Dragutin Tadijanović - Gozba

Dragutin Tadijanović - Gozba

Bilješke o piscu:
Dragutin Tadijanović rođen je 4. studena 1905. godine u Rastušju, pokraj
Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Pučku školu polazio je u
susjednom selu Podvinju, a gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu.
Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije
na šumarstvo, a zatim je prešao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine.
Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske
i u "Zori". Redovit je član HAZU. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini.
Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo
srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu
prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane
antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i
francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.

Mjesečina
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

Lanjskog ljeta, s klupke ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.

Oh, kakve li smo krkhe igračke
U krvničkima jakim rukama!

Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.

O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:

Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesecse pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.

Tema: Gubitak voljene osobe
Ideja: Ljubav prema voljenoj osobi

Sadržajna analiza:
Ovo je misaona pjesma o ljubavi, prolaznosti i smrti. Pjesnik se sjeća
lanjskog ljeta kad je promatrao isti mjesečev sjaj iznad hrastove šume,
kao i danas. Tada je pored njega bila voljena žena, a sad je nema. Njen
grob sada obasjava mjesečina. Tada je bio sretan, a sad je tužan.
Metaforom o krhkim igračkama u krvničkim jakim rukama pjesnik
poručuje da smo žrtve sudbine. Sve je prolazno, tuđe će oči gledati
mjesečinu kao što smo je mi gledali. Mjesec će se uvijek pojavljivati,
izmjenjivat će se dan i noć, a nas neće biti.
U pjesmi su dva raspoloženja: lanjski zanos i smijeh, dvoje zaljubljenih na
klupi i današnja tuga, samoća i mjesečinom obasjan grob.

Nebo
Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba stalno pase
Stado ovaca u bijelim runima.
Gdje mi je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu,
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Tema: Sjećanje na svoju baku

Sadržajna analiza:
Ova pjesma govori o ljubavi prema svojoj baki. Pisac gleda u nebo i
zamisli se svoje bake. Vide je u dnu neba kako pase ovčice. Ja mislim da
su te ovčice pisac, njegova braća i roditelji koji baka čuva od svih zala.
Oni pasu travu i uživaju u ljubavi svoje bake.

Rano sunce u šumi
U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.

Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.
Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.

A sjenka granatih stabala
Narisaše,
Kao prsti,
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suza.

Tema: Doživljaj buđenja prirode u proljeće

Ideja: Pjesnikov osjećaj prema buđenju prirode

Sadržajna analiza:
Ovo je pejzažna pjesma u kojoj pjesnik jednostavno, ali duboko i snažno,
izriče svoju povezanost s rodnom Slavonijom i njenim šumama. Pjesma je
puna proljetne vedrine. Život u šumi buja. Jutarnje sunce budi stabla,
ptice i cvjetove. Nestašan vjetar poigrava se krošnjama i čitava se šuma
njiše. Sjene grana ispisuju šare na rosnoj travi. Rađanje sunca u proljetno
jutro obećanje je novog života.