John Ronald Reuel Tolkien - Gospodar prstenova dio prvi - Prstenova družina

John Ronald Reuel Tolkien - Gospodar prstenova dio prvi - Prstenova družina

BILJEŠKA O PISCU:
Tolkien, John Ronald Reuel (1892-1973). Engleski pisac rođen u Južnoj Africi. Kao stručnjak za rane forme engleskog od 1945-1959. bio je profesor engleskog jezika na oksfordskom sveučilištu. U razdoblju prije drugog svjetskog rata bio je blizak prijatelj poznatih pisaca fantastike (Owen Barfield, C. S. Lewis, Charles Williams) koji su zajedno, izmjenjujući međusobno mišljenja, ideje i djela u radu, bili poznati kao grupa The Inklinkgs. Na njihovim redovnim sastancima Tolkienov zamišljeni svijet i njegova hinjena prošlost (feigned history kako je naziva sam Tolkien) dobili su svoj prvotni oblik.
Prva knjiga o Međuzemlju, Hobit (Hobbit, 1937. g. ) nastala je kao bajka koju je Tolkien napisao za svoju djecu i imala je trenutačan uspjeh kod publike i kod kritike, ali je 1951. g. doživjela bitne izmjene kako bi se tekst uskladio sa skorim objavljivanjem prvog dijela trilogije Gospodar prstenova (Fellowship of the Ring, 1954, Two Towers, 1954, i Return of the King, 1955). Sve četiri knjige doživjele su još jednu reviziju 1968. g. No kao i kod većine obimnih i razrađenih opusa u književnosti, priča o Međuzemlju objavljena u ove četiri knjige bila je samo dio materijala koji je Tolkien napisao. Nakon njegove smrti objavljen je 1977. g. Simarillion, zbirka mitova i epova vilinskoga naroda, koju je Tolkien počeo pisati još prije Prvog svjetskog rata s namjerom da stvori originalnu englesku mitologiju. Knjigu je iz Tolkienovih mnogobrojnih nedovršenih radova i zabilješki uredio njegov sin Christopher Tolkien zajedno s Guyom Guvrielom Kayom. Christopher Tolkien nastavio je s radom na sređivanju očevih zapisa i do danas je objavio deset knjiga pod zajedničkim naslovom Povijest Međuzemlja. Osim ovih pet knjiga Tolkien je objavio i nekoliko kratkih radova u obliku pripovijedaka kao Farmer Gils of Ham (1949) i Smith of Wooton Major (1967), ili u obliku pjesama kao Adventures of Tom Bombandil and Other Verses from the Red Book (1962). Tolkien je tokom svog života s dosta uspjeha ilustrirao neke svoje radove, a najveći broj ilustracija napravio je za Hobita. Ilustracije koje je sam nacrtao i kolorirao za ovu knjigu su pod brojevima I, II, III, IV, V, dok je ostale kolorirao H. E. Riddett.
Utjecaj koji je J. R. R. Tolkien ostavio ne samo na svoje mnogobrojne čitatelje i na druge pisce u posljednjih pedeset godina, svrstava ga, nesumnjivo, među velikane svjetske književnosti dvadesetog stoljeća.

DNEVNIK ČITANJA:
Knjiga mi se jako svidjela jer je nastavak na “Hobita”, istog autora: Tolkiena. Knjiga ima puno zanimljivih i smiješnih događaja. Najsmješniji događaj mi je bio kada se Gimli posvađao sa Legolasem i drugim vilenjacima iz šume Lothlorien jer je on jedini morao nositi povez preko očiju. Strider(Aragorn) je odlučio da svima stave povez na oči uključujući i Legolasa. Legolas se nije lako s time pomirio jer je ipak on bio vilenjak. Najuzbudljiviji događaj mi je bio kada su Frodo, Aragorn, Merry, Sam i Pippin nabasali na Crne Jahače, a najzanimljiviji događaj mi je bio kada su iz Rivendella krenuli Frodo, Aragorn, Boromir, Gimli, Legolas, Sam, Merry, Gandalf i Pippin krenuli uništiti Prsten Vladar (kletva Isildurova). U knjizi ima više pjesama i stranica nego kod “Hobit”-a, ali i više zanimljivijih događaja. Kod knjige mi se jedino ne sviđa što se vatra u kojoj bi se trebao uništiti prsten piše velikim slovom i još kod nekih imenica. Knjiga ima tri djela (Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja), a izdana je u Zagrebu 1997 godine. U knjizi je nekoliko autorovih ilustracija.

TEMA:
Uništenje Prstena vladara.

MJESTO RADNJE:
Međuzemlje

VRIJEME RADNJE:
Sva četiri godišnja doba

FABULA: - KNJIGA PRVA -
Na Bilbov i Frodov zajednički rođendan došlo je 144 ljudi, točno koliko su Bilbo i Frodo imali zajedno godina. Na tu su proslavu bili pozvani čak i Sackville-Bagginsovi. Gandalf je priredio nezaboravni vatromet. Bilbo je odjednom nestao. Stvorio se u svojoj sobi, gdje ga je čekao Gandalf. Gandalf je jedini znao da se on poslužio Prstenom. Taj Prsten je imao čarobnu moč: tko god ga je nataknuo postao je nevidljiv. Bilbo je namjeravao krenuti na svoje zadnje putovanje, ali je po dogovoru sa Gandalfom morao ostaviti prsten Frodu. Bilbo se tomu odupirao, ali mu je Gandalf zaprijetio, te ga je ipak ostavio. Frodo je ušao u sobu čim je Bilbo otišao. Gandalf je objasnio Frodu kakvu moč ima taj prsten i da ga se pothitno mora uništiti. Bacio ga je u vatru na što se Frodo zgrozio, ali na njegovo čuđenje prstenu ništa nije bilo. Gandalf mu je rekao da ga se može uništiti jedino u vatri u kojoj je sakovan. Frodo je rekao da će krenuti na to putovanje na svoj pedeseti rođendan. Frodo je na svoj pedeseti rođendan prodao Vrećasti vijenac Sackville-Bagginsovima. Za suputnike je odabrao Sama i Pippina. Noć pred putovanje Frodo je čuo kako Čiča Gamgee razgovara sa nekom osobom. Sutradan se moralo krenuti na put, a Gandalfa još nije bilo. Trojica hobita su krenula usprkos tome na svoj put u Bucklebury. Na tom putu su im se dogodile nevolje. Frodo, Pippin i Sam naišli su na Crnog Jahača. Brzo su se sakrili pokraj puta. Jahač je njuškao oko sebe. Froda je iznenada obuzela želja da natakne Prsten na prst, iako mu je Gandalf rekao da to ne radi ni u najvećoj opasnosti. Jahač je odjahao Cestom, a družini je laknulo. Tog dana družina je razgovarala da li je to isti Jahač koji je bio u Vrećastom vijencu. Odlučili su da ne idu više po Cesti jer je preopasno. U slijedećih nekoliko dana naišli su na skupinu vilenjaka kojoj je vođa bio Gildor. Frodo ga je pitao u svezi Crnih Jahača, ali im je on rekao da im ništa neće reči o njima, ako im Gandalf već nije rekao. Ubrzo su došli i u Bucklebury, na posjed starog Maggota. Frodo se sjetio, dok je još živio u Brandy Hallu, da je kod njega krao gljive. Maggot im je ispričao da je kod njega bio čudan svat, visoka osoba u crnom sa crnim konjem i da je tražila njega, Froda Bagginsa. Rekao im je da su mu se psi, Panđža, Derač i Vučina, na smrt preplašili. Na večer je farmer Maggot odvezao kolima Froda, Sama i Peregrina do skele, a usput im je ponio nešto za prigristi. Na pola puta su začuli topot konja. Pomislili su da su to možda Jahači, ali je to zapravo bio Merry. Svima je laknulo. Farmer ih je napustio i ostavio Frodu košaru. Kada je Frodo pogledao košaru osmjehuo se jer je osjetio je miris gljiva. Kod Merrya su ostali jako malo, odmah su slijedeći dan krenuli na put. Na tom putovanje im se i Merry pridružio. Frodo nije htio ići Cestom jer bi se izložili velikoj opasnosti od Jahača, nego je odlučio krenuti jako opasnim putem - putem kroz Staru šumu. Na tom putu im svašta dogodilo – od dobrog do lošeg. Jednom prilikom su zaspali ispod Vrbovog starca. Vrbov starac je gospodario šumom. Frodo se digao da bi se otišao umiti u potoku, ali je bučnuo u vodu. Sam ga je izvukao iz vode, ali kad su se vratili do mjesta gdje su spavali Merrya i Pipina više nije bilo, jedino su Merryeve noge ostale vani, dok mu je tijelo bilo u Vrbovom starcu. Sam se dosjetio da bi mogli zapaliti drveče, što su i učinili. Odmah zatim Merry je počeo vikati da zgase vatru. Frodo je odjednom počeo vikati na sav glas: U pomoć! . Ubrzo je zastao jer je netko počeo pjevati. Pjesma se činila besmislenom, ali kako im se taj glas približavao Frodo je čuo pjesmu kako zapravo ide. Uto dođe i Tom Bombadil, čovjek koji je pjevao tu pjesmu i spasi Merrya i Pippina od Vrbovog starca. Hobiti su zajedno sa Tomom otišli u njegovu kuću i upoznali Goldberry, djevojku o kojoj je pjesma govorila. U Tomovoj kući ostali su svega par dana. Tom ih je čas prije odlaska naučio pjesmu koju moraju pjevati ako zapadnu u bilokakvu nevolju. Pjesmu su morali upotrijebiti samo jednom, i to kod Grobnog humlja. Ubrzo su došli u svratište Kod razigranog ponija. Tamo se Frodo predstavljao pod imenom Podgorski i upoznao Stridera koji je znao za njihov put. Te večeri su ih napali Jahači, ali nitko nije bio ozlijeđen. Sutradan su krenuli rano ujutro na put sa Striderom, koji im se u međuvremenu pridružio. Usput su kupili izgladnjelog ponija od Billa Papratovine. Sam mu je nadjenuo ime Bill. Krenuli su Zelenim putem, prema Vjetrovrhu. Strider se ubrzo predomislio i krenuo Cestom. Nakon kračeg putovanja Cestom, skrenuli su sa puta i sišli u zaklon. Trećeg dana odlaska iz Breeja izaši su iz šume Chetwood, približavali su se Muhovodnoj mlaki. Isprva im je dobro naprdovalo putovanje po Muhovodnoj mlaki, ali što su više odmicali kretanje im je postajalo sporije i nepouzdanije. Muhe su ih počele peckati. Frodo je na istočnom nebu ugledao neko svjetlo i upitao Stridera što je to. Frodo je dobio odgovor koji je glasio: Ne znam. Predaleko je da bi se moglo razabrati. Nalik je na munju koja skače s vrha na vrh brda. Petog dana putovanja su ugledali Vjetrovrh. Na zapadnoj strani Vjetrovrha našli su uvalu. Na tom mjestu su ostavili Sama, Pippina i ponije, dok su ustali krenuli dalje. Kada su došli na vrh naišli su na širok prsten od prastarog kamenog zida. Na vrhu su našli na kamen koji je bio ravniji od ostalih i činilo se da je izmakao vatri. Na njemu su ugledali rune. Strider je mislio da stoje umjesto G3 i da znače da je Gandalf bio na tom mjestu trećeg listopada, prije tri dana. Strider je zaključio da je na tom mjestu došlo do bitke i da je tu bilo ono svjetlo koje su vidjeli na istoku prije tri dana. Merry je nešto ugledao i obavijestio Stridera o tome, a Strider se bacio na zemlju i povukao Froda za sobom, a ni Merry nije bio blesav, te se i sam bacio na pod. Svi su se bojali najgoreg, što je Strider i potvrdio. Družina je otišla u šumu i naložila vatru. Ubrzo su ugledali i nekoliko spodoba koje su krenule na njih. Froda je odjednom obuzela želja da natakne Prsten, što je i učinio. Frodo je mogao gledati Prstenove utvare kakve zapravo jesu, a one njega isto. Odjednom su krenule na njega, a Frodo isuče mač i usklikne: O Elbereth! Gilthoniel! Istodobno zada neprijatelju jak udarac. Noć se prolomi od prodorna krika, a Frodo osjeti da ga je neka oštrica, poput strijele ubola u lijevo rame. Mač se slomio pod njim i Frodo zadnjim snagama skine Prsten s prsta i čvrsto ga stisne u ruci. Kad se Frodo osvjestio, vidio je da je ležao uz vatru koja je još jače gorjela. Sam je Frodu ispričao što se dogodilo. Uto je došao i Strider. Kad je Strider čuo što mu Frodo ima reči, udaljio se i pozvao Sama. Ispričao mu je sve što mu je imao reči i rekao da će učiniti sve što može da pomogne Frodu. Ujutro su krenuli na jug, a to je značilo da moraju ići Cestom. Frodo nije mogao hodati, pa su ga posjeli na ponija. Prije nego što je prošao prvi dan marša, Frodovi bolovi su se pojačali. Na kraju petog dana tlo se počelo uzdizati. U daljini se nazirala još jedna rijeka u kamenitoj dolini napol obavijenoj izmaglicom. Došli su do rijeke Mitheithel, a na njoj je bio Posljednji most preko kojeg prelazi Cesta, a to je značilo da ponovo moraju Cestom. Sutradan su nastavili putovanje. Nisu ugledali neprijatelja, ali je Strider našao blijedozelen dragulj zvan beril, vilin-kamen. To im je ulilo nadu. Prešli su preko mosta. Pippin je ubrzo našao stazu kojom su nastavili put. Naišli su na trolovsku jazbinu te oprezno krenuli dalje. Produžili su stazom i naišli na tri velika okamenjena trola. To su bili oni trolovi na koje su nabasali patuljci i Bilbo, koji su se svađali kako će ih spremit za jelo. Popodne sunastavili putem kojim su vjerojatno išli Bilbo, Gandalf i patuljci. Ubrzo su naišli na Glorfindela koji boravi u Elrondovoj kući. Ubrzo su naišli na Jahače. Glorfindel posjedne Froda na konja i dovikne konju nešto na vilin-jeziku i konj pojuri brže od neprijateljevih. Konj zastane pred vodom, a Jahači počnu vikati Frodu. Prsten! Prsten! Iznenada rijeka podivlja, a neprijatelji i njihovi konji se utope.

- KNJIGA DRUGA -
Kad se Frodo probudio, vidio je da leži u krevetu, u Elrondovoj kući. Frodo upita strop na sav glas gdje je i koliko je sati. Nečiji mu glas odgovori da je u Elrondovoj kući i da je deset sati prije podne. To je bio Gandalfov glas. Gandalf mu kaže da je sva družina zdrava i čitava. Sutradan se Frodo rano probudio. Morali su odabrati tko će sve ići na put. To su bili hobiti, Dunadan(Aragorn ili Strider), Boromir, Gandalf, Gimli(sin Gloinov) i Legolas. Družina je krenula u prosincu na put, ali je prije toga putovanja Bilbo darovao Frodu vilenjački bodež i košulju od mithrila, koju mu je darovao Thorin. Nisu ponijeli puno prtljage na put. Jednom zgodom nisu mogli proći vrh Caradhras te su morali ići rudnicima Morije. U njima su pronašli knjigu u koju su Balin, Ori i Nori zapisivali događaje. U knjizi su naišli na puno čudnih zapisa. Odjednom su ih napali orci i trolovi. Froda je pogodilo koplje, ali mu ništa nije bilo zato jer je nosio pancirnu košulju od mithrila. Samo se Gandalf nije živ izvukao iz rudnika Morije. Poginuo je u borbi protiv propasti Durinove - Balrogom. Kada je Dunadan pregledavao Froda, vidio je da ima pancirnu košulju od mithrila i da ga zato koplje nije proburazilo. Ubrzo su došli u šumu Lothlorien. Vilenjaci su svima morali staviti povez na oči, uključujući i Legolasa, jer se Gimli protivio da jedini ima povez na očima. Došli su do gospodara i gospodarice Lothloriena koji su ih jako dobro ugostili. Galadriel, gospodarica Lothloriena, je pokazala Frodu i Samu svoje zrcalo u kojem su mogli vidjeti što će se sve događati. Samo je Frodu pokazala Prsten. Jedan od tri koja su bila sakrivena od Saurona. Družina je opet morala krenuti na put, ali su im gospodar Celeborn i gospodarica Galadriel dali čamce i zalihe za put. Prvog dana putovanja čamcima opazili su Goluma. Uspješno su ga potjerali. Utaborili su se kod Kresokama. Tamo je Boromir pokušao oduzeti Prsten Frodu. Zbog toga je Frodo zajedno sa Samom uzeo jedan čamac, a da nikom nije rekao, jer nije htio žrtvovati prijatelje.


DIJELOVI FABULE:

UVOD:
Frodo, Sam i Pippin kreću na put.

ZAPLET:
Tri hobita nalijeću na Crne Jahače.

VRHUNAC:
Gandalfova smrt u rudnicima Morije.

RASPLET:
Frodo i Sam bježe od ostatka družine.

LIKOVI:
Frodo, Elrond, Gandalf, Celeborn, Galadriel, Gimli, Legolas, Aragorn, Boromir, Merry, Pippin, Sam i Jahači

OPIS LIKOVA:
LIK CITAT FIZIČKA SOCIOLOŠKA ETIČKO - PSIHOLOŠKA
Hobiti "… mali ljudi, otprilike upola naše visine, manji su i od bradatih patuljaka. Hobiti nemaju brade." "… na tabanima izrastu prirodni potplati i gusta topla smeđa dlaka kakva im raste i na glavi (kovrčava)…" 1 str. 7 - 8 niski, kovrčave kose, dlake među nožnim prstima, dugi smeđi prsti hobiti pouzdani, povjerljivi.
Aragorn "To vam je jedan od onih lutalica – mi ih zovemo graničari."… "on zabaci kukuljicu i otkrije razbarušenu glavu tamne kose prošarane sjedinama, i dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu." str. 189 visok, tamne kose prošarane sjedinama, razbarušene glave, dva oštra siva oka na blijedu i ozbiljnu licu kraljevskog soja odan prijatelj.
Boromir … "visok čovjek lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda." str. 286 visok, jak, lijepa i plemenita lica, crne kose i sivih očiju, ponosita i stroga pogleda." kraljevskog soja odan, pohlepan.
Gandalf… "stari lutajući opsjenar Gandalf…" str. 35 visok, sijede kose i brade, star čarobnjak požrtvovan.
Gimli "… jedan mlađi patuljak: njegov sin Gimli. str. 286 "nizak, mlad patuljak ratoboran.
Legolas… "strani vilenjak odjeven u zeleno i smeđe, Legolas… str. 286 duge kose, visok vilenjak odan prijatelj.
1 – citati uzeti iz knjige Hobit.

POUKA:
Koliko god da je zlo jako, dobro će ga nadvladati.

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Vrsta djela:
Drama u tri čina (psihološko - socijalna)

Mjesto i vrijeme radnje:
Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18., od jedan do pet u noći.

Likovi:
- Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina)
- Barunica Castelli-Glembay, njegova druga žena (45 godina)
- Dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina)
- Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina)
- Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina)
- Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina)
- Dr. med. Altman, liječnik (51 godina)
- Dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina)
- Oliver Glembay, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina)
- Sobarice, gosti

Sadržaj:
Čin prvi
Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay.
Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica
Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete.
Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone
Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima
lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici.
Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori
da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je
gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta
Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi
razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu
stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih
portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na
portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je
točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara
Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba
tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za
nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o
obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u
novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni
očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi
barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je
uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome
protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u
kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove
kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim
djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu
je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena
optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice.
Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje
govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku.
Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući
govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se
buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne
govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu
Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla,
otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi
priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici
je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u
vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta.
Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je
čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na
to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu.
Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin
ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike.

Čin drugi
Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On
pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije
trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i
mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na
Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne.
Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja
se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju,
grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone
upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i
da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi
da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a
Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je
barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je
mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu
za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah
sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni
izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da
mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone
optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila
živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti
cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da
nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i
imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to
kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje
pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana
baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje.
Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod
Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice.
Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga
jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove
slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje
sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je
bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom
mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.

Čin treći
Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na
klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede
Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara
Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i
Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s
medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan
skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu.
Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba
govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.
Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje
sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori
Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori
kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu
već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na
telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke.
Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do
divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da
postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput
luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki
govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori:
“Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko
ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo
samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti.
Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima
škare s govori: "Ni riječi više!" Barunica počne vikati što hoće od nje.
Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se
lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: "Pomoć!" Ulazi sluga i
uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana.
Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Ranko Marinković - Glorija

Ranko Marinković - Glorija

Bilješke o piscu:
Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac, dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko - otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela "Ruke", roman "Kiklop", drama "Glorija"...

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata.

Tema:
Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice.

Ideja:
Ljudska djela nisu uvijek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem.

Sadržaj:
1. slika
U maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog
mjesta i jedan od najmlađih, don Jere, smišlja način na koji bi učvrstio
vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamijeniti kip bogorodice sa
živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u
postojanje Boga. Ostali svećenici se baš i ne slažu s tom idejom ali ipak
pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostana da mu pošalje
jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u
biskupiju dolazi i čovjek po imenu Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On
priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio
mehanizam koji pokreće Isusovo tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da
ga svećenici prikažu narodu, ali ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra
takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga
Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu
priča kako se zaredila i priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju
ispada da je Kozlović Magdalenin otac.

2. slika
Radnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu.
Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od
njega da što prije predstavi kip biskupu koji je za nj jako zainteresiran.
Kozlović odlazi da uredi kip.

3. slika
Scena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj
sebi. Don Jere koji već duže vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to
priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi
mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne
može otvoreno pristupiti. Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane
ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se
Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu.

4. slika
Radnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi
su već izašli iz crkve osim Kozlovića i žene koja moli za svoga sina.
Kozlović gleda u Gloriju a ona, svjesna svoga zadatka, ignorira oca. Žena
ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme
želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da
je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i
uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema
vratima, ali zastane i kaže kako je to nekad bila njegova kći, ali ju je sada
izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča
gospi: "Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i
slavu. Oprosti." Uto uđe don Zane i ništa ne rekavši prijekorno pogleda
don Jerea.

5. slika
Scena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena
plače. On ju kori zato što je proplakala pred ocem, a ona se pravda:
"Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip!
Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu
moju riječ, a ja sjedim tamo podlo, kao najgora ništarija, bez ijedne suze
u oku!"
Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije
želio da joj se vrati ljubav za "onim" životom. Ona mu na to priznaje da
ga voli, ali on ipak ne želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi
Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od
Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava
da joj je sin umro. Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala
lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato
provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u
napadu bijesa razbije raspelo.

6. slika
Radnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi
priča sa Tonijem, jednim od klauna. Kaže mu kako više ne može moliti,
kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije
sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke
otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je čula glas: "Pazi! Pazi!". Toni ju
razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese
poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi i Kozlović.
On joj prigovara da se Toni stalno smuca oko nje, a ona ga samo umiri.
Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četiri klauna
i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu
ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj govori kako je biskup umro, kako je
don Zane dobio biskupiju, a na kraju joj priznaje da je "obolio na živcima"
i da je ovdje na liječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže
kako je uništio kip, i kako njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže
joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne
vjeruje, što zato što je pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u
gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je
Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire.
Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu.
Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četiri klauna iznose Gloriju. Don
Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju.

Likovi:
- Sestra Magdalena (Glorija Fleche)
- Rikardo Kozlović (Floki Fleche)
- Biskup
- Don Jere
- Don Zane
- Toma
- Majka
- Toni, Bimbo, Bepp i Kock - četiri klauna

Analiza likova:
Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže "bludnica".
Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana prihvaća
taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno
potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea.

Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno
priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju
snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno
kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu...

Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje
slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom
postoji većinom zato što bez nje cirkus propada.

Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva
obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog
ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje
dobro promišljene i razrađene.

Sukobi:
Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene, i vjera koja takve
veze zabranjuje. Drugi sukob je između Magdalene i Jagode tj. Glorije,
odnosno sukob vjerskog života i svjetovnog života.

Simboličnost:
Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda”
mogla prikazati kao cirkusarije.

Emile Zola - Germinal

Emile Zola - Germinal

Bilješke o piscu:
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od "čiste objektivnosti", kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva "književno - kirurškom autopsijom". U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije "Rougon - Macquart" danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

Kratki sadržaj:
Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji – na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije – najstariji sin, Katarina – najstarija kći, Alzira – nešto mlađa, zatim Žanlen – jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale - koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu – tako i Maevi Alziru – već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.

Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom – Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.

Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik - gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen – najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama – mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako - tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut – radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.

Analiza likova:
Etjen
Inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija
nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog
toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na
posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu,
voli Katarin - "mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast
čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova."

Katarina
Hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli,
odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka – zato jer:

"ni druge žene nisu ništa sretnije".
"...bijela, blijeda lica usled malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju,
tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem".

Otac Mae
Razuman, vrijedan, pošten i miran radnik

Maeva žena
Vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima,
prava majka.

Žanlen
Vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.

Rasener
Stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi
idejama naivno poput Etjena:

"...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim
osmijehom"

Šaval
Nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje:
"visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta,
koji se ljutio"
"Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim
orlovskim nosom."

Opis rudnika:
"Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet."

"Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame."

Grigor Vitez - Gdje priče rastu

Grigor Vitez - Gdje priče rastu

Bilješke o piscu:
Grigor Vitez rođen je 1911. g. u Kosovcu, u Slavoniji. Objavio je zbirke
pjesama; "San boraca u zoru" (1955.), "Pjesme" (1950.), "Naoružane
ruže" (1955.), "Povjerenje životu" (1985.), i poezije "Kao lišće i
trava" (1960). Za djecu je je objavio zbirke pjesama: "Vesele
zamke" (1955.), "Prepelica" (1956.), "Sto vukova" (1957.), "Kad bi drveće
hodalo" (1959.), "Hvatajte lopova" (1964.), "Gdje priče rastu" (1965.),
"Igra se nastavlja" (1967.), i slikovnice; "Medvjed kao pudar", "Dva
pijetla", "Tko će s nama u šumicu", "Životinje spavaju", "Maksimir",
"Doživljaj svjetskog putnika" i "Čudna škola". Neke od pjesama Grigora
Viteza prevedene su i objavljene na petnaestak jezika izvan naše zemlje.
Osim pjesama Grigor Vitez je pisao priče i članke za novine i časopise.
Grigor Vitez je umro 23. studenog 1966. godine u Zagrebu, a sahranjen je
u svom rodnom selu.

Tulipani dižu čaše.
Tema: Radost tulipana
Osnovna misao: Treba čuvati cvijeće, odnosno prirodu koja nam uzvraća svojom ljepotom.
Vrsta stiha: Vezani
Vrsta pjesme: Lirska – pejzažna
Stil: Personifikacija ("Sunce toči")

Lastavica
Tema: Povratak lastavica s juga
Osnovna misao: Kada dođu lastavice počinje proljeće
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – pejzažna
Stil: Personifikacija ("A što si nam donjela? Proljeće na repu")

Zmaj
Tema: Putovanje avionom
Osnovna misao: Ne treba se bojati leta avionom
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Stil: Poredba (“Zmaj je avion”)

Lovačka priča
Tema: Priča lovca o lovu na jelena
Osnovna misao: Treba biti mudar i snalažljiv
Vrsta stiha: Slobodni
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Olovko, olovko
Tema: Želja učenika da ne moraju sami pisati zadaću i učiti
Osnovna misao: Ne teba biti lijen
Vrsta stiha: Slobodan
Vrsta pjesme: Lirska – misaona
Stil: Personifikacija ("Knjižice, knjižice, Nauči se!")

Richard Bach: Galeb Jonathan Livingston

Richard Bach: Galeb Jonathan Livingston

Bilješke o piscu:
Richard Bach je suvremeni američki pisac. Bio je vojni pilot, a pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom "Galeb Jonathan Livingston". U njoj je došla do izražaja autorova ljubav prema plavim visinama i sklonost metaforičkome i simboličkom prikazivanju života i spoznaja o njemu. Njegovo djelo "Galeb Jnathan Livingston" mnogi uspoređuju s djelom "Mali princ".

Mjesto radnje: Nebo i zemlja

Tema: Galeb Jonathan želi naučiti savršeno letjeti

Osnovna misao:
Često se dogodi da zajednica ne želi ili ne može razumjeti više
ciljeve pojedinaca i stoga taj pojedinac bude isključen iz zajednice.

Likovi:
Galebovi Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Gang.

Kratki sadržaj:
Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne večeri saznao je od starješine Ganga da nebo nije ni u kojem vremenu, ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Gangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Gang je nestao, umro je. Jonathan je sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i
najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika, i sa njima i Fletcherom se želio pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata. Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom,
za utjelovljenjem savršenstva i znanja. U toj utrci nije mogao pobijediti
jer znanje nema granica.

Dojam o djelu:
Ova knjiga govori o ljepoti visina i mora tj. o njihovom kontrastu. Ima
puno opisa, što mi se posebno sviđa. U knjizi ponekad prevladavaju
dosadni i nepotrebni odlomci, pa bi se jedan dio njih mogao izbaciti.
Glavni lik je galeb Jonathan Livingston, a govori se i o galebovima Fletcheru, Lowellu, Henryu i ostalima. Radnja se odvija na obalama, moru,
a na početku i u ribarskom selu. Knjiga nije najbolja, ali se može pročitati.

Analiza glavnog lika:
Galeb Jonathan Livingston
Jonathan je bio vrlo uporan u letenju i pod svaku cijenu je htio letjeti najbolje što može, na tome putu je doživio mnogo neuspjeha ali nije posustajao i to govori o njegovoj upornosti. Jonathan je shvatio smisao života koji je njemu bio glavni zadatak za svladavanje.

Poruke:
"Možemo se izdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i
savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!"
- Svaki čovjek treba imati smisao života, i treba se potruditi da ga ispuni.

"Odgovor je u tome što si ti Jonathane rijetka ptica, jedna među tisućama."
- Društvo određuje način života i kvalitetu. Danas je jako teško dokazati
se kao pojedinac jer su postavljena pravila od kojih nema odstupanja
zbog izopćenja iz zajednice i društva.

Jean Racine - Fedra

Jean Racine - Fedra

Sadržaj:
Hipolit govori Teramenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6
mjeseci. Teramen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i
klonit ružnih mjesta. Teramen ga pita dali možda bježi od ljubavi prema
Fedri; Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju.
Teramen ga moli za pravi razlog njegova odlaska. Prije odlaska Hipolit se
otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi. Fedra govori Enoni
kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći.
Fedra priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita. Panopa govori
Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele
njezina sina za vladara, pošto je umro kralj (Tezej). Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, te neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Aricija pita Himenu na koji način je Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života. Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju. Aricija ne vjeruje kako je Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit se sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojat za svog sina dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi te mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt. Teramen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire te kako od sramote neće moći stati pred Tezeja, te da i ako mu ne kaže ništa se neće promijeniti. Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja. Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej na neki način shvaća kako mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman, te se pita kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila. Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovat da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj, kada zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da zbog toga što je učinio jako pati. Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati. Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznavaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula. Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja, jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.

Analiza likova:
Fedra
Tezejeva žena, kći Mina i Pasifaje. Priznaje ljubav Hipolitu ne
misleći na posljedice, te ne mareći za časnost svog braka sa Tezejom.
Kasnije shvaćajući što je učinila, sama sebi oduzima život otrovom.
(Kroz cijelu radnju drame bila je teško bolesna).

Hipolit
Sin Tezeja i Antiope, kraljice Amazonaka. Žrtva je tragične sudbine.
Nakon što mu otac pomisli kako je zaljubljen u Fedru, protjeran je i
proklet. Zaljubljen je u Ariciju koja mu uzvraća ljubav. Častan je čovjek.
Na kraju biva ubijen od uplašenih konja.

Tezej
Sin Egeja, atenskog kralja. Veliki je borac, te ja kao takav uzor svome
sinu. Nakon što dozna za lažnu ljubav svog sina, proklinje ga i tjera od
sebe. Kasnije se kaje zbog toga što je učinio, jer zna da i dalje voli svog
sina. Također častan čovjek, misleći kako će se dijelom iskupiti,
sinovu ljubav Ariciju želi kao kćerku.

Mihail Jurjevič Ljermontov - Fatalist

Mihail Jurjevič Ljermontov - Fatalist

Bilješke o piscu:
Mihail Jurjevič Ljermontov rodio se 2. listopada 1814. u Moskvi. Otac mu je bio iz stare ali osiromašene plemićke obitelji, koju je u 17. st osnovao došljak iz Škotske, koji je bio stupio u rusku službu. Kad mu je bilo tri godine, umrla mu je majka. Njegova baka nije se od samog početka slagala sa zetom, a nakon kćerine smrti nastao je između njih dvoje otvoren sukob. Oboje su svojatali malog Mihaela, ali je pobjedu izvojevala baka i zadržala dječaka kod sebe. Jurij Petrovič vraio se na svoje imanje i samo je od vremana do vremena posjećivao sina. Mališan je volio i oca i baku, a njihov razdor utjecao je na njega tako da se za rana povukao u sebe. Ta je činjenica pridonijela da je dječak prerano sazrio. Budući da je bio slabašan i boježljiv baka ga je tri puta vodila u toplice na Kavkaz. Ti su se boravci, a pogotovo treći kad mu je bilo jedanaest godina, snažno dojmili taknoćutog dječaka. Divlja ljepota kavkaskog gorja ostavila je neizbrisiv trag u njegovoj psihi i nadahnula ga na mnoga kasnija knijževna djela. Tek kad je, potresen viješću o Puškinovoj pogiblji, napisao pjesmu Pjesnikova smrt, privukao je na se pozornost šireg čitateljstva, pa i dvora. Puškinova smrt nije bila prekretnica samo u Ljermontovu životu nego i u njegovu stvaranju. U preostale četiri godine, od 1837. do 1841. on je napisao svoje najbolje djelo i jedini roman Junak našeg doba. Teško je shvatiti koliko je taj mladić koji je za sve to vrijeme vrlo burno živio i mnogo putovao, stvorio u te četiri godine – mnoštvo potpuno zrelih umjetničkih djela, od kojih su neka ugrađena u temelje ruske književnosti 19. st. Na dan 15. srpnja 1841. održan je dvoboj u podnožju planine Mašuk. Uvijeti su bili vrlo strogi – mala udaljenost i pištolj velikog kalibra. Ljermontov je stajao nasmiješen, s pištoljem podignutim uvis, kad ga je protivnik pogodio ravno u srce. Pjesnikova smrt izazvala je duboku žalost u naprednom djelu ruske javnosti ali komentar na »na najvišem mjestu« glasio je :»Tako mu i treba!«

Bilješke o djelu:
U svim djelima koje sam da sada čitala imaju neka pitanja na koja ni mi nikada nećemo moći odgovoriti, tj. pitanja koja ćemo odnijeti u grob neriješena. Ovo djelo govori o tome dali netko vjeruje da mu je sudbina već određena, ili je sve ono što nam se dogodi puka slučajnost. Pisac je u ovom djelu upotrijebio jednu vrlo posebnu metodu kako dokazati dali je čovjeku sudbina unaprijed određena ili je ona samo slučajnost, a to je prikazao kao okladu između Pečorina i poručnika Vulića. Pisac je u jednom djelu djela otvorio pitanje da li čovjek može predvidjeti sudbinu, da li je to očito na njegovom licu. Može li se sudbina mijenjati, može li netko izbjeći on što mu je suđeno!? U ovom djelu mi možemo samo pročitati opis poručnika Vulića, jer pisac piše u prvome licu i piše samo o svojim unutarnjim osobinama, šta je volio u mladosti…

Kratki sadržaj:
Djelo počinje tako da pjesnik govori o tome kako mu se samo jednom dogodilo da dva tjedna provede u kozačkom naselju. Navečer su uvijek igrali karte, jednu večer kad im je to dosadilo počeli su razgovarati o tome dali netko vjeruje u sudbinu ili ne. Neki su govorili da postoji popis u kojem piše čas naše smrti, ali ga nitko nije vidio. Uto jedan srpski poručnik ustane od stola i predloži da dokaže kako je sudbina u pitanju a ne samo slučajnost. Kad je pitao tko želi to isprobati na vlastitoj koži,
nitko nije imao hrabrosti, a Pečorin je predložio okladu. Pečorin je tvrdio da na poručnikovu licu vidi pečat skore smrti, i to iznio,a poručnik je tvrdio da neće uskoro umrijeti. Tada je oficir ustao od stola i krenuo u drugu sobu gdije je stajao obješen jedan pištolj, i uzeo ga. Kad su svi vidjeli namjere poručnika pale su još neke oklade. Poručnik je uzeo pištolj i uperio ga sebi u glavu i opalio, ali u tom trenutku u pištolju nije bilo metaka. Radi dokaza da u pištolju ima metaka opalio je jedan hitac u zrak ali tada je pištolj opalio. Nakon završene oklade svi su se vratili svojim kućama, Pečorin je živio u jednom malom stančiću. Zaspao je pred zoru,
ali ga je u četiri sata ujutro probudilo neko lupanje na prozoru. Javili su mu da je poručnik Vulić ubijen. Ubio ga je jedan pijani kozak sa sabljom. Nakon tog događaja kozak se zatvorio u jednu kuću na kraju sela. Pečorin
je rekao kozačkom kapetanu neka zabavi kozaka, a da će on ući u kuću. Pečorin je ušo kroz prozor u kuću i uspio uhvatiti kozaka.

Analiza poručnika Vulića:
"Vanjština poručnika Vulića potpuno je odgovarala njegovu značenju.
Visok rast i tamna put, crna kosa, crne prodorne oči, prevelik ali pravilan
nos – njegova nacionalna značajka, tužan i hladan osmijeh što mu je
vječito lebdio na usnama, sve to kao da mu se uskladilo samo da mu
može dati pečat posebna stvora, koji ne može imati iste misli i strasti kao
oni koji mu je usudosudio za drugove. Bio je hrabar, govorio je malo ali
oštro; nikom nije povjeravao svoje osobne i obiteljske tajne; gotovo
nikad nije pio vina, nikad se nije udvarao mladim kokinjama..."
(str. 152.)

Pitanja koje je Ljermontov postavio u djelu Fatalist na koja nećemo moći nikad odgovoriti:

»…I, ako je zbilja sve preodređeno, zašto nam je onda dana volja, razum?
Zašto moramo odgovarati za svoje postupke ?« (str. 151)

Jeli naša sudbina već određena ili je to samo slučajnost?
»Vi tražite dokaze – predlažem vam da na sebi iskušamo može li čovjek
po svojoj voli raspolagati svojim životom, ili je svakome od nas naprijed
određen kobni trenutak… Tko hoće da proba?
- Hajde da se kladimo – rekoh u šali.
- Kako?
- Tvrdim da sudbine nema – rekoh istresući na stol dvadeset zlatnika,
sve što sam imao u džepu.« (str. 153)

Može li netko predvidjeti nečiju smrt?
»Zagledah mu se u oči, ali on odčeka moj ispitljivi pogled mirno i netrmice
i osmjehne se blijedim usnama; ali,unatoč njegovoj hladnokrvnosti,
učinilo mi se da vidim pečat smrti na njegovu blijedom licu.

Imao je pravo! – Ja sam jedini shvatio zagonetno značenje tih riječi jer
su se mene ticale, i nehotice sam bio prorekao nevoljniku njegovu
sudbinu; instinkt me nije prevario – dobro sam zapazio na njegovu
izmjenjenu licu pečat skore smrti.« (str. 158)

Može li čovjek izbjeći sudbinu?
»Da, šteta je tog čovjeka… Koji ga je vrag tjerao da noću razgovara s
pijancem! Uostalom, valjda mu je tako suđeno…« (str. 160)

Aleksandar Sergejević Puškin: Evgenije Onjegin

Aleksandar Sergejević Puškin: Evgenije Onjegin

Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu te je prognan u južnu Rusiju i tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Vrijeme radnje: Radnja se odvija oko 19. stoljeća

Mjesto radnje: Radnja se odvija u Rusiji

Kratki sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otići u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s Olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na dugo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u
St. Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Analiza likova:
Evgenije Onjegin
Tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća
nezainteresiranost, možda čak i lijenost.

Lenski
Romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju,
kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana
Seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseaua,
posjeduje neposrednost, nesumljivo stečenu u provinciji među pukom.

Napomena:
Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane,
gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

Honore De Balzac - Eugenie Grandet

Honore De Balzac - Eugenie Grandet

Kratki sadržaj:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz
Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.

Analiza likova:
Čiča Grandet:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.

"Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe."

"Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo."

Eugenie Grandet:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

"Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna."

"U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena."

"Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje."

"Eugenie bila je uzvišena, bila je žena."

Charl Grandet:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.

"Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka."

"Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola."

"Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu."

"Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja."

Gospođa Grandet:
"Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe."

Velika Nanona:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

"Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara."

"Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost.
Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim."

O djelu:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene.
Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.

"U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline."

Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, "Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja").

Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je "anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce."

Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:
(" Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.").
Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. "Crpi snagu iz svoje ljubavi". "Za njega, za njega", govorila je u sebi, "podnijeti ću sve muke ovog svijeta". Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je "proljeće ljubavi" počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: "Patiti i umrijeti!" ("To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje"). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: "To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine". Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.

Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo "čudovišta" čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac ("Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.", "Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.", "U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato."), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu ("Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on"). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je "spavala, jela, pila išla po volji svoga muža". Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. "Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan."

Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Držića ("Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona"). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.

Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se "jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta" i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane "poprište najuzbudljivijih drama i tragedija." Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( "U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci"). Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.

Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove ("Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: "Što plaćaš?", umjesto da mu kažu: "Što misliš?". "Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje." ("Nevolja rađa jednakost", "Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.").

Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende "Ljudske komedije". Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.

Publije Vergilije Maron - Eneida

Publije Vergilije Maron - Eneida

Kratki sadržaj:
Trojanski junak Eneja nakon pada Troje sedam je godina lutao po moru tražeći novu domovinu koju mu je odredila sudbina odnosno bogovi. Lutajući morem doživo je mnoge nedaće koje mu je priređivala božica Junona razbivši mu brodovlje uz pomoć boga vjetrova. Spas je našao na dvoru kartaške kraljice Didone koja je veoma gostoljubivo primila Eneju i Trojance. Na gozbi koju je pripremila Didona Eneja je s bolom pričao o desetogodišnjem ratu i padu Troje. Također je spomenuo i Hektora s kojim se susreo u snu i njegov savjet da napusti Troju i s preživjelim Trojancima potraži novu domovinu. Između lijepe Didone i Eneje rađa se ljubav koju je prekinuo Jupiter naloživši Eneji preko svog glasnika Merkurija da krene u Italiju jer to od njega traži sudbina. Didona ne mogavši zadržati Eneju baci na njega kletvu i oduzme si život spaleći se na lomači. Eneju je oluja bacila na obale Sicilije gdje ga je primio kralj Akest, a trojanske žene umorne od lutanja spališe većinu trojanskih brodova. Na godišnjicu smrti Eneji se u snu javlja otac i naređuje da krene put Italije samo sa ljudima sposobnim za ratovanje jer ga tamo očekuju duge i teške borbe. Prethodno neka posjeti podzemni svijet gdje se je susreo s ocem i Didonom koja mu nije oprostila što ju je napustio.
Iskrcavši se na Italsko tlo Eneja i Trojanci ratuju sa italskim narodom a najveći mu je neprijatelj kralj Turn jer mu je Eneja oteo zaručnicu. Borbe traju do smrti kralja Turna.

Mjesto radnje: Kartaga i Italija

Tema: Enejina lutanja nakon pada Troje i ratovanja po dolasku u Lacij radi
osnivanja nove države.

Vrsta spjeva i značaj:
Junački ep značajan po tome što je to prvi pravi rimski nacionalni ep,
kojeg do tada rimska književnost nije imala i koji se do romantizma
cijenio kao najviši uzor epskog pjesništva uopće.

Pjesnički uzor: Homer odnosno Ilijada i Odiseja

Kompozicija djela:
U prvih šest pjevanja opisuje lutanja Eneje /Odiseja/, a u drugih šest
pjevanja opisuje ratovanja Eneje na italskom tlu /Ilijada/

Glavni motiv: Osnivanje nove države odnosno Rima

Likovi bogova:
Jupiter /Zeus/ - Vrhovni bog
Junona /Hera/ - Žena i sestra Jupiterova, želi propast Eneji i Troji
Venera /Afrodita/ - Boginja ljepote, majka Eneje
Minerva /Palada/ - Atena, kći Jupiterova, boginja znanosti i umjetnosti
Neptun /Posejdon/ - Bog mora, staje na stranu Eneje i Trojanaca nakon što Junona uzburka more jer ne dopušta da itko remeti vode, to su njegovi poslovi
Merkur /Hermes/ - Glasnik bogova

Analiza likova:
Laokont
Domišljat, nepovjerljiv, pametniji i mudriji od ostalih.
''Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju
darova.'' - Izreka koja se i danas upotrebljava, a znači da se neprijatelju
ne može vjerovati ni kada se ponaša kao prijatelj, jer sprema neku novu
prijevaru.

Sinon
Lukav i lažljiv Ahejac koji je dobrom glumom uvjerio Trojance da konj
nije varka, već da ga Ahejci napraviše za uzvrat otetom kipu božice
Palade /Minerva/ koji se nalazio u Troji, te za uvredu bogova i tim
konjem žele okajati svoj zločin. Također je rekao Trojancima da će Troju
i njihovog kralja Prijama snaći veliko zlo ukoliko odbiju darovanog konja.
Nakon strašne smrti Laokoonta i njegovih sinova Trojanci se uplašiše
shvativši smrt kao kaznu, srušiše zidine Troje i unesoše konja.
Lažljivi Sinon noću je pustio Ahejce iz konja koji pobiše Trojance i osvoje
Troju.

U epu je potresno prikazana smrt trojanskog kralja Prijama kojeg je
na veoma okrutan način ubio Ahilejev sin Pir prethodno ubivši mu sina.
Hektorova sjena potakla je Eneju da napusti Troju i da potraži novu
domovinu.

Kasandra
Prijamova kćer u koju je bio zaljubljen Apolon i koji ju je učinio
proročicom, ali kako je odbijala njegovu ljubav kaznio ju je time da
njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao što je odredilo sudbinu Troje.

Didona
Lijepa, pametna, dobra ponosna kraljica Kartage bori se s osjećajem
dužnosti, strasti i ljubavi prema Eneji, ljubav pobjeđuje i to dovodi do
tragedije.

Eneja
Hrabar, dobar, pravedan, dužnost stavlja ispred osjećaja.

Enejin lik prema drugima:
Brižan sin, otac i muž tužan zbog smrti žene Kreuze, patnji trojanskog naroda i propasti Troje te spreman povesti Trojance u novu domovinu.

Prema Didoni ispao je nepošteno jer ju je kradomice napustio,
iako ga je ona primila kao brodolomca i obasipala ga dobročinstvima.

Poštuje i sluša bogove, naročito Jupitera, koji je odredio njegovu
sudbinu osnivača Rima i iako voli Didonu odlučan je vršiti volju bogova.

Cijeli ep pisan je po uzoru na Ilijadu i Odiseju, i u pripovjedačkom smislu, jer Eneja kao i Odisej priča o stradanjima, patnjama, doživljajima nakon trojanskog rata.

Svojom kletvom Didona ističe borbe koje će Eneja voditi sa Italskim prastanovnicima, odvajanje od sina, njegovu smrt - pretpostavlja se da se utopio u rijeci Numiciji, a u posljednim stihovima govori od borbi Rima i Kartage pod vodstvom Hanibala. Kompozicija epa je takva da se u drugih šest pjevanja govori o borbama Eneje na Italskom tlu.

Enejino životno načelo je da je sve u božjim rukama i da ono određuju sudbinu pojedinca, a Didona smatra da svojim postupcima i djelima sami određujemo svoju sudbinu.

Eneja je Didonu ostavio jer on sam ne odlučuje o svojoj sudbini, kad bi on odlučivao nikada ne bi napustio Troju, već su mu sudbinu odredili bogovi kao osnivača Rima, a Didona se ubila zbog ljubavi prema Eneji jer je izgubila dobar glas a prezreli su je susjedi i sami Tirci.

Didona, lijepa, pametna i dobra kraljica Kartage ali puna gnjeva zbog odlaska Eneja, izgubljenog dobrog glasa, osjećaja krivnje što je podlegla strastima, odlučila je oduzeti si život.

Haron je bio prevoznik duša u podzemnom svijetu preko rijeke Stiks gdje bi one našle mir ali samo ako je tijelo bilo zemaljski sahranjeno. Duše koje nisu imale zemaljski pokop bile su osuđene na vječno lutanje.

Podzemni svijet se sastoji od tri kruga:
Tartara - pakao u kojem su zločinci vječno izloženi mukama
Elizija - raj u kojem vlada vječno blaženstvo
Čistilišta - u njemu su duše koje će nakon čišćenja biti ponovo utjelovljene

Ljudi najčešće ne upravljaju svojim strastima, već postaju žrtve strasti, što je u konačnici postala i Didona iako je svojevoljno izabrala smrt.
U život svakog pojedinca nužno je da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Erich Kaestner - Emil i detektivi

Erich Kaestner - Emil i detektivi

Bilješke o piscu:
Erich Kaestner je rođen 1899. god. u Dresdenu. Poznata djela su mu: Artur s dugačkom rukom, Trojica u snijegu, Emil i tri blizanca, Konferencija životinja, Blizanke, a najpoznatije djelo mu je Emil i
detektivi. Bio je doktor filozofije i neko vrijeme bavio se novinarstvom.

Mjesto radnje: Grad Berlin

Vrijeme događaja: Ljeto

Osnovna misao:
Krađom i lažima ništa se ne može postići, a djeca bi ponekad mogla biti
bolji detektivi od odraslih.

Kratki sadržaj:
Gospođa Tišbojn poslala je svog sina k baki u Berlin. Majka mu je dala
140 maraka da ih preda baki. U vlaku je Emil zaspao i čovjek u krutom
šeširu Grundijas uzeo mu je novac. Kada je vlak stao Emil je izašao iz
vlaka i tada primijetio da nema novca. Susreo je Gustava i ispričao mu što mu se dogodilo. Gustav je pozvao dječake. Grundijas je uzeo taxi spremajući se pobjeći. Dječaci su jurili za njim. On je otišao u hotel, a
dječaci su se sakrili. Gustav je ušao za njim kako bi ga mogao špijunirati.
Malo kasnije Grundijas je otišao u banku a tamo su ga dočekali dječaci sa
službenicima banke i stražarom. Tu su ga i ulovili. Majka i Emil su se
zajedno vratili kući sretni i zadovoljni.

Analiza glavnih likova:
Emil - Pošten, poslušan, zabrinut, dobrodušan, osijetljiv.
Sviđa mi se zato što je hrabar.
Profesor - Dobar prijatelj, pametan.
Sviđa mi se što ima jako dobre osobine.
Gustav - Pametan, ne odaje tajne.
Sviđa mi se zato što je dosjetljiv.

Sporedni likovi:
Emilovi prijatelji, Poni Hiten, majka, baka, tetka Marta.