Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Bilješke o piscu:
Antun Gustav MAtoš rođen je 13. 6. 1873. godine u Tovarniku, a umro je 17.3.1914. u Zagrebu. Učiteljsko dijete, odgojen u Zagrebu, Matoš u šestom razredu napušta gimnaziju i odlazi u Beč na vojnu veterinarsku školu, koju nije završio. Ne podnosi vojnu disciplinu, 1894. dezertira iz vojske, koju je služio u Petrovaradinu, i bježi u Beograd, gdje živi kao čelist, novinar i književnik. Godine 1898. odlazi u Ženevu,
u kojoj ostaje godinu i pol dana, zatim pet godina živi u Parizu, vraća se u Beograd, gdje boravi do 1908., kad je, amnestiran, preselio u Zagreb, gdje živi do kraja života. Književnik profesionalac, od nužde novinar, Matoš nije imao stalnog zaposlenja. 1910. položio je ispit za nastavnika njemačkog, hrvatskog i francuskog jezika, ali nije stupio u nastavničku službu. Živeći teško Matoš se razvijao u intelektualnom i moralnom pogledu u proturječjima. U osnovi lirski raspoložen, on je cijeli život nosio masku cinika, borbenog paskviliste uvijek spremnog da na protivnika saspe slapove riječi, koje su i onda kad su bile obojene gorčinom,
iskričavo govorile o duhu koji voli ljepotu prijateljstva i toplinu ljudske riječi. Matoš se ogledao u više književnih rodova: piše pripovijetke, crtice, feljtone, eseje, putopise, književne, glazbene, likovne i kazališne kritike, pjesme, a okušao se i u dramskom radu. Kompozicijski dobro postavljene, njegove su pripovijetke pune lirizma i duhovnih obrata, a boluju od nedosatatka realnih doživljaja. S razvijenim osjećajem za muzikalnost riječi, Matoš je u pjesmama cizeler koji komponira od riječi i rečenica slike i tonove, katkad cerebralno konstruirane, ali uvijek dobro završene poantama koje su same za se malo umjetničko djelo. Nov u pjesničkoj
frazi, Matoš je unio u hrvatsku poeziju dah zapadnoeuropskug simbolizma s kraja 19. stoljeća. Punu mjeru svog talent Matoš je dao u književnoj kritici i polemici. S razvijenim ukusom i velikom književnom spremom, pišući redovito glatko i duhovito, on je, ocjenjujući pojedino djelo ili cjelokupni rad nekog pisca, gotovo uvijek, majstorski uočio bitne značajke umjetničke pojave. Često ćudljiv, cijeneći katkada dosjetku više od misaono staložene ocjene, on je ipak u većini svojih sudova točan i
njegova se mišljenja često javljaju u književnim historijama i udžbenicima kao definitivna ocjena hrvatskih pisaca. Sve do svog dolaska u Zagreb, Matoš je razbarušeni, talentirani bohem, često težak sebi i drugima. U Zagrebu se brzo probija u prvi red intelektualnih stvaralaca. Gotovo cijelo književno stvaranje 1908. – 1914. u Hrvatskoj stoji na znaku Matoša. Matoš je učitelj mlade, bohemske generacije, koji je dao novi polet i snagu hrvatskoj književnoj riječi. Matoš stvara pokretan, živ, prodoran jezik, poslušan instrument da izrazi i najkompliciranija duhovna stanja suvremenog čovjeka. Matoš je naš veliki književnik u punom
značenju riječi.

Njegova djela: Iverje; Novo iverje; Ogledi; Vidici i putovi; Umorne priče; Naši ljudi i krajevi; Moralist i druge satire; Pečalba; Feljtoni i eseji (1917). Cjelokupna Matoševa djela bez političkih članaka objavljena su u sedamnaest svezaka 1935. – 1940., a cjelokupna, kritički odabrana djela u dvadeset svezaka izdala je JAZU 1973. godine.

SRODNOST
Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima.
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe, gdje je stari mlin.

Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži si nama među cvjetovima:
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.

Višega života otkud slutnja ta,
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?

Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

U pjesmi "Sodnost" đurđic je motiv odnosno pojedinost prirode koja je predmet pjesnikova subjektivnog doživljaja. Motiv đurđica je u pjesniku prvenstveno pobudio osjećaj ljubavi.

U pjesmi se prožimlju dva osnovna motiva:
- Izgled (ljepota) đurđica - proljetnog cvijeta
- Pjesnikova intimna ljubav

Izgled odnosno ljepotu đurđica potkrepljuju sljedeći stihovi:

"Đurđic, sitan cvjetić, skroman, tih i fin..."

i

"Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, Bijel i čist ko čedo, suza i krin."

Motiv pjesnikove intimne ljubavi potkrepljuju sljedeći stihovi:

"Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja ljubavi..."


Svoj doživljaj đurđica A.G. Matoš izražava pjesničkim slikama, i to:
- Vizualnima (koje primamo osjetom vida)
- Akustičkima (koje primamo osjetom sluha)
- Olfaktivnima (koje primamo osjetom njuha)

Primjer vizualne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin."

Primjer akustičke pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima..."

Primjer olfaktivne pjesničke slike prikazuje sljedeći stih:
"Boju i snježni miris snijega i mlijeka ima..."

Ako glasno interpretativno pročitamo prva dva stiha, osjetit ćemo muzikalnost odnosno akustičnost i zvučnost Matoševa stiha. Akustičnost odnosno zvučnost u pjesmi pjesnik postiže prvenstveno interpunkcijama. Ritmotvorni element je i rima.

Primjeri rime:
fin – mlin
zima – zvončićima (obgrljena rima)
sin – krin
cvjetovima – ima

Osim slikovitosti i ritmičnosti odlika Matoševa jezika jest i emocionalnost. Nju Matoš postiže izrazima poput: sitan cvjetić; snježni zvončići; rosni sin; nevin, bijeli čist ko čedo, suza i krin; drobni đurđic: cvjetić ubavi. U ovim izrazima pjesnik se koristi epitetima - ukrasnim pridjevima. Matoš u pjesmi ljepotu đurđica (njegov opći izgled, boju, miris) uspoređuje s duhovnom ljepotom, s najdubljim čovjekovim osjećajem - ljubavlju.

Pjesma "Srodnost" sastoji se od četiri strofe. Od toga se prve dvije strofe sastoje svaka od po četiri stiha. Iz ovoga zaključujemo da je ova pjesma sonet jer se lirska pjesma sa dvije strofe od po četiri stiha i dvije strofe sa od po tri stiha naziva sonet.

GRIČKI DIJALOG
Čuju, gospon, zakaj nečeju
Naši ludi bit za bana zdigani,
Zakaj naši novci drugom tečeju?

- Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?

- Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani!
A po nebu čudnim slovima
Oblacima jesen govori.
Teče veće tihim snovima.

Prestaše već stari dobri govori
Gdje već spava Barica i japica.
U susjednoj kući, samo viri kapica.

U ovim Matoševom sonetu "Grički dijalog", čije su dvije katrene pisane kajkavski, a dvije tercine štokavski, kajkavština je upotrebljena kao sredstvo dijaloškog portretiranja, ali već i površna analiza pjesme pokazuje kako se taj kajkavski dijalog u pjesmi gotovo osamostaljuje i kao pjesnički jezik svojom se živošću suprostavlja štokavskom dijelu.

Ipak, pjesma je nedjeljiva cjelina bez obzira na umjetničku snagu i jezik njezinih dijelova, i to cjelina koja prvenstveno pokazuje Matoševo stvaralačko i spontano sintetiziranje kajkavštine i štokavštine čemu je dokaz i činjenica što su ti Matoševi kajkavski stihovi ugrađeni u jedan štokavski tekst.

Sonet "Grički dijalog" objavljen je najprije kao sastavni dio feljtona "Jesenje šetnje" u časopisu "Hrvatska sloboda" 1909. godine. Upravo zbog toga što je pisan kajkavskim i štokavskim narječjem ovaj sonet je privukao na sebe osobitu pozornost zbog jezika i oblika kojim je napisan. Ritmičnost i aklustičnost pjesme ostvarena je uglavnom rimom.

Primjeri rime:
nečeju – tečeju
prefrigani – cigani
rečeju – vlečeju (unakrsna rima)
slovima – snovima
japica – kapica

1909.
Na vješalima. Suha kako prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama,
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubistva mjesto. Tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih,
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u suzama!

Matoš je u ovoj pjesmi iskoristio tamni, mračni pejzažni okvir koji mu služi da bi izrazio sjetu i žalost što daje posebni ton odnosno boju pjesmi. Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž. Prva strofa pjesme opisuje pejzaž. U drugoj i trećoj strofi pjesme pjesnik opisuje svoje društveno stanje uvjetovano pejzažom i prilikama, a u četvrtoj strofi pjesnik izražava svoj očaj shvaćajući da mu je oduzeta njegova domovina. Ritmičnost u pjesmi ostvarena je rimom.

Primjeri rime:
srama – jama
skut – put (obgrljena rima)
mama – dama

Pjesma "1909." nastala je povodom stote godišnjice rođenja Ljudevita Gaja. Pjesnik kaže da je usnuo ružan san koji je kasnije prenio u pjesmu. Povratak u domovinu dovodi Matoša do direktnog susreta sa stvarnošću, što će i modificirati njegove patriotske teme: one više neće, uglavnom, biti panoramski zahvati u cjelokupnost našega povijesnog i društvenog života, nego će se usmjeriti više na trenutačne i konkretne pjesnikove reakcije na stvarne događaju unutar naših hrvatskih relacija. Slikovitost u pjesmi ostvarena je poredbama.

Primjeri poredba:
"...suha kao prut..."
"...ubistva mjesto, tamno kao blud..."
"...moj drski obraz kao suzama..."
"...ko lopova, dok njeno ime briše..."