cete početi da grokćete - čuvajte se!”

Još jednom ga je Settembrini učio: “Bogovi i smrtnici sišli su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. ”

Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuđenost od porodice, njegova sentimentalna osjećanja bila su svedena na nulu.

“Hans Kastorp je gledao oko sebe… video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je šta vidi: život van vremena, bezbrižan i beznadezan, život aktivne raskalašenosti u stagnaciji, mrtav život. ”

I taj je život ostao takav sve do početka prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije više ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Prošao je različita iskustva i od mlade i neformirane ličnosti pronašao svoj put. Tragično je što je njegov “poziv” dimom ispunjeno ratište i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova priča, ova istorija ispričana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siročeta života, jer on je bio jednostavan, samo je morao proći kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet.

Teme:
1) Smrt i bolest – Mann je u “Čarobnom brijegu” pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uživa u bolesti bez posljedica, pomiješanoj sa neograničenim osjećajem slobode. Hansova fascinacija smrću i bolešću dolazi i prije nego što je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra više oslobađajućom nego mučnom. U viziji sniježne oluje, Mann ističe dvije pouke. Prvo ističe neophodnu vezu između zdravog i srećnog zivota, prikazanog vizijom raja, i smrti i bolesti koje ga često potajno čine mogućim, prikazano ritualom žrtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz sniježnu oluju u kojoj Hans shvata da čovjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smrću, na jednoj, i zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao način da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo moguće ni na jedan drugi način - bolest je sredstvo uvođenja.

2) Settembrini i Naphta – Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimističnog humanizma i pesimističnog apsolutizma na neočekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dođu do zaključaka potpuno drugačijih od onih koji bi se očekivali. Ali, Mann ih jasno karakteriše kao suštinski povezane, kao dvije strane istog novčića. Nijedan ne može da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da često, dok suprostavljaju mišljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takođe pažljivo napisana, i predstavlja komentar na pogled na život ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglašava destruktivnu prirodu apsolutističkog pogleda. Settembrinijevo optimistično shvatanje jednostavno dovodi do razočaranja.

3) Vrijeme – Vrlo rano Hans je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gdje godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osjećaj za vrijeme djelimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da poveže događaje iz prošlosti sa budućnošću, i obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku.

4) Sloboda – Sloboda je bila najviši romatičarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa i smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledišta. Hans svoju dijagnozu vidi kao oslobođenje. Vrijeme se raspada pred oslobođenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samouništenja, a Settembrinijeva humanistička sloboda samo do razočarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romantičarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti i krajnje destrukcije u prvom svjetskom ratu.

Stil:
1) Realizam – Mann pažljivo opisuje svaki detalj sobe, ličnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realističnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Međutim, njegovi opisi nisu izvještaji već čine komentare efektivnijim. Mann je hroničar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija i Naphte, čudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i često uključuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za “Čarobni brijeg” rekao: “On nadilazi realizam i značenja simbolizma i čini realizam sredstvom intelektualnih i ideoloskih elemenata.”

2) Modernizam – Mann je poznat kao jedan od najvećih modernista i ovaj roman je prvi primjer ovog žanra. Nejednaki tok vremena je uobičajena tehnika. Počinje priču opisujući sate, a zatim se narativni periodi povećavaju na dane, sedmice, mjesece i na kraju, godine. Detalji često nose simbolično značenje, bilo da su u pitanju mitološki, religiozni, književni ili psihoanalitički. Frojdovske ideje prožimaju veliki dio priče, naročito u dijelovima koji se tiču doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao što su to činili mnogi modernisti.

3) Dualizam – Mann često koristi dualističku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistični humanizam protiv Naphtine pesimistične apsolutističke ideologije. Hansov uzdržani i uvaženi burzujski sjeverno-njemački stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdržanosti u njenim osjećanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da živi život radi života samog. Zatim veza prijatne i srećne vizije tropskog ostrva i krvavog rituala žrtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u svijetu, dakle i sreće, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglašava njenu neophodnu vezu sa srećnim i zdravim životom. Međutim, ovo ne treba shvatiti kao piščevu preporuku da čovjek izbjegava ekstreme i da se drži sredine. Umjesto toga čovjek bi trebao da pronađe način života koji prihvata oba ekstrema, naglašavajući njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva mišljenja protivriječe jedna drugom, ali su sklopljena na takav način da postaju suštinski povezana. Mann je jednom rekao:” Samo je iscrpljujuće istinski interesantno. ”

4) Karakterizacija – Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao i simbol istaknutog viđenja života za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove “nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, i domena duha”. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive i prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu “ puke sjene licnosti i hodajuce parabole”. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni i liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim međusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao i vece intelektualne i simbolicke teme. Veza Naphte i Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa i Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali i kao utjelovljenje ideja.

5) Razvojni roman – Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernističkim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podložan različitim uticajima, stiče iskustvo, pritom odbacuje neprihvatljive mogućnosti i na kraju pronalazi svoj poziv i odgovarajući odnos prema životu. Hans je očito iskusio sve ovo, ali budući da on predstavlja dušu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske duše u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio različite kulturne i inetelektualne uticaje, i kao posljedicu ovog “obrazovanja”, pronašao svoj “pravi poziv” - svoju neizbježnu sudbinu - na ratištu u prvom svjetskom ratu. Mann je “Čarobni brijeg” odredio kao roman “uvođenja” zajedno sa tradicionalnim “mitovima traženja”. Mann opisuje Hansa kao tipičnog radoznalog čovjeka, i to radoznalog u pravom smislu te riječi, koji dobrovoljno, ali i previše dobrovoljno prihvata bolest i smrt, jer je prvi susret s njima obećavao neobično prosvjetljenje i avanturističko napredovanje, povezano, naravno, sa većim rizicima.

Vrijeme Čarobnog brijega:

Vrijeme – Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gdje godišnja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U početku mu je bilo strašno teško da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rođaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Čuvsi to, Kastorp je žestoko odreagovao:

“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si već pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena…”
“Da, vremena”, reče Joahim i klimnu glavom više puta pravo, preda se, ne obraćajući pažnju na dobronamjerno negodovanje svog rođaka. “Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjeruješ. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Vidjet ćeš već. Sve ćeš to vec naučiti”, reče i dodade: ”Čovjeku se ovdje izmijene pojmovi. ”
I zaista, vrijeme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.

“Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp. “Brzo i lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopšte ne prolazi, da ti pravo kažem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav život. ”

Još prvi dan Katorpu se činilo da već duže vrijeme boravi u Davosu, činilo mu se da je tu postao stariji i pametniji. Razmišljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, šta je vrijeme? Mi prostor opažamo svojim organima, svojim čulom vida i čulom pipanja. Lijepo. Ali kojim čulom opažamo vrijeme? (…) Mi kažemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili… Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i naše mjere samo su konvencija…”

U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaže pisac “talasi vremena valjaju se uvijek u jednoličnom ritmu”. I dok godina dana znači toliko mnogo u životima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo nešto duža jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopšte), dijelom što nikom nije ni stalo, što niko ne haje da li su prošle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, četiri puta na dan, može se zaista uočiti šta je jedan minut, ili šta je čitavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo žilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vječnost.
U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket časa nije ostajao neiskorišten, tu su se često pridruživale i lične i neredovne svetkovine, tako da su svi rođendani, generalni pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani čašćenjem u restoranu. Međutim, godišnjica dolaska nije obilježavana ničim drugim sem ćutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukaže pažnja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana i njihovo prividno vraćanje. Ali mjerenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinačno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, ličnog i individualnog vremena - to je bila stvar onih kratkoročnih pacijenata i početnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme što se ne mjeri, sto nezapaženo protiče, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi želi ono što i on sam. Smatralo se da je savršeno neumjesno i brutalno reći nekome da se dotičnog dana navršavaju tri godine otkako je došao – to se nije dešavalo.
Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans više nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim živio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu živio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospođa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena proživio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slična pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Međutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izračuna i tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, što se njega samog tiče, njemu to možda i nije bilo naročito ugodno, ali on nije ni pokušavao da učini neki napor da se oslobodi te nejasnoće i rasplinutosti i da bude načisto s tim koliko je već vremena ovdje proveo; a ono što ga je u tom sprečavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je očevidno najgora nesavjesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini često raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osjećaj za vrijeme djelimično zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog - pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature… svaki dan isti je kao i prethodni.

Poruka koju nosi Čarobni brijeg je: Kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka čovječanstva i svijet bi bio samo smrdljiva i ustajala bara.
“Vrijeme je božji dar dat čovjeku da ga koristi u svrhe čovječanstva i napretka.”

Antun Gustav Matoš: Cvijet sa Raskršća

Antun Gustav Matoš: Cvijet sa Raskršća

Bilješke o piscu:
A. G. Matoš rođen je 13.6.1873. u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Pisao je pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, muzičke, likovne i kazališne prikaze, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski solidno postavljene, njegove pripovijetke su pune ilirizma i duhovitih obrata, ali boluju od nedostatka realnih doživljaja.Nov u pjesničkoj frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskog simbolizma s kraja 19. st.

Vrsta djela: Novela

Tema: Ljubav između Solusa i Izabele

Kratki sadržaj: Novela govori o čovjeku koji sebe naziva Solus i koji sam putuje svijetom jer ne voli gradove. Jednog dan zaustavio se u jednom francuskom gradiću gdje nakon što se okrijepio, zaspi na jednom lovačkom puteljku nedaleko od novog ljetnikovca. Dok se budio osjeti da nije sam. Ugledao je pored sebe prekrasnu djevojku, ali ubrzo shvati da je ona slijepa. A ona je toga dana prvi puta otišla sama sa svojim psom od kuće dok nitko nije pazio na nju. Djevojci se Sulus odmah svidio i nagovarala ga je da zajedno pođu u njezin dvor. Kad on to otkloni, ona poželi sa Solusom lutati svijetom. I baš dok ju je uvjeravao da ni to nije dobro za nju, pojavi se djevojčin otac i grubo prekine njihov razgovor, odvevši djevojku kući.

Analiza likova:
Izabela - Slijepa, nježna, znatiželjna
Solus - Samotnjak, brižan, hrabar, slobodan
Citat za glavni lik:
«Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima.»
Citat opisuje Izabelu kako je vidi Solus dok se polagano budio.

Citat za eksterijer:
«Jezero šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skaču razigrane djevojke, šibajući uzduh znojnom, bahantskom kosom. Kao nabujala bujica struje u bučnoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja. Bleka stoke, duduk gajda kroz pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od požude, kroz jareće drhtavo, požudno blejanje.»
Citat opisuje neki krajolik kako ga u snu vidi Solus.
Citat za glavni događaj:
«I debeli gospodin otrgne sa mene i brutalno povede bijedno djevojče.
- Pardon, gospodine! Zahvalite gospođici ako ne razumjeh smisao
vaših kleveta!- reknem muklo, gotov na sve.
- Gospođica je nabasala slučajno, pošto spavah, i ja je nagovarah da se vrati u kuću.
- No gospodin učini kao da me ne ču, i pođe, vukući te se morah braniti toljagom.»
Citat opisuje trenutak kada Izabelin otac vodi Izabelu podalje Solusa.

Edgar Allan Poe: Crni mačak

Edgar Allan Poe: Crni mačak

Mjesto radnje: Negdje u Americi.

Vrijeme radnje: 19. st.

Sadržaj:

Uvod
U samom uvodu Poe priprema čitača na strašan događaj, koji mnogi neće povjerovati, jer «mu u pripovijedanju ne mogu svjedočiti ni vlastita osjetila». Već samim uvodom on uspijeva pobuditi u čitača znatiželju koja neće prestati ni u jednom trenutku djela. Pišući u prvom licu, Poe želi
potvrditi istinitost svoje priče, dati joj samim iznošenjem detalja da su u stara vremena crne mačke smatrali prerušenim vješticama, čitatelj može naslutiti da se taj strašni događaj o kojem se govorilo u uvodu, odnosi na mačka.
Zaplet
Prijateljstvo između glavnog lika i mačka trajalo je nekoliko godina, iako se junak mijenjao na gore. Počeo je prekomjerno piti i postupati grubo prema životinjama i ženi. Unatoč svemu poštovanje prema Plutonu ga je sprečavalo da ga zlostavlja. No kad se jedne noći vratio sasvim pijan kući pričinilo mu se da ga mačak izbjegava. Nakon što ga je ščepao, Pluton mu je zubima zadao malu ranu, ali dovoljnu da u njemu izazove demonsko bjesnilo. Izvadio je nož i hotimično iskopao mačku oko. Iako se nakon toga osjećao krivim i užasnutim, nije se mogao obuzdati zlom duhu nastranosti, koji ga je tjerao da uništi samog sebe. Tako je jednog jutra, sasvim hladnokrvno, stavio mačku omču oko vrata i objesio ga o granu drveta u dvorištu. Učinio je to, sa suzom u oku, jer je znao da ga mačak voli. Te ga je noći iz sna probudio povik “Vatra!”. On, njegova supruga i sluga uspjeli su izbjeći, ali je kuća sasvim izgorila. Pisac iracionalnom razmišljanju pokušava naći povezanost između zadnjeg događaja i vješanja mačke, no u tome ga sprečava racionalno shvaćanje događaja. No tada otkriva, na njegovo zaprepaštenje, lik mačka na jedinom sačuvanom zidu kuće. Zaključuje da je netko iz gomile radoznalih ljudi, koja je na znak uzbune ispunila vrt, vjerojatno odsjekao životinju od stabla i ubacio je kroz otvoreni prozor u kuću. Rušenjem kuće, mačka se našla u gomilu svježe žbuke, te je vapno djelovanjem plamena i amonijaka iz leša, stvorilo portret.
Vrhunac - Ubojstvo
Glavni junak je mjesecima nakon tog događaja imao priviđenja mačka i tugovao zbog gubitka životinje, sve dok nije odlučio pronaći novu. Novi je mačak bio crn i velik kao i Pluton, ali se od njega razlikovao po bijeloj mrlji na prsima. No umjesto da mu bude drago on je osjećao nesklonost prema njemu, iako nije znao zašto. Iz dana u dan odnos prema mačku ispunjao se odvratnošću i jezom, koja je prelazila u mržnju. Kad je ustanovio da je i taj mačak lišen jednog oka i da ona mrlja na prsima ima oblik vješala, više se nije mogao suzdržati, počeo je iskazivati bijes na ženu i polagano ludjeti. Pod takvim pritiskom jednog dana dok je radio u podrumu, izazvao ga je mačak skočivši i zamalo ga oborivši. Podigao je sjekiru i bez razmišljanja je usmjerio na mačka. Njegova je žena zaustavljanjem sjekire izazvala u njemu nešto demonsko. Maknuo joj je ruku i zabio joj sjekiru u mozak. Ona je bez glasa pala mrtva.
Rasplet - Skrivanje ubojstva
Nakon što je učinio to strašno djelo, prihvatio se zadatka da sakrije truplo. Svašta mu se vrtjelo u glavi. Najprije je želio sasjeći truplo na sitne djelove i uništiti ih vatrom, kasnije pokopati ga u podrumu, razmišljao je da ga baci u zdenac u dvorištu ili da ga spremi kao robu i pozove nosača. Na kraju je odlučio tijelo zazidati u zidine podruma, na mjestu gdje je bila ispupčenje uzrokovano lažnim dimnjakom.
Završetak
Nakon što su prošla dva dana, a mačka nije nigdje bilo, počeo se ponovno osjećati slobodnim čovjekom, kakav je bio prije no što je objesio Plutona. Grijeh strašnog čina tek ga je malo uznemiravao. Došlo je do pretrage i ispitivanja, i sve bi ostalo neotkriveno, da nije morao toliko likovati svojom ''genijalnom'' idejom:
“…Ovi zidovi - zar odlazite, gospodo? - ovi su zidovi vrlo masivno
građeni. Tu sam, iz puke bjesomučnosti razmetanja, snažno pokucao bambusovim štapom koji sam držao u ruci, točno po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao leš moje rođene supruge.”

Likovi:
Poeovi su junaci u svim djelovima vrlo bogati ne samo vanjskim, nego i unutrašnjim, psihičkim osobinama:

Analiza glavnog lika:
On je čovjek pomalo nestalne psihe, vjerojatno pod utjecajem alkoholizma, čovjek koji je naglo postao siromašan i razdražljiv. Malo po malo se se utapa u svojem vlastitom sve nebuloznijem shvaćanju i razmišljanju. Ne mogu reći niti da ga krivim niti da ga opravdavam.

Stil pisca:
Mnoge teme i gotovo sav dekor Poeovih priča proizlaze iz konvencija koje su postojale u romantičnoj književnosti njegova vremena, naročito u
njenoj „gotičkoj“ struji. Gotička se književnost koristila interesom romantičara za srednji vijek, folklorom i egzotičkim ugođajima: otuda motivi ruševina, starih kula i dvoraca, podzemnih hodnika i tamnica, kostura, sablasti i grobova, demona i vampira. Strah i jeza, užas, smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pričama. Poeve su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva - iz njegovog neobično nesretnog života. Zato je Poe jednom prilikom rekao: „Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim da strava potječe iz moje duše, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda“.

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo zbog jezivog ugođaja, neobične teme, jezgrovite karakterizacije glavnog lika i kratkoće djela. Djelo daje osjećaj kao da ronimo po najmračnijim dubinama ljudske duše, ali ne prikazuje nasilje kao besmisleni hir čovjeka nego sastavni dio ljudskog karaktera koji je negdje u nama skriven i čeka priliku da izbije na površinu. Bila sam duboko dirnuta kada je Charles prepričavao put svoje preobrazbe u takvo čudovište i začudila sam se kako netko može napisati takvo djelo a da sam nije napravio takav zločin.

Marcel Proust: Combray

Marcel Proust: Combray

Bilješka o piscu:
Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):
- Put k Swannu
- U sjeni procvalih djevojaka
- Vojvotkinja de Guermantes
- Sodoma I Gomora
- Zatočenica
- Bjegunica
- Pronađeno vrijeme
Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešću s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922. g.

O Combrayu:
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

Kratki sadržaj:
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.

Analiza likova:

Junak
Središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik iprofesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme. Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav premamajci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de Guermantes.

Majka i baka
Dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka i utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Protuteža su sebičnim i taštim likovima koji okružuju junaka.

Charles Swann
Bogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti, priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera italijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije.

Francoise
Izvanredan lik, kućna pomoćnice - gazdarice, koja u svojoj odanosti tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih likova u romanu.

Gilberte
Kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jedne šetnje combrayskom okolicom.

Teme za raspravu:
Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike.

Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo). U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta. U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.
Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumijevanju djela. Junakova obitelj u izboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz da su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.

Drugi o Proustu:
Ernst Robert Curtius:
Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno.

Pierre Corneille: Cid

Pierre Corneille: Cid

Bilješke o piscu:
Pisac klasicizma i prosvjetiteljstva i otac francuske tragedije godio se 1606. godine u Rouenu u Normandiji kao sedmo djete u skromnoj građanskoj obitelji koja se uzdigla vršeći pravne i druge službe. Školovao se kod isusovaca, gdje uz vjersku stjeće i književnu kulturu. Od 1622. do 1624. godine studira pravo i postaje odvjetnik, no kako je bio sramežljiv i plah nije se bavio tim poslom. Godine 1629. izlazi mu prvo djelo - komedija Melita, a kraće je vrijeme bio i član Udruženja petorice, grupe dramatičara koju je oformio kardinal Richelieu. Postigavši zavidan uspijeh njegova daljna djela bila su vrlo poznata i često izvođena te se on definitivno seli u Pariz, ali oko 1643. počinje opadanje, dekadansa, koja iz godine u godinu biva sve očitija te naposljetku Corneille napušta kazalište. Nakon stanke od nekoliko godina ponovno se daje na posao, ali doživljava samo sporadične uspjehe. Tješi se bavi prevođenjem nabožnih djela i analizama svojih komada koje izlaze kao predgovori velikom izdanju 1660. Tu su objavljene tri Corneilleove rasprave o tragediji uopće. Mlada slava novih pisaca gura ga sve više u pozadinu. Rođeni provincijalac, čovjek koji nije nimalo promućuran nego nespretan i nesiguran u društvu, ali ponosan i samosvjestan - Corneille se ponovno povlači u svoj zavičaj, gdje će svoje poslijednje godine provesti gotovo u bijedi. Mada su odjeci o njegovom siromaštvu romantično obojeni i pomalo legendarni, nema sumnje da je trpio oskudicu. Prihodi njegovih drama nikada nisu bili veliki, a imao je na leđima i brojnu familiju. Uz to je mirovina koju mu je odobrio Luj XIV bila plaćana dosta neuredno, dok na koncu nije sasvim izostala pa je valjani Boileau izrazio spremnost da se u korist Corneillea odrekne svoje. Nato je pravda ispravljena, ali tek nekoliko dana prije pjesnikove smrti godine 1684.
Njegova djela: Karijeru pisca započeo je finim društvenokarakternim komedijama, od kojih je najinteresantnija OBMANA (L´illusion, 1636.), a najslavnija LAŽAC (Le menteur, 1643.), dok mu je prvo djelo MELITA (1629.). Lažac je rađen po španjolskom uzoru: Alarconova SUMNJIVA ISTINA poslužila je kao pradložak, ali je Corneille stvorio samostalno djelo, kao i Goldoni koji se - u XVIII. stoljeću pišući svog BUGIARDA (Lažca) - nadahnuo Corneilleom. Od velikog broja tragedija kojima je stekao slavu neke su i danas na repertoaru, a čitaju se i uče po školama. Njegova remek - djela nastala su u razmjerno kratkom vremenskom razboblju. Seriju otvara CID (1636.) kojem se prigovaralo da ne poštuje aristotelovu poetiku, što je inače vrlina klasicizma. Poučen tim iskustvom Corneille piše HORACIJA (Horace, 1640.) i CINA (Cinna, 1641.), te POLIJEKT (Polyeucte, 1641. - 43.) i stvara prototip francuske klasicističke trabedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspijeh CIDA. Poslijednje mu je djelo PERATRIA (Pertharite) koje ga je razočaralo svojim lošim uspijehom, te je bilo neizravan uzrok njegova napuštanja kazališta. Nakon toga preveo je par nabožnih djela i napisao nekoliko analiza svojih djela. 1660. izdaje tri svoje rasprave o tragediji uopće.

Vrsta djela: Klasicistička tragedija (tragikomedija)

Tema: Oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti. Gradeći svoje djelo
na motivu sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim
suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o kultu volje i o
časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog
klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, no publika je tragediju
odlično primila pa je u to vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid".

Sadržaj:
Himena razgovara sa Elvirom o svojoj ljubavi prema don Rodrigu. Za to vrijeme su razgovarali grof Gormaz - Himenin otac i don Diego - Rodrigov otac o ljubavi Himene i Rodriga. Don Diego nagovara grofa da prihvati Rodriga kao zeta odnosno da se oženi njegovom kćerkom. Grof mu govori kako njegov sin mora zaslužiti Himeninu ruku te da mora biti savršen u gotovo svemu: jahanju, bitkama… Don Diego poriče grofovu hrabrost, te mu grof prijeti kako će tu besramnost platiti te ga pljusne. Grof se želi boriti no don Diego ne može jer je prestar. Don Diego poziva sina Rodriga u pomoć da ga osveti zbog sramote koju mu je nanio grof. Don Rodrigo razmišlja o tome što da učini: Ako ubije grofa izgubiti će Himeninu ljubav, no ako ga ne ubije izgubiti će obiteljsku čast. Odlučuje ubiti grofa jer mu je otac uvrijeđen, te smatra je čast važnija od ljubavi. Grof razgovara sa don Arijom te mu govori kako je svjestan što je učinio te da je stvar otišla predaleko. Don Arija govori kako njihov kralj ne želi borbe, te govori grofu kako mu je obrana slaba. No, grof govori kako mu je svejedno što će kralj učiniti, te da ni neposlušnost nije toliki zločin ako braniš svoju čast. Don Arija želi pomoći grofu kako bi donio pravilnu odluku. Grof govori da ne želi poniženja te da će ići u borbu sa Rodrigom kako ni on ne bi izgubio svoju čast. Grof i don Rodrigo susreću se na trgu, kako bi se obračunali što se tiče pitanja časti. Rodrigo ponosno govori kako dvoboj neće dugo trajat, no s druge strane je svjestan koliko je grof dobar mačevalac jer je dotad bio nepobijeđen. Za to vrijeme Infantkinja i Himena govore o tome kako u toj bici za Himenu nema pobjednika; jer ako pobijedi otac ona gubi svoju veliku ljubav, no ako pobijedi Rodrigo ona gubi svojeg voljenog oca. Također govore i o tome kako je on premlad za tu borbu, no da ipak ima izgleda zbog svoje velike hrabrosti. Don Alonso donosi vijest kako je grof poražen, te govori kralju kako mu Himena dolazi tražiti pravdu. Kralj joj govori da ma koliko god volio i poštovao njenog oca, ne može ništa učiniti jer joj je otac kažnjen zbog onoga što je učinio don Diegu. Don Rodrigo dolazi do Himenine kuće, gdje je bila samo Elvira koja mu govori da je se kloni, te kako ga nije sram doći u njenu kuću nakon što joj je ubio oca. On govori kako je došao po osudu te da mu ne zamjera, jer to što je učinio, učinio je kako bi obranio očevu čast. Himena dolazi doma i razgovara sa Elvirom jer ne zna što da radi. Govori joj kako i dalje voli Rodriga usprkos tome što joj je ubio oca. Taskođer joj govori kako će i ona sada slijediti svoju čast, te će tražiti njegovu smrt ma koliko ju to boljelo. Pojavio se Rodrigo te joj predaje mač kojim je ubio njenog oca. Za to vrijeme joj govori da ga ubije, te da se on neće opirati njezinoj odluci. Govori joj da mu je žao što je morao ubiti njenog oca, no da bi to učinio opet da obrani očevu čast kako ne bi ostao kukavica. Rodrigo ju uporno moli da ga ubije kako bi ona obranila svoju čast, no ona mu govori da jednostavno ne može jer ga ne mrzi. Himena mu govori, pošto ga nema srca ubiti, da će ga ubiti netko drugi u njezino ime. Rodrigo joj govori kako to neće biti isto te da ona to mora učiniti sama. Rodrigo dolazi do svog oca koji mu govori kako je ponosan na njega što mu je vratio čast. Rodrigo mu govori da mu nije žao što je to učinio, jer je to ipak učinio za svoga oca, no da je unatoč tomu izgubio ženu koju najviše voli. Otac mu govori da je to pravedno, jer žena ima mnogo, ali čast je samo jedna. Rodrigo govori svome ocu kako želi da ga Himena ubije, no on se ne slaže s tim, te ga šalje u boj protiv Maura. Elvira dobije vijest kako je Rodrigova vojska potukla Maursku vojsku, i Rodrigo se kao vođa vojske proslavio. Himena ne može vjerovati, te se nalazi u dilemi što da sada radi: Da li da se raduje što je Rodrigo spasio domovinu i zaboravi na oca, ili da jednostavno zaboravi na domovinu i osvrne se na zločin učinjen nad njenim ocem. Himena problijedi, te joj dolazi Infantkinja u pomoć. Ona govori kako nije došla ublažiti Himeninu bol nego je njenim suzama došla pridružiti i svoje, no Himena joj govori kako njene suze nisu radosnice, te kako joj je Rodrigo tim podvigom nanio još više tuge. Bez obzira na to koliko ga svi hvalili Himena je odlučna te i ona stavlja pitanje časti ispred ljubavi i govori joj kako će bez obzira na sve tražiti njegovu glavu. Infantkinja joj govori da ipak razmisli o tome jer sada kada je junak, želeći njezinu propast, željela bi propast sviju u domovini. Također joj govori kako će njegova kazna donekle biti neuzvraćena ljubav Himene. Don Rodrigo dolazi kod kralja, te ga kralj hvali kako je spasio svoj narod od dušmana, te se toliko dokazao u bici da su ga prozvali Cidom - što znači gospodar; pa će od tada i nositi taj naslov. Don Rodrigo to skromno prihvaća i govori kako je to bila njegova dužnost za domovinu i kralja. Kralj mu govori kako je spasio državu, te time skinuo svu krivnju sa sebe, te da što god Himena kaže kralj će biti na njegovoj strani. Himena dolazi kod kralja tražiti pravdu. Kralj je znao da je Himena prije voljela Rodriga, no želi se uvjeriti dali ga i sada voli te joj govori kako je Rodrigo mrtav. Himena problijedi i pada u nesvijest, te je time kralj uvjeren u njezinu ljubav. Kasnije joj prizna svoju laž te joj govori kako je Rodrigo živ te da ju i dalje neizmjerno voli.
Himena opravdava svoju nesvjesticu, i bez obzira na to traži Rodrigovu smrt. Pošto Himena ne može sama izvršiti pravdu, govori kralju da cijelom puku kaže kako će onaj koji pobijedi Rodriga u dvoboju dobiti njezinu ruku. Don Sancho se ponudi Himeni kao njezin borac a Himena mu obeća biti ženom. Kralj odredi borbu sutra, no ponosni Rodrigov otac govori kako je Rodrigo spreman boriti se već danas. Kralj govori kako nitko neće prisustvovati dvoboju osim don Arija koji će biti sudac. Rodrigo govori Himeni kako u dvoboju neće ni podignuti mač, jer ako njegova voljena želi njegovu smrt to će i dobiti. Također govori kako će u dvoboju umjesto Sancha zamišljati Himenu kako ostvaruje pravdu. Himena mu govori da u dvoboj ode, ako već ne želi živjeti, braniti svoju čast. Infantkinja za to vrijeme tuguje jer joj Leonora govori kako Rodrigo nikad neće biti njezin jer i ako pobijedi morati će se oženiti Himenom. S druge strane Himena nema što izgubiti jer ako Sancho pobijedi, osvetila je oca; no ako pobijedi Rodrigo dobila je voljenog muškarca. Kasnije priznaje Elviri kako bi više voljela da pobijedi Rodrigo. Don Sancho dolazi do Himene sa krvavim mačem čime Himena pretpostavlja da je Rodrigo ubijen, odnosno da ga je don Sancho ubio iza leđa, pa ga proglašava kukavicom. Tom reakcijom je ponovo dokazala koliko voli Rodriga. Kasnije od kralja saznaje da je Rodrigo ipak pobjednik, te da razlog što je Sancho živ, je taj što ga je Rodrigo razoružao i rekao kako bi prije ostavio borbu bez ishoda nego prolio krv Himeninog borca. Rodrigo nakon boja odlazi pred Himenu i govori joj ako smatra da pravda još nije izvršena, što se tiče njezinog oca, kako će za pokoru učiniti sve, te da ako ga i dalje želi ubiti neka izvoli. Himena mu oprašta i govori kako ne želi ubiti junaka koji je toliko dobrog donio domovini. Kralj govori Himeni kako ju je osvojio kao ponosni junak, te poštujući njezinu želju, pričekat će godinu da prevlada svoj plač, a Rodrigo će za to vrijeme ponosno pobjeđivati u bitkama protiv Maura poput pravog junaka. Na kraju kralj govori Rodrigu kako je Himenino srce već sada njegovo te da uz pomoć vremena, mača i vladara nastoji umiriti njezinu savjest.

Klasicistička tragedija:
Klasicistička tragedija mora biti pisana u stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u pet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…)
Francuska je klasicistička drama u cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću.

Vrijeme nastanka: Cid je nastao 1636., a na pozornici se pojavljuje 1637. godine

Uzor: Uzor za Cida piscu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom junaku Cidu.

Popularnost Cida: Trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika
Himene i Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Discipliranim upravljanjem svojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina.

Pisac o djelu:
Premda sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode nego u ikojem drugom svojem djelu (tragediji), ono vrijedi još uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

Zadovoljavanje Aristotelove poetike (Vjerojatnost i nužnost fabule):
U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije: "Fabula mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdje čak i jače i plemenitije nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

Pravilo tri jedinstva:
Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u tragediji nude jedinstvena, to jest bez digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo mijenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo prijeći 24, odnosno 12 sati (jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrijede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje komediju - "niski žanr".

Analiza likova:
Likovi u Corneilleovim djelima:
Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode, utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma. Likovi i njihovo značenje:
Iako se radnja odvija u XI. stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni sadržaj ništa ne umanjuje aktualnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormaz je još neukroćeni feudalac s kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i razuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

Don Rodrigo - Cid:
Cid = arapski Sajjid = gospodar velikan Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po podrijetlu je plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovini stvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal. On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu: "Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore
O uzvišenom, čvrstom i hrabrom mužu zbore
O domu koji dade tolike borce vrle,
Gdije lovor - vjenav djeca pri porodu već grle
I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao
Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo
I nabori na čelu - sve urezana djela
Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela.
Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…" Toliko voli Himenu da će radije umrijeti nego gledati njezinu mržnju:
"Zbog osvete me kazni il bar iz samilovanja!
Ta radije ću pasti od tvoje ruke drage
No tvoju mržnju gledat jer za to nemam snage…" Otac od njega traži da ga osveti:
"Moj sine, speri s mene tu ljagu nečuvenu
Osveti me…" "Osveti me, osveti, u borbi ravno stoj,
Pokaži, da si vrijedan svog oca, sine moj…" No častan i disciplirani don Rodrigo to neće moći odbiti, ali se ipak kao i svaki normalan čovijek pita. Tu vidimo osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudske osjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i časti. Sve se to očituje u Rodrigovome monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu. Dvojba:
"Da svojoj dragoj skrivim?
Osramoćen da živim?
Taj izbor stvar je žuka!
Sve, sve je čudna muka
Uvreditelj mog oca - otac njen!
Zar zato mora ostat nekažnjen?"
**********
"Da spasim ljubav ili oca svog…" Razmišljanje o samoubojstvu:
"Moj jad sve raste - muka živa.
Dok tražim lijek - bol dvostruk biva.
Pa hajde, dušo, sad u smrt kreni,
Uštedjet ćeš bar uvredu Himeni.
No u toj smrti nema smisla jasna,
Ta smrt, štoviše, i ne bi bila časna.
Svoj rod on kalja ovako odlazeći…" Pobjeđuju osjećaji dužnosti i časti:
“Himenu gubim, svoju nježnu strast,
No desnicom ću spasit barem čast.
Moj duh se vara, smušen sam i tužan.
Svom ocu sve sam – prije svega – dužan.
A mač i tuga smrt će dati istu."
"Sad hitim, hoću da se borim.
Himenin otac skrivi sve to,
Oklijevao sam, stid me, eto."

Himena:
Glavni ženski lik u djelu, Gormazova kći. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubojstvo oca nameće joj dužnost osvete. U to doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i dužnost i lojalnost. Mora osvetiti oca usprkos svojim osjećajima:
"Ma kako bila jaka ta moja nježna strast,
Ja slušam samo dužnost kao svoju prvu vlas"
**************
"Ta osveta je, eto, stvar časti sad za mene!
Pa vukla nas tu ljubav i čežnja ne znam kamo,
Sve isprike su jadne, ponizuju me samo."
**************
"Osvetit ću svog oca, učinit ću što mogu.
No strašno je, Rodrigo, što traži kruta stega
Pa želim da se ništa ne ostvari od svega."
**************
"Ja želim čast sačuvat i premda strašno patim,
Progonit ću ga, smaknut i umrijeti zatim jadna" Uzvišenost Himeninih osjećaja:
Himena koju njezina dužnost sili da traži smrt svojega dragoga i koja ujedno strepi da će biti uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred drugima. "Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada! Prosudite tu ljubav po boli što ju zada. Razotkriva nam tajinu ta njena muka nijema. Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema." Uzvišenost odnosa Rodriga i Himene i razlog preranog sretnog završetka: U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga i Himene. Osjećajući da je to slaba točka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i pravda se ovako: Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj današnjoj publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve pozornice s povijesnom istinom.
Moje mišljenje:
Mislim da se ovdje vidi nedostatak pravila o jedinstvu vremena, tj. da se radnja mora odvijati unutar 24 sata. Himena je morala u tom vremenu prijeći preko svojih osjećaja, dužnosti prema ocu i dužnosti da se očuva čast, a ja ipak smatram da za tako nešto ipak treba malo više vremena.

Infantkinja – Dona Uraka:
Kći kastiljskog vladara koja je silno zaljubljena u don Rodriga, ali to ne može priznati jer je on nižeg staleža i to bi uništilo njezin dobar glas. "Ta kraljeva ste kćerka, a on je vitez samo! I što bi naš kralj ne to? Što Kastilja? Što?" Što se tiče samog jedinstva radnje, mnogi su prigovarali Corneilleu što je, stvorivši lik Infantkinje s njenom tajnom neuslišanom ljubavi, zapravo poremetio jedinstvenost zapleta i unio elemente digresije. Stoga su sve scene gdje se pojavlljuje Infantkinja izostavljane prilikom prikazivanja u 18. pa čak i u 19. stoljeću! Danas se smatra da je njezina uloga i te kako važna i da njezina unutrašnja borba, zbog ljubavi prema Rodrigu i nemogućnosti da se ona ostvari, pruža još jednu ilustraciju tog osnovnog principa Corneilleove koncepcije svijeta: čast i dužnost važniji su od ljubavi.

Bajke i priče - Hans Christian Andersen

Bajke i priče - Hans Christian Andersen

CAREVO NOVO RUHO

Glavni likovi: Car, lopovi (tkalci), carevi podanici

Kratki sadržaj: Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho, a za svakog tko ga ne uspije vidjeti znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra i svile, a lopuže sve to strpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata i svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje i šare koje je “vidio”. Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao i sa ministrom. Na kraju ode i sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup. I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče “car je gol !!!”, a za njim i cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk.

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom. Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće, jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci i pantomimičari, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Analiza stila pisanja i jezika djela: Ova bajka je namijenjena maloj djeci te je zbog toga pisana jednostavnim stilom i jezikom, koji oni mogu razumjeti. Odlikuje se svim epskim elementima, pisana je u prozi, ima fabulu i možemo je svrstati u sveobuhvatnu podjelu književnih rodova.

DJEVOJČICA SA ŠIBICAMA

Kratki sadržaj: Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.
Analiza glavnog lika:
Djevojčica Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.
Sporedni likovi: Dječak, otac, bakica, ljudi.

Voltaire: Candide

Voltaire: Candide

Bilješke o piscu:
Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof; najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom Francois Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i Shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire. "U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda
uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu." "Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka." "Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge." "Ono što Voltaireovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao." Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor
smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"

Voltaireovi aforizmi:
Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat. Ljude hvalimo kad ih smatramo oholima, a molimo kad ih smatramo slabima. Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.

Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734. godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."

Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.

Candide:
Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je ovaj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao. "Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois) Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova". Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt. Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga. "Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu. Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.

Bilješke tijekom čitanja:
Poglavlje prvo
Candide - od latinski candidus što znači čist. U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin. U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena. Barun, barunica i obitelj: Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao. Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.

Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.
Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje. Ljubac Candida i Cunegonde: Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder - ten - tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.

Poglavlje drugo
Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima. Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.

Poglavlje šesto
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe. Candide sumnja da je ovo najbolji svijet: Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?