Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Ivan Goran Kovačić - Mrak na svijetlim stazama

Bilješke o piscu:
Ivan Goran Kovačić (Lukovdol kraj Vrbovskog, 21. 03. 1913. - okolica Vrbnice, kotar Foča, srpanj 1943.), književnik. Studirao je slavistiku u Zagrebu. 1935. godine uzima nadimak Goran. Bio je urednik kulturne rubrike "Hrvatskog dnevnika", "Novosti", radio u "HIBZ"-u. Potkraj 1942. godine otišao je s Vladimirom Nazorom u partizane. Prošao je s partizanskim brigadama dio Korduna i Banije, velik dio Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Ubili su ga četnici. Pisao je pjesme, novele, eseje, kritike i članke. Za života je izdao zbirku pjesama "Lirika" i knjigu novela "Dani gnjeva", u kojoj je prikazao male i nesretne ljude pritisnute siromaštvom, djecu svoga rodnog Gorskog Kotara. Počeo je pisati i dva romana ("Brod na potoku", "Božji bubanj"), ali ih nije uspio završiti. Potkraj 1942. priredio je pjesme "Ognji i rože" i knjigu kritika "Eseji i ocjene", u kojima je otkrio nekoliko mladih talenata. Svojom izvornom i snažnom zbirkom "Ognji i roži" uveo je u našu književnost kajkavsko narječje Gorskog Kotara, koje postoji kao mala jezična oaza. Osobitu brigu posvećivao je kulturi jezika, njegovanju stila i rječnika. Prevodio je s francuskog, engleskog, ruskog i slovenskog jezika, ponajviše pjesme. Pisao je i pjesme za djecu. Izvanredna poema "Jama" (u deset pjevanja, 1943.) jedno je od najpotresnijih ostvarenja iz II. svjetskog rata; djelo o stravičnim fašističkim pokoljima, od kojih je i sam stradao. Smrt je snažan motiv i značajna pokretna snaga Goranove proze, a i čitavog književnog djela. Sabrana djela izašla su mu u sedam knjiga.

Tema: Siromaštvo i težak život Jačice Šafrana

Kratki sadržaj:
Priča počinje o seljaku čobanu Jačici Šafranu koji sve do svoje starosti nije stvorio svoj dom. Oduvijek je imao lijep odnos s životinjama, a one su mu uzvraćale nježnošću. Bio je sam i uživao bi u ljepotama prirode. Rijetko je odlazio u selo i bio je nepristupačan ljudima koji su mu se rugali na njegov život. Radio je za druge i nije ništa stvorio za sebe. Ostario je i postao nemoćan za gonjenje stoke i puhanje u rog. Seljaci su željeli nekog jačeg i mlađeg. Dali su mu staru kravicu Golubu i ruševnu kućicu daleko od sela. U početku je Jačica bježao u goru i potajno gledao jako i zdravo stado. Mekan i dobar u duši sažalio se nad starom i žalosnom
kravicom Golubom pa se pomirio sa sudbinom. Ponovo je pronašao smisao života i uredio vrt ispred kućice, posijao pšenicu, zasadio krumpir i grah čučavac. Sretan i zadovoljan gledao je kako usijev napreduje. Jednoga dana kraj Jačičine kolibe ugljenar i drvosječa Franina Brdar podigne brvnaru. Onakvog velikog, glasnog i jakog bojao se Jačica. Bio je grub i stalno mu se smijao. Pred jesen proširila se vijest da će se ubirati vojnica. Primio je Jačica obavijest i postao tjeskoban jer nije imao novaca da je plati. Znao je da mu jedino mogu zaplijeniti njegovu Golubu. Zatvorio se sa svojom kravicom u staju ali su panduri uspjeli razvaliti vrata i odvesti Golubu. Bio je shrvan od boli. Vraćajući se iz šume Franina Brdar ugledao
je kako odvlače Jačičinu kravu. Sažalio se nad njim.

Analiza glavnog lika:
Jačica Šafran Voli prirodu - "Iz njegovih su ruku pitomo kao golubi, lizali su najprkosniji bodači volovi; na njegov poziv pristupile bi mu najupornije junice i najjogonastiji teoci turali bi mu glavu u njegovu pastirsku prtenjaču"

Malen - "Malena tijela, kudrave kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku"

Povučen - "Ali Jačica nije već trideset godina odlazio u selo o Martinju..."

Dobar - "Tako se jednom zagledao u njene turobne, paćeničke oči, i poniknu pred njom kao pokajnik"

Nježan - "Pogladio bi je, pomilovao, i onda otrčao u vrt, da radi..."

Stil i jezik:
Pri završetku su rečenice zbijene jer je pisac htio izraziti kako se Jačica dugo brinuo o toj kravici, a brzo su mu je uzeli, uglavnom, ubrzanje radnje. Umanjenice označavaju osobine pojedinih likova. Tako raspoznajemo da je Jačica osjetljiviji čovjek, a Franina grublji. Pejzaž utječe na likove, pogotovo na Jačicu. Jačica se osjeća presretno i prelijepo u prirodi. Iskorištava svaki takav trenutak, a Franina se osjeća osvetnički u šumi (ruši drveće).

Osnovna misao: Čovjek ima svoju vanjsku – grubu, i unutrašnju - osjećajnu stranu, koja progovara kad se radi o nepravdi prema slabima i siromašnima. Takav je naizgled grubijan Franina, ali ga u duši boli nepravda načinjena Jačici.

Dojam o djelu: Pripovijetka je potresna. Govori o dva čovjeka koja su se udaljila od svijeta. Jačica je dobar prema svemu živom, dok je Franina grub i otresit, ali ne i bezosjećajan.