Josip Kozarac - Mrtvi kapitali

Josip Kozarac - Mrtvi kapitali

"Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem fin desieclu rijetko kada nalaze ujedinjeni". Među najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije – Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz. Odlučio se za nauku – i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se "rastaje s krajiškim uređenjem", ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utječu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala.

DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880.) Tena (1894.) Tri ljubavi (1894.) Oprava (1899.) Crtice Slavonska šuma (1888.) Romani Mrtvi kapitali (1889.) Među svjetlom i tminom (1891.)

Mrtvi kapitali

Likovi:
Anka
Lešić
g. Matković
gđa. Matković
Nela
Vinko
Lujo
g. i gđa Vučković
Neumayer
Urbanitzky

Kompozicija:
- opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
- poziv na ples
- uspoređivanje Nele i Anke
- poziv Lešića na gumno "Čardačine"
- Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
- Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
- Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
- Pripreme oko vjenčanja
- Vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
- Vjenčanje Nele, raskošno i veselo
- Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
- Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
- Lujo ne može naći posao
- Nela propada

Sažetak:
G. Matković je bio upravitelj u jednoj gospoštiji i bio je poznat po svojoj pravednosti, ali i po svojoj razdražljivoj prirodi. Oženjen je kćeri gradskog činovnika. Nikad se nisu stvarno voljeli i bili su kao "dva nasuprotna tabora". Imali su dva sina i dvije kćeri. Anka, starija sestra koju je otac volio kao sveticu, pomagala je u kućanstvu i rado je radila, i ona je jedina doista shvaćala očeve osjećaje, dok je Nela, mlađa kćer, vodila gradski život, i rado trošila novac. Vinko, najmlađe dijete u obitelji, nakon što je dva puta pao drugi razred počeo je raditi sa svojim ocem i Lešićem, prijateljem obitelji, i uživao. Lujo je bio na studiju prava i trošio mnogo novaca, čime je otac bio izrazito nezadovoljan. Ova različitost između Anke i Vinka i Nele i Luja nastala je iz nesuglasica između oca i majke. Otac je zagovarao seoski život, teški rad i poštenje, dok je majka smatrala da tko nema barem položaj činovnika ne spada u kvalitetno društvo.
Majka, nakon poziva na ples, nagovara Anku da se pridruži njoj i Neli. Na plesu je Nela smjesta krenula plesati među mlade ljude i očarala momke koji su s njom plesali, kao i što je i pisala majci u pismima. Ipak je malo pretjerivala i u glavi si zamišljala da je nadvisila sve djevojke i da se svi momci bore za nju dok djevojke pucaju od jada. Majka se je pobojala da će Anka prosjediti cijelu večer, pa je i nju poslala plesati. Odmah je zadivila plesaće, tako da su ljudi govorili da se i ne vidi da su Anka i Nela sestre. Majka i njezina sestra, gđa. Vučković krivo su shvatile značenje tih riječi i mislile da se to odnosi na Nelu i žalile Anku. Ubrzo nakon plesa Lešić je pozvao cijelu obitelj, uključujući i Luja, koji se je sa studija vratio za ples, na ladanje. Tamo su susreli muža i ženu s djetetom kako se izmjenjuju za vjetrenjačom. Majci, Neli i Luju nije bilo jasno što je tako teško pri tome pa su i oni probali. Tada se je vidjela razlika između djece kad je Nela okrenula kolo samo za jedan zub, gospođa Metković tri puta okrenula okretaljku, a Lujo sedam okretaja prije nego je pocrvenio, dok su Lešić, Vinko i Anka okrenuli okretaljku po deset puta a da se na njima nije opazilo umora.
Gospođa Vučković je nakon ladanja javila gospođi Matković da g. Urbanitzky namjera zaprositi Anku. Razgovarali su s Ankom i nagovarali ju da pristane, makar je gđa. Vučković predlagala da ju uopće ne pitaju za slučaj da ne bi pristala. G. Matković je Anki prepustio slobodan izbor, dok ju je majka nagovarala da se uda, ali joj nije htjela nametati nasilno svoju volju usprkos svojim uvjerenjima. Kad je Urbanitzky stigao, zamolio je za razgovor s Ankom. Nakon razgovora je utvrdio da Anka ne želi poći za njega, pa joj svoju prošnju nije niti spomenuo. Anka mu je za to bila zahvalna i počela ga iznimno poštivati zbog njegove odluke. Kad su se vratili u kuću, saznali su da je Neumayer, s kojim je Urbanitzky došao, zaprosio Nelu i ona je pristala. Svi su počeli uočavati ljubav između Anke i Lešića, a on ju je nedugo zatim i zaprosio, a Anka je pristala. Počele su pripreme za vjenčanje.
Nela je za svoje vjenčanje htjela da bude raskošno, što joj je i otac, sav sretan omogućio. Anka je nasuprot tome htjela jednostavno vjenčanje ujutro. Lešić, sav sretan počeo je uređivati kuću za sebe i Anku. Oboje su razmišljali kako da jedan drugome olakšaju posao. S vremenom se je približavao datum vjenčanja. Radovi na kući koju je Lešić uređivao bližili su se kraju, pripreme su se završavale, a Nela je završava s planiranjem, ali je pretjerivala s troškovima, zbog čega ju je otac i ukorio. Vjenčanje je prošlo, Anka je otišla živjeti u novu kuću s Lešićem, Nela je otišla živjeti u grad, a Lujo je nastavio sa studijem. Ipak kod Nele nije bilo sve savršeno. Živjela je u jednoj od glavnih ulica i njezin muž je nastojao joj pružiti što više, ali je imao samo 50 forinti mjesečne plaće. Nela nije shvaćala da živi preluksuzno za tako malu plaču, dok nisu počeli stvarati gubitke. Počeli su se udaljavati jedno od drugog jer su shvatili da se nisu zaljubili na prvi pogled. Neumayer je počeo provoditi sve više vremena u uredu. Za to vrijeme su Anka i Lešić živjeli ugodnim životom. Jednog dana je Anka rekla mužu da očekuje dijete. Lešić je za to vrijeme odlučio jedan dio močvare zajedno sa Matkovićem otkupiti od opčine i pretvoriti je u livadu. I zbilja su uspjeli isušiti močvaru i pretvoriti ju u plodnu oranicu. Od tog dijela su imali velike prihode. Lujo je sa svojim prijateljima došao na ladanje i tamo se sa njima zgražao zbog nečistoće i bio preneražen kad mu je jedan radnik koji je došao iz Beča i koji upravlja parnim strojem rekao da ima 6 – 7 tisuća forinti godišnje plaće. Kad je dobio ponudu za posao pomoćnika kod jednog okruga koji ne bi bio plaćen i smatrao se pod praksu odbio je jer je tvrdio da ga mnogi žele i da će još i biti plaćen. Nakon jedne godine Anka i Lešić su marljivo radili i živjeli ugodnim životom sa svojim jednogodišnjim sinom, a Luji je bila odbijena treća ponuda za posao. Nela je molila oca za novac jer joj je zaplijenjeno pokućstvo i sve će biti prodano ako ne podmiri dugove.