ponedjeljak, 22. studenoga 2010.

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Bilješke o piscu:
Johann Wolfgang Goethe, najveći njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28. 8. 1749. u Frankfurtu, a umro 22. 3. 1832 u Weimaru. Potječe iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik). U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. – 1771. studira u Strassbourgu. Kao pravnik - praktikant radi u
Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu. Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvenih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učenjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug. Napisao je djela: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno - istočni divani, i Fausta kao vrhunac njemačkog stvaranja.

Kratki sadržaj:
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega "pučanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u
poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi
put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost.

Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:

Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti
na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.

Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. "običnim ljudima". U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce
proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju
jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju
prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta.

Tko su Wertherovi najdraži pisci?
U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih
umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom:

"Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv!"

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.

"Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što u magli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumraku svjetluca."

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:

Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu
iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj "zov divljine" isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste,
prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i
izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer "Nada umire posljednja", a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao:
"Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe." Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još
dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.

O djelu:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.

Dojam o djelu:
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.

Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.

Analiza likova:
Werther

- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.
- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.
- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.
- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.

Lotta
- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.
- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.
- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.
- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.

Albert
- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.
- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.
- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.
- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.
- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.