Vjenceslav Novak - Posljednji Stipančići

Vjenceslav Novak - Posljednji Stipančići

Bilješke o piscu:
Vjenceslav Novak je rođen u Senju 01. 09. 1859. godine u doseljeničkoj češkoj obitelji, a majka mu je bila senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju u Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radi neko vrijeme kao učitelj u Senju. U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana: Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Dva
svijeta, Tito Dorčić, Pod Nehajem, Nikola Baretić. Objavio je tridesetak pripovijedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologinje i muzičke pedagogije. Imao je brojnu obitelj i tuberkulozu, borio se s neimaštinom, te se može reći da je u tom segmentu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj, te je stvarao sve do 1905. g. Ušao je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima. U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstva, braka. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. Novak želi obratiti pažnju da su Senjani uvijek branili svoju domovinu, te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama. "U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu." Umro je u Zagrebu 20. 09. 1905. godine.

Mjesto radnje:
Senj

Vrijeme radnje:
Doba ilirskog preporoda

Tema:
Odnosi u obitelji Stipančić.

Ideja:
Članovi obitelji moraju se međusobno voljeti i razgovarati, zato jer su oni jedna cjelina, i ako ne pomažu jedan drugome može doći do posljedica kao u knjizi

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog podzemlja preko građanskih salona)
- Razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragične strane ljudskoga života s naglašenim osjećajima sućut i za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju
- Različito poimanje očinske ljubavi
- Opisivanje odnosa između likova i problemi političke scene

Struktura djela: Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima XIX. stoljeća u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada nejednak položaj djece, sva pozornost se pridaje jednoj strani, a potpuno se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih,
moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.

Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifična pojava gdje se narušava kanonsku strukturu realističkoga romana s prvim nagovještajem modernističkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik, memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule, gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova (portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.

Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše, i objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.

O djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipančić je zgodan čovjek, vrlo sebičan i osjećajno hladan. S obzirom da okolina utječe na čovjeka, on je vrlo strog otac, obrazovan čovjek koji želi da mu sin bude bolji od njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kćer, prema kojoj se nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipančić, te svoju karijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, već se ponaša kao sluškinja, jer ne bi voljela da je muž odbaci, to bi u narodu bila velika sramota. Otac sve čini kako bi njegov sin svojim učenjem podigao ugled obitelji, ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi prema ocu, koji mu sve pokušava omogućiti da završi fakultet u Beču. Kćerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode, ali je otac zapostavlja kao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna.
Odrastanjem se za nju zanimaju mladići, ali njen otac ne poštuje njene želje, već ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod, što je u devetnaestom stoljeću bio običaj. To znači da žene nemaju nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja. Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrću kćerke i majke.

Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak, no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.

I
Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči, a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne, tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice. Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila. Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio dosadan i mučan.

"Poštar! Marko!" - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće, jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu, jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi? Zar bi on mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? Ona nije znala da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.

II
Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se obogatili, ali je sve to išlo po očevoj volji njenom bratu Jurju, koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na plaćanje Jurinih dugova.

III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća Ante Stipančića i njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan. Oženio se tek u četrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji, a od sina Jurja zahtijevao je da svojim učenjem podigne ugled obitelji, no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila
nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako nestajala i u vlastitoj kući ona je postala ropkinja. Dan prije Svih svetih bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipančićevu vinogradu. Točno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i mač, a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svečanost je bila u toku kada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu
starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav. Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: "Zadovoljštinu hoću!" - no Wintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.

IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom događaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipančića je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemićko odijelo i mač, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.

V
Porodična kuća Stipančića nalazila se na sjeveroistočnoj strani grada. Bila je to prostrana kuća u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kući je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta nečiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je učio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odličnim, Ante ga je poslao na sveučilište u Beč: "Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti" - govorio je Valprugi.

VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina. Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom pripovijedao o njemu. "A pita li što za kuću, za nas?" - pitala je bojažljivo majka. "Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Bogu da zaboravlja to gnijezdo!" - dodao je zlobno Stipančić. Otac je redovito slao novac Jurju, a nakon četvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca. Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da bude dobra domaćica, vjerna supruga i da ugađa mužu. Majci nije bilo pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u ženski zavod u Gradac – "jer to košta novaca." Lucija je navršila 16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je upoznala mladoga bečanina Friedmana koji se u nju zaljubio.

VII
Prošla i peta godina, a Stipančić nije dočekao da mu sin završi nauke. Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su njegove oči bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje očevine. U to vrijeme kanonik Vukasović zalagao se za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipančić je bio za ujedinjenje sa Mađarima, no obojici je smetala vojnička vlast u Senju. Vukasović je govorio: "Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda, borba nije samo naše pravo već i dužnost!"

VIII
Započela je «borba za vlast." Kanonik Vukasović je građanima govorio: "Ima našeg naroda pod Turčinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv čuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove. Narodna svijest se budi! Budimo se i biti ćemo svoji!" - tako je kanonik govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemački, već hrvatski, a to je bilo čudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, već su pomišljali – "najbolje je, ne pačati se ni u što!" I tako je Vuksanović dobivao nove pristaše, ali ih je i gubio, jer narod nije znao kome će, pa se podijelio.
Stipančić je odobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako će utrti put svome Jurju kod Mađara i već je pripremao govor što će ga održati na požunskom saboru s idejom: "da će grad Senj pohrliti u bratsko naručje viteškog mađarskog naroda."

IX
Odnosi između oca i kćeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i svoje pravo: "Ta ja već nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!" Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razbolio. Strašno ga je sin razočarao, u kojega je on toliko vjerovao: "Juraj Stipančić postao je konobar!" I tako je majka saznala da je sve što su imali otišlo na školovanje sina:
"On je propao, a nas upropastio!"

X
"Je li to istina da bi se njegov Juraj tako ponizio?" Ante je otišao kod Cincara Marka, da mu dade na zajam 500 forinti. Znalo se da taj lihvar posuđuje novac samo uz dobru jamčevinu i masne kamate. Kada je lihvar zatražio dva svjedoka Ante je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi po gradu kako su Stipančići osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.

XI
Major Benetti, rodom Tršćanin, nizak crnomanjast, crnih očiju htio je razbiti trijumvirat Vukasović – Stipančić – Čolić, te je došao do Ante da razgovaraju o Vukasovićevoj politici i da ga pridobije za sebe. Čak mu je ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac, no dobio je negativan odgovor. Vukasović je dobio anonimnu poruku da se Stipančić potajno dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipančić nije dobio novac od
kanonika Vukasovića ode do Benettija: "Predomislio sam se i nakon promišljanja došao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države, uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje pismo sinu: "Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu i ja bih stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan."

XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipančić loše osjećao poslao je sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:

"Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam spram njih nepravedan."

Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama, pa potom tuča, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju Stipančićevog sina Jurja. Krajem jeseni Ante oboli od upale pluća, baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit. Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.

XIII
Nakon očeve smrti Juraj je od majke tražio ogromne svote novaca za podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine ruke nije prolazio novac, sve je to Stipančić držao u svojim rukama, pa nije ni znala da je za život potreban i novac. Konačno je i Juraj došao kući. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je otišao u Beč, pred majkom je stajao čovjek podbula lica, izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladić je bio elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji. Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje zaljubi se u njega. "Čini se dobar mladić taj Alfred» - reče mati – "Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se. Kao da ga za ništa nije briga" - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i već je pomišljala da će ju odvesti iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo
Mukiju, da će mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuću, i kako Alfred glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih riječi, jer on za njih nije ništa osjećao, jer mu to otac nije dozvoljavao. Kada je majka prodala kuću, vratio je svoje dugove.

XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kuću da bi vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kućicu koja je nekada pripadala njezinoj obitelji. Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na očigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora. Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao mađar i da se sada zove Istvanffy György. Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih piše Martin Tintor iznoseći svoje osjećaje, ali u ime drugoga na Valpruginu molbu.

XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka pročitala i dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi. Ljubio je prvi puta, a ljubio je najčišćom, najidealnijom ljubavi. Želio je biti svećenik, ali nije mogao, bio je očaran njome, mislio je samo na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan. Lucija je počela sumnjati u pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je već prije godinu dana stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: "Bila je lijepa za života, a sada kao da se smije, kao da će progovoriti" - govorila je Gertruda. Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: "Sada ne može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji".

XVI
Gospođa Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine, potpuno osiromašena. Polako su nestajali svi plemići u Senju. Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, među njima bila je i Valpurga. Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije. Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeći. Bez ikakve pomoći od sina,
bez želje za životom, Valpurga Stipančić umrla je kao prosjakinja.

Analiza likova:
Valpruga
Bila je žena senjskog patricija Ante Stipančića. Bila je plemenita, po ponašanju sasvim suprotna od njezina muža, pogotovo u odnosu prema djeci koju je voljela. Bila je starija, sitna žena. Imala je 46 godina. Valpruga je imala tamne oči, s nježnim i brižnim pogledom. Valpruga je 1806. godine rodila prvo dijete – Jurja, a 1815. godine rodila je Luciju. Nježna je i sitna žena s lijepim krasnim očima i sramežljivim smiješkom.

Lucija
Lucija je bila Valprugina i Antina kćer. Rodila se 1815. godine. Imala je nesretno djetinstvo jer Ante nije uopće mario za njom. Ona je do šeste godine uvijek jela u kuhinji odvojeno od obitelji. U životu je također bila nesretna jer se zaljubila u krivog čovjeka i zato se razbolila, a kasnije je zbog toga i umrla. Po izgledu bila je lijepa djevojka, imala je 22 godine, naoko mnogo mlađa. Njezina bijela, fina koža i ozbiljne tamnosmeđe oči podsjećale su na petnaestogodišnju curu. Pod jasnim zacrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalazi se nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasnocrvenim usnicama starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni ostali dio tijela.

Ante Stipančić:
Zgodan čovjek, vrlo sebičan i hladan, strog otac, obrazovan. Ante Stipančić bio je ugledan građanin i patricij iz stare porodice koja je u gradskim javnim poslovima još u početku 18. stoljeća slavno sudjelovala. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tek u svojoj 46-oj godini sa Valburgom, iz porodice starih plemića i senjskih patricija Domazetovića. Ante je bio jedinac bogata oca čija su dva velika i jedan mali brod odlazili u sve zanimljive luke. Otac mu je bio Pavlo Stipančić, a majka se zvala Kata. Kad se vjenčao imao je glatko obrijano oširoko lice
s mirnim očima, povelikim ravnim nosom i dugačkim, no pravilnim ustima što je odavalo samosvjesnu glavu koja je, viseći nad visokim i lijepo izraslim rijelom iz dvaju šiljeva rubače, odavala aristokrata koji naoko ne mari za sav jal i zlobu.

Juraj:
Juraj se rodio 1806. godine. Imao je sretnije djetinstvo od sestre Lucije. Njega je otac smatrao svojim nasljednikom. On je u petoj godini znao čitati i pisati, a u šestoj se već razumio u čitanje geografskih karata, znao je sve europske države i njihove glavne gradove, njihov broj stanovnika, znao je imena rijeka, gora i sl. U osmoj godini uz oca školskim predmetima podučavao ga je i pater Bonoventura. Sa šesnaest godina završio je zaključni ispit s odličnim učinkom, a dva mjeseca kasnije išao je u Beč studirati pravo. U Beču je bio deset godina, a kad se vratio kući bio je to čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo samo iz širokih pleća.

Vukasović:
Čovjek od 45 godina, impozantne vanjštine, visok, neodgojen. Na njegovom licu titrao je gospodski smiješak, dostojanstveni. On se protivio postojećoj vladi i htio je da se Senj prikači građanskoj Hrvatskoj. Dobivao je sve više pristaša i na kraju je pobjedio.

Benetti:
Major Benetti bio je rodom Tršćanin, čovjek od 45 godina, mrka i koščasta lica, crnih i pronicavih očiju. Od svojih nakana nije odstupao ni pod kojim uvjetom, u tome je bio i silnik, sudio je baš kao da siječe sabljom. Znao je da može biti takav jer mu je to dopustio položaj u vlasti. Grad ga se bojao, mnogi su bili uvjereni da bi on mogao i posjeći čovjeka koji bi se usudio suprostaviti mu se. Bio je neženja, veseljak, i rado se kartao, ali je malo pio. Baratanje s građanima olakšavali su mu i dušnici, među kojima je glavni bio Fabijan Martinčić.

Fabijan Martinčić:
Bio je propalica, zanemaren čovjek koji ne pita gdje će dobiti groš i zaliti grlo. Išao je uvijek brzo i svojim mesnatim rumenim i plavim nosom zavirio je u svaki kut grada; žmirkajući neprestano svojim vodenim očima, govorio bi nasilno.

Martin Tintor:
Bio je mladić neugledan, visok, nespretnih kretanja, od same nevolje gospodski odjeven, široka lica, velika nosa i usta. Sve što je još na tom mladiću bilo pristojnog jest duboko klanjanje i strahopoštovanje onome koji mu je pri dolasku i odlasku poljubio ruku. On je bio uz Vukasovića, napustio je sajmište i išao je od kavane do kavane čitati borbe među Senjanima i Mlečanima.

Dojam o djelu:
Roman Posljednji Stipančići mi se posebno dopao zbog puno likova i puno događaja. Najviše mi se dopala Valpurga jer je ona brinula i o Juri i o Luciji, a voljela je i Antu. Ona je više brinula o Luciji kad je bila bolesna nego o sebi. Manje mi se dopao Ante Stipančić, jer je mario samo za Juru. Najmanje mi se dopao Juraj jer je iznevjerio oca. Ante je u njega ulagao sve napore, a on je promijenio ime i prezime i nije htio pomoći ni Valpurgi, ni Luciji, već ih je iskorištavao. On je znao da se Lucija zaljubila u Alfreda, znao je da će Lucija trpjeti i nije joj pomogao, kao da joj nije brat.