srijeda, 23. ožujka 2011.

Vladimir Vidrić - Pjesme

Vladimir Vidrić - Pjesme

Bilješke o piscu:
Vidrić, Vladimir (1875. – 1909.), po zanimanju pravnik. Malo je pisao (jedina zbirka - Pjesme, 1907.), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života egipćana, židova, grka, rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika a mnogobrojne su slike pejzaža. Tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvatske emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije dojam u njegovoj poeziji ostavljaju slike prirode i pejsaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljepotu, vino, užitak. Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.

Pjesme
Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika.

U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov, moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto zamijenivši tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.

Slobodan stih, simbolika i vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjećaja. Vidrić je u svojim pjesmama opsjednut pesimizmom, nostalgijom, ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.

Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem on iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.

Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.

Roblje
"Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.

Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu."

Gonzaga
"Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo"
I rekao: "Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani."


U pjesmi "Mrtvac" javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći čovjeka prema zakonima prirode:

Mrtvac
"Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava."

Zbog spoznaje da je čovjek nemoćan u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća. Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu...

Pomona
"A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam."

... ili da je to bola koja noćas zbližava patricija i roba:

Ex Pannonia
"A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
"Idimo!" šanu mi ona,
I trznu i - posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
"Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva."

Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž:

Jutro
"A svitaše jutro. Rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista."

Notturno
"Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše."

Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejaž II, u kojima je on prikazao stvaran život. U Pejzažu I sve vrvi od života:

Pejzaž I
"U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele."

Dok pjesnik u Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik, u Pejzažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.

Pejzaž II
"Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.
I kad sam otvorio prozor..."

Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost je bila jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice:

Jutro
"Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi..."

Pompejanska sličica
"I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju."

U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potišće u pozadinu, a u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj:

Kipovi
"U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni - šume i tuguju
Gordi i neveseli."

Grijeh
"Ja vidim grijeh. Gle! Gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean."

Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja koji je vjerojatno i najbolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku - slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno:

Mrtvac
"S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava."

Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti a događaji bivahu zahvaćeni površno bez nekakva opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao i prikazivao smrt u svojim posljednjim pjesmama:

Adieu
"O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada."

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.