Mihail Jurjević Ljermonto - Junak našeg doba

Mihail Jurjević Ljermonto - Junak našeg doba

Vrsta djela:
Psihološki roman

Mjesto radnje:
Radnja se odvija u malom ribarskom naselju, lječilištu Tamanj.

Vrijeme radnje:
Radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeću.

Struktura djela:
Predgovor i pet pripovijedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina.

Kratki sadržaj:
Djelo započonje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne
generacije.

"Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri."

Prvi dio je Bela. Pisac putuje i sretne Maksima Maksimoviča. On počinje opisivati Pečorina.

"Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio."

Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice.
Ona se zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao. Bela nesretno umire, Pečorin biva premješten.

Drugi dio se zove Maksim Maksimovič. Maksim Maksimovič i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Makimoviča.
Započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru autor iznosi zašto je
uopće napisan.
"Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga
koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke.
Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje."
Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi Kneginjica Meri.

Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu. Pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju
dušu:

"Eto, takva je moja sudbina od malih nogu! Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan… Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije
zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica."

Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije, ali Pečorin shvaća to
tek u trenutku kad je gubi.

Posljednji dio je Fatalist. U ovom djelu Pečorin razmišlja o svome životu.

Analiza likova:
Pečorin
Suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega i od sebe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega.

Bela
Kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli ju Pečorinov odnos prema njoj.

Maksim Maksimovič
Stari kapetan, jako voli Pečorina ali je njime ostao razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.

Vera
Jedina Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.

Kneginjica Meri
Mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.