četvrtak, 17. ožujka 2011.

Federico Garcia Lorca - Knjiga pjesama (Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Federico Garcia Lorca - Knjiga pjesama (Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Bilješka o piscu


F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15.6.1899. u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19.8.1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927. godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe "Barroco" koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu... U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967.

Analiza dijela:

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

"Smrt na me vreba onamo s kruništa kule Cordobe" - SLUTNJA SMRTI

"Jao, smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu!" - STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

"Cordoba. Daleka i sama. " - PONAVLJA

"Kobila crna, velika luna...
... kobila crna, crvena luna" - IZMJENJENE SLIKE

"Smrt na me vreba onamo s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije nego stignem u Cordobu. " - GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: "Cordoba. Daleka i sama". Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala "Daleka i sama". Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako "benasta". Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.
Starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama "Conte jondo" ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Lorca o teatru...

U sjajnom i dubokom "Razgovoru o teatru", održanom u Madridu 1935., Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga "najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad". "Narod", kaže Lorca, "koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena."

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.