Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima

Ksaver Šandor Gjalski - Pod starim krovovima

Bilješke o piscu:
Ksaver Šandor Gjalski (1854. – 1935.) rođen je u Gredicama. Gimnaziju završava u Vraždinu. Kao gimnazijalac pokazuje živo zanimanje za književnost. 1871. upisuje studij prava na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. Uključuje se u politički život upisom u HSP. Odlazi u Beč, gdje nastavlja studij i proširuje naobrazbu. Oduševljava se Turgenjevom. Nakon završetka studija službuje u Virovitici, Pakracu, Sisku, Sušaku i Zagrebu. 1891. napušta službu i povlači se u Gredice, gdje se intenzivno
bavi književnim radom. Uključuje se u polemike starih i mladih pisaca u doba moderne. Mladi ga prihvaćaju kao svog pisca. 1906. postaje saborskim zastupnikom, 1917. velikim županom Zagrebačke županije, a 1919. članom privremenog narodnog predstavništva u Beogradu. Nova mu država nosi veliko razočaranje te se povlači u Gredice gdje umire u dubokoj starosti.

Kratki sadržaj:
Djelo počinje opisivanjem pejzaža. Pisac i stari Batorić krenuli su u lov na šljuke. Dok su čekali starog Janka lugara sjeli su da se malo odmore. Nisu izabrali prikladno mjesto za odmor, groblje. Starom se Batoriću na licu vidjela tuga, bilo je mnogo osoba pokopanih koje su bile i mlađe od Batorića. Nakon nekog vremena počeo je Batorić pričati o osobama koje su tamo bile pokopane. Počeo je s Jankom koji je otišao po doktora za Batorića dok mu je žena ležala u porodu. Nastavio je pričom o Blažu kojeg je Batorić sanjao, i u snu ga je Blaž zvao da dođe k njemu jer da su mu
minute odbrojane, i zaista drugo je jutro javljeno da je preminuo. Nakon kraćeg vremena kroz vrata je ušao stariji čovjek po imenu Stolniković. Batorić je počeo pričati i njegovu tužnu životnu priču. Stolniković je bio jurat najprije kod personala kraljevskog a onda kod dvorskog savjetnika hrvatskog. Tamo se upoznao s kćerju savjetnikovom, Kleonom. Kleonom se oženio i ona mu je rodila troje sinova i jednu kćer. Stolnikovićeva sreća je bila neizmjerna, od tada nije odlazio ni kod koga, čak nije posjećivao ni rodbinu. Njegov se svijet vrtio oko žene i djece.
Međutim, njegova sreća nije trajala dugo. Jednog mu se dana žena razboli i umre, nedugo za njom ubili su mu starijeg sina koji je bio vojnik. Preostala su mu dva sina i kćer. Najmlađi sin mu se razboli i umre u Beču, a treći je sin zapao u loše društvo i završio u zatvoru. Nakon izvršenja kazne i on se ubio na obiteljskoj grobnici. Preostala mu je još samo kćer koja je isto ubrzo nakon udaje umrla. I tako zvršava život jadnog Stolnikovića. Batorić i pisac odlučil su da lov ostave za drugi dan i vratili su se kući. I tek predvečer kad se sve smirilo vidjeli su da nema razlika između groblja i drugih kutova ljudskih.

Vrijeme radnje:
Negdje sredina prošlog stoljeća, otprilike 1886. godina

Tema:
Opis junaka ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koji je vjekove bio čuvar hrvatske narodnosti, ali je u dodiru s novim dobom propao.

Književna vrsta:
Kronike zagorske plemićke sredine i nježna poezija zagorskog kraja. Sve pripovijetke su svojevrsna tužaljka za minulim vremenima, ali i osuda tadašnjeg hrvatskog društva koje odbacuje stare norme i vrijednosti, te borba za samostalnom Hrvatskom.

Struktura djela:
Novelistička zbirka sa samostalnim cjelinama koje se tematski i pripovjedački uključuju u zbirku. U njima se opisuje propadanje starih feudalnih odnosa.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Propadanje hrvatskog plemstva i starih feudalnih odnosa
- Uvjerljivo simboliziranje kroz opisivanje pojedinih likova
- Ponašanje već slobodnih seljaka, koji u sav glas traže pravdu i poštenje
- Zbivanja i događaji u kojima se plemstvo ne može prilagoditi novonastaloj situaciji
- Nepriznavanje gubitka svih plemićkih prava i časti
- Neprihvaćanje prodiranja novih kapitalističkih odnosa u selo

Inspiracija iz sličnog djela:
Objektivno opisuje kao slikar svoj rodni kraj. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam, zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Bio je uvjeren da piše liriku na motiv turgenjevske žalbe za lijepim starim danima, a zapravo je pjesnik jednog turobnog vremena koje umire i koje je trebalo da umre. U svojim djelima obrađuje filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije. Pripovijedanje je u prvom licu, tako da je pripovijedač u dvostrukoj ulozi lika. Takav su postupak primijenjivali Boccaccio u Dekameronu i Turgenjev u Lovčevim zapisima.

Illustrissimus Battorych:
Pripovijetka je svojevrsna tužaljka za minulim vremenima ali isto tako osuda tadašnjeg hrvatskog društva koji odbacuje stare norme i vrijednosti i borbu za samostalnom Hrvatskom.

"Tada si u Hrvatskoj jedino kao Hrvat mogao živjeti, i svaki se tuđinac otimao da ga priznadu Hrvatom."

Gjalski vješto kritizira ilirce koji su, po njegovom mišljenju, svojom političkom stranom pokreta doveli do svojevrsne omraženosti hrvatskog imena i propadanja starih feudalnih odnosa. Gjalski samouvjereno staje na stranu stare hrvatske kurje, braneći njihove stavove i vjerno iznoseći svu tragediju njihova propadanja simboliziranu u liku staroga plemića Bartolića koji od boli umire kad plamen uništi njegov dom, isto tako što plamen mađarskoga hegemonizma i austrijskog centralizma razdire i uništava njegovu voljenu Hrvatsku.

Osim izrazito političkih previranja, Gjalski, ukomponirano u predivni zagorski pejzaž, opisuje ukidanje kmetskih odnosa što je, u stvari, direktni i glavni uzrok propadanja hrvatskog plemstva. Gjalski nam dočarava ponašanje, sada već slobodnih, seljaka, koji na sav glas traže pravdu i poštenje, prema hrvatskim plemićima, koji nisu u stanju da se prilagode novonastaloj situaciji i priznaju gubitak svih njihovih prava i časti, i prihvatiti nadiranje novih kapitalističkih odnosa u selo.

Citat:
"Mjesto gospodskih prava, mjesto bogatih sela dobio je "nekakve" papire u koje ni on ni sav drugi svijet nije vjerovao, pa ih prodavao pošto - poto; mjesto besplatnih radnika našao je lijene i k tomu osvetljive plaćenike, mjesto slobode od svakog poreza navališe na nj strašne daće; a on se sam nije sa sistemom svog gospodarenja nimalo promijenio."

Hrvatsko zagorje:
Motivi i pejzaži zagorja prisutni su u većini njegovih djela. To nam jasno govori koliko je piscu imalo značenje njegov rodni kraj, i koji je do kraja njegova postojanja ostao njegova opsesija, izvorište njegovih literarnih tema i motiva. Gjalski je bio pisac u čijem su se djelu uvijek ispreplitala i međusobno nadopunjavala racionalna, realistička sagledavanja stvarnosti života i pomalo sentimentalno-realistička njegova narav. Taj spoj romantičkog i realističkog, njihovo međusobno prožimanje, bitni je dojam koji ostavlja i ova njegova zbirka pripovijedaka, i početna misao vodilja njena proizlazi iz u osnovi romantičnog karaktera piščeva i njegova pomalo racionalnog usvajanja principa realizma, kad je riječ o njegovim književnim ostvarenjima.

Spoj realizma i romantizma:
Gjalski je svojim karakterističnim postupkom obrade likova u svojim pripovijestima oslikao jednu specifičnu hrvatsku realnost, sa dobro odmjerenim i adekvatnim odnosom lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U tome je i njegova osnovna književna snaga.

Zaključak:
U trenutku pisanja ovoga zaključka autoru ovoga teksta nije padalo ništa smisleno na pamet pa je zato uredništvo s većinskim brojem glasova odlučilo da ga ostavi praznim!