petak, 24. prosinca 2010.

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Bilješke o piscu:
Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. g. u Dolcu kraj Travnika. Osnovnu školu je polazio u Višegradu a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, a završava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Još za vrijeme Austro – Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi u diplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka drugog svjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stare
Jugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi u Beogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru. Poslije rata Andrić izbija kao pisac u vrhu jugoslavenske književnosti. Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rata. Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima, kao što su npr. Hrvatski đak, Bosanska vila itd. Ti njegovi prvi radovi izraz su revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadnik
napredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranja označen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. g., te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje izlaze ova djela: Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja, Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija,
te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontrolirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku. Prikazujući u svojim najboljim djelima život Bosne u davnim, povijesnim vremenima, pored izvrsnih slika psihologije i mentaliteta bosanskog seljaka s jedne strane, a s druge njegovog ugnjetavača među
kojima su se našli zajedno turski veziri i austrougarski namjesnici, pored tih slika jednog objektivnog društveno – povijesnog stanja Andrić je dao ono što može samo pjesnik: golu ljudsku prirodu, njenu egzistencijalnu suštinu otjelovljenju u simbolima, među kojima se kao jedan od najljepših i najtrajnijih u našoj književnosti ističe most na Drini. U novije vrijeme naročitu je pažnju svojom dubinom i izražajnošću privukla njegova dulja pripovijetka Prokleta avlija, koju mnogi smatraju i njegovim najboljim umjetničkim djelom. Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, a 1961. godine
dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Vrsta djela:
Roman

Mjesto radnje:
Carigradski zatvor Prokleta avlija

Likovi:
fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim,
zatvorenik Ćamil-efendija

Kratki sadržaj:
Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome području. Zbog toga je uhićen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom Prokleta avlija, gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje. U Prokletoj avliji fra Petar upoznaje više ljudi koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravitelj Proklete avlije Latifaga zvan Karađoz,
zatvorenik Haim - židov iz Smirne, pa zatim glavni lik ove pripovijesti, zatvorenik Ćamil - efendija, bogati mali turčin iz Smirne. Mladi Ćamil, sin bogatog turčina i grkinje, odmalena se posvetio nauci te samotnjačkom i asketskom načinu života, koji je osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer malog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko - vjerskih razloga nije htio dati turčinu za ženu nego ju je prisilno udao za grka izvan Smirne.
Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i posvećuje nauci, pokazujući osobit interes za povijest Turskog Carstva, od kojeg ga specijalno zanima razdoblje Bajazita i Džem sultana. Džem sultan je bio Bajazitov brat kojeg je Bajazit dva puta porazio u bitci za prijestolje. Tada je Džem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Džema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruke u ruku raznih europskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. prijete Bajazitu da će ga pustiti ako ne zadovolji njihove razne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to
povijesno razdoblje jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočeništvu. Ćamil je poslan u Prokletu avliju gdje upoznaje fra Petra i ispriča mu život Džem sultana, tvrdeći da je njegov život identičan sa Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu, živa ili mrtva – ne zna se. Fra Petar ga više nikada nije vidio.

Analiza likova:
Ćamil

Mladić koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povučen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili da je sve to želja za učenjem, želja za znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to.

Možemo reći da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.

Karađoz
Možemo reći da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on postaje "povijesna ličnost" te tamnice. Karađoz je duša avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u
avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza djela:
Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u
drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu.

1954. objavljuje "Prokletu avliju", oveću pripovijest. Za razliku od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov Haim iz Smirne kojeg je "njegova gordljivost i dovela ovamo", zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti "mašta o mirnom životu sa savršenom ženom", pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin Ćamil - efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Radnja "Proklete avlije" zbiva se u 19. stoljeću, ali nas upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u daleku prošlost. Likom Ćamil - efendije i njegovom sudbinom "Prokleta
avlija" postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo "sa kojim ciljem i za čiji račun" tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil - efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora, slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i jednostavnošću.

Tematika u Andrićevim djelima:
Andrić se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod okupacijom turaka, a kasnije Austro - Ugarske. Sve su njegove priče vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče već što tajnovitije i čudnije priče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška. Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.

Stil pisca:
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i "zastario" u najplemenitijem značenju riječi.

Početkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu, što je činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina se pisaca u znak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.

O djelu:
Prokleta avlija, oveća pripovijest ili mali roman, objavljena je 1954. godine, devet godina nakon Gospođice, Travničke kronike i Na Drini ćuprija. Za razliku od tih romana okvir događanja Proklete avlije je izvan Bosne, u Carigradu, a s Bosnom ga veže lik fra Petra, bosanskog franjevca, koji je stjecajem okolnosti dospio u najveći
carigradski zatvor, nazvan Prokletom avlijom. Djelo je pisano ekavicom te sadrži mnogo arhaizama kako bi što više dočarala situacija onog vremena. Andrić i u svojim drugim djelima, u onima o Bosni, opisuje pripadnike raznih narodnosti. Međutim taj preplet narodnosti događa se u opusu u kojem je Bosna temom, dok se u samoj Prokletoj
avliji susreću pripadnici uglavnom azijskih naroda. Pred njima svima fra Petar krije svoje zvanje, pa i pred Ćamilom. Andrić je o Prokletoj avliji, o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju pisao nedvojbeno i na temelju vlastitih iskustava iz robijaških dana u Splitu, Šibeniku i Mariboru tijekom 1914. i 1915. g. Oslikavajući sudbinu Ćamil - efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena.

Carigradska tamnica zvana Prokleta avlija sa svojim simbolički šarenim svijetom spojila je jednog skromnog i smjernog, nedužno optuženog bosanskog fratra i razočaranog, životom otrovanog i fikcijom opsjednutog turskog bogataša. Svijet Proklete avlije, koja kroz svoju tjeskobnu utrobu propušta sve vrste ljudskih grijeha i poroka, čija je nepregledna raznolikost pomno nadgledana zastrašujućim očima Latifage Karađoza, jasan je i vrlo čitljiv. Kao i u samom životu, tako i u Prokletoj avliji ne nedostaje grijeha svih vrsta, ali i u njoj često ima teških tragedija nevinih stradalnika. I Avlija se bez prestanka puni i prazni, a nikada se ne primjećuje višak ili manjak, a za one koji su otišli ne pita više nitko.

Prokleta avlija svojim iznimno dojmljivim likovima i njihovim sudbinama, svojom gotovo alegorijskom pričom o totalitarizmu putem vida pravde, ispričanom smirenim rečenicama koje su izraz izvanrednoga umijeća pričanja, te unutarnjom dinamikom koja obuhvaća čitavo štivo nedvojbeno je jedno od najboljih ostvarenja u cijelom Andrićevom bogatom književnom djelu.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.