Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima

Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima

Bilješke o piscu:
Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947. godine u Novoj Bukovici pokraj Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a filozofski fakultet u Zagrebu. Danas živi i radi u Osijeku. Piše isključivo prozu,za djecu i odrasle (pripovijetke, romane, drame, radio igre.) Drama "Smrtna ura" premijerno je izvedena u Zagrebu 1989. godine. Za odrasle je napisao sedam knjiga, a za djecu niz radio-igara te četiri romana: "Moljac i noćni čuvar", "Dobar dan, tata", "Halo, ovdje komandosi" i "Moj tata spava s anđelima". Tomaš je objavio i jedan roman za mlade, "Građani u prvom koljenu". Pisac je hvaljen od kritike, a za roman "Dobar dan, tata" dobio je republičku nagradu "Grigor Vitez".

Mjesto radnje:
Osijek

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija 1991. godine tijekom domovinskog rata u Hrvatskoj.

Tema:
Težak život i stanje u domovini za vrijeme rata.

Osnovna misao:
Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu reći što je najbolje za nas.

Jezik i stil:
Djelo je pisano hrvatskim standardnim književnim jezikom, a rečenice su jednostavne i ddobro razumljive.

Kompozicija djela:
Uvod: Nastava se odgađa do daljnjega.
Zaplet: Ljudi je na ulici sve manje, a djeca se ne mogu igrati.
Vrhunac: Baranja i Vukovar su pali, a Osijek je potpuno uništen.
Rasplet: Cvijeta odlazi u Pinkafeld.

Kratki sadržaj:
U Osijeku je nastava odgođena zbog rata. Djevojčica Cvijeta veoma je tužna zbog toga. Njeni roditelji sve rjeđe odlaze na posao i sve se ranije vraćaju kući. Ona jedva čeka kada će se ponovo moći igrati s prijateljima i ići u školu. Kada sazna da je jedna od granata koje neprestano padaju po gradu ubila djevojčicu Ivanu, njenu vršnjakinju Cvijeta se razočara. U knjizi "1000 zašto - 1000 zato" djevojčica traži
odgovor na pitanje zašto se mora ratovati, ali ne nalazi pitanje, a kamoli odgovor. Njena najbolja prijateljica Zlatica odlazi u Austriju, a nakon nekoliko dana Cvijeta dobije njeno pismo u kojem kaže da je dobro i da joj je lijepo, ali joj nedostaje obitelj. Nakon što Cvijetin tata za ručkom objavljuje da je pala Baranja, njeni roditelji odluče poslati ju u Pinkafeld u Austriju, gdje neće morati trpjeti rat. Djevojčica se rastuži ali zna da joj roditelji to kažu za njeno dobro te prihvaća svoj odlazak.

Analiza likova:
Cvijeta
Bila je dobra i razumna djevojčica i voljela je svoje roditelje. Znala je da ju oni vole i da joj žele sve najbolje te je prihvatila odlazaak u Pinkafeld. Željela je razumjeti uzrok rata ali nije mogla. Htjela je da rat što prije završi, da joj roditelji ponovo idu na posao i da ona ide u školu.

Cvijetina mama
Voljela je svoju obitelj i bila marljiva žena. Razumjela je svoju kćerku i kao svaki pravi roditelj željela joj sve najbolje.

Cvijetin tata
Bio je hrabar i odlučan čovjek koji je volio svoju oobitelj ali i posao. Znao je što je najbolje za njegovu kćerku te tako odlučio poslati Cvijetu u Pinkafeld.

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Mizantrop

Jean Baptiste Poquelin Moliere - Mizantrop

Bilješke o piscu:
Jean Baptiste Poquelin - umjetnički: Moliere. Rođen je 1622. godine, kao sin dvorskog tapetara. Kao sin situirane građanske obitelji polazi gimnaziju kod isusovaca u Parizu, a pravo studira u Orleansu. Nakon kratkog odvjetničkog posla osniva sa suradnicima kazališnu družinu pod nazivom "Znamenito kazalište" nakon koje piše i izvodi velika djela. Najpoznatija djela: Smušenjak (izveden 1655.), Kačiperka (1659.), Tartuffe, Umišljeni bolesnik, Mizantrop, Škrtac, Don Juan i mnoga druga.

Mjesto radnje:
Pariz, Celimenina kuća

Vrijeme radnje:
XVII. stoljeće

Likovi:
Alcelse - štovatelj Celimenin
Philinte - prijatelj Alcesteov
Oronte - štovatelj Celimenin
Celimena - Alsesteova ljubav
Elijanta - kuzina Celimenina
Arsunoja - prijateljica Celimenina
Acaste i Clitandre - markizi
Basque - Celimenin sluga
Du Bios - Alcesteov sluga

Sadržaj:
Prvi čin
U prvom činu dolazi do svađe između Alcestea i Philintea zbog prijateljstva, jer jedan smatra da se prijateljstvo sklapa sa svim dobrim ljudima dok Alceste smatra da se prijateljstvo mora sklapati korak po korak i da njegovi prijatelji mogu biti samo odabranni ljudi. Uto dolazi Oronte koji štuje Alcestea i koji mu nudi prijateljstvo, a ujedno želi da Alceste čuje njgove pjesme i da o njima da svoj sud, na što Alceste pristaje. Nakon pročitanih pjesmi mrzovoljni Alceste govori da te pjesme nisu za ništa i da se Oronte ostavi pjesništva. Na to Oronte odlazi uvrijeđen.

Drugi čin
Drugi čin započinje Alcestoim prigovaranjem Celimeni zbog toga što ona ima mnogo udvarača. Nakon toga ona mu odgovara da za to nije ona kriva i nakon toga izbija svađa pa tako Alcelse govori da se Celimena mora odlučiti između njega i markiza (njezinih udvarača). U to dolaze Acaste i Uitandre te je ispituju o ponašanju članova visokog društva. Na to Alceste prigovara jer smatra da nije lijepo izrugavati tuđe osobine. Po Alcesa dolazi stražar no on ne zna zbog čega.

Treći čin
Dogovor dva markiza da će se jedan drugome maknuti sa puta ako kome od njih Celimena uzvrati ljubav. Dolazi Arsinoja, Celimenina prijateljica koja joj predbacuje što ima toliko udvarača i govori joj što ljudi misle o njoj, ali zapravo je ljubomorna na Celimenu zbog njezine ljepote i mladosti. Na to joj Celimena vraća malim "savjetom" da ne stavlja nos gdje mu nije mjesto.

Četvrti čin
Alceste sav ogorčen dolazi kod Celimene gdje susreće Philintea i Elijantu koji su govorili o ljubavi i otkrili da se oni zapravo vole. Dok Alceste nosi pismo kao dokaz Celimenine nevjernosti, Celimena mu otvoreno priznaje da ga voli i govori mu da gi mu zapravo priznala svoju ljubav da je to pismo istina. U to dolazi Alcesteov sluga koji mu govori da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru, zbog vrijeđanja pjesnika.

Peti čin
Alcaste priopćava Philinteu da kani otići iz njihova društva, no prije toga želi iskušati Celimeninu ljubav. U Celemeninu domu susreću Alceste i Oronte te traže od Celimene da se odluči između njih dvojice. Uto stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem izruguje svakog od svojih udvarača. To donekle odbija Alcastea no on još uvjek voli Celemenu i želi da mu ona postane žena. No ona kaže da se boji braka i da će u braku s Alcasteom biti osamljena. Duboko uvrijeđen Alcaste odlazi i govori da više nikada ne želi čuti za Celimenu.

O djelu:
Djelo poput ovog procjenjuje iskrenost ljudskih osjećaja. U današnjem svijetu gdje se sve zasniva na laži, korupciji i novcu može se vjerovati samo onima iz čijih usta govori iskrenost. Možda nam nekad nije lijepo za naše male nepodopštine ili mane,
no na istini čovjek izgrađuje svoj život. Ono, čemu se smijemo u ovom djelu, nije Alcesov značaj i njegova vrlina, nego možda jedino njegova pogreška što nije uvidio da društveni život zahtjeva od svakog čovjeka izvjesnu dozu kompromisa, vrlina možda pa i treba bezuvjetno da se štuje, ali zahtjevati je kod svih ljudi i to kod svih ljudi u najvećem mogućem stupnju, stvar je nemogućnosti. To dovodi do rata sa čitavim
ljudskim rodom, ili do povlačenja iz društva i do usamljenosti, za koju se odlučio i Alceste.

Janko Leskovar - Misao na vječnost

Janko Leskovar - Misao na vječnost

Bilješke o piscu:
Janko Leskovar rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa 20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima. Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim novinama. Prva njegova crtica "Misao na vječnost" je nastala pod dojmom
jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka, te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho,
anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.

Njegova djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi, Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.

Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju
hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti konzekventni i njegova su djela više - manje fantazije o nemoći modernog čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život
uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi, bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama, na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati
rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem. To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju, jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski "neudačniki". Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape približavanja Zapadu.

Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim djelima je proživljavanje "suvremene krize društva", njegova modernost. U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija, balkanski ratovi, svjetski rat.

Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo jednostavan, klasično harmoničan.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima. S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko - faustovska raspoloženja približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je "hrvatski pisao srcem" i osjećao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život, slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije
tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran, autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem vratiti u život.

Mjesto radnje:
Selo Druškovac

Vrijeme radnje:
1891. godina

Tema:
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti, promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobičnost između sna i jave
- Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću

Struktura djela:
Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, te raščlanjivanje vlastite psihe.

Inspiracija iz sličnog djela:
Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini, Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi, Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće umjetnički likovi.

Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

Sadržaj:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena
da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava. Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti progovorio, premda je sam želio sna.

Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku. Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz
dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao
je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom. Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata
djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: "Halleluja". Đuro Martić je poludio.

Analiza glavnog lika:
Đuro Martić
Učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od "misli na vječnost", a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha. Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj:
privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.

Slobodan Novak - Mirisi, zlato i tamjan

Slobodan Novak - Mirisi, zlato i tamjan

Bilješke o piscu:
Suvremeni je hrvatski pripovjedač, dramatičar i pjesnik. Rođen je u Splitu. Pučku školu završava u Rabu. U klasičnu gimnaziju išao je u Splitu, a završio u Sušaku. Nakon demobilizacije iz partizana 1945. odlazi studirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među pokretačima je Krugova. Dvije - tri godine živjet će u Splitu (1955. – 1958.), a nakon toga je uglavnom u Zagrebu. Urednik je u izdavačkim poduzećima. Godine 1950. tiskao je svoju prvu knjigu pjesama Glasnice u oluji. Nastavlja kao prozni pisac, i to oduljom pripovijetkom (ili kraćim romanom) Izgubljeni zavučaj,
1955. U ono vrijeme bila je to česta tema u hrvatskoj književnosti. Kratki roman (ili odulja pripovijest) Tvrdi grad (1961.) naslovom i sadržajno asocira na onodobnu egzistencijalnu književnost u Hrvata. Književni ugled ponajviše je stekao romanom Mirisi, zlato i tamjan (1968). Čovjeka u izokrenutoj stvarnosti ironizira roman Izvanbrodski dnevnik (1977).

O djelu:
Roman Mirisi, zlato i tamjan jedno je od najboljih proznih djela suvremene hrvatske književnosti. Složena simbolika romana, na koju upućuje i referenca u naslovu, gradi se na stalnom miješanju sakralnoga i profanoga, doslovnoga i alegorijskoga. U središtu je radnje intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju. No pravi "junak" djela je zapravo Ideologija, koja zarobljuje pojedinca, vlada njime i određuje njegovu egzistenciju. Novakov moralistički roman pisan je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu.

Mjesto radnje:
Na otoku u sjevernom Jadranu

Vrijeme radnje:
1965. - 1966.

Sadržaj:
- Pripovjedač sjedi u sobi, a iz druge sobe kreči Madona
- Draga (pripovjedačeva žena) njeguje Madonu
- Do njih je došao Doktor koji dolazi svakih 18 dana i čudi se kako Madona ima puno godina, a dobro vidi i čuje.
- Draga će putovati na kopno, a pripovjedač mora ostati sa Madonom
- Draga ga šalje po vode jer se želi okupati
- Pripovjedač odlazi po vode kod susjede Erminije
- Erminija je krenula s njim natrag jer ju je Draga zvala da je vidi - Erminija mu putem priča da zna da će Madona umrijeti dok on bude sam.
- On joj nije vjerovao i ona je rekla da o tome ništa neće pričati Dragoj da ne ostane kod kuće.
- Kad je došla u kuću Erminija se ponovo upoznavala s Madonom koja je zaboravljiva.
- Madona je rekla da ima sto godina, a Erminija se nije složila s tim i Madona se počela derati i vikati kako su joj sve uzeli pa sad hoće i godine.
- Erminija je ostala na večeri sa Dragom i pripovjedačem
- Poslije je Erminija otišla, Draga je dala Madoni večeru i otišla se kupati, a pripovjedač je izašao van.
- Uputio se uskim ulicama do svoga starog prijatelja s kojim je običavao kartati.
- Prijatelj je imao posla, crtao je parcele za katastarske izvode
- Njegova žena se raspitivala za Madonu, a on je rekao da je sve u redu
- Još je rekao da mu žena putuje na 18 dana i da će biti sam s Madonom, a zatim je otišao kući.
- U ponoć je brod otplovio i otplovila je Draga
- Pripovjedač se sjetio kako su prošlog ljeta Šveđanke dolazile u njegovu sobu.
- Njegovo tijelo je tražilo svoje jer je žena bila stalno umorna i bila je Madonin rob.
- 18 dana će on morati brinuti o Madoni
- Razmišljao je kako za iduće dane treba napraviti opsežan plan
- Razmišljao je i o tome kako će njegova Draga morati objašnjavati sve svojoj majci, Kćeri i Sinu o tome kako se i zašto brinu za Madonu.
- Tada je zavikala Madona i prekinula ga u njegovom snu
- Otišao je do nje i donio joj čaj koji je skuhao
- Madona je pitala za Dragu i rekla da se treba sakriti kad se vrati i iznenaditi i prevariti.
- Pripovjedač je ustao i izašao na terasu prema moru, a Madona je zahrkala škljocajući kao plinomjer.
- Drugo jutro došla je Erminija
- Rekla je pripovjedaču da će skuhati čaj i da Madona spava, ali otvorenih očiju.
- Dao joj je novac da kupi hranu u gradu
- Tada se javila Madona i tražila Dragu
- Pripovjedač je rekao Erminiji da ode do Madone, a Madoni je rekao da je umro Dragin otac i da je zato Draga otišla samo da Madona više ne bi pitala za Dragu.
- Rekao joj je to, ali je rekao i da je ona spavala dok je Draga odlazila
- U tome je pogriješio jer ona ne priznaje da ikad spava – za nju je to zlo, grijeh, lijenost.
- Znao je da će mu biti teško s njom zato što je to rekao
- Pripovjedač se žali kako mu je teško i kako bi volio da ima slobodnog vremena da može čitati i šetati po parku.
- Erminija ga ne može zamijeniti jer je uprskala stvar i prestrašila Madonu.
- Jedini odmor za pripovjedača je kad Madona sama sa sobom razgovara (str. 38 - 40.)
- Pripovjedač (Dragi) je invalid
- Otišao je do Madone iako ga ona nije pozvala i dao joj da popije čašu hladne kamilice.
- Madona se poslije toga počela derati i gušiti se samo da bi dobila limunade.
- Rekao joj je da će za večeru imati blitvu i ona je tiho pjevušila "od straže jutarnje sve do noći" do večere.
- Tri dana se Madona na njega ljutila
- Na badnjak je došao stari Tunina u posjet
- Madona ga se nije sjećala, ali su ipak zajedno pričali
- Donio je Tunina pijetla, ali je bio mršav i zato su svi krivili komunizam
- Pripovjedač se prisjetio nekadašnjeg Badnjaka
- Vidio je da Tunina još uvijek nosi istu odjeću kao i prijašnjih Badnjaka
- Ostavili su Madonu i pripovjedač je još neko vrijeme pričao s Tuninom u kuhinji.
- Došla je jedna djevojčica i donijela čisto rublje iz samostana; pripovjedač ju je nazvao malom djevicom.
- Pripovjedač i Tunina su se napili
- Zvala ga je Madona i Tununa ga je na to upozorio, pa je pripovjedač otišao tamo i pričao joj o Hanibalu Luciću.
- Ona nije znala zašto ga je zvala, ali mu je kad je izlazio iz sobe rekla da pozdravi Lucića.
- Erminija je švrljala u vrtu i išla za pijetlom kojeg je donio Tunina
- Pripovjedač (Dragi) je pazio na Madonu
- Otkrio je da su se poboljšali odnosi između njega i Madone i razmišljao je o tome (str. 63 - 65.).
- Erminija, pripovjedač i Madona zajedno su se našli u Madoninoj sobi i pjevali su jednu staru brojalicu.
- Pripovjedač je poslije toga izašao van u šetnju
- Ispovijedio se moru (str. 70-71.)
- Kad se vratio rekao je Madoni da je bio u općini
- Došli su im u posjetu gospodin i gospođa, njegovi prijatelji, da im čestitaju Božić.
- Brzo su otišli i Madoni je postalo lošije jer joj je Erminija rekla da je papa Pio 11. umro.
- Madona nije umirala već je plakala
- Tada je Erminija otišla jer ju je pripovjedač poslao kući
- Madona je opet tražila da joj pripovjedač ispriča kako je išao na općinu
- Rodila se zla misao u glavi pripovjedača: o tome kako će jednog dana reći Madoni da opet ima sve posjede i da je opet bogata i veselje će je ubiti.
- Smislio je kako će to učiniti – napit će se i sve joj reći (str. 81 - 83.)
- To popodne donijela je opet mala djevica voća i slatkiša iz samostana
- Madona i pripovjedač su tako sjedili i gostili se
- Retrospektivno se vraća u prošlost pripovjedač – kad je uoči Sveta tri kralja stričeva sestra Icita došla stricu.
- Madona priča kako se sjeća pripovjedača kao dječaka, anđela koji je išao na pričest.
- To je Icita došla priopćiti stricu
- Stric je rekao da će pripovjedač doći sutradan spreman
- Icita je otišla, a stric je počeo čitati jedan roman i nesvjesno rekao da će ga ubiti, nekog u romanu.
- Teta i Štramacera su rekle da dijete, anđeo, možda neće preživjeti i toga su se bojale, a i stric se toga bojao samo to nije pokazivao.
- (Povezanost Madone i pripovjedača se saznaje u povratku u prošlost)
- Drugo jutro odveo ga je stric u crkvu
- Prošao je cijelu ceremoniju i ostao je živ, a pravi anđeli su umirali
- Povratak u sadašnjost – pripovjedač se pitao kako je nakon svih tih blagdana opet tu gdje je.
- Drugi dan pripovjedač radi i dolazi poštar i donosi čestitku
- Donio je pismo od Drage iz Zagreba i penziju
- Poštar je brzo otišao jer je Madona zvala i pripovjedač je morao otići k njoj jer joj se začepio nos.
- Otvorio je prozor u njenoj sobi i odčepio joj nosi (str. 118 -119.)
- Razmišljanje o bolesnim i zdravim ljudima (str. 119 - 120.)
- Podjela ljudi, tko više vrijedi (str. 120.)
- Vidio je da se Madona raspada i po Erminiji je pozvao Doktora
- Doktor mu je rekao da treba svaki da prati Madonu
- Doktor je želio vidjeti tavan i zanimalo ga je staro bakreno posuđe
- Doktor nije želio brzo otići jer je našao zanimljivih stvari, ali na kraju je otišao.
- Pošto se godina bliži kraju, pripovjedač je izvršio dužnosti i obveze prema susjedima i prijateljima.
- Sredio je da samostanske opatice opet šalju malu djevicu k njima; on je želio da ona dođe.
- Došla je Erminija i pripovjedač ju je htio zaklati nožem zbog izdaje – zbog toga što ga je pred Doktorom prikazala kao ubojicu.
- Erminija je rekla da ju ne ubije jer će Madoni svaki dan prati leđa i masirati je.
- Zatim je pripovjedač pričao s Madonom
- Mala djevica je konačno došla
- Pričao je s njom i mislio je da je derište, kako mu se činilo dok je bio pod utjecajem rakije, ali je uvidio da je već žena.
- Prije nego što je otišla rekao joj je da bi prvo trebala biti malo žena, a onda neka se zaredi.
- Doktor je došao po bakreno posuđe i srebrno sveto posuđe
- Madona je čula da netko lupa na tavanu, a pripovjedač joj je rekao da je to samo štakor.
- Kad je propao strop pod Doktorom, Doktor i pripovjedač su odglumili pred Madonom da se strop srušio od starosti.
- Doktor je htio kupiti starine na tavanu i pokušavao se dogovoriti s pripovjedačem, ali je pripovejdač rekao da će razmisliti.
- Draga se vraća za 6 dana
- Taman kad je pomislio da bi mogao otići na kartanje kod prijatelja, došla je Erminija i htjela ga zamijeniti da on može otići malo van.
- On se nije dao tako lako jer je trebalo Madoni leđa oprati; mislio je da će to Erminija učiniti, ali ona nije htjela.
- Nakon što je to pripovjedač učinio, otišao je izvan kuće
- Otišao je kod prijatelja na kartanje (prijatelja Line i njegove žene Olge)
- Pripovjedač ih je zvao "Olga i Lina" – po Zolinom romanu
- Kad se vratio kući, bila je već Nova godina
- Drugi dan je rekao Madoni da su joj oni iz općine sve vratili; rekao je to samo da bi mu prošao dan.
- Madona je taj dan bila mirna i zamišljena, u nekom stanju nirvane
- Tek kad joj je rekao da će bakreno i srebrno staro posuđe prodati, ona je živnula.
- Pripovjedač misli da je Madona zapravo svjesna svega i da prikriva svoju amneziju (str. 169 – 170.)
- Madona se tada izderala da je sve što je rekao laž i da ne želi da joj odnose bakreno posuđe i tjera ga van.
- Pripovjedač je tada otišao do Taribe, koji je imao krčmu
- Tamo je susreo pijanca Franju Daska zvanog Decilitar i dao mu novaca da si kupi piće.
- Vratio se kući i ugledao malu djevicu u njegovom vrtu
- Pitao ju je zašto je došla, ali ona nije htjela reći
- Otkrio je da se zove Lucija i počeo ju je dirati, ljubiti i htio je spavati s njom, ali nije mogao.
- Otišao je po vode na Erminijin zdenac i Erminija se našla tamo
- Znala je što je on radio i nazvala ga sramotnikom
- Poslije je došao Doktor i pitao ga zašto je sve o čemu su se dogovarali ispričao Erminiji.
- Pripovjedač se branio govoreći da on nema što skrivati i rekao je da je najbolje da sve zaborave, da on opet zatvori vrata i sam se brine za Madonu.
- Doktor misli da će ga pripovjedač ucjenjivati, ali neće
- Za tri dana dolazi Draga
- Odlučio je Madoni priznati da je sve što je rekao bila šala, a ona mu je odbrusila da ne trpi uvredu od njegovih šala i da mu svaki put ne vjeruje
- Sljedeća dva dana očekivao je Dragu i odlazio k moru u vrijeme dolaska broda
- Treći dan je došla Draga i pitala ga kako je Madona
- Rekao joj je da je ostala sama kod kuće i da zna da je izašao
- Draga je na te riječi požurila kući
- Madona ju nije prepoznala te ju je ponovno upoznala i dobro prihvatila misleći da je pripovjedačeva treća žena.
- Draga je, pošto se naspavala, pričala pripovjedaču o svom boravku u Zagrebu i kako se sve promijenilo.
- Tada je došla i Erminija i divila se Draginom donjem rublju
- Draga i Dragi morali su otići po cijev za kanalizaciju
- Draga je putem zaplakala i pripovjedač je znao da mu nije sve rekla što je radila u Zagrebu.
- Pripovjedač je rekao Dragoj da dok Madona živi i njihov život ima smisla, a kad ona umre njihov život će postati besmislen (str. 220.)
- Uzeli su cijev od 100 metara i ponijeli je kući jer nisu imali novaca za dovoz
- Proveo je noć sa svojom ženom (trećom ženom, kako bi Madona rekla)
- Madona je imala vrućicu i nešto je buncala
- Ujutro su se probudili, Draga je vidjela rupu na stropu u Madoninoj sobi, a pripovjedač je rekao da je išao čistiti prašinu na stropu i da je to tako palo
- Don Vikica, svećenik, došao im je blagosloviti kuću
- Svećenik je uzeo tamjan i posuo po žeravici u kadionici
- Na pragu vrata napisao je "19G + M + B66"
- Kad je svećenik otišao, svi su se okupili u Madoninoj sobi i ona je rekla da izgledaju kao dva anđela (str. 234.)

Naslov djela:
Mirisi, zlato i tamjan su zapravo pokloni koje donose tri kralja: Gašpar, Melkior i Baltazar.

Likovi:
Madona Markantunova, Dragi (pripovjedač), Draga, Erminija - susjeda, Lino i Olga – prijatelji, Tunina – stari prijatelj, Doktor, poštar, Tariba – krčmar, i ostali.

Analiza glavnog lika:
Pripovjedač (Dragi)
Profesor, ima 45 godina kao i Draga.

"On je intelektualac, rezignirani humanist, koji ispašta grijehe i zablude prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način čisti se od naivne vjere i ideologijske zatucanosti, od bezbožništva i dogmatizma. U glavnom liku sabijeno je iskustvo cijele generacije koja je prihvatila utopijski projekt, pokušala srušiti tradiciju i povijest i zatim doživjela bolno otrežnjenje i deziluziju". Citat.

Glavni junak razmišlja o mnogim stvarima. U jednom trenutku misli da je Madona svjesna svega i da prikriva amneziju.

Citat:
"I je li to moguće da je Madona toliko pri svijesti? Zar ono jednostanično biće tamo oduvijek tako rasuđuje, a ja se samo zavaravam ponesen svojom prividnom superiornošću, pokretnošću, snagom, pa ne uvažavam njen razum, nego je ismijavam kao nerazumno dijete, kao tromu životinjicu. Hoće li ona tako ubuduće ostati prisutna, kritična, svjesna svega, sebe, onoga što hoću s njom, svjesna svega što se u meni odigrava. Možda mi zato tako ništa ne uspijeva! Možda sam zato tako smiješan. Jer se ona bori zamaskirana amnezijom, neuračinljivošću i odsutnošću. Proučava me i opire se. Opire se potiho i kao slučajno, i što joj je vještija mimikrija, to se ona čini nedužnijom i potrebnijom moje pomoći i utjehe." (str. 169 - 170.)

Život za pripovjedača ima smisla dok Madona živi, a kad umre nestat će i taj smisao. (to govori svojoj Dragoj kada idu po cijev za kanalizaciju):

Citat:
"Mi smo bili svoji veliki preci; sad smo svoje degenerirano potomstvo! Otkako si i ti uvidjela da nisi moj trabant, meni će biti lakše podnositi ovo progonstvo, i počet ću možda Madonu kao voljeti. Jer ona je nešto što pred svojom prošlošću smijem prezirati, što smijem osuđivati i odbaciti, što smijem mrziti. Zato je moram voljeti. Dok ona živi, dotle ću osjećati neposredno da smo nešto učinili, da smo u nešto uložili svoju mladost, da smo nešto srušili što je padom prijetilo. Kad ona nestane, osjećat ću samo bezbroj stvari kojima se protivim i kojima se odupire sva moja duša. Onda što?! Ona neka živi madona, zar ne? Neka traje, da se njome bavim! Neka vegetira ta prošlost kad je tako bezopasna i bijedna nspram zala što smo ih sami stvorili. Ona je zaista nakaza; iako je pomalo i naše djelo, ona je prava nakaza i bez nas, ona je vrlo dobar objekt da se u njemu utjelovi mnogo toga što je čovjeka trovalo, što je trebalo zbrisati, podesna je za prezir, pogodna je da bi se opravdali podvizi naše junačke mladosti, naši pothvati u vjeri i u žrtvi i u radu, čak i naša nepromišljenost i bahatost i čak nehotimična zlodjela!" (str. 220.)

Pripovjedač je taj o kome ovisi Madona i njen život. On je ujedno i taj kojeg Madona iskorištava što je pisac vrlo slikovito prikazao.

Citat:
"Da nije sasvim tako, ja donekle znam. I možda sam, naprotiv, upravo ja dokaz njezina postojanja. Jer, zar ona inače postoji, ako ne kroz mene? Ja svakodnevno priznajem njeno postojanje: pokrećem je, hranim je, čujem je, vidim. Kroz moje postupke potvrđuju se njezine želje, ostvaruju njene riječi. Uspravljam njene izvrnute misli i tako oživljujem i osmišljavam. Ja sam domodar jednome nametniku, ali će taj infuzorij, krpelj i mješinac usuti s vremenom u moju dušu svoje ljigave ličinke, taj fitoparazit saplest će moje žilje i krv moju svojim neraskidivim izdancima, i ja ću od te trakavice presušiti u svojim najboljim sokovima, od ove ću se gljive rastočen rasuti. I bit će istina. Bit ću đubre, postojat ću samo dok me bude htjela piti." (str. 86.)

Glavni lik je ujedno "snimatelj":
Da se služio filmskim jezikom, Novak nam ne bi ni jedanput pokazao lice glavnog junaka; jer junak je ujedno i "snimatelj"... On neprestano kruži oko "okrivljenoga" i njegova čina; on već sve zna, a ipak postavlja pitanja; jer u odgovaranju je prava bit ove čudesne, razorne, ubojite ironije. Novakov bi se roman, površnu oku, mogao ukazati kao artificijelan, "pravljen", montiran; a kad se pozornije čita, postaje sve
očitije da je to zapravo bolna ispovijed jedne velike krize i grcaj jedne duboke tuge.

Roman izričaja:
Roman Mirisi, zlato i tamjan (1968.), taj nesumnjivo kapitalni rad u opusu Slobodana Novaka, možemo odrediti kao roman izričaja, utoliko što u njemu autor inzistira na pojmovnoj (izričajnoj, esejističkoj) obradi stanovitog broja aktualnih, idejnih, društvenih i moralnih problema. Podređena Novakovoj snažnoj potrebi izričitog formuliranja stavova, predodžbeno-čilna struktura fabule služi kao okvir iliti kostur čitavom nizu upečatljivih filozofijsko-spoznajnih eskapada. To je priča o osobi koja razmišlja nad vlastitom sudbinom, zaustavljena u vremenu i prostoru, u
jednoj seansi intenzivnog produbljivanja smisla života. Pripovjedač, zatočenik vlastite svijesti, ovdje polaže račune samome sebi, o svome životnom putu, ali i o društvu i vremenu kojemu je svjedokom. Uzdižući svoju gorčinu i ironičnost do značenja koja pripadaju čitavoj jednoj generaciji, dakle poopćavajući svoju spoznaju u razmjerima koji nadilaze puku privatnu osujećenost, Novak je ovdje nadmoćnom zrelišću dao idejni zbir jedne epohe.

Alan Alexander Milne - Medo Winnie zvani Pooh

Alan Alexander Milne - Medo Winnie zvani Pooh

LIKOVI: Christopher Robin, Zekoslav, Njar, Slom, Sova, Praščić, Klo, Kan.
GLAVNI LIK: Winnie Pooh
MJESTO RADNJE: Šuma

BILJEŠKE O PISCU
Britanski novinar Alan Alexander Milne (1882. - 1956.). Pisao je romane i drame, za djecu, je napisao 4 knjige. Dvije su knjige pjesama: Kad smo bili sasvim mali (1924.)
Sad nam je 6 godina (1927.) A dvije u prozi: Medo Winnie zvani Pooh (1926.) Kuća na uglu kod Pooha (1928.)

SADRŽAJ
Winnie Pooh imao je prijatelja Christophera Robina, sa njim se je igrao, provodio vrijeme i doživljavao razne pustolovine. Upoznao je pčele sa kojima priča počinje. Dok je šetao čistinom usred šume naišao je na veliki hrast, čuo je zujanje, pomislio je u blizini su pčele a postoje zato da bi pravile med, da bi se ja mogao osladiti. Počeo se penjati na stablo, umor ga je shrvao i kad je došao do cilja i trebao stati na posljednju granu ona je pukla i Winnie je počeo padati, pao je na grm borovnice i promrmljao "sve je to zato što toliko volim med." Jednoga dana šetajući šumom upao je u rupu i morao tamo ostati tjedan dana dok ne smršavi da može izaći van. Odlazio je Winnie u lov i zamalo ulovio lisicu. Pronašao rep od Njara. Doživio susret sa Slomom. Utješio Njara za rođendan. Sprijateljio se sa mamom Klo i malim Kanom koji su odlučili i ostati živjeti u šumi. Sa Christopherom Robinom išao je na ekspediciju (otkrivanje sjevernog pola). Našao se okružen vodom sa svih strana, jer je kiša padala danima i voda je dopirala do Winnieva prozora. Jednog dana kad se sunce vratilo nad šumu donijevši predivne svibanjske (proljetne) miomirise Christopher Robin priredio je zabavu za Pooha, došli su svi stanovnici šume i dobio je na dar predivnu pernicu punu pribora, što ga je jako razveselilo. Prijatelji su se razišli i ostali su samo Christopher i njegov medvjedič Winnie. Christopher uzdahne, podigne svog medvjediča za nogu i otkorača prema vratima, upita ga "Hočeš li me doći gledati kako se kupam?" Winnie odgovori: "Pa mogao bih." i tako pustolovina završi.

Euripid - Medeja

Euripid - Medeja


Bilješke o piscu:
Euripid se rodio godine 480. g. ili prema nekim podacima godine 485. g. prije Krista. Rodio se na otoku Salamini, a umro na dvoru makedonskoga kralja Arhelaja u Peli, godine 406. prije Krista. O njegovom životu postoji malo podataka, jer se nije bavio državnim poslovima. Na Euripida je u njegovim mladim godinama utjecao njegov učitelj, filozof Anaksagora, a u kasnijem Euripidovom duhovnom razvoju opaža se i jak
utjecaj sofista i tadašnje retorike. Stare vijesti pjesnika opisuju kao ozbiljna i usamljena mislitelja i ljubitelja knjiga, a svi izvori Euripidu pripisuju izvanredno obrazovanje i kulturu. Sačuvan je podatak da je prvi imao privatnu biblioteku.

Euripid je u svojim tragedijama oživio helenski život svojega vremena, s njegovim velikim nasljeđem prošlosti i predviđanjem budućnosti. Nastojao je dotadašnjim obradama mitova dati i novu dušu, pa je iz mitova obično uzimao goli sadržaj, dok je sve ostalo razrađivao na novi način, i unosio misli i poglede na svijet. Zato je već u starini nazivan scenskim filozofom.

S Euripidom je počela prevladavati kazališna, glazbena i tehnička reforma. Tako se služi svim sredstvima izvan drame, primjerice prologom, u kojem se gledatelji obavješćuju o prethodnim događanjima i upućuju u budući razvoj radnje. Uveo je i deus ex machina, božanstvo, koje je umjesto same umjetnički uvjerljive radnje raspletalo čvor tragedije.

Euripid je napisao osamdesetak tragedija, od kojih je, uz fragmente, sačuvano 17 - "Hekaba", "Hipolit", "Orest", "Feničanke", "Medeja", "Alkestida", "Andromaha", "Pribjegarke", "Ifigenija u Aulidi", "Ifigenija na Tauridi", "Trojanke", "Bakhantice", "Heraklidi", "Helena", "Pobješnjeli Heraklo", "Elektra" i "Ion", te jedna satirska igra - "Kiklop". Nije naišao na veliki odziv kod tadašnje publike, pa je za života na dramskim natjecanjima ostvario samo četiri prve nagrade. Više razumijevanja i slave nalazi potkraj života na dvoru makedonskoga kralja, a zasluženo priznanje među svojim sunarodnjacima ostvario je tek poslije smrti.

Euripidov jezik je jednostavan i lijep, jednak dnevnom govoru pjesnikovih suvremenika, a stil je providno jasan. Pjesnik je postao uzorom mlađoj tragediji i novoj antičkoj komediji. Osobito je utjecao na rimske pisce - tragika Seneku i pjesnika Ovidija, a i na brojne kasnije europske pisce.

Obrada djela:
Tragedija "Medeja" je među najboljim Euripidovim dramskim ostvarenjima, a u njoj je pjesnik iznio na uvjerljiv i potresan način problematiku ljubavi i moralne odgovornosti u braku.

Mjesto radnje je Korint, a fabula je temeljena na mitu o Medeji i Jazonu.

Medeja, čarobnica, koja je spasila život Jazonu kad je krenuo po zlatno runo, pobjegla je s njim, postala njegova žena i rodila mu dva sina. Utočište su našli u Korintu, gdje se Jazonu pruža prilika za ženidbu s Glaukom, kćerkom korintskoga kralja Kreonta. Medeja je očajna zbog gubitka muža i njegove prijevare, pa proklinje kraljevu obitelj, zbog čega je kralj šalje u progonstvo. Pretvarajući se da prihvaća kraljevu odluku, a u duši snujući osvetu, Medeja kralja moli da s djecom u Korintu ostane još samo jedan dan. Susreće Egeja, kojem obećava pomoć u njegovoj velikoj
želji da ima dijete, a on joj zauzvrat obećaje utočište u Ateni. S pripremljenom odstupnicom, Medeja može pristupiti strašnoj osveti Jazonu. Djecu šalje ocu, s poklonom za njegovu mladu – vjenčanim vijencem i otrovanim plaštom. Glauka pogiba u mukama, a s njom i otac Kreont koji ju pokušava spasiti. Medeja, ubivši Jazonu zaručnicu, ubija i vlastitu djecu. Iz Korinta odlazi na zmajskim kolima, a slomljenom Jazonu, koji je proklinje kao zločinku, proriče kobnu smrt.

Naslovni i glavni lik tragedije jest MEDEJA, žena velike i kobne strasti. Zbog ljubavi prema Jazonu, pobjegla je iz vlastita doma i s mužem i djecom živjela u Korintu kao prognanik. Tim više ju je pogodila Jazonova izdaja koji se pripremao za vjenčanje s kćeri korintskoga kralja.
U svojevrsnom prologu, dadilja djece opisuje Medejino stanje:

"A nesretna Medeja, uvrijeđena tim, uz glasan krik se sjeća zakletava svih i bogove sve zone za svjedoke tom na kakav način Jazon vraća ljubav njoj. Bez hrane leži sama, raskida je bol, a čitavo je vrijeme grozan guši plač. Od kada ćuti da je bračni izda drug, sve samo u tle bulji, pogled joj je tup, a ako netko reče utješan joj glas to sluša kao kam il’ kao morski val. Tek tu i tamo kene bijel i bjelcat vrat
i sama za se plače dragog oca svog i domovinu svoju i svoj rodni dom što izdade ih slijedeć muža svoga put, a toj joj nanije sad i sram i grdan rug. U nesreći u svojoj sada spozna tek što znači ostat lišen doma očinskog. Dječake mrzi, neće ni da vidi njih, a još od čega goreg mene hvata strah. Žestoko joj je srce, ja je dobro znam,
otrpjet neće samo tako ovaj jad, i bojim se da šutke srnut će u trijem, u sobu gdje joj stoji bivši bračni log, i u srce će nekom rinut oštar mač, pa Jazonu il’ ženi žića presjeć nit, a tim će jošte veća nesreća je snać. jer strašna je, a onaj tko se zgrabi s njom taj lako se podičit neće pobjedom."

Medeja je strasna i teško povrijeđena žena, ali istodobno i majka. Već u prvom činu vidljiv je njezin neobičan odnos prema djeci. Tako dadilja upozorava odgojitelja da bi od osvetoljubive majke opasnost mogla zaprijetiti i njezinoj vlastitoj djeci:

"A ti od majke djecu dobro sakrivaj i nipošto ih ljutoj njojzi ne puštaj, jer vidjeh već da zvjera kao bijesan bik ko neko zlo da snuje. Neće proć je gnjev, dok ne padne tu netko od nje oboren."

Da su djeca doista u opasnosti, potvrđuje već u prvom činu i sama Medeja, nakon što dadilja upozorava na njezino “srce rasrđeno, nesmirljivo i bolno, teško povrijeđeno." Tako Medeja u svojoj tužaljci kaže:

"O prokleti sinovi nesretne majke, crkli da bog da zajedno s ocem i propao dom vam sav!" Iako zbor korintskih žena smiruje Medeju, i mole je da ne poseže za osvetom, jer će se nevjernom Jazonu osvetiti Zeus, Medeja, opirući se uobičajenom položaju žene u grčkom braku, navješćuje osvetu i to opravdava:
"…Ženu hvata strah od mača, žena nije ni za kakav boj, no dirne li joj netko bračni njezin spreg, tad nećeš naći stvora krvožednijeg." Iako Medeji strast i želja za osvetom mrači razmišljanje, ona ipak djeluje s predumišljajem. Tako se, dok Kreonta moli da joj progonstvo odgodi za jedan dan, pravi popustljivom, ali si time zapravo otvara prostor za ostvarenje svojega nauma. Tako zboru odaje:
"Mladoženju i mladu ljut još čeka boj, a brige ne malene imat će i tast. Zar misliš da bi govor meni bio blag da nije sretnu varku smislio mi um, prešutjela bih sve i ne rekla ni riječ. Zaslijepih ga, a on je tako bio lud, da izgonom ne razbi tajni naum moj, već dopusti mi ostat jošte jedan dan, i ja ću u to vrijeme postići svoj cilj: pogubit oca, kćer i s njima muža svog." U ovom se citatu vidi da Medeja u tom trenutku želi ubiti Jazona, a ne mu nanijeti bol ubojstvom djece. No, Medeja još nije odlučila kako najuspješnije provesti svoj naum. Kao unuka boga sunca Helija, ne boji se da neće uspjeti provesti ono što želi:
"Vještine ti ne manjka. Žena nije stvor što postići će cilj u natjecanju kom, no kada treba splesti kakve spletke splet tad nema nikog što bi bio tako vješt."
Medeja je ogorčena svojim položajem - mora napustiti Korint s djecom. Kući ne može, jer je pomažući Jazonu izdala obitelj, ne može ni do Pelijevih kćeri, jer su na njezin nagovor ubile oca. Zato ironično Jazonu kaže: "Mladoženji je ovo krasan svadben dar, kad žena, što mu bješe zaštita i spas, ko prosjak luta s djecom svijetom širokim." Medeja nekoliko puta podsjeća da je barbarka, a Jazon je upozorava
da mora poštivati običaje zemlje u kojoj živi: "Po meni, prije svega, Grčka ti je dom
ne boraviš u zemlji divljoj, barbarskoj, po pravu živiš, ne po sili surovoj." Da Medeja djeluje posve svjesno, s predumišljajem, potvrđuje i to što si prije izvršenja djela priprema odstupnicu. Svjesna je da je nakon što postane zločinka neće primiti i zaštititi ni jedan grad, pa joj rješenje pruža slučajni susret s Egejem, atenskim kraljem. Navodi ga na zakletvu da će joj u svakom slučaju pružiti zaštitu i time joj osiguran azil. "U pravi čas je čovjek došao mi taj, ko luka spasa, čvrsti pouzdani žal, sa krme svoje konop ja ću bacit na nju Paladin kad stignem, u Atenin grad." Medeja je odlučila - otrovat će Kreontovu kćer, a u tome će joj poslužiti vlastita djeca. Navodeći Jazona i Glauku da misle kako moli da joj
djeca ostanu u Korintu, poslat će otrovane darove Glauki. Osvetnica Medeja svjesna je da time i svoju djecu šalje u smrt: "No neću više o tom reći niti riječ, jer kad se sjetim djela koje pripremam, obuzima me plač, jer djecu činom tim također ubijam. No nema stvora tog što spasiti će njih. A Jazonu ću strt i smrvit čitav dom, pa onda na put poć i oplakivat svoje drage djece krv." Odlučivši o načinu osvete, Medeja hladnokrvno ostvaruje svoj naum. Prije svega, Jazona uvjerava da se urazumila i moli ga da djecu zadrži u Korintu. "Ja vidim da je dobro, ponajbolje čak, što izagnat me iz ove zemlje misli kralj, jer - kao dušman ljuti tebi, a i njoj, i kralju - samo smetam, pa ću rado poć. No ti zamoli kralja da ne izgna njih, nek djeca žive tu kraj ruku očinskih! "Praveći se zahvalnom, Medeja nudi dar kraljevoj kćeri – otrovni
vijenac i plašt, koji će joj poslati po svojim sinovima. Djeca odlaze, i Medeja, kad se vrate s odgojiteljem, saznaje da su obavila svoju zadaću i kraljevoj su kćeri vlastoručno predala ubojite darove. Slijedi trenutak Medejine duševne borbe. Kao svaka majka, Medeja voli svoju djecu, ali u njezinoj ogorčenoj duši Medeja osvetnica prevladava nad Medejom majkom." O što da radim, žene? Kad im oči zrem i blistave i sjajne, sasvim protrnem i klonem, te ne mogu naum svršit svoj. Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom, ne želim da im oca zlom rastužujem i sebi sama dvostruk bol da zadajem. No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim? Zar dušmanima da se ja ne osvetim? Kolebat neću već ko neki čovjek mek, i nježna me i blaga neće svladat riječ." Medeja je također svjesna da su djeca u smrtnoj opasnosti jer su svojim rukama donijeli otrovne darove, i zato bi se njima mogla osvetiti kraljeva rodbina. Zato još jednom preispituje svoje srce: "No, možda ipak ne! O srce moje, daj, poštedi djec, pusti i ne ubijaj! Nek u Ateni radost budu žiću mom! Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog, ne mogu pustit djecu dušmanima im, da muče ih i kinje, zlostavljaju njih. Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet, nek vlastita ih majka pošalje u Had." Medeja je odlučila, i djeci je time potpisana smrtna presuda. Do konačnoga izvršenja svojega zlodjela, oprašta se s djecom, u potpunosti svjesna onoga što čini: "O dođite joj jednom u moj zagrljaj, da privinem ta tijela, slatki dahnem dah. Pa idite, jer više ne snosi mi vid da gledam vas, jer silan obuze me jad.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet, no svladala mi razbor sverazorna strast, što smrtnika će svakog odvest u propast, što uzrokuje svako zlo i gnus i kal."

Medejina osveta postigla je cilj - od otrovanih darova umrla je ne samo Glauka nego i Kreont. Prije Medejina bijega, ostaje još samo jedan strašan čin u krvavoj tragediji - djeca. Pravdajući se da ne želi da im tuđa ruka zada smrt, Medeja se sprema ubiti oba svoja sina: "Pa naprijed, srce moje, došao je čas za strašan čin, no ipak tako potreban. O jadna moja ruko, brže hvataj mač, privedi tužnom kraju tužnog žića tijek, i neću se kolebat, neću mislit sad koliko mi je težak bio porođaj
i kako su mi dragi. Samo kratak tren zaboravljam svoj porod - na smrt osuđen. A poslije ću plakat svoga srca plod, što ubih ga, o jao, jadan li sam stvor." Medeja ubija svoju djecu i ne osjeća kajanje zbog svojega strašnog čina. Iz Korinta bježi na zmajevim kolima, i pri tome Jazonu odgovara:

"Ti kažnjen si što meni iznevjeri brak, jer ne smjedoh da budem tebi smijeh i rug, a kraljevna, i Kreont što ti dade kćer, ispaštaju za izgon moj iz grada tog. Pa zovi, ako hoćeš mene lavicom i Skilom što u moru živi tirenskom, ublažit nećeš ugriz oštrog zuba mog." Za vlastitu djecu koju je ubila, Medeja jedino može osigurati svečani pogreb i mir njihovim grobovima, i zato Jazonu ne želi predati njihova
mrtva tijela: "To ne, već pogreb njihov moja bit će skrb; u posvećeni Herin odnijet ću ih hram, da ne dira im dušman sveti grobni hum. A tu u gradu ovom, gradu korintskom, uspostavit ću nov i svečan obred svet ko pokajničke žrtve za svoj zločin krut."

JAZON je tragičan lik, unatoč tome što u usponu prema uspjehu vješto koristi druge. Tako mu je Medeja pomogla u pothvatu sa zlatnim runom, a napušta je i koristi Glauku kako bi se domogao vlasti i moći u
Korintu. Samoj Medeji svoju izdaju obrazlaže: "Iz Jolkije kad amo morao sam prijeć u nevoljama strašnim nemoćan i slab, zar mogoh ko bjegunac bolju sreću nać no uzeti za ženu samog kralja kćer? Učinih to ne zbog tog što te bijah sit i što me druge žene svladao je čar, a što mi tako oštro tu spočitavaš, ni zbog tog što bih htio porod rodit nov, ta dosta imam djece, nije u tom stvar, već zato da nam stvorim život dobra pun, da oskudicu našu tešku uklonim, jer bijedniku se s puta svaki klanja drug, i još da djecu našu časno odgojim. Pa ako tvojoj djeci još se koji brat iz novog braka nađe, jednako ću njih obasut pažnjom ja i združiti u rod i sretno ću poživjet ovaj život svoj. A što ćeš s djecom ti? Ja srcem želim svim da buduća mi djeca ovoj budu štit." Jazon, smatrajući da postupa lukavo i korisno, ne samo za sebe već i za svoju djecu, ne može shvatiti Medejinu povrijeđenost, niti njezine
optužbe da krši zakletve i božje zakone: "No ti ne držiš svojih zakletava riječ, i ne znam da l’ za tebe božji vrijedi red il nosiš među ljude neki zakon nov, kad kršiš svoju riječ, a jasna ti je svijest." Jazon u svojoj sebičnosti smatra da je prema Medeji postupio pošteno - htio ju je zaštititi i pred bijesom kralja Kreonta:

"Kad god je kralja na te uhvatio bijes, ljutinu mu stišavah, gasih srdžbe jar u želji da sa djecom ovdje ostaneš." Za progonstvo koje je odredio Kreont, Jazon smatra isljučivo odgovornom Medeju. Prihvaća to kao činjenicu i ne pokušava spriječiti izgon svoje bivše žene i svoje djece, već nudi isključivo novčanu pomoć: "Al kako bilo sad, ja ne zaboravljam na dužnosti spram onog koji mi je drag, pa dođoh k tebi ženo, jer me mori skrb da l’ novaca ti treba ili drugog čeg za tebe i za djecu. Jer ovakav put što predstoji vam, nije podnipošto lak." Naivni Jazon prihvaća Medejinu ponudu da djeca ostanu u Korintu, nadajući se da se Medeja urazumila. U idućem citatu pokazuje svu ljubav prema svojim sinovima: "A vi ćete mi, djeco, prva biti skrb, uz božju ću vam pomoć život stvorit lijep, i nadam se da u toj zemlji korintskoj uz braću čeka vas i vlast i svaka slast. Pa rastite! A drugo sve će otac vaš i onaj stvorit bog što srcem nam je sklon, pa jednog će mi dana sretan svanut čas da ugledne i jak mognem vidjet vas." Jazon nikada neće gledati svoju djecu kako rastu. Nakon što mu je poginula zaručnica sa svojim ocem, on dolazi u Medejin dom da od osvete spasi svoju djecu "da na njih ne bi pao osvetnički gnjev" kraljeve rodbine. Stigao je prekasno da spasi djecu, ali i prekasno da se osveti Medeji, jer ona već na zmajskim kolima, koje joj je postao djed Helij, spremna na
odlazak, pokazuje Jazonu mrtva dječja tijela. Jazon je slomljen, upropašten, i proklinje Medeju: "O rugobo, što ne znaš za stid ni za sram, i ubojico djece, bježi s vida mog, da tugujem i stenjem ostavljen i sam. Nit nevjesta će mlada život sladit moj, nit radovat se neću djeci rođenoj, već nema ih i nikad neće čut mi glas." Iako je Jazon uništen čovjek, kojemu jedino preostaju kletve, on se ne osjeća krivim zato što je Medeju izdao, već samo zato što ju je doveo u Korint, što je "iz barbarske zemlje presadio strašan drač." Medeja primjećuje da su Jazona "minuli smijeh i obijest", ali još nije završila s njim, i stoga mu izriče konačno strašno proročanstvo: "Dok tebe će po pravdi grozna stići smrt, jer strašan čovjek mora strašnom smrću mrijet: Još stoji stari "Argo", istruli ti brod, no past će i težinom zgnječiti te svom to bit će jadan konac novom braku tvom." Jazon samo može gledati kako Medeja nestaje, ne ispunivši mu čak ni molbu da još jednom dotakne svoje mrtve sinove, i svojom se tužaljkom obraća bogovima:

"O Zeuse, da li čuješ okrutan joj zbor, i patnje moje vidiš, stradanja i jad, što zadaje mi ženska neman ta i zvijer, čedomorka i krvnik djeci nejakoj. Od svega srca plačem tu i naričem i bozima se molim da mi čuju zov, da budu mi svjedoci protiv gada tog što djecu meni pobi i što ne da sad da taknem ih se mrtvih, da im spremim grob. O, da ih nikad na taj ne porodih svijet i ne vidjeh gdje zakla ženski stvor ih klet!" U tragediji "Medeja" važnu ulogu ima ZBOR žena Korinćanki, kao promatrač i komentator zbivanja. Zbor najčešće progovara kroz usta ZBOROVOĐE, a najzanimljivije je pratiti odnos zbora, odnosno stanovnika Korinta prema Medeji. U početku, Medeju sažaljevaju, zbog Jazonovog odnosa prema svojoj ženi: "O jao, nesretna ženo, nevoljna, jadna i bijedna! Kamo ćeš poć, pod koji li krov, u koju zemlju, gdje li ćeš nać sklonište sebi i djeci spas." Zbor Jazona upozorava da nije smio ostaviti svoju ženu, ali nakon što Medeja otkriva svoj strašan osvetnički plan, zbor ju zaklinje da ne ubija vlastitu djecu: "O jao, zar djeci smrt! Dječju zar prolit ćeš krv? O tako ti koljena tvog, poslušaj vapaj naš. I nemoj da djecu svoju
okrutno ubijaš. Odakle smjelost i snaga ruke i srca tvog, o kćerko moja draga, da latiš umorstva se tog? Zar moći ćeš suha oka dječju gledati kob? No ne vjerujem tome
da krut izvršit ćeš čin, kad koljenu padne tvome jedan ti i drugi sin." Svjedok provedbe Medejina okrutnoga plana, zbor, u trenutku kad djeca odlaze s ubojitim poklonima u kraljev dvor, sažaljeva kraljevnu Glauku, i Jazona, ali i Medeju: "I tebe žalim, nesretna majko, što novi te nagnao brak da proliješ dječju krv, jer bespravno prijeđe ti muž drugoj u naručaj." Kada je već Glauka mrtva, a s njom je žrtva posao i njezin otac Kreont, zbor više ne sažaljeva Medeju, već zaklinje bogove da je spriječe u ubojstvu djece: "O, zašto ti u duši vrtloži se bijes i u srcu ti tolik strašan bukti gnjev!? Kad oduzme ti život krvom rodu svom, tad mira neće naći ubojičin dom, već zlom će ga obasut osvetnički bog." Zbor, koji iznosi stajalište autora, ne ostaje dužan ni Jazonu. U trenutku kad nariče nad svojim mrtvim sinovima, u jednoj od replika, zbor mu odgovara: "Sad tepaš im i sada ljubio bi njih, a kako bješe dosad?" Zbor u tragediji izriče nekoliko pjesama u kojima su mišljenja o
braku i djeci, a u završnoj iznosi stajalište već viđeno kod starijih dramatičara, o bogovima koji ravnaju sudbinom ljudi: "Na Olimpu Zeus nam ravna sudbine, koješta nam nenadno bogovi vrše: kad si bez nade, dobro ti čine, kad nadaš se, mnogu nadu ti skrše. Takve su eto i sudbe njine." U analizi JEZIKA i STILA treba istaknuti da Euripid slika ne samo događaj nego i duševna stanja i to izrazitom snagom. Od slutnje o nesreći koja se skriveno pojavljuje na početku tragedije, prijelazi, puni opisa Medejinih osjećaja, vode do jezovitoga prikaza pojedinosti Glaukine smrti: "A tada klonu, pade stvor unesrećen, iznakažen i tako strašno izmijenjen, da jedva bi je otac prepoznao njen, tu nema više zjena, obraz nesta lijep, a s tjemena joj stalno rujna kaplje krv i sve se miješa s ognjem koji plamti sveđ, dok s kosti pada meso komad po komad ko kad se s luči toči crne smole kap, toliku ima snagu otrov onaj ljut." Suprotnost su tome posve lirski dijelovi pjesama zbora, primjerice poznati dio o Ateni, u kojem zbor upozorava na mir i ljepotu toga grada, u koji se sprema zločinka Medeja: "Atenjani sjajni, rode Erehteju davnom, potomci ste bogova blaženih, dom vam u kraju je svetom i slavnom,
punom dobara netuđinskih. Vječno vam cvate mudrosti cvijet i vedar vam uvijek je nebeski svod, gdje Muze na ovaj rodiše svijet Harmoniju - svoj plavokosi plod, a Kefisa tu je ljepotekog Afroditu bistru zacrpla kap i lahora ljupkoga dah nad čitav dahnula kraj. I ružino mirisno cvijeće u svoj je uplela pram i mudrost slala i ljubav za pomoć i potporu vam. Pa kako će onda grad gdje vodama divan je tok, kako će mili taj kraj gdje u svemu vlada sklad, primiti tebe što kaniš djecu ubiti sad?"
U tim se stihovima pokazuje kontrast između sklada života u suglasju s bogovima, i nesređenosti Medeje, koja se sprema počiniti strašan zločin. Jezik je jednostavan, i Euripid koristi uobičajeni govor svojih sunarodnjaka, a upečatljive slike postiže bez previše stilskih figura.

Dojam o djelu:
"Medeja" je djelo koje, unatoč starosti od gotovo dva i pol tisućljeća, nikoga ne može ostaviti hladnim. Rušilačka strast i želja za osvetom koje rezultiraju strahovitim zločinom glavna su značajka ove tragedije. Medeju je teško razumjeti, posebice njezinu nesmiljenu osvetu nad vlastitom djecom. Mislim da je Medeja imala i drugi izlaz, čak i nakon što se tako strašno osvetila Glauki, jer mogla je djecu povesti sa sobom zmajskim kolima. Euripid je s "Medejom" bio daleko ispred svojega vremena, a kroz svoju junakinju pobunio se i protiv položaja žene u tadašnjem grčkom
društvu: "Od svih stvorenja što ih svijetli resi um, ja smatram ženu stvorom najnesretnijim: u prvom redu moraš miraz doniet skup, a drugo: tijelom onda ovlada ti muž, što smatram gorim zlom od drugih zala svih. A pitanje je uvijek veliko, to znaš, da l’ nesretan il sretan tvoj će biti brak. Za ženu razvod braka nije slavan čin, nit može sama muža otjerati svog. Za ženu ti u braku sve je zakon nov, pa ako ne zna za njeg, mora biti vrač, da zna unaprijed kakav brak će biti njen. Pa prijeđemi li sretno preko zala tih i muž nam rado snosi bračni s nama vez, to blaženstvo je pravo, inače je smrt. Muškarac kad u domu razljuti se čim, u gradu negdje sebi utjehe će nać, potražiti vršnjake ili druga kog. A ženski jadni rod nek theši sebe sam. I pričaju da oni kopljem biju boj i nama štite život i nad glavom krov. Budale! Triput više voljela bih štit, no porođajne muke jednom osjetit."
Euripid ipak slavi brak u kojem mora biti sklad muškarca i žene, i u kojem je ljubav važnija od strasti. Medeja je prognanica, koja je zbog Jazona izgubila obitelj i dom, i tu je začetak njezine tragične sudbine. Zbor zato pjeva nježnu pjesmu o ljubavi prema domovini: "Domovino, mili dome, sretna sam u krilu tvome, ne stigo me nikad jad da izgubim rodni grad. Neka nikad ne doživim daljinama da se sivim potucam kroz strani svijet. Koliko mi oči glede od tog veže nema bijede, bolje mi je onda mrijet."

Pero Budak - Mećava

Pero Budak - Mećava

Bilješke o piscu:
Pero Budak rođen je 21. lipnja 1917. u Trebinju. Dramatičar, pjesnik, prozaist i kazališni djelatnik. Pokretač niza izdavačkih djelatnosti; zapaženo je djelovao u nizu udruga dramskih umjetnika.
Djela: Mećava, Potez kistom, Proljeća bez ljeta, Zaboravljeni, Svjetionik, Žedan izvor...

Kratki sadržaj:
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, a Manda, njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i da će imati dijete. Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala da je napravila dijete s Pereljom koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući nego u štali. Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je Jolu da se dijete rodi u kući.

Tema:
Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.

Ideja:
Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.

Analiza likova:
Jole
Starac koji se po cijele dane samo opija. Jole je pravi seoski gospodar koji misli da u kući sve treba biti po njegovom. Bio je u Americi. Sjeća se mukotrpnog rada u Americi. Iako je proputovao cijelu Ameriku vratio se u kraj iz kojeg potječe. Jole se jako brine što će o njemu drugi misliti, a ne što bi on o sebi trebao misliti. Nije dopuštao da se dijete rodi u kući, ali na kraju je ono malo njegove ljudskosti prevladalo.

Maša
Maša je kao i mnoge Ličke žene u ono doba samo radila kod kuće i čekala dragoga da se vrati. Čekala ga je šest godina, ali onda je popustila. Predala se drugome s kojim nije mogla biti. Jako je vezana za majku jer je s njom odrasla. Bila je vrijedna i odgovorna. Učinila bi sve samo da dobije svoju ljubav.

Citat:
"Radije da me udavi neg da ostavim Perelju. Ja više neću Ivana. Ne mogu. Razumiš, mamo, ne mogu."

Manda
Manda je tipična Lička žena. Sluša muža i pokorava mu se. Razumije njegove namjere i njegove postupke. Staje uz stranu Maše, svoje kćeri. Maša je uvijek vjerovala Mandi i povjeravala se. Razumjela je Mašinu prijevaru. Nije ju podržavala u varanju, ali joj je pomogla da se otvori. Čuvala je Jolu i Mašu. Joli je posebno bila od pomoći kad bi se napio.

Citat:
"Manda: Jole ti prikoviše pušiš. Znaš da ti je doktur u Gračacu reka, kad te uno gleda na ringlu, da ne bi smije pušit... Ti po vas dan sliniš tu svoju luletinu i žvačeš duvan."

Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo. Volim takve priče koje opisuju život prije ovoga danas. Želim znati više o nekadašnjem životu. Život u obitelji bio je složen na drugačiji način nego danas. Svaki se pojedinac morao ponašati po ulozi koju ima u obitelji. Posebno mi se svidjelo što je ovo djelo napisano kao drama. Opisuje se se odlazak u razvijenije zemlje na rad koji je bio posljedica neimaštine i lošeg životnog standarda.

Kratki sadržaj:
Drama Mećava započinje prikazom jedne obitelji za vrijeme zime u Lici. Jole, glava te obitelji, se opijao, a Manda, njegova žena i Maša, njegova kćer, su prale suđe. Izvana su se čuli vukovi koji su Joli išli na živce. Izašao je van s puškom i opalio. Vukovi su se razbježali. Nakon toga vidio je da je upravo spasio nekog čovjeka od vukova. Donijeli su ga u kuću. To je bio Perelja. On je bio zaljubljen u Mašu. Kad su Maša i Perelja ostali sami u kući poljubili su se. Oni su tako spletkarili sve dok se Ivan, za kojeg se Maša trebala udati, nije trebao vratiti kući. Mjesec dana prije Maša je ostala trudna s Pereljom samo ona to nije zapazila. Nakon što se Ivan vratio iz Amerike i odveo je na pregled i ustanovio da je trudna. Ni on nije ništa zapazio i mislio je da se njemu i Maši jednostavno posrećilo i
da će imati dijete. Nakon što je prošlo osam mjeseci dijete je bilo spremno za rođenje. Ivan je zapazio da je to prerano. Znao je da je Maša zatrudnila prije. Maša je priznala da je napravila dijete s Pereljom koji je za to vrijeme bio u Slavoniji. To je bila sramota za Jolu pa je rekao da se to kopile neće roditi u njegovoj kući nego u štali. Perelja je došao kad je Maša već trebala roditi i nagovorio je Jolu da se dijete rodi u kući.

Tema:
Tema ovog djela je odlazak na rad u razvijene zemlje mnogih muškaraca, a samim time je određen i život djevojaka koje moraju čekati svoje muževe i po deset godina.

Ideja:
Poticanje stanovništva na smanjen odlazak u inozemstvo.

Analiza likova:
Jole
Starac koji se po cijele dane samo opija. Jole je pravi seoski gospodar koji misli da u kući sve treba biti po njegovom. Bio je u Americi. Sjeća se mukotrpnog rada u Americi. Iako je proputovao cijelu Ameriku vratio se u kraj iz kojeg potječe. Jole se jako brine što će o njemu drugi misliti, a ne što bi on o sebi trebao misliti. Nije dopuštao da se dijete rodi u kući, ali na kraju je ono malo njegove ljudskosti prevladalo.

Maša
Maša je kao i mnoge Ličke žene u ono doba samo radila kod kuće i čekala dragoga da se vrati. Čekala ga je šest godina, ali onda je popustila. Predala se drugome s kojim nije mogla biti. Jako je vezana za majku jer je s njom odrasla. Bila je vrijedna i odgovorna. Učinila bi sve samo da dobije svoju ljubav.

Citat:
"Radije da me udavi neg da ostavim Perelju. Ja više neću Ivana. Ne mogu. Razumiš, mamo, ne mogu."

Manda
Manda je tipična Lička žena. Sluša muža i pokorava mu se. Razumije njegove namjere i njegove postupke. Staje uz stranu Maše, svoje kćeri. Maša je uvijek vjerovala Mandi i povjeravala se. Razumjela je Mašinu prijevaru. Nije ju podržavala u varanju, ali joj je pomogla da se otvori. Čuvala je Jolu i Mašu. Joli je posebno bila od pomoći kad bi se napio.

Citat:
"Manda: Jole ti prikoviše pušiš. Znaš da ti je doktur u Gračacu reka, kad te uno gleda na ringlu, da ne bi smije pušit... Ti po vas dan sliniš tu svoju luletinu i žvačeš duvan."

Dojam o djelu:
Meni se djelo svidjelo. Volim takve priče koje opisuju život prije ovoga danas. Želim znati više o nekadašnjem životu. Život u obitelji bio je složen na drugačiji način nego danas. Svaki se pojedinac morao ponašati po ulozi koju ima u obitelji. Posebno mi se svidjelo što je ovo djelo napisano kao drama. Opisuje se se odlazak u razvijenije zemlje na rad koji je bio posljedica neimaštine i lošeg životnog standarda.

Antonie De Saint Exupery - Mali princ

Antonie De Saint Exupery - Mali princ

Bilješke o piscu:
Francuski književnik Antoine de Saint Exupéry, po zanimanju pilot, rođen 1900. godine, poginuo je u II. svjetskom ratu 1944. godine, kad su ga iznad Sredozemnog mora oborili njemački zrakoplovi. Ostavio je nekoliko romana i pripovijedaka (Noćni let, Zemlja ljudi, Ratni pilot), u kojima govori o veličini čovjeka, o njegovoj snazi, prijateljstvu i ljubavi, o težnji za istinom, za upoznavanjem samog sebe i za upoznavanjem svijeta u kojem živi. Svjetsku popularnost stekao je suvremenom bajkom Mali princ, u kojoj na originalan, slikovit i optimističan način govori o ljudskoj
potrebi za ljubavlju, prijateljstvom i bliskošću.

Kratki sadržaj:
Pisac počinje priču svojim iskustvom iz djetinjstva. Kada je imao šest godina svoje crteže pokazivao je odraslima, ali ih nitko nije shvaćao. To mu se nije svidjelo, te se toga okanio i postao pilot. Jednom usred leta pokvario mu se avion u pustinji Sahari. Susret sa zlatokosim dječakom nakon neprospavane noći, činilo mu se kao da se ponovno vraća u djetinjstvo. Dječačić je želio da mu nacrta ovcu. U žurbi da popravi avion nacrtao je ovcu u kutiji. Dječačić je bio oduševljen. Tako se pilot upoznao sa Malim princem. Saznao je da je Mali princ sa drugog planeta, B - 612, tek nešto većeg od njega samog. Trećeg dana čuo je priču o baobabima, a četvrtog dana pilot je doznao da Mali princ voli zalaske sunca. Petog dana je otkrio tajnu života Malog princa, saznao je da na njegovom planetu postoji jedna ruža koju on voli i koja je jedinstvena na svijetu. Mali princ odlučio je posjetiti i druge planete te pronaći neko zanimanje. Na prvom asteroidu živio je neki kralj koji je Malog princa smatrao svojim poslanikom, a na drugom planetu živio je neki uobraženko koji ga je
odmah proglasio svojim obožavateljem. Na idućem planetu upoznao je pijanca koji je stalno pio da zaboravi da se stidi, a stidio se što pije. Mali princ brzo pobježe. Potom upozna jednog poslovnog čovjeka, a zatim noćobdiju koji je stalno palio i gasio svijetiljku. Na šestom planetu živio je geograf. Mali princ ga upita kamo da dalje putuje, a geograf mu predloži Zemlju. Prvo biće sa kojim se susreo na Zemlji bila je zmija. Nakon duga hodanja došao je do vrta punog ruža. Jako se razočarao jer je mislio da ima jedinstveni cvijet, no sada je vidio da je to obična ruža. Tada se
pojavi lisica koja postane njegova prijateljica i uvjeri ga da je njegova ruža jedinstvena. Nakon toga Mali princ je susreo skretničara, a potom trgovca pilulama za gašenje žeđi. Osmog dana u pustinji, pilotu i Malom princu, nestalo je vode te zajedno pođoše potražiti bunar. Kada su se napili pilot shvati da se Mali princ namjerava vratiti tamo odakle je došao. Sutradan navečer je otišao, jer se osjećao odgovornim za svoju ružu.

Vrsta djela:
Suvremena bajka, ali budući da ima preneseno značenje možemo je odrediti kao alegorijsku priču.

Tema:
Put malog dječaka kako bi upoznao i shvatio sebe i svoju ružu.

Analiza glavnog lika:
Mali princ
Dječak iz svemira. Prvi put dolazi na planetu Zemlju, želeći nešto novo naučiti i nešto novo otkriti. Iz njegova svijeta otjerala ga je zahtjevnost jedne ruže.

Za fizičku karakteristiku, pisac ga je umjesto opisivanja, nacrtao. Na slici vidimo zlatokosog dječačića u prinčevoj odori s mačem u ruci.

U opisu Malog princa važan je njegov unutarnji opis, njegova psihička karakterizacija. Ponajviše se ističe njegova iskrenost. Putujući asteroidima, Mali princ upoznaje različite vrste ljudi, promatra ih znatiželjno i začuđeno. On ne razumije smisao njihovih postojanja, ili su prezaposleni ili prezaokupljeni sobom.

Izvana malen, nježan i krhak, Mali princ je zapravo jači od većine velikih i odraslih ljudi, a upravo takvom osobom ga čini ljubav. Mali princ je primjer svakog djeteta po ponašanju. Iskren je, otvoren, znatiželjan i rado uči. Kao princ, odnosno mali plemić, pristojan je, a na kraju dostojanstveno, ponosno i vjerno prihvaća smrt koja će ga vratit njegovoj ljubavi - ruži, no i svome prijatelju sa Zemlje i nama koji smo čitali ovo djelo ostavlja divnu uspomenu:

Citat:
"Kada budeš gledao nebo noću, budući da ću ja stanovati na jednoj od njih, budući da ću se na jednoj od njih smijati, to će za tebe biti kao da se sve zvijezde smiju. Ti ćeš imati zvijezde koje se znaju smijati."

Životna poruka:
"Mnogo je teže suditi samom sebi nego drugima."

Kada sudimo sami sebi, sentimentalni smo i neobjektivni jer se radi o nama samima pa uvijek nalazimo isprike za naše pogreške. Mnogo je lakše osuditi ljude oko nas, ne pitajući se da li smo prestrogi i kako bi oni postupili da sude sami sebi.

Hrvoje Hitrec - Matko na štakama

Hrvoje Hitrec - Matko na štakama

Kratka bilješka o piscu:
Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu 1943. Tamo je diplomirao komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Bavio se novinarstvom i politikom, ali najveći utjecaj ostavio je u književnosti. Njegove romane jednako vole djeca koliko i odrasle. Proslavio se serijalom romana "Smogovci" - "Smogovci", "Smogovci i strašni Bongo", "Zbogom Smogovci", "Smogovci i biće iz svemira" i "Smogovci u ratu". Smogovci su bili ekranizirani te su još uvijek najdulja serija za mlade u povijesti HRT. Također se ističe roman Eko - eko, koji je mješavina znanstveno - fantastičnog i ekološkog romana. Još je napisao knjige "Hrvatska povjestica", "Tomislav i Adriana", "Priče iz Držića", "Ur" ali i mnoge druge.

U nekoliko rečenica ispričaj što se sve s Matkom događalo.

Nakon što ga je automobil bacio, Matko odlazi u bolnicu. Tamo saznajemo više o njemu, njegovim prijateljima i o nesreći. Nakon toga Matko odlazi na operaciju i ima razne nevolje. Poslije odlaska iz bolnice saznaje da neće tako brzo moći hodati. Saznajemo o njegovim nezgodama sa gipsom, te o tome kako su ga neki dečki u toplicama zadirkivali. Nakon što se vraća iz toplica, Matko doživljava sve manje i manje nevolja, iako one ne nestaju. Nakon nekog vremena Matko se nakratko vraća u kolica, ali najljepše poglavlje cijele priče je kada Matko više ne mora koristiti ni štake ni kolica.

Izaberi tebi najzanimljivije poglavlje i ukratko ga prepričaj sa citatima.

Iako posljednje poglavlje možda nije najzanimljivije ono je zasigurno najveselije i zato mi se najviše svidjelo. Dolazi Božić, a Matko odlazi na operaciju noge kako bi mu izvadili pločicu iz koljena ("U bolnicu sam došao na jednoj štaki, a iz bolnice su me odvezli bez štaka, ali ne zato jer sam mogao hodati, nego zato što nisam uopće mogao hodati…"). Ponovo se nakratko vraća u kolica te se ponavlja sve sa "guskom" i "lopatom", a onda se vraća na štake. Kada više ne treba koristiti štake, događa se sljedeće: "Točno pet dana prije Božića bacio sam štake i to tako jako da je jedna razbila staklo na prozoru, a druga bocu na baru! Tatin konjak!". Njegovi roditelji su bili jako sretni.

"Žmigalo je i u velikoj sobi i na velikom boru, ispod kojeg su bile jaslice. Njih smo složili tata i ja, a bor smo kitili mama i ja. Čekali smo da počne padati snijeg, ali nije počeo padati. Samo je jedan od sveta tri kralja pao na ovcu, jer ga nismo dobro pričvrstili. Onda smo pjevali "Narodi nam se kralj nebeski". Ja sam pjevao jako brzo, da brže otvorim kutiju pod borom. I tako je sve završilo jako dobro. Svršetak"

Jesi li ti ili netko tebi blizak doživio nešto slično. Ispričaj svoje probleme. Ako nisi, napiši svoje razmišljanje o tome kako bismo mogli pomoći osobama u takvim nevoljama?

Mislim da svakako trebamo pomoći djeci i odraslima koji imaju problema. Možemo svojim prijateljima nositi bilježnice iz škole, pomoći im sa zadaćama i novim gradivom, praviti im društvo kada im treba. Sa njima se moramo družiti i ne smijemo učiniti nešto što bi ih potaklo da se osjećaju manje vrijednima.


Moje razmišljanje o knjizi

Knjiga mi se nije svidjela jer je jako tužna. Opisuju se samo nevolje, osim posljednjeg poglavlja gdje se pojavljuje bar nekakva sreća. Mislim da su gotovo sve knjige koje smo morali pročitati za lektiru imale veliku količinu tuge, u "Junacima Pavlove Ulice" umire Nemeček, u "Istina ili ljubav" Cankar opisuje sprovod svoje majke, u šaljivim narodnim pričama se cijelo vrijeme spominju samo ljudske mane i greške, pa je "mutavi djeda" ili "gluva baba". U knjizi mi se jedino svidio završetak jer je gotovo jedini sretan. Mislim da u lektiri ne bismo morali čitati samo o ljudskoj tuzi jer samo „Koko u Parizu“ nije bio sa smrću ili nečim sličnim.

Branka Primorac - Ljubavni slučaj mačka Joje

Branka Primorac - Ljubavni slučaj mačka Joje

O piscu:
Branka Primorac rođena je kao Branka Matić u Zagrebu. Mnogo godina kasnije postala je Branka Primorac, promjenom bračnog stanja. Ima dvoje djece Ladu i Dražena, a njezin najveći san bilo je novinarstvo, koji se ostvario tijekom apsolventskog statusa upisom u jednogodišnju Vjesnikovu školu i poslije obavezne prakse u Večernjem listu. No, njezino spisateljsko iskustvo započelo je tek kasnije, a za sve je kriv "Maturalac" kojeg su čitatelji dobro primili. Osim te knjige napisala je još: "Sve zbog Ane", (nastavak Maturalca), Perešin, život i smrt, Moj djed astronaut i Ljubavni slučaj mačka Joje. Njena djela nagrađena su mnogim nagradama: Maturalac( nagrada - Mato Lovrak), Perešin (nagrada - Bili su prvi kad je trebalo).

Vrsta djela: dječji roman

Tema: Ljubavni slučaj mačka Joje

Kompozicija: 17 poglavlja

Fabula:
UVOD - U stan obitelji Sertić dolazi prijeteće pismo.
ZAPLET - svi su zabrinuti i odlaze u potragu, Tihomir i Silvio ostanu zaključani u podrumu.
VRHUNAC - Štef i gospodin Tomić s pazikućom istražuju kotlovnicu ali istraživanje završi kobno jer se Štef onesvijesti, Sjekira i njegova banda oslobađaju Tihomira i Silvija te krenu u potragu.
RASPLET - Na tv-u u emisiji o kućnim ljubimcima pojavljuje se i sam urednik te emisije sa svojom perzijskom mačkom Larom i Jojem.
ZAVRŠETAK - Odlazak na policiju gdje se slučaj rješava, Sertićevi odvode svojeg mačka kući, no on je jako tužan sve dok na tv - u ponovno ne vidi svoju voljenu.

Likovi:
Joje - ludo zaljubljen, nepromišljen ,naivan
Lara - obožava i voli Joju
Biserka - zabrinuta, pažljiva
Tihomir - voli Joju, brine se o njemu , zabrinut , snalažljiv
Štef - zabrinut, voli Joju , šaljiv

Moj osvrt:
Meni se ovo djelo u početku nije svidjelo. No, čitajući postalo mi je sve zanimljivije. Govori o tome kolika je sreća kad imaš kućnog ljubimca jer kad si napušten on te uvijek sasluša poput pravog prijatelja.

Ivan Kušan - Ljubav ili smrt

Ivan Kušan - Ljubav ili smrt

Bilješke o piscu:
Ivan Kušan rođen je 1933. g. u Sarajevu. Pisac je mnogih romana i novela, kritika, drama, a i prevodi s nekoliko svjetskih jezika. Radi kao i urednik časopisa. U književnosti uglavnom piše romane za mladež od kojih su najpoznatiji "Uzbuna na Zelenom vrhu", "Koko i duhovi", "Domaća zadaća", "Ljubav ili smrt" i dr. Nagrađen je dva puta "Nagradom grada Zagreba" i nagradom "Ivana Brlić Mažuranić".

Tema:
Kokove čudnovate zgode

Ideja:
Treba biti domišljat i ustrajan i ne čekati da ti netko drugi riješi tvoje životne probleme.

Kratki sadržaj:
Uvod i početak
Roman započinje tako da se mi, kao čitaoci, upoznajemo sa svakodnevicom u životu Ratka Milića, zvanog Koko. Susrećemo i Anu, Kokovu veliku ljubav i sudbinu te ostale njegove prijatelje i prijateljice.

Zaplet
Radnja u knjizi postaje sve zamršenija dok se Koko i ostalo "društvo" pripremaju za finalnu utakmicu u nogometu. No, radnja se razvija i na drugom planu u životu glavnih likova. Ljubav Kokova života, Ana, nestaje i Koko postaje glavni osumnjičeni. No, on nastoji opovrgnuti te sumnje i sam kreće u potragu nestalom prijateljicom.

Vrhunac
Vrhunac romana događa se pred samu nogometnu utakmicu. Obje strane nešto skrivaju, Koko očekuje Anu, a i sama utakmica je vrhunac uzbuđenja svih sudionika. Koko i njegova momčad su pred pobjedom. Odjednom, Koko pogleda Anu i dolazi u trenutak kada treba birati između nogometa ili ljubavi. Prevladavala je ljubav. Pratio ju je do mjesta gdje se održavalo natjecanje jedrilica i gdje Koko doživljava svoje najveće
razočaranje. Naime, Ana Moser daje poljubac pobjedniku natjecanja. U međuvremenu, momčad "Zelenog vrha" je izgubila utakmicu i Koko odlučuje da će se ubiti.

Rasplet
Koko se nakon razočaravajućeg dana ipak nije ubio. No, odlučio je otići Ani Moser i sve joj ispričati. Međutim, ustanovio je da je Ana, sudbina njegovog života, zapravo jedna od njegovih prijateljica. Koko i njegova druga prijateljica Emica postaju svjesni svojih do tada neotkrivenih simpatija.

Psihološka i sociološka karakterizacija glavnog lika:
Koko je ustvari običan dječak iz obične obitelji što se tiče sociološkog porijekla i okolnosti pod kojim živi. No, što se tiče psihološke karakterizacije, Koko je ponešto drukčiji od ostalih likova. On je hrabar, neustrašiv i poduzetan, spreman učiniti bilo što da bi ostvario svoj cilj i da bi došao do rješenja. Spreman je "uvaliti" se u pravu zagonetku, kao što se vidi iz brojnih romana o njemu. No, istovremeno je i snalažljiv pa se tako može izvući iz gotovo bilo koje nevolje. Koko je domišljat, odlučan, slobodnog uma, zna kako opstati i uporan je dok ne istjera "stvari na čistac".

Najzanimljivije u romanu:
Najzanimljiviji trenuci u ovoj knjizi su vezani uz tijek nogometne utakmice kad se suprotstavljaju dvije jake momčadi, obje imaju skrivenu taktiku, no nitko ne zna kakvu. Istovremeno, glavni lik očekuje svoju Anu igrajući utakmicu svog života. On je zamislio kako će se Ana pojaviti kad će njezin djed, slavni golman, uručiti pehar pobjednicima, no ona se pojavljuje nakratko u publici i brzo nestaje. Koko se nalazi u situaciji životne odluke. Ovaj dio obilježava i vrhunac ovog "pustolovnog" romana. Napetost je tu najizraženija, a kroz uzbudljive događaje možemo odrediti osobine Koka i drugih likova. Trenuci kada Koko kreće za Anom također su napeti, jer
napokon će ona ili zauvijek nestati ili će zauvijek ostati njegova.

"Svanula je ta nedjelja. Jedva sam čekao da se sve riješi. I utakmica, i moja sudbina."

Dojam o djelu:
Roman Ljubav ili smrt govori o životu običnog dječaka koji se najčešće nalazi u neobičnim situacijama. Ovaj roman Ivana Kušana stvarno je napet ponajprije zbog toga što se čitajući ga lako možemo uživjeti u njegov tijek i što se mogu zamisliti u ulozi Koka dok čitam stranicu po stranicu. Mislim da je pisac u ovome djelu izrazio svoje najjače osobine: dinamičnost, duhovitost i smisao za pustolovinu dok je čitateljima pokazao kako se može u jednom naoko dječjem romanu spojiti sve one događaje koje često s uzbuđenjem i napetošću gledamo u filmovima.

Henrik Ibsen - Nora / Lutkina kuća

Henrik Ibsen - Nora / Lutkina kuća

Bilješke o piscu:
Henrik Ibsen je rođen 1828. u Skienu, Morveška, u religioznoj građanskoj obitelji. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu i za njega je pisao drame. Neko je vrijeme živio u Italiji i bavio se fotografijom. Doživio je moždani udar od kojeg je 5 g. bio oduzet i nepomičan. Umro je 1906. g. Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija djela su mu: Komedija Ljubavi, Pretedenti, Brand, Stupovi društva, Nora / Lutkina kuća, Sablasti, itd.

Mjesto radnje:
Helmerov stan

Vrijeme radnje:
Za vrijeme božićnih blagdana, prije oko 100 do 200 godina

Likovi:
Nora, Torvald Helmer, gđa Linde, Rank, Krogstad

Kratki sadržaj:
Ovo djelo počinje u jednoj ugodnoj, ali ne i raskošno namještenoj sobi. Nora je sređuje za blagdane kada ulazi njezin muž s kojim vodi ugodan razgovor. Toga dana na vratima njihove kuće pojavljuje se Norina stara prijateljica Kristina Linde. One prepričavaju što se dogodilo otkada se nisu vidjele. Iz tog razgovora saznajemo da je Nora prije nekoliko godina pozajmila poveću svotu novca da bi spasila mužu život. Od tada troši što manje i godinama polako vraća taj novac. Čovjek od kojeg je pozajmila novac radi u banci gdje je Torvald Helmer šef, a prijeti mu i otkaz.
Njegovo je mjesto predviđeno sad za Kristinu. Da bi spriječio otkaz Krogstad odlazi Nori i ucjenjuje je na razne načine. Nora je uplašena i razmišlja samo o tome. Ne uspijeva nagovoriti muža da Krogstad ostane na radnom mjestu pa on šalje pismo o Norinoj krivici. Dok je Torvald potpuno poludio na Krogstadovo pismo govoreći Nori da je lažljivka i zločinka, Kristina nagovara Krogstada da odustane od optužbe. On pristaje jer mu je Kristina stara ljubav za koju još uvjek nešto osjeća. Kada
Torvald saznaje da će se sve srediti govori Nori da se ne obazire na ružne riječi izgovorene u strahu i opet je smiren i dobro se ponaša preme njoj. Ali njegovo prijašnje ponašanje Nora nije mogla zaboraviti i zato odlazi.

Analiza likova:
Nora - Nora je dobra žena koja je žrtvovala puno u životu za ljude koje voli, a zauzvrat nije dobivala zahvalnost što je tjera na ključni čin u drami, napuštanje tih koje voli sa spoznajom da to možda i nije prava ljubav, da to nije ono što je oduvjek mislila da je i da tako mora biti.

Torvald Helmer - Norin muž za kojeg se mnogo žrtvovala u životu, kojeg je ljubila, koji ju je poput njezinog oca tretireo kao malu krhu lutkicu. Mislio je da je on njoj dao sve ne znajući što je ona za njega napravila. Čuvši istinu, okrutno se odnosi prema Nori. Na kraju ga ona napušta a on ne može shvatiti zašto.

Kristina Linde - Udovica, stara Norina prijateljica koja ju posjećuje nakon mnogo godina.

Rank - Doktor Rank bio je potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljeg prijatelja.

Krogstad - Činovnik u banci gdje je Torvald postao šef. Njegova stara ljubav bila je Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnih
zahtjeva i namjera.

Osnovna misao:
Trenutak izljeva zlih misli i namjera dovoljan je da se otvori nešto što je dugo bilo zatrpano, prikriveno i da se odlučiš na nešto što će ti zauvijek ostati duboka rana, ali i odluka koja će te uputiti na ono što je ustvari nedostajalo tvom životu, samostalnost i stvaranje vlastite osobe, koja ima svoje ciljeve i svoje poglede na svijet, osobe koja je svakome potrebna.

Utjecaj djela na svjetsku književnost i stanje u svijetu:
Lutkina kuća (Et dukkehjem) je dramsko djelo, u kojem je iz građanske stvarnosti iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog života. Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtjevaju nezavisnost, a kategorije radnika traže svoje mjesto pod suncem, te u prvi plan istupa pokret za ravnopravnost žena, a ova drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje među najprikazivanijima, podigla je oluju upravo iznošeći slučaj žene, supruge i majke koja prije svega želi biti slobodna žena. Prije svega ova drama za ono vrijeme se smatra novom dramom u kojoj je data nepoštedna kritika društva, a u prvi plan je
stavljena sloboda individue, odnosno pravo svakog čovjeka da živi onako kako on želi i hoće. Borac za prava individue u ovoj drami je Nora, najbitniji lik, po kojoj se izvorno ime drame Lutkina kuća danas često prevodi njenim imenom. Ovo drama moderna je i zbog činjenice da se emocijama nabijena gluma prekida Norinom jednostavnom rečenicom: "Moramo sjesti i porazgovarati", a baš tim novim tehničkim postupkom
Lutkina kuća je osvojila Europu i utemeljila novu školu dramske umjetnosti. Ibesen je ovom dramom uspješno uzrujao i pobunio ljude svojom tezom te učinio pozornicu propovjedaonicom u zadnjem činu, stoga je vrlo bitan čimbenik ove drame dijalog, osnovni element moderne drame. Taj dijalog, koji je na početku njegova stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i antiteza, pretvara se u duboku, psihološki opravdanu,
analizu stanja njegovih govornika i sredine.

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi

Ivan Sergejevič Turgenjev - Lovčevi zapisi

Bilješke o piscu:
Turgenjev je rođen 9. studenoga 1818. godine u Orelu na vlastelinskom posjedu svoje majke u Spaskom - Lutovinovu, nedaleko od grada Mcenska. Majka mu je bila načitana i obrazovana žena. Bio je odgajan guvernantama i odgojiteljima, te školovan u internatima. Od djetinjstva je stjecao široku naobrazbu i kulturne navike. U kući su imali bogatu biblioteku francuskih i njemačkih knjiga. Nerado se prisjećao djetinjstva, jer je majka strogo postupala s njim. Bio je svjedok mukotrpnog života
kmetova, pa je zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. U internatu u Moskvi je dobro naučio francuski i njemački jezik. Preselio se s roditeljima u Petrograd, gdje je nastavio studirati književnost i povijest. Povijest antike i srednjeg vijeka predavao mu je autor Mrtvih duša N. V. Gogolj. Po običaju onog doba da bi upotpunio svoju naobrazbu nastavio je studirati u inozemstvu. Godine 1843. Turgenjev je objavio svoje prvo djelo, puškinovsku poemu Paraša. Prestao je pisati stihove kada se upoznao s francuskom opernom pjevačicom španjolskog podrijetla Paulinom Viardot,
s kojom je vezao svoju daljnju sudbinu. Napustio je namještenje i s njom otputovao u inozemstvo, te se nastavio baviti književnim radom pišući ponajviše pripovijetke i drame. Kada je umro Gogolj, bio je ogorčen zbog suzdržljivosti vlasti i tiska prema tom žalosnom događaju, te je napisao nekrolog u kojem je dao maha svojim osjećajima. U Petrogradu je cenzura zabranila izlazak toga nekrologa, ali je objelodanjen u Moskvi. Tada je car naredio da se autor kazni sa mjesec dana zatvora, a pravi je povod tome knjiga zbirke pripovijedaka Lovčevi zapisi. Bio je budno praćen od strane
policije i nastavio se baviti književnim radom. Burne polemike je izazvao roman Očevi i djeca, gdje je prikazao sukob između starog i mladog naraštaja, a to je bio u stvari sukob između liberala i demokrata – prosvjetitelja. Njegova djela su se paralelno prevodila i na strane jezike. Otputovao je u inozemstvo i dolazio u sukob sa istaknutim književnicima. Turgenjev se iskušao u svim književnim žanrovima i postigao zavidne uspjehe, posebno u romanima, no on je nadasve pripovjedač. On je
nenadmašiv u ležernom i lirskom pripovijedanju o onome što je sam doživio ili čuo od drugih. Premda u njegovim romanima nema nikakve fabule, autor nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo zanimljivim likovima i lijepim krajolicima. Njega su oduvijek zanimali portret i pejzaž. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je tada bila teška optužba tadašnjeg društvenog poretka. Zato je imao neprilika sa tadašnjom vlasti. U njegovom
pripovjedalaštvu igra jezik s kojim se izražava. Svi poznati ljudi su mu upućivali pozitivne kritike za njegova djela. Pjesnik okom umjetnika promatra prirodu i objektivno je opisuje. Tako je Dostojevski za njega napisao kako je čovjek sa mnogo rijetke sreće: "Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, naobražen – ne znam što mu sve priroda nije dala." Međutim, unatoč strogoj cenzuri, svakojakim zabranama i pritiscima vlasti, u tim godinama je započelo zlatno doba ruske realističke književnosti. Mnogi su svoja djela kriomice objavljivali. Tako je Turgenjev napisao: "Teško da može itko od današnjih ljudi shvatiti kakvom je ropstvu bila podvrgnuta tiskana misao svakog časa i na svakom mjestu. Književnik se nije mogao drugačije osjećati nego kao krijumčar." Njegov način pisanja je snažno utjecao na razvoj hrvatske književnosti, tj. hrvatskog realizma. Nakon prvog prevedenog djela Faust, njegova djela su se prevodila više nego djela od bilo kojeg drugog stranog pisca. U novinama su se mogla pročitati djela: Tri susreta, Mumu, Ukoljica, Prva ljubav, Dnevnik suvišnog čovjeka i roman Plemićko gnijezdo i Rudin. Tako je Šenoa pozvao hrvatske književnike da se ugledaju na njegov način pisanja. Njegov veliki utjecaj je bio na hrvatske pripovjedače, odvraćajući im pozornost od fabuliranja na prikazivanje socijalnih problema i razvijanje ilirskih elemenata u svojim djelima.

Vrsta djela:
Pripovijetke o lošem položaju tadašnjih seljaka, a pogotovo kmetova.

Mjesto radnje:
Rusija

Vrijeme radnje:
1852. godina

Tema:
Težak položaj seljaka i kmetstva, izrugivanje ruskog plemstva

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Mukotrpan život kmetova
- Gospodska samovolja
- Opis stvarnih likova seljaka i plemića
- Opis nerazumijevanja plebejskih intelektualaca i konzervativnog plemstva

Struktura djela:
Zbirka od dvadeset i pet pripovijedaka, u kojima su prikazani likovi seljaka i plemića, iživljavanje vlastelina nad kmetovima, te širenje mišljenja kako štetu po vlastelu može prouzročiti smanjenje poštovanja prema plemićkom staležu.

NADSTOJNIK
Mladi vlastelin, bivši gardijski oficir Arkadij Pavlič Penočkin bio je razborit i
obrazovan koji se vrlo uspješno bavio gospodarstvom. On za sebe kaže da je strog i pravedan, brine se o svojim podanicima i kažnjava ih za njihovo dobro. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Za njega kažu da je najbolji ženidbeni kandidat i dame luduju za njim. Posjetitelja obuzima čudan nemir, pa vam čak ni udobnost ne godi.
I krenusmo kočijom put Rjabova. Kada smo stigli u selo počeo se širiti među seljacima nemir i uzbuđenje. Stigosmo do nadstojnikove kuće. Smjestili smo se u takozvanu hladnu sobu, a kočijaši su počeli donositi prtljagu. U to stiže nadstojnik Sofron Jakovljič. Bio je to nizak, plećat, sijed i krepak čovjek. Lice mu je bilo podbulo od rakije. "Oče naš, dobrotvore naš" – progovori nadstojnik – "Jedva ste se izvoljeli doći". "Ručicu mi dajte" – pružajući već unaprijed usne na poljubac.
"Pa što je brate Sofrone, kako idu poslovi?" – upita ga prijazno Arkadij. "Hvala bogu sve je u najboljem redu, zahvaljujući vašoj milosti. Niste mi izvoljeli javiti da ćete doći. Ta gdje ćete prenoćiti? Ništa, ništa Sofrone" – osmjehnu se Arkadij.
Navečer Arkadij zapovijedi da se u sobu donese sijeno. Sobar prostre plahte, namjesti jastuke i legosmo. Sljedećeg smo dana išli u pregled gospodarskih zgrada i sve je bilo u najboljem redu, jedino su lica seljaka bila turobna. Arkadij se topio od miline. Kada smo izlazili iz pojate, dva su seljaka klečala pored kaljuže.
"Što hoćete? Što radite? – pitao je Arkadij. "Pomozi nam gospodaru?" – i ponovo se pokloniše. "Smiluj nam se gospodaru. Sasvim smo upropašteni" – reče starac. "Tko te je upropastio?" "Pa Sofron Jakovljič gospodaru. Dva mi je sina preko reda dao u novake, a sad hoće i trećega. Jučer mi je gospodin otjerao kravicu i istukao domaćicu." – reče seljak. "Gospodaru Arkadije pomozi? Ovako se dalje ne može. Omrznuo me Sofron, hoće da me satre gospodaru!". "I ne samo nama" – reče mladi seljak. "A tko tebe pita? Što je ovo? Pa ovo je buna! Ne savjetujem ti da se kod mene buniš. Idite. Ama idite, zapovjediti ću kad vam kažem". Kada sam se spremao u lov s Anpadistom seljakom, zapitah ga poznaje li nadstojnika: "Kakav je to čovjek?".
Odgovori on: "Pseto, a ne čovjek, to se imanje vodi na Penočkinu, dok je pravi gazda Sopron. Seljaci su mu do grla dužni, rade mu k’o nadničari. Sasvim ih je satro. On ne radi samo sa zemljom, već trguje sa stokom, maslom i katranom. Po meni je beštija. Ali mu ne valja što hoće da tuče. Zvijer je, a ne čovjek. "Pa što se ne tuže?" pitam. Baš ste se sjetili što je briga gospodara! Uredno mu plaćaju danak, pa što ga se tiče. A ovog starog seljaka će satrti. Knez će ga prebiti. A zbog čega ispašta. Na zboru se porječkao sa nadstojnikom, nije valjda više mogao trpjeti. Sad će ga dotući. Razbojnik bez srca i duše, kuček prosti mi Bože.

Likovi:
Arkadij Pavlič Penočkin - Bivši gardijski oficir, mladi vlastelin, obrazovan, vrlo uspješno se bavio gospodarstvom. Strog i pravedan, brine se o svojim podanicima. Odijeva se odlično i ukusno, čita francuske knjige i novine, a u kartanju je majstor. Najbolji ženidbeni kandidat.

Sofron Jakovljič
Nadstojnik, nizak, plećat, sijed i krepak čovjek.

MRGUD
Kad sam se vraćao iz lova, spremala se oluja. Drveće zašumi, a krupne kapi kiše oštro zabubnjaše i nastade oluja. Morao sam stati. Nisam vidio prst pred nosom. Sakrih se pod široki grm, čekajući da nevrijeme prestane. Najednom u bljesku munje ugledah golemu priliku. Bio je to lugar Foma zvan Mrgud. "Neće skoro stati" – reče lugar – "morao bih vas odvesti svojoj kući". "Daj molim te" – rekoh. Uhvatio konja za uzde i krenusmo njegovoj kući.
Tamo nas je dočekala djevojčica u košuljici i bosih nogu s fenjerom u ruci. Bila je to koliba samo s jednom sobom. Čađava, niska i gotovo prazna bez ležaja, pod tavanicom i bez pregrada. Usred kolibe visila je kolijevka s djetetom privezana za kraj dugačke motke. Pogledah oko sebe i srce mi se stegne. "Zar si sama ovdje?" – upitah djevojčicu. "Sama!" – odgovori. Uđe lugar, bio je to visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste. "Oluja jenjava, otpratit ću vas do kraja šume". Izađosmo zajedno. Kiša je prestala. Najednom smo začuli udarce sjekirom. Netko je oprezno sjekao grane. Kotači su škripali, a konj je frktao. "Kuda ćeš? Stoj!" – zagrmi Mrgudov željezni glas. Pokraj oborena drveta na zemlji borio se lugar s kradljivcem. Ugledah mokra seljaka u dronjcima. Bijedno kljuse je stajalo do njega. "Pusti ga!" – šapnu Mrgudu
– "ja ću platiti drva". Mrgud šutke uhvati lijevom rukom konja za grivu, a desnom je držao kradljivca za pojas. Jedva nekako dokopasmo se kolibe. Kiša je lijevala kao iz kabla.
"Ostavi ga ondje, ne diraj ga" – rekoh. "Fomo Kuzmiću" – progovori seljak – "Pusti me, glad me je natjerala. Pusti me". "Znam ja vas" – sumorno će lugar – "cijelo vaše selo je takvo, sve jedan lopov gori od drugoga". "Propali smo, kažem ti, pusti me".
"Nitko ne smije krasti!" – reče lugar. "Natjerala me glad, dječica mi krište, znaš i sam. Teško mi je". "A oni ipak ne idu u krađu". "Konjića" – nastavi seljak – "konjića, pusti bar njega" – kukao je seljak. "Kažem ti da ne mogu. Nisam ni ja slobodan" – reče Mrgud. Čekao sam što će biti. Seljak se iznenada uspravi. Oči mu se zažarile, a lice zarumenilo: "E, pa nažderi se. Na zlikovče prokleti, pij kršćansku krv, pij. Tebi govorim krvopijo, tebi. Eh, ti sad ću ja… Pa što onda? Svejedno sam propao, što ću bez konja. Nek’ sve propadne i žena i djeca, nek’ sve pocrka. Ali čekaj dopasti ćeš i ti šaka." Mrgud se podiže. "Ud’ri, ud’ri" – nastavi seljak.
"Šuti" – zagrmi lugar i pođe dva koraka.
"Nemoj, Foma" – povikah – "ostavi ga, neka ide s milim Bogom" Mrgud ga uhvati za rame. Pritekoh u pomoć seljaku. Na moje veliko čudo lugar otvori vrata i izbaci seljaka van: "Nosi se dovraga sa svojim konjem" – povika za njim – "ali pazi se drugi puta". "E Mrgude, baš si me iznenadio. Vidim da si čovjek i pol". "Ta manite gospodine, samo nemojte nikome ništa govoriti". Nakon pola sata oprostio sam se s njim na kraju šume.

Glavni lik:
Lugar Foma zvan Mrgud - Visok, plećat i izvrsno građen čovjek. Crna kovrčava brada zaklanjala mu je grubo muško lice, a oči sitne kestenjaste.

ŠUMA I STEPA
Lov s puškom i psom je divan, a užitak je izvesti se u proljeće prije zore. Na nebu ponegdje trepne zvijezda, povjetarac naleti kao lagani val, nejasan šapat noći. Par bijelih gusaka, tek što su se probudile, prolaze nijemo i polako preko puta. Ribnjak se tek počinje pušiti. Konji zvučno gacaju po lokvama, a kočijaš zvižduče. Rub se neba rudi, zrak biva svjetliji, cesta sve vidljivija. U seljačkim kućama gore luči crvenim plamenom i čuju se snažni glasovi. Svjetlost nadolazi kao bujica. Sunce se
diže, nebo je vedro. Vrijeme će biti krasno. Popeli ste se na brdo. Kakav vidik! Rijeka se vijuga i povlači nejasno kroz maglu, za njom livade za livadama, brežuljci, kroz vlažan sjaj prosut zrakama. Jasno se ističe daljina.
Kako slobodno dišu grudi, kako se brzo pokreću udovi, kako se krijepi sav čovjek, prožet svježim dahom proljeća. Ljetno srpanjsko jutro. Tko je osim lovaca iskusio kako je lijepo švrljati u zoru kroz grmlje. Trag vaših nogu ostaje za vama kao zelena crta na rosnoj travi. U glavi vam se vrti i osjećate umor od obilja miomirisa. Sunce se diže sve više i više. Evo već je vruće. "Gdje bi se tu brate mogao napiti vode" – pitate kosca. "Pa eno vam u jaruzi bunara". I zaista pod obronkom krije se izvor. Svalite se na zemlju, napijete se, ali ste lijeni da se maknete. "Ali što je ovo? Navlači li se oblak. Sijevnu munja. O, pa evo dvije. Trava, grmlje, sve je odjednom potamnjelo. Kakva kišica! Kakve munje! Oluja je minula, izlazite iz sjenika. Bože kako sve blista, kako je zrak svjež, kako miriše na jagode i gljive. Već pada mrak. Večernje rumenilo planulo je kao požar. Sunce se
smirilo. Jedna se zvijezda upalila pa treperi. Vrijeme je da pođete kući. Objesivši pušku o rame, idete brzo kao da ste umorni. Pada noć. Mjesec izlazi, a eno dolje u selu trepere svjetla. A kako je ta ista šuma lijepa u jesen. Nema vjetra, ni sunca, ni svjetla, ni kretanja. Blagim zrakom širi se jesenski miris, nalik na miris vina. Na lipama visi posljednje zlaćano lišće. Vlažna se zemlja ugiba pod nogama. Grudi mirno dišu, ali dušu obuzima čudan nemir. Ideš, a pred oči ti izlaze drage slike, draga lica, mrtva i živa. Čovjek vlada svom svojom prošlošću, svim svojim osjećajima i silama, svom svojom dušom. Krenuli ste u daleko lovište u stepu. Kakav stepski kraj. Pogledaš brda, kakav vidik. Od sela do sela vode uski puteljci. Crkve se bijele, a među vrbicima svjetluca se rječica. Vozite se sve dalje i dalje. Humovi su
sve manji, a drveća gotovo i nema. Nakon nje, beskrajne nepregledne stepe. A u zimski dan ići po snježnim nanosima, udisati studen, oštar zrak, nehotice žmiriti zbog sitnog svjetlucanja meka snijega koje vas zasljepljuje. A prvi proljetni dani, kada sve zablista, kroz okopnjeli snijeg već miriše ugrijana zemlja. Povjerljivo pjevaju ševe, a bujice se valjaju iz jaruge u jarugu veselo žuboreći."